Hiljade ljudi na Kosovu i u ostatku regije svaki dan se budi s nemilosrdnim osjećajem čežnje. Oni obavljaju svoje svakodnevne poslove u teškoj tišini koja je zamijenila komešanje drugih osoba, jedu za stolom za kojim su neka mjesta prazna te se bez prestanka pitaju šta je zadesilo njihove najmilije.
Ovo je patnja voljenih osoba onih koji su nestali.
Prijatelji/ce i porodice nestalih osoba izložene su žestini perpetualne traume koju drugi teško mogu u potpunosti razumjeti. Nestanak njihovih najvoljenijih ostavlja psihološke posljedice, koje se ogledaju u osjećanjima nesigurnosti, krivnje, napuštenosti, bijesa, opsesije, tjeskobe, depresije i očajanja.
Takva trauma neumitno se očituje i na praktične načine, od porodičnih i problema s uspostavljanjem društvenih odnosa do poteškoća u očuvanju sjećanja na one koji su nestali bez traga.
U ovoj monografiji, “Ljudi koji nedostaju”, odlučili smo temeljitije rasvijetliti pitanje nestalih osoba, kao i svakodnevnicu onih koji su ostali za njima.
S obzirom na sistematsku represiju i ratove u kojima su živote izgubile na desetine hiljada ljudi širom regije, veliki dio ljudi nestali su u toku i neposredno nakon sukoba vođenih 90-ih godina. Od ukupnog broja lica nestalih u tom periodu, samo na području Kosova i dalje se traga za njih 1640.
Iako su od završetka proteklog rata prošle dvije decenije, domaće institucije nisu učinile ništa kako bi pitanje nestalih osoba stavile na spisak prioriteta, primoravši tako porodice da žive u stanju suspendovane animacije. Ljudski životi svedeni su na brojeve i tek se nonšalantno spominju zarad prikupljanja političkih bodova, pri čemu se rijetko ko suvislo bavi pričama nestalih ili iskustvima preživjelih.
Kroz usmena svjedočenja, diskusije u okviru podkasta, razgovore među bližnjima i reportaže osvrćemo se na to kako nesuočavanje s prošlošću u 2020. godini utječe na pojedince/ke, zajednice i šire društvo.
Rat nije jedino zloglasno dešavanje koje je u posljednjim decenijama dovodilo do nestanka ljudi — bilo fizičkog ili suštinskog — a da su zvanična objašnjenja vezana za to šta im se desilo ograničena, ili pak nepostojeća.
Ovaj fenomen pogoršale su diktature te vansudska pogubljenja koja su uzrok prisilnog nestanka protivnika/ca. Nestanci su aktualni i danas usljed sistematske marginalizacije manjinskih zajednica, čije se priče i problemi nerijetko uklanjaju.
Spomenuti fenomen očituje se i kroz mizoginiju pravnih sistema koji omogućavaju da se životi žena brišu ne hvatajući se ukoštac s normalizovanim femicidom, a opstaje i zbog prisilnih migracija opasnim rutama dok ljudi u potrazi za boljim životom nestaju bez objašnjenja i napora zvaničnika/ca da saznaju kako se to dešava.
Sve te primjere detaljno proučavamo, jer u konačnici svaki od njih ima nešto zajedničko: beskonačnu bol i neizvjesnost koje se javljaju u nedostatku saznanja.
Ovu publikaciju posvećujemo nestalima.K
Naslovna fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.
Vrati se na monografiju
