Ni tad ne progovoriš, iako ti bešika liči na balon pun vode. Opkoljen si krupnim muškarcima koji neprestano pričaju. Trojica su pored tebe, jedan je naprijed. Zaudaraju na dezodorans kojim tvoja nepokretna tetka rastjeruje mačke. Ne možeš da se uključiš u razgovor, jer ti je otac vozač, a vozač je glavni. Uz to, prije polaska ti je rekao da ne postavljaš pitanja i ne daješ odgovore koji uključuju više od jedne riječi. Tvoj svijet je sužen do te mjere, da u njega stanu samo očeve naredbe. Pritom, godine ti ne dozvoljavaju da do kraja razumiješ o čemu govore. Nije ti ni bitno, jer si suviše opterećen nadutom bešikom. Gledaš kroz prozor i zamišljaš kako otpuštaš rezervoar uzavrele, žute vodurine. Pitaš se kad ćete već jednom da se zaustavite. Ali, samo prošišate između praznih livada. Na izolovanim djelovima je posađeno povrće, naiđeš na razrijeđene kuće, podignute na više spratova. Stabla projurcaju i isprekidaju sliku kratko. Opet livade, opet kuće. Ne vidiš ništa neuobičajeno, nešto što podsjeća na rat, sem opšteg mrtvila koje obitava nad svakim selom kroz koje si prolazio tokom života. Onda se pojavi veliki montažni objekat od alubonda, kao da je greškom sagrađen na tom mjestu ili spušten iz svemira. Ponekad se ukažu i ljudi. Provire iz pukotina i pogledom isprate automobile koji prolaze. Znaju da ćete skrenuti s puta ako vam zatrebaju. Iskreno, ne sviđa ti se ambijent, ne dopadaju ti se očevi pajtosi koji te bezočno pritiskaju dok govore. Nazireš nešto jezivo u njihovim hrapavim glasovima. Ipak, osjećaš se sigurnije dok se voziš s ocem i dok ti misli pritiska vodurina u dnu stomaka. Prepustiš ocu da se boji za tebe. Premda, otac se ne plaši. Jer izgleda kao mudar soko, bistrog oka, s kandžama oko volana. Svi ga slušaju, jer vodi glavnu riječ. Ne samo zbog vlasništva nad volanom. On je i ugovarač trgovine automobila. Niste jedini ljudi iz Crne Gore koji kupuju automobile iz zemlje koja je pretrpila rat. Za tebe rat nije ni počeo, a već si čuo da je završen. Samo jednom izustiš da moraš da mokriš. To je sve što kažeš tokom puta. Te četiri riječi. Tata, moram da pišam. Onda nastupi trenutak potpune tišine i čekaš da izađete iz krivina. Kad izbijete na čistinu, otac bez riječi ukoči i upozori te da ne prelaziš bankinu. Snažno želiš da izbliza pogledaš mine, makar mjesto na kom su zakopane, ali nikad se ni ne primakneš bankini. Mokriš na magistrali, pod tenzijom da će naići automobil. Nadaš se da se nikad neće pojaviti. Otac ti svirne da požuriš. To je tvoj otac, namrštena figura za volanom. Komunicira pogledom i zvukovima kojima raspolaže u zajedničkoj blizini. Žmuriš na oba oka, jer mlaz ide brže, i mrakom produžavaš samoću. Dok najzad ne naiđe zvuk. Ne otvoriš oči. Brujanje motora se pojačava, a onda začuješ lupu vratima. Znaš da ćeš morati da oćutiš svoje pravdanje pred bujicom napada. Policajci ispituju oca, a tebe ni ne pogledaju. Suviše si mlad da bi išta značajno rekao. Predstave se kao dobronamjerni plavci koji će vas odvesti do pijace, iako znaju da vam je put vrlo dobro poznat. Onda svoju dobronamjernost naplate u metalnim markama.
Pijaca je nepregledna, bilioni parkiranih automobila oko kojih se ljudi provlače kao poskoci. Boli te stomak jer nisi ispraznio bešiku do kraja, ali otac ćuti. Iz sivog oka mu sijevaju varnice. Izbio si mu nekoliko maraka iz džepa. Pratiš ga i skeniraš reakcije. Trudiš se da razumiješ kako se obavlja trgovina kad te opkole hijene. Klimaš glavom kad on klimne. Dokazuješ vaše krvno srodstvo preslikanim radnjama. Otac te potapše po leđima, jer si dobar sin, jer si naučio da ćutiš, jer radiš sve kako on hoće. Sad i automobile kupuješ s njim. To će biti i tvoji automobili, iako iz njih ne možeš da izađeš kad poželiš. Ali i ti ćeš jednom postati otac i govorićeš da je bio u pravu. Hodate kroz gomilu načičkanog željeza, kao da ste u srži velikog sudara, na vrhuncu anegdote o raspadu svijeta. U naizgled bezizlaznom haosu, naiđete na kafanu s raspalom tendom sklepanom od djelova trafike. Zove se Ljetnja bašta. Ti poznaješ drugačije bašte. Iz kratkog očevog monologa saznaš da kafana nema toalet, ali pojave se ljudi i povedu te na mjesto na kom se prazne utrobe. Izložen si pogledima koji se spuste do tvog međunožja. Ukočen si kao kamena statua. Ispod glasa komentarišu kožicu na tvom penisu. Ukočiš se kao dvije kamene statue. Onda se zasmiju i potapšu te.
Vratiš se i ugledaš oca opkoljenog pajtosima. Uzvikuju riječi dobrodošlice ljudima što dolaze iz daljine. Oni su djelimično brojniji, na licima im stoji nešto što zamišljaš da bi mogao biti prezir. Ipak, čini ti se da su prijateljski nastrojeni prema vama. Trgovinu ilegalnim automobilima si zamišljao drugačije. Teritoriju u kojoj je tutnjao rat si doživljavao drugačije. Ne znaš tačno kako, ali pretpostavka se nalazila daleko od usiljenih osmjeha, čvrstog rukovanja i razmjene novca ispod ruku. Odlazite za njima na čistac gdje vas čekaju četiri automobila prekrivena ceradom. Kad se ukažu znakovi, bude ti drago što ćeš se u narednim mjesecima voziti u audiju. Svi u školi će te poštovati mnogo više. I dalje ne obraćaju pažnju na tebe, kao da si gušter koji se sunča na kamenu. Ali, to te ne zanima. Tvoj otac zaista zna šta je posao. Ponosan si što se uopšte nalaziš u njihovoj blizini, i što se baš tvom ocu obraćaju sa strahopoštovanjem. Takav ćeš i ti biti, jednom kad odrasteš. Rukovanje je opet na snazi. Jasno ti je da je posao završen. Pajtosi se raspoređuju, svaki ulazi u jedan automobil i odvoze se nazad. Gledate kako se dim podiže iza crnih furija. Poslodavci kažu da popijete po jednu prije odlaska, da zaključite posao do kraja. Vraćate se u Ljetnju baštu, no prijatelji predlože da prohodate malo dalje. Vjeruješ da je to zbir pravila koja se moraju dovesti do kraja. Jedan od ljudi, onaj s najtamnijim pogledom izvadi svežanj fotografija. Ne vidiš ništa na njima, ali očev izmjenjeni izraz lica ti kaže da se nešto značajno događa tog trenutka. Ne usporite hodanje, samo ga nastavite u tišini. Ljetnja bašta i željezna pijaca su sad daleko od vas. Otac tada prvi put izgovori da si njegov sin, i da imaš još jednog brata i dvije sestre. Ljudi te i dalje ne gledaju, samo te skrajnu i pokažu da tu sačekaš, na brežuljku u visokom rastinju. Gledaš kako se udaljavaju od tebe dok ti se stomačna guka uspinje prema grlu. Gledaš kako opkoljavaju oca da jedva nazreš njegovu glavu. Naslućuješ da mu usne podrhtavaju dok mahanjem rukama pokuša da objasni nešto. Da mu je oko vlažno, prepoznaš njegov strah. Ubrzo, strah obuzme i tebe jer dokazuješ vašu krvnu srodnost. Stojiš ukopan kao trska i vjeruješ da se tako odvija trgovina. Niko ne govori ništa. Želiš da napustiš jebeno mjesto. Želiš da napustiš planetu, ali ne znaš kako. Teško napraviš prvi korak. Kad to učiniš linija bola ti presječe trbuh. Onaj s tamnim pogledom ti ošamari oca. Zatim, to urade i ostali. I on je na zemlji. Pratiš očevu putanju, besciljno bauljanje kroz nekoliko metara, dok mu đonovi guraju glavu prema tlu. Poželiš da osjetiš očev bol, ali ne ide. Onda ga udaraju jače, sve dok se onaj s tamnim pogledom ne popiša po njemu. Gledaš u njegov mlaz koji se gasi i osjetiš olakšanje. Prođu pored tebe i zahvale se na uspješno obavljenom poslu.
Vozite se u tišini. Mrak se nahvatao ispod planinskih vrhova. Vozite se sporo. One livade i kuće pored kojih ste prošišali danas se sada vide jasnije. Na fasadama kuća uočiš završetke gelera. Možeš da pobrojiš rupe. Iz pukotina više ne proviruju glave. Vjetar fijuče i blago zanosi prednji dio automobila. Želiš da upitaš oca mnoge stvari, ali ni tad ne progovoriš. Otac ne voli kad ga zapitkuju previše, a iščekivanje njegovog objašnjenja odložiš za neki drugi život. Pogleda te kratko u retrovizoru i pokuša da nametne izgled sokola koji više ne postoji. Misli preseliš na njemačku mašinu, na stotine konjskih snaga na kojim ćeš ubrzo jahati i odjahati što dalje od neprilika. Nisi stigao da pogledaš da li je vozilo opremljeno kožnim sjedištima i elektronskim podizačima. I bez njih bićeš glavna faca u školi, i svi će dugo gledati u tebe dok te budu dovozili u školu. Još jednom ćeš na putu ka kući pomisliti šta se nalazilo na tim fotografijama i šta je tvoj otac uradio. Onda ćeš prestati. Njemu će ponovo izrasti oštar kljun i raširiće oporavljena krila. Onda će vrebati i vrebati, sve dok elegantno ne propadne s litice da zgrabi ono što je ostalo od svijeta.
Naslovna fotografija: Anka Arsenić
Trenutak kad je meni počeo rat je zbirka kratkih priča izvorno objavljena na bosanskom/hrvatskom/srpskom/crnogorskom jeziku, kao doprinos inkluzivnijoj kulturi sećanja. Priče su napisali poznati postjugoslovenski pisci i spisateljice, odgovarajući na jednostavno pitanje kako se sećaju burne poslednje dekade dvadesetog veka. Prevod na albanski jezik uključuje dodatne tri priče autora iz Kosova, knjigu su objavile Inicijativa mladih za ljudska prava i forumZFD Srbija. Urednici su Vladimir Arsenić, Ana Pejović i Anton Berishaj.
