U detalje | Film

Simbol jednog vremena i zemlje koje više nema

Piše - 26.10.2018

Oproštaj od Milene Dravić, jedne od posljednjih glumačkih legendi Jugoslavije.

Otišla je Milena Dravić. Smrću omiljene glumice, umro je i jedan dio kulturnog identiteta nekadašnje Jugoslavije. Jer, Milena Dravić bila je jedan od ključnih, neupitnih simbola izgubljene države, lice zamrznuto u kolektivnom sjećanju, utjelovljenje nekog naoko jednostavnijeg vremena kojega i dalje nosimo u sebi. Iako ga više sasvim očito nema.

Razlog zbog kojeg smo ju voljeli nisu bile samo nebrojene uloge koje je ostvarila, upisujući svoj lik u povijest jugoslavenskog i europskog filma, nego i način na koji je skromno i ponosno njegovala neupitne građanske vrijednosti, dosljedno pomičući prostore osobne i umjetničke slobode, čak i u trenucima kada je to značilo ugroziti vlastitu egzistenciju. Kako u Jugoslaviji, tako i u Miloševićevoj Srbiji.

A malo je falilo da mlada Milena Dravić ode u manekenske vode i možda zauvijek skrene u nekom drugom životnom smjeru. Srećom, već u njenom prvom profesionalnom angažmanu na naslovnici časopisa “Duga”, krajem pedesetih godina prošlog stoljeća, uočio ju je slovenski redatelj František Čap, koji je odlučio angažirati ju u svojem novom filmu.

“Vrata ostaju otvorena”, prvi film Milene Dravić koji je usmjerio njenu karijeru. Foto IMBD.

Hrvatski kolumnist i književnik Goran Gerovac za K2.0 ističe kako je František Čap, stvarno i simbolički, Mileni Dravić usmjerio život prema dosezima po kojima je danas prepoznajemo.

“Te 1959. godine Čap joj je povjerio prvu filmsku ulogu i to u filmu koji se zvao “Vrata ostaju otvorena“. Sve što je bilo iza tih vrata, a što se tiče umjetničkog rada Milene Dravić, poznato je i prepričano, a pošteno bi bilo reći, i zasluženo”, kaže Gerovac. “Vrata su ostala otvorena svih ovih desetljeća, a ostat će takva i u onima koja slijede, nakon smrti velike umjetnice.”

"Milena Dravić je postala jednim od simbola onovremenog tinjajućeg i sadašnjeg poraženog građanstva.”

Goran Gerovac, kolumnista i književnik

On se prisjeća i kako se Milena Dravić nije libila da od epskih junakinja odigra “sunovrat” u građansku preljubnicu, “što je za agipropovsko inzistiranje svakako bilo nepremostiv nasrtaj na lik i djelo, a za samu umjetnost neminovan preskok trenutka u vječnost”.

“Upravo zato je Milena Dravić i postala jednim od simbola onovremenog tinjajućeg i sadašnjeg poraženog građanstva”, smatra ovaj Gerovac, te naglašava kako je njezina stvarna uloga na cjelokupnoj kulturnoj sceni dokazala “kako je integrativna uloga velike umjetnosti snažna i kako je čak ni ultragaresivna politika ne može lako demontirati. Zbog toga je etničko u njenom slučaju drugorazredna karakteristika, zbog toga je vijest o njezinom odlasku bila regionalnom činjenicom”.

Rađanje legende

Filmom “Prekobrojna” hrvatskog redatelja Branka Bauera, 22-godišnja Milena 1962. godine postala je najmlađa osvajačica Zlatne arene. Bila je to prestižna nagrada Pulskog filmskog festivala koji je baš u to vrijeme proživljavao svoje zlatne godine, a na kojem su nacionalne premijere imali svi važniji filmovi jugoslavenske produkcije.

Radilo se o filmu koji ju je lansirao među najveće filmske zvijezde tog vremena, pa ne čudi da je odmah angažirana i u nekoliko ključnih filmova tada najprominentnjeg redatelja bliskog Titovu režimu, Crnogorca s talijanskom diplomom Veljka Bulajića.

Scena iz filma “Prekobrojna” koji je MIleni Dravić donio prvu pulsku Arenu 1962. godine. Isječak iz filma. Foto: IBDM.

“Ostala mi je u sjećanju kao vrhunska profesionalka, skromna ali beskrajno uporna i odlučna da iz svake svoje uloge izvuče maksimum”, kaže Bulajić za K2.0 dodajući kako su svi na setu bili pomalo zaljubljeni u nju.

Nakon uspješne suradnje u “Uzavrelom gradu” koji se s odmakom gleda kao jedna od najzanimljivijih filmskih eksploracija rodnih uloga u vremenu industrijalizacije i urbanizacije, Bulajić je Mileni ponudio uloge u “Kozari” i “Bitki na Neretvi“, epskim ratnim spektaklima koji su njegovali mitologiju Narodno Oslobodilačke Borbe (NOB), a u kojima je igrala s tada iznimno popularnim jugoslavenskim glumcima Batom Živojinovićem, Ljubišom Samardžićem i Borisom Dvornikom, ali i onovremenim međunarodnim zvijezdama Yulom Brynnerom i Orsonom Wellesom.

Umjetnički put

U Bulajićevom filmovima ostvarila je tri kompleksne, potpuno različite uloge koje su svaka na svoj način bile arhetipske i sukladne tadašnjim socijalnim temama. “Ona ih nije nosila šablonski, baš naprotiv. Donosila je potpuno novu, meni čak neočekivanu, vrijednost filmovima koje smo snimali”, prisjetio se u razgovoru za K2.0 Veljko Bulajić.

Upravo je on u Cannesu 1980. godine predložio da se Mileni Dravić dodjeli nagrada za sporednu ulogu u filmu “Poseban tretman” Gorana Pasljakevića, što je žiri predvođen Kirkom Douglasom jednoglasno prihvatio, potvrđujući karizmu i talent koji je transcendentirao jugoslavenske granice.

Umjesto novca i šarenih naslovnica, odabrala je put umjetnika okupljenih u takozvani Crni val jugoslavenskog filma.

Vrijeme suradnje s Veljkom Bulajićem bilo je trenutak u kojem je Milena Dravić mogla živjeti lagodan život režimske miljenice i svenacionalne zvijezde koja si je mogla priuštiti luksuz biranja uloga. I zaista ih je birala, ali na način koji joj je gotovo nepovratno zatvorio vrata filmskog mainstreama.

Scena iz filma “Poseban tretman” za koji je Milena Dravić 1980. godine dobila nagradu u Kanu za najbolju sporednu ulogu. Foto: IBDM

Umjesto novca i šarenih naslovnica, odabrala je put umjetnika okupljenih u takozvani Crni val jugoslavenskog filma koji je na suberzivan, pa često i radikalan način propitivao malograđanske i ideološki jasno zacrtane smjernice socijalističke kulture na jugoslavenski način.

Kultna je njena uloga (zajedno s onom glumice Jagode Kaloper) u filmu “W. R. – Misterije organizma” Dušana Makavejeva koji je nedugo nakon premijere u politički turbulentnoj 1971. godini zabranjen. Režimu je, naime, smetalo satirično povlačenje paralela između socijalističkog uređenja i seksualne represije, a legendarna je scena u kojoj Milena Dravić u dvorištu jedne austrougarske zgrade drži vatreni govor pozivajući na seksualno oslobođenje omladine.

“Jebite se, ljudi!” povikat će strastvena Milena s balkona, bacajući rukavicu u lice primitivizmu i malograđanštini. Ovaj crnovalni klasik na televiziji je prikazan tek kasnih osamdesetih, kada je popustila cenzorska stega, a podjednako je vremena prošlo i dok se Mileni Dravić nije “oprostio grijeh” crnovalnih uloga.

Vizionarski film Želimira Žilnika “Lijepe žene prolaze kroz grad” bio je još jedna prilika da Milena Dravić pokaže koliko je posebna kao glumica. Foto: IBDM

Vjernost umjetničkom eksperimentu Milena Dravić u tom je periodu potvrđivala i radom sa Želimirom Žilnikom, još jednim crnovalnim eksperimentatorom koji nije mario za socijalističke konvencije i uvriježenu percepciju dobrog ukusa. Posljednji put surađivali su u vizionarskom distopijskom filmu “Lijepe žene prolaze kroz grad” koji je 1986. predvidio raspad Jugoslavije.

Žena drugog sistema

Ranih devedesetih nastupa težak period za mnoge koji su odbijali postati dijelom nacionalnističke histerije. Glumica koja je zaista živjela proklamirane vrijednosti bratstva i jedinstva, nikada pritom ne postajući socijalistički klišej, teško je nalazila svoje mjesto u novom režimu koji je u njen Beograd dojahao na valu ksenofobičnog primitivizma i ratnog huškanja.

Zbog protivljenja Miloševićevoj vladavini puna dva desetljeća bila je nepoželjna na Radioteleviziji Srbije, a prave filmske uloge tijekom devedesetih bile su toliko rijetke da je prema vlastitu priznanju u Srbiji jako teško živjela. Zanimljivo, istovremeno je ignorirana i u drugim zemljama bivše države.

Tek 2008. godine, pune 23 godine nakon njezina posljednjeg angažmana u Hrvatskoj, u Zagreb ju je vratila mlada redateljica Sara Hribar. Nekoć najveća i najpoželjnija glumica na ovim prostorima, bez rezerve je pristala glumiti u studentskom filmu “Ta tvoja ruka mala“.

“Malo je reći da je Milena Dravić bila skromna. To mogu samo najveće dive.”

Sara Hribar, režiserka

“Igrala je fantastično, čak i uz malu dozu neočekivane treme, za što isključivo krivim njezinu samokritičnost i činjenicu da u Hrvatskoj nije igrala od 1986. godine. Nije ona odbijala pozive, već telefon nije godinama zvonio”, prisjetila se Sara Hribar, dodajući kako se Milena nikad nije hvalila, ali kad bi ju lijepo zamolili, voljela se prisjećati sebi dragih davnih filmova, naročito u društvu prijatelja poput Mustafe Nadarevića.

Upravo je on bio njen glumački partner u filmu Sare Hribar, a snimanja su trajala po čitave noći, na temperaturama duboko ispod nule te u neudobnom starom automobilu kojeg je vozio “taksist” Naradević. Mnogi su se mlade kolege žalile na radne uvjete, ali Milena Dravić nikada, rekla nam je redateljica.

“Malo je reći da je Milena Dravić bila skromna. To mogu samo najveće dive”, prisjetila se Sara Hribar, ističući kako se radilo o jednoj od “totalnih glumica” staroga kova koje su podjednako fantastično pjevale, plesale, svirale i glumile.

Hribar je autorica rođena 1987. godine, čiji je život započinjao u trenutku kada se Jugoslavija već počinjala raspadati, ali čije je djetinjstvo ipak stiglo biti obilježeno ulogama Milene Dravić. Ona će ju pamtiti kao glumicu koja je “nosila auru vremena u kojem su se u građanskom Zagrebu slušali jazz, swing i organizirala druženja za dandyjevsku mladež”.

Drugi će ju pamtiti kao jedan od simbola urbanog Beograda koji je prkosio svim dogmama 20. stoljeća, kao sramežljivu djevojku iz susjedstva ili pak kao jedan od najdrčnijih seks simbola nekadašnje Jugoslavije. Milena Dravić imala je lica koliko i uloga. Sama sebe jednostavno je definirala kao glumicu i Beograđanku, Dorćolku, nikada ne ističući klasnu ili nacionalnu pripadnost.

“Veličina umjetničkog djela reflektira se u njegovoj razumljivosti preko političkih granica, u prostoru koji se ne treba nužno integrirati i državno-pravno da bi međusobno komunicirao s razumijevanjem”, kaže Gerovac dodajući kako je Milena, preskačući taj uski okvir, nije simbol jugoslavenskog, ali svakako jest građanskog “da se ne kaže civilnog, jer sada samo zlonamjerni i tupi ne žele i ne mogu priznati kako u nacionalizmu počinje svaka osrednjost, uniformirana i klaustrofobična”.

Milenina uloga u filmu “Bure baruta” čuva građansko u doba pobješnjelog nacionalizma u Srbiji. Foto: IBDM

Gerovac ističe kako je u simbolici života na filmu, i filma kao života, Milena Dravić stigla i do onog autobusa u filmu “Bure baruta“, film o Beogradu, nasilnom i opasnom krajem prošlog stoljeća, gdje pristojno, građansko-umirovljenički, koristi svoju javnoprijevozničku povlasticu dok različito motivirani događaji divljaju oko nje. Ona sjedi u prednjem dijelu autobusa i čeka da vozač “koji pije kafu” dođe i da krenu, utjelovljujući pristojnost koja u današnjem vremenu znači slabost.

“U pokornosti trenutku skrivena je i psihopatologija svakog straha od djelovanja što je građansko oko nas odvelu u permanentnu defanzivu”, spreman je na kraju reći Gerovac, dodavši kako su partije i epopeje ipak samo prolazne etape i kratkotrajne iluzije moći koje postaju silne proporcionalno našoj “autobusnoj” šutljivosti i trpljenju.

Kao počasna gošća Pulskog filmskog festivala, ponosna i skromna u svojoj veličini, možda najveća glumica ovih prostora s istinskim je ganućem gledala je pet tisuća ljudi koji kao da nisu znali stati jednom kada su joj krenuli pljeskati.

“Umjetnost, kultura i nadarenost idu preko njih, prolaze prostorno-vremensku zakrlivljenost i iskrivljenosti i nastavljaju put i iza otvorenih vrata onog svijeta za kojeg čak i nismo sigurni da postoji”, poantira Gerovac.

Na ovome mjestu valjalo bi nabrojati sve Zlatne arene, nagrade Cannesa i Venecije, činjenicu da joj je u jednom filmu, The Dark Side of the Sun, sina glumio mladi Brad Pitt, ili da je Orson Welles bio opčinjen njenim likom i djelom, no značaj Milene Dravić odavno je transcendentirao brojna formalna priznanja struke.

U intimnom sjećanju autorice ovog teksta, ostat će urezana u trenutku zadnjeg susreta. Bilo je to ljetos, u istoj onoj Areni koja ju je proslavila 1962. godine. Kao počasna gošća Pulskog filmskog festivala, ponosna i skromna u svojoj veličini, možda najveća glumica ovih prostora s istinskim je ganućem gledala je pet tisuća ljudi koji kao da nisu znali stati jednom kada su joj krenuli pljeskati. Tada to nismo znali, ali tim smo se pljeskom zauvijek oprostili od Milene Dravić.

Naslovna fotografija: Creative commons.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.