Dobro se sjećam situacije kada su prvi put za mene pretpostavili da sam muslimanka.

Odrasla sam u Nizozemskoj, gdje sam se 1997. godine, kada sam imala dvije godine, doselila sa svojom porodicom. Tamo osnovno obrazovanje započinje kada dijete navrši četiri godine, tako da sam krenula u školu dvije godine nakon dolaska u Nizozemsku.

U nizozemskim osnovnim školama, Božić se obilježava školskom večerom: od svakog djeteta se traži da zamoli svog roditelja ili staratelja da spremi njegovo/njeno najdraže jelo te da ga donese na večeru kako bismo svi zajedno mogli uživati u slasnom obroku. Gledam fotografije sa svoje prve božićne večere i vidim jedno presretno dijete. Na svim slikama sam razvukla osmijeh od uha do uha, a iskrena da budem, tako i sad izgledam kad sam u sobi punoj hrane.

Ne sjećam se slikanja, ali se sjećam da sam u jednom trenutku otišla do stola na kojem sam ugledala pun tanjir kobasica. Prisjetila sam se svih crtića koje sam gledala na TV-u, svih hot-dogova koje su jeli likovi u crtanim: izgledali su vrlo ukusno i nisam mogla dočekati da ih konačno probam. Mama nam je uvijek branila da jedemo prerađenu hranu, pa sam bila sretna što nije bila tu.

Samo što sam zgrabila viljušku i krenula da stavim kobasicu na tanjir, do mene je dotrčala učiteljica i rekla mi: “Kosovare, ne možeš to jesti” — bez ikakvog daljnjeg objašnjenja.

Bila sam zbunjena. Pogledala sam u tanjir; kobasica je bilo sasvim dovoljno. Zašto to i ja ne bih mogla uzeti jednu? Jesu li stvarno toliko nezdrave kao što mi je mama govorila? Ako i jesu, zašto su ih onda donijeli u školu?

S obzirom na činjenicu da se u tim godinama uopće nisam suprotstavljala autoritetima (dobra stara vremena), u glavi su mi bile samo mamine riječi: “Učiteljica je uvijek u pravu.” Poslušala sam je i odmaknula sam se.

Ostala sam još više zbunjena kada sam vidjela drugu djecu kako jedu kobasice koje je učiteljica meni zabranila da jedem. To mi se činilo nepravednim, tako da sam kasnije, kad se okrenula, strpala jednu u usta (i već je bilo gotovo: od tada mi je to bila najdraža hrana).

Kada je mama došla po mene, ispričala sam joj za “incident”, kako mi učiteljica nije dozvolila da pojedem kobasicu koju sam toliko željela probati — pri čemu joj nisam spomenula to da sam krišom pojela jednu. Ona se počela smijati i odvratila mi: “To su sigurno bile svinjske kobasice, a tvoja učiteljica vjerovatno misli da smo muslimani i da zato to ne smijemo jesti.”

Kako imam crnu kosu i obrve i naprosto ne ličim na neku standardnu, rođenu Nizozemku, ljudi uvijek pomisle da sam iz Sjeverne Afrike, Turske ili s Bliskog istoka. Rijetko ko pogodi koje sam nacionalnosti, iako me ime u neku ruku odaje. Zbog toga su drugi automatski pretpostavljali da sam muslimanka i da s tim u vezi ne smijem nešto raditi, jesti ili piti.

Tačno je da sam kroz odgoj naučena pojedinim islamskim normama i vrijednostima, ali nikada se nisam poistovjećivala s “muslimanskom etiketom”. Do svoje dvanaeste godine sam bila u potrazi za vjerom s kojom bih se mogla identifikovati; onda sam saznala da je uredu ne vjerovati ni u šta, i od tada se izjašnjavam kao ateistkinja.

Budući da sam odrasla u eri nakon 11. septembra, netrpeljivost prema muslimanima/kama neprestano je rasla. Sjećam se da bih se malčice iznervirala svaki put kada bi neko pretpostavio da sam muslimanka, kao da je to nešto loše. Kao osoba albanske nacionalnosti u dijaspori, i to u zapadnoj Europi, konstantno sam se suočavala s diskriminacijom i rasizmom: nekad sam pripadala jednoj etničkoj skupini, nekad drugoj. Imala sam osjećaj da sam izgubila kontrolu nad vlastitim identitetom — ako sam je ikada i imala.

Kako sam učila više o povijesti osmanske okupacije te o tome kako je to utjecalo na Kosovo, tako sam se nervirala i na jedan drugačiji način: “Kako Nizozemci/ke mogu pomisliti da sam muslimanka, da sam ista kao i oni koji su toliko vremena tlačili i mene i moj narod?!”

Tome je u značajnoj mjeri doprinijela i stigmatizacija muslimana/ki u Nizozemskoj. Vjerovatno se ne bih ni osjećala loše da se muslimansko stanovništvo nije stigmatizovalo i marginalizovalo: da su se oni kao grupa povezivali s pozitivnim stvarima, na sve ovo bih gledala kao na kompliment.

Međutim, našla sam se uvrijeđenom i ugrubo sam razmišljala ovako: “Nizozemci/ke misle da sam muslimanka, a kada je neko islamske vjeroispovijesti, to se percipira kao nešto negativno i zato sam marginalizovana.” Tako sam okrivljavala potlačenog, to jest muslimane/ke, umjesto Nizozemaca/ki, tlačitelja svih manjinskih grupa u zemlji.

Sada, naravno, shvatam koliko je problematično takvo razmišljanje, no moram preuzeti odgovornost za problematičnost tog razmišljanja koje sam gajila u prošlosti: nisam se rodila “osviještena”. Svoje znanje sam tokom godina stjecala tako što sam odbacivala i ponovo učila neke stvari, čemu se želim posvetiti do kraja života.

Svoje problematične obrasce razmišljanja nerijetko prepoznajem, vidim, čujem, čitam, kada razgovaram s drugim Albancima/kama koji su odrasli u dijaspori — čak i na Kosovu. No, u ovom tekstu bih se željela fokusirati na albansku dijasporu, imajući u vidu činjenicu da se građani/ke Kosova albanske nacionalnosti ne moraju boriti za prihvatanje u društvu u kojem su oni dominantna etnička grupa.

Albanci/ke u dijaspori poput mene očajnički se pokušavaju uklopiti u društva u kojima su rođeni i/ili odrasli i tako se distanciramo od bilo čega što dominantna skupina — u mom slučaju su to Nizozemci/ke — prezire. Jedna od tih stvari su muslimani/ke, na Zapadu vrlo laka meta.

Kad god se priča o islamu, iz usta Albanaca/ka iz dijaspore imam priliku čuti najgnusnije komentare: “Zahvaljujući ‘njima’, naši ljudi su i dalje zapeli u srednjem vijeku”; “Baš zbog ‘njih’ ljudi misle da smo svi muslimani i zato nas povezuju s opasnošću i terorizmom”; “To je primitivna vjera” — mada islam i kršćanstvo imaju više sličnosti nego razlika. A najdraža mi je izjava: “To nije europska religija” — kao da je kršćanstvo nastalo u Europi.

Izgovarajući sve to, zanemarujemo činjenicu da pravi problem nije u islamu, već u orijentalizmu i zapadnjačkoj percepciji islama. Želimo se distancirati od našeg tlačitelja, što je uredu. Ipak, kritikovati sisteme koje je uspostavio naš tlačitelj nije isto što i demonizovati cijelu jednu vjeru.

Uočila sam da je u albanskoj dijaspori antimuslimansko raspoloženje postalo sve izraženije nakon što je nekolicina naših sunarodnjaka/inja na Kosovu odlučila da se bori na strani Islamske države. Kosovo se našlo na naslovnicama jer ima “previše džihadista” za jednu tako malu zemlju, te su Albanci/ke u dijaspori još jednom brže-bolje obznanili Zapadu da je naša zemlja “prvobitno bila kršćanska, nek’ crknu džihadisti i njihovi najmiliji, šta nas briga za njih, mi smo drugačiji!” 

Kada su počele pristizati prve izbjeglice iz Sirije, veći dio medija na Zapadu smjesta ih je etiketirao kao (potencijalne) teroriste. Sjećam se da su ostali Albanci/ke u dijaspori pisali objave na Fejsbuku kako bi se ogradili od sirijskih izbjeglica: “Mi smo bili prave izbjeglice, ovo su samo teroristi, ja bih glasao/la za to da se granice zatvore da bismo zaštitili Europu.”

Stekla sam dojam da kod albanskih kršćana/ki i albanskih ateista/ica kao što sam ja vlada neki osjećaj superiornosti. Istinski vjerujemo u to da će nas prihvatiti kao “njihove” sve dok budemo radili što i oni i gazili po marginalizovanim skupinama koliko i oni koji su dominantni — ako ne i ekstremnije od njih, samo kako bismo dokazali našu odanost.

Sjećam se da mi je mama govorila: “Ma radi ti šta god hoćeš, možeš pojesti svinjetine koliko hoćeš, no zapamti da te oni nikad neće prihvatiti.” Često se vraćam na te riječi.

Uprkos tome što sam svoje djetinjstvo provela u Nizozemskoj, i uprkos tome što je nizozemsko državljanstvo jedino državljanstvo koje smo moji majka, braća, sestre i ja ikada imali, još uvijek nisam prihvaćena kao punopravna članica društva — uprkos tome što se svim silama pokušavam uklopiti. U augustu ću dobiti i četvrtu diplomu u oblasti prava, u toku studija sam dugi niz godina volontirala i radila, ali još uvijek me u potpunosti ne prihvataju.

U svoje 23 godine života koje sam provela u Nizozemskoj, rođeni Nizozemci/ke nisu promijenili vlastiti stav prema meni. Međutim, moj se stav promijenio na bolje: više se ne osjećam niti ću se ikada osjećati bolje — ili superiornije — od Albanaca/ki i ostalih ljudi muslimana/ki koji žele praktikovati svoju vjeru.

Više se ne nalazim uvrijeđenom kada neko pretpostavi da sa muslimanka. Više ne osjećam potrebu za time da prigovaram muslimanima/kama ili ljudima koji pripadaju bilo kojoj drugoj vjerskoj grupi za nešto što lično nikad ne bih uradila. Nema ništa loše u kritici religije, o bilo kojoj religiji da je riječ, no stigmatizovati one koji žele upražnjavati svoju vjeru — konkretno islam, u zapadnom svijetu — s ciljem da se distancirate od te religije i uklopite, nije uredu.

Kada kažem ljudima da ne pijem alkohol, oni mi odgovore: “O, da, izvini, nisam razmišljao/la, to je zbog vjerskih razloga, zar ne?” Ja se na to samo nasmijem i odvratim kako nisam znala da je u ateizmu zabranjen alkohol.

Zapadna društva u kojima smo stasavali natjerala su nas da mislimo kako smo manje vrijedni i kako nismo zaslužili da sjedimo za stolom. Ponavljanjem ove retorike mržnje, kojoj su nas naučili u vremenu kada je antimuslimansko raspoloženje bilo normalna pojava, pokušavamo im dokazati da “i nismo toliko različiti, da smo i mi Europljani i da ni mi nećemo islam ovdje!” To je krajnje jadno i većim dijelom predstavlja očajnički pokušaj da se sjedne za sto bjelačke nadmoći.

Moramo imati na umu da su svi vidovi ugnjetavanja međusobno povezani: sve dok je jedna grupa ljudi potlačena, svi smo potlačeni. Čak i ukoliko niste prihvaćeni u dominantnu skupinu kao pojedinac/ka samo zato što ste “drugačiji”, sjetite se da vaše prihvatanje i vaša sloboda toliko i ne vrijede kada su zasnovani na gaženju i prelaženju preko marginalizovanih osoba.

Naslovna ilustracija: Arita (Arrita) Katona / K2.0.