Blogbox | Seksualno Nasilje

U sjećanje na Marte Tunaj

Piše - 16.05.2019

Kako smo je iznevjerili u njenoj potrazi za pravdom.

Godina je 2019. Rat se završio 1999. godine. Pogledajte samo statuse na Facebooku! Čini se kao da je našim političarima i političarkama trebalo nečije obraćanje kongresu u jednoj stranoj državi kako bi bili u mogućnosti da nakon 20 godina čuju kakvu su patnju prouzrokovali ratni zločini izvršeni u njihovom vlastitom dvorištu.

Onda se pitate kako ti naši dužnosnici i dužnosnice imaju obraza da se na sva zvona hvale svojom navodnom borbom za pravdu iako su do jučer u državnim institucijama zapošljavali osobe optužene za silovanja počinjena u ratu.

Ne znam. Možda je postavljeno u potpunosti pogrešno pitanje jer se ovdje ne radi o “obrazu”. Što se naših vlastodržaca tiče, svaka zakonska odredba usvaja se onda kada njima najviše odgovara, što im omogućava da ostanu u svojim foteljama. Vlast za njih podrazumijeva bogatstvo i, recimo, slobodu kupovine kravata javnim novcem. Zar ste stvarno mislili da oni pod riječju “vlast” podrazumijevaju odgovornost?!

Naravno, ti ljudi i dalje zapošljavaju ratne zločince i zločinke te ih imenuju na razne funkcije dok se dernjavom iz petnih žila zahtijevaju pravdu za civilne žrtve rata. Na malim ekranima i po Facebooku možemo vidjeti i čuti kako nadmeno zavijaju u horu i tako pokušavaju nadglasiti činjenicu da su preživjelima upravo oni najsrdačnije uskraćivali pravdu u protekle dvije decenije.

Bez ikakvog stida žele nam prodati priču o tome da su oni, neprikosnoveni despoti Kosova, tražili pravdu za civilne žrtve rata. Sve ove godine su je tražili i još je nisu našli, ni u zemlji ni u svijetu. Zašto niste uspjeli? Od koga ste to VI tražili pravdu? Kada ste je tražili? Kako to da nismo čuli da ste tražili pravdu? Gdje smo to mi bili? Na kraju krajeva, gdje ste to bili vi kada je trebalo doći do pravde kod kuće?

Zato će pitanje koje glasi: “Gdje ste bili vi dok sam se ja borio ili borila u ratu?” morati glasiti: “Gdje ste bili vi dok sam se ja borio ili borila za pravdu?” Uskoro će se moćnici zavaditi između sebe. Ustvari, moćnici su nam već počeli lagati o tome ko je prvi počeo zahtijevati pravdu. TO SIGURNO NIJE BIO NEKO OD VAS!

U posljednjih dvadeset godina naši “heroji i herojke” koji se smjenjuju na pozicijama vlasti dok se cerekaju pred kamerama lokalnih i drugih televizija nikada nisu zahtijevali pravdu za civilne žrtve rata, niti su im je pružili. Oni su ruci pravde izmicali kad god su mogli. Bijeg je ono u čemu su briljirali.

Pravdu su tražile osobe koje su preživjele ratne strahote kao i porodice onih koji su u ratu izgubili svoje živote, a zauzvrat su dobijali po nosu, uz napomenu da drže jezik za zubima. Pozivi za procesuiranje ratnih zločinaca imaju mnogo lica i sadrže mnoga imena. Neka od njih nisu više s nama.

Ja se sjećam Marte Tunaj. Da li je se sjećate vi? Ona se borila za pravdu.

Nažalost, ta žena je vrlo kratko krčila put za sve nas u ovom patrijarhalnom — to jest muškom, junačkom, patriotskom — društvu. Rušila je tabue vezane za seksualno nasilje u ratu, zločin za koji naši političari i političarke, kao što su Isa i Alma, nisu imali hrabrosti da ga nazovu pravim imenom na ceremoniji otkrivanja spomenika pod nazivom “Heroine” (spomenik “nije” posvećen ženama koje su preživjele silovanje u toku rata, no o tome ćemo neki drugi put). Sistematsko silovanje = oružje rata = ratni zločin. Gotova priča!

Borba gospođe Tunaj naglo je prekinuta jer svojim glasom nije uspjela probuditi ni šire narodne mase ni političke elite, mada političke elite uopće ne spavaju. Naprotiv, taj društveni sloj živi svoje najljepše snove na našu štetu.

"Pravda koja kasni uskraćena je pravda." Tako glasi princip široko prihvaćen u sferi pravosuđa.

Marte Tunaj se borila za pravednost i istinu. Za njeno silovanje niko nije osuđen. Godine 2000. Suđeno je čovjek koji je optužen za njeno silovanje, ali je on oslobođen 2002. drugostepenom presudom. Na suđenju  Milošu Jokiću, Marte Tunaj je izjavila: “Želim da me svi dobro saslušaju, i moj suprug, i moja porodica, i novinari i novinarke.”

Šta smo čuli?

Nedugo prije smrti rekla je i ovo: “Ja sa svojih 65 godina od države primam penziju u visini od 96 eura. Usto, pomno pratim rasprave o statusu žena koje su preživjele silovanje tokom rata i srce mi se slama kada čujem kako se toj temi pristupa s predrasudama.”

“Iznenađuju me, ali i zabrinjavaju diskusije o tome da li tim ženama treba isplaćivati naknadu ili ne. Sramotno je da ni ovaj saziv vlade, ni parlamentarci, ni članovi državnih institucija čak 15 godina poslije završetka rata još uvijek ne mogu doći do zaključka da li je ženama koje su preživjele silovanje potrebno osigurati finansijsku podršku.”

Diskusije su se nastavile da bi zakon konačno bio usvojen 2014. godine. Marte Tunaj je preminula dvije godine kasnije. S druge strane, proces podnošenja prijava započet je prošle godine. Imajući u vidu princip široko prihvaćen u sferi pravosuđa, “pravda koja kasni uskraćena je pravda“, sa sigurnošću možemo reći da je za gospođu Tunaj pravda u vidu priznanja itekako zakasnila.

Nakon njene smrti, jedina osoba koja je posjetila njene najmilije i odala joj počast bila je gospođa Jahjaga, naša bivša predsjednica. Državne institucije nisu izrazile sućut porodici Tunaj ni jednom jedinom posjetom, a kamoli isplatom 15 000 eura, iznosa izdvojenog, primjerice, za roditelje bivšeg zamjenika ministra za dijasporu, Ariana Dacija, pošto je izgubio svoj život. Dakle, gospođa Jahjaga bila je izuzetak. Jedino je ona pomagala i podržavala nevladine organizacije koje neumorno rade na tome da se i na lokalnom i na globalnom nivou zadovolji pravda za one koji su preživjeli seksualno nasilje u ratu na Kosovu, kao i za porodice žrtava tog zločina.

Ipak, iz njihove iscrpljujuće borbe državni organi gotovo ništa nisu naučili. Uzmimo za primjer žene i muškarce koji su, pošto su se u ratnim dešavanjima suočili sa silovanjem, smogli snage da podnesu zahtjev za priznavanje statusa civilne žrtve rata (ukoliko uopće imaju pravo na to, budući da se zakon ne odnosi na osobe nad kojima su vojne snage počinile silovanje prije juna 1999. godine — šta mislite zašto?). Danas je situacija takva da se njihove zahtjeve obrađuje i po nekoliko mjeseci samo da bi na kraju bili odbijeni zbog banalnih razloga.

Oni koji su dovoljno istrajni da prethodno prođu kroz jedan takav postupak mogu preispitati valjanost odluke nadležne komisije na sudu. U međuvremenu, zakonski rok će isteći. Da, zakonski rok će isteći. Naime, žene i muškarci koji su u ratu preživjeli silovanje imaju pet godina da podnesu zahtjev za priznavanje njihovog statusa.

Imaju samo pet godina. Zamislite vi to! Rok je pišljivih pet godina!

Te osobe su provele 20 godina u samoći i psiho-fizičkoj torturi uzrokovanoj ratnim traumama da bi ih u poslijeratnom periodu tradicionalistička strujanja u društvu učinila socijalno ugroženima. Potom im je dat im rok od pet godina da skupe dovoljno snage i hrabrosti kako bi njihov status i formalno bio priznat. Za koliko će se još građana i građanki taj rok pokazati prekratkim?

Da, Marte Tunaj je progovorila. Progovorila je i Vasfije Krasniqi Goodman. Šta smo mi čuli pitanje je sad.

One koji su masakrirani naziva se palim borcima i borkinjama, dok se za silovanja počinjena u ratu upotrebljava izraz “doprinos ratnim naporima“.

Šta ćemo s onima koje su toliko ušutkivali da se više ne usuđuju progovoriti? To je nasilje. To je pravo poslijeratno nasilje, i kao takvo, vrištalo je dvadeset godina, no mi smo se na te usamljene krike oglušili. Država, koju smo s toliko muke na kraju uspjeli izgraditi, jednostavno nije bila tu da ih čuje.

Štaviše, te osobe su tlačene rukom kulturološke moći koja je sjećanja preživjelih pretočila ne samo u bezbrojne spomenika herojima i herojkama, već i u takmičenje za najbolju fotografiju s boračkih grobalja koje se održava na Facebooku (te u kojem učestvuju Kadri, Fatmir i drugi — ruku na srce, zašto i ne bi?).

Do kada će nastaviti raditi sve to? Do kada budu mogli, a moći će sve dok im mi budemo dopuštali da gaze po ovim ljudima i umanjuju njihovu patnju korištenjem trivijaliziranog jezika junaštva. U tom jeziku, one koji su masakrirani naziva se palim borcima i borkinjama, dok se za silovanja počinjena u ratu upotrebljava izraz “doprinos ratnim naporima”.

Dok ovo pišem prisjećam se svih onih koji zbog takve jezičke hrabrosti ne mogu govoriti u svoje ime. Njima je uskraćena mogućnost da jasno i glasno kažu: “Ne, ja svoje sinove nisam poslao ili poslala da daju svoj život za Kosovo. Oni su odvedeni iz svog doma, pa su ubijeni i nestali. Ne, ja se u ratu nisam žrtvovao ili žrtvovala za Kosovo. Mene su silovali u mojoj vlastitoj kući. Ne, ja nisam pali borac ili borkinja. Mene su masakrirali u mom dvorištu.”

Ne, pravde ni 20 godina po okončanju ratnih dešavanja nema na vidiku jer se sve to vrijeme na nju niste ni obazirali nego ste, Hashime, klečali pred spomen-pločama na grobljima Srba i Srpkinja, iz čijih usta se može čuti da su Albanci i Albanke teroristi. Vi, Hashime, istovremeno pozivate i bivše Miloševićeve sluge da na Kosovu drže onakve govore kakve je on svojevremeno ovdje držao.

Vi pak, Ramush, smatrate da se nasilni progoni i deportacije našeg naroda u ratu mogu okarakterizirati kao put na “piknik u Blacu”. U međuvremenu, revnosno proširujete spiskove veterana i veteranki i pokrećete egzodus državnih tužitelja i tužiteljki koji od vas moraju bježati baš onako kako ste i Vi bježali od Miloševića.

Prema Vašim riječima, Ramush, i djeca su nosila oružje tokom sukoba. Osim toga, jedva ste se nakanili glasati za usvajanje zakona o priznavanju statusa civilnih žrtava rata osobama koje su u ratu preživjele seksualno nasilje. Prethodno ste, u procesu izglasavanja, ostali suzdržani da biste potom isprosipali šuplju priču.

Ne, dvije decenije pravde nema zato što ste te dvije decenije proveli vozikajući se u skupim automobilima, dernečeći u svojim viletinama, ljenčareći u St. Moritzu te sjedeći u svojim udobnim foteljama. Za to vrijeme, naše žene su iz svojih domova morale nositi zaštitne rukavice kada bi odlazile da ih maltretiraju, vrijeđaju, diskriminiraju… izvinjavam se, kada bi odlazile u bolnicu da se porode.

Prošlost nas je naučila da mi sami sebe zavaravamo političkim herojstvom. Tek se treba pojaviti osoba (ne, to nije ni Albin) koja će se početi baviti politikom da bi nas izvela iz mraka, odnosno da bi nas poštedjela ove obmane o herojstvu.

Drugim riječima, ovako nam je jer pravda u vašim očima isključivo predstavlja puko sredstvo političke trgovine. Vi u njoj vidite priliku da svoje krupne riječi i sitna djela zamijenite za neku poziciju ili poslić, odnosno priliku da se nastavite bogatiti preko naših leđa.

Godina je 2019. Rat se završio godine 1999. Ipak, sada je posve jasno da se završio samo za vas.

No, zašto joj je hrabrost bila neophodna i u miru? Na ovo pitanje svi izbjegavamo odgovoriti.

Rane se neće zaliječiti spomenicima. Međutim, povijest od nas zahtijeva da na tlu Kosova, koje vrvi zdanjima izgrađenim u čast i sjećanje na muškarce, podignemo spomenike ne nekim ženama, nego ženama s licem i imenom. Nadam se da nije isuviše kasno za taj potez, kojim bismo kod mlađih generacija dokinuli hronično nasilje nad ženama kao i plansku diskriminaciju nad prošlošću ove zemlje i ovog naroda.

Kosovu je potreban takav spomenik da bi se u svijest cjelokupnog društva ugradila sjećanja žena koje su u toku rata preživjele sistematsko seksualno nasilje. Glavni cilj njegove izgradnje je da mladi nauče stvarnu suštinu ratnog sukoba.

Kosovu je potreban takav spomenik da bi se odala čast ženi koja se suprotstavila patrijarhatu u ovoj zemlji uprkos tradicionalnim i nadasve strogim društvenim normama. Ustrajala je i onda kada su svi mislili da će pokleknuti zato što Kanun — skup tradicionalnih albanskih zakona — nalaže da se stidi zbog onoga što je proživjela u ratu.

Ona je ustala i rekla: “Želim da me svi dobro saslušaju, i moj suprug, i moja porodica, i novinari i novinarke.”

Meni treba spomenik Marte Tunaj koji će se nalaziti na najboljoj mogućoj lokaciji u Prištini, ali moram naglasiti da na tom spomeniku ne smije biti mjesta za jezik patrijarhalnog junaštva i slavodobitnosti. Time bi se oskrnavilo i sve ono kroz što je prošla u ratu i njena borba za pravdu u kojoj se hrabro borila do posljednjeg daha.

No, zašto joj je hrabrost bila neophodna i u miru? Na ovo pitanje svi izbjegavamo dati odgovor.

Mnogim ženama bismo donijeli pravdu ukoliko bismo se suočili s ovim pitanjem i na njega ponudili pravi odgovor, a on glasi ovako: ona je morala biti dovoljno hrabra da progovori budući da Kanun ženama stavlja “moralne” okove čak i u vezi s njihovim iskustvima iz rata.

Povijest od žena traži da skaču s litica i da ih se zida u zidine dvoraca da bi se mogla oblikovati muška “čast”. Povrh svega toga, žene ne smiju posustajati u dojenju svojih sinova, budućih neustrašivih muškaraca.

Shvatate li o čemu vam govorim? Prošlost nas uči da ako nisi heroj ili herojka, nisi niko i ništa. Koliko smo spomenika civilnim žrtvama rata sagradili u proteklih 20 godina?

Marte Tunaj je ovakvoj kulturi vrlo hrabro rekla “ne”, i to onda kada su svi kolektivno šutjeli. Zaslužila je da njenoj hrabrosti odamo počast tako što ćemo joj osigurati mjesto u našoj povijesti kako bi narednim generacijama mogla služiti kao zvijezda vodilja.

Kada će biti izgrađen spomenik i tako biti dat glas jednoj ženi s imenom i prezimenom, ili dvjema, ili stotinama, hiljadama žena koje su nekada u povijesti preživjele ratne strahote? Kada će biti izgrađen spomenik ženama kojima su u ratu zlo nanijeli stranci, a u miru njihova vlastita tradicija?

Da li će imena tih osoba nositi ijedna ulica? Da li će imena tih osoba nositi ijedna škola? Da li će imena tih osoba biti zastupljena i u jednom udžbeniku historije ili i u bilo kojoj knjizi u kojoj žene imaju i ime i prezime, i lice, i vlastiti glas?

Kako ćemo mi tražiti oprost? Ne vjerujem da izvinjenje možemo uputiti preminulima.

Da li ćemo ikada početi pričati o neodgovornosti naših političara i političarki te o tome da civilnim žrtvama rata nisu pružili pravdu ni nakon svih ovih godina? Pravda ima mnogo oblika, stoga je država Kosovo svojim žrtvama u prošle dvije decenije u najmanju ruku mogla omogućiti finansijsku i psihosocijalnu podršku, ili barem priznati njihov pravni status — pri čemu nije bilo nikakvih opstrukcija sa strane, bez obzira na zvanični stav Srbije o zločinima počinjenim na Kosovu za koje je sama odgovorna.

Nažalost, cijeli ovaj proces postizanja pravde toliko se odugovlačio da mnoge žene u njemu nisu ni uspjele učestvovati. Zato nikada nemojte govoriti da za pravdu nikada nije kasno. Naravno da jeste, posebno za one koji više nisu s nama. Da li će se iko ikada izviniti njihovim najmilijima?

Da li će iko ikada pred sudom odgovarati za činjenicu da civilnim žrtvama rata ovaj sistem već dvadeset godina uskraćuje osnovna prava na liječenje, reintegraciju i ravnopravno učešće u društvenom životu?

Da bi se neko izvinio, ono što prije svega mora učiniti je da preuzme odgovornost. Od kojeg od ovih ponosnih muškarčina to očekujete?

A šta je s nama kao društvom koje je dozvolilo održavanje ovih parada degradacije? Kako ćemo mi tražiti oprost? Ne vjerujem da zvinjenje možemo uputiti preminulima.

Kako god, najmanje što možemo uraditi je da podignemo spomenik Marte Tunaj. Tako ćemo se budućim generacijama izviniti za način na koji smo postupali prema ženama u našem društvu te ih potaći da budu bolji ljudi nego što smo to mi. Neka se u narednim stoljećima pamti ono što smo zaboravili samo nekoliko dana nakon okončanja proteklog sukoba: nastranu svi ti krvavi ratovi — najsrčanije smo gušili borbu žena protiv Kanuna.

Da li smo predugo šutjeli?

Naslovna fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

Ovaj članak prvobitno je objavljen na portalu DialogPlus te je ovdje ponovo publiciran uz dozvolu.

*Ispravka: članak je dopunjen nakon što je objavljeno pojašnjenje da je Miloš Jokić oslobođen nakon obnovljenog suđenja. Verzija članka koju smo prvobitno objavili referira se samo na prvostepenu presudu prema kojoj je Jokić proglašen krivim i osuđen na zatvorsku kaznu.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.