Godine 2010, za vrijeme radova na Perućačkoj hidroelektrani, istraživači su na dnu jezera pronašli posmrtne ostatke Jasmine Ahmetspahić. Jasmina je 1992. izvršila samoubistvo skokom sa prozora na drugom spratu višegradskog logora za silovanje – Vilina Vlas.

Jasmina je samo jedna od rijetkih žrtava iz Viline Vlasi čiji su posmrtni ostaci pronađeni i identifikovani. 

Prema procjenama Ujedinjenih nacija, oko 200 žena – među kojima i djevojčice od 14 godina – bilo je zatočeno u Vilinoj Vlasi u periodu od maja do kraja augusta 1992. Sve one višestruko su silovane, mučene, a većina je na kraju i ubijena.

Ratni gospodar Višegrada tih mjeseci bio je Milan Lukić, vođa grupe koju su zvali Osvetnici ili Beli orlovi. Lukić i njegovi vojnici borili su se rame uz rame sa policijom i vojskom tadašnje Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Tog ljeta oni su u Višegradu bili gospodari života i smrti, nezaustavljivi u svom ubilačkom pohodu.

Dugotrajna potraga

U ljeto 2010. godine, jezero Perućac – smješteno između Višegrada u Bosni i Bajine Bašte u Srbiji – ispražnjeno je prvi put poslije više decenija i to kako bi popravili turbine na brani. Kada je jezero isušeno, na dnu se ukazalo na stotine ljudskih kostiju. Istraživači su uskoro shvatili da je Perućac najveća masovna grobnica u Europi.

Prije završetka popravki na brani, bosanski Institut za nestale osobe i drugi istraživači imali su na raspolaganju tek nekoliko sedmica da pretraže lokaciju. Na kraju je pronađeno više od 400 ljudskih ostataka, uglavnom parcijalnih kostura. Poslije skoro dve godine – maja 2012. – 174 tijela je identifikovano, od kojih su većina ljudi iz Višegrada, ali i neki iz Srebrenice i Žepe, pa čak i sa Kosova.

Među pronađenim posmrtnim ostacima nađeni su i oni koji su identifikovani kao ženski, i među njima i Jasminini. Istraživači uključeni u identifikaciju zaključili su da bi neki od ostatka mogli pripadati ženama ubijenim u Vilinoj Vlasi. Međutim, ne postoji način da se to dokaže, nema svjedoka koji ih se sjećaju i niko ne može sa sigurnošću da govori o tome.

Preživjeli iz Višegrada sjećaju se Lukića i njegovih saučesnika iz 1992. Kažu da se njegova razjarena jedinica vozala gradom u pijanom stanju — ubijajući i pljačkajući ljude, otimajući djevojčice i žene i odvodeći ih na razna mjesta, gde su bile silovane i mučene. Najzloglasnije mjesto, ali ne i jedino u ovom gradiću, bilo je Vilina Vlas, hotel i banja na obodima grada.

Fotografija: Andy Spyra.

Duhovi Viline Vlasi

Bijela zgrada sa crvenim krovom nalazi u neposrednoj udaljenosti od gradskog centra, u šumi, pored izvora. U blizini su turski hamam i stara drvena kućica na rijeci.

Vilina Vlas je banja koju reklamiraju kao mjesto gdje “direktan i indirektan uticaj vode i vazduha pružaju izvanredne uslove za sve oblike rehabilitacije i rekreacije”. Riječ je o imovini u javnom vlasništvu, pod upravom vlade Republike Srpske, jednog od dva entiteta u Bosni.

Za vrijeme pandemije kovida 19, Vlada je davala vaučere za odmor u Vilinoj Vlasi, promovišući “domaći turizam”. Prema saopštenju uprave ove banje, tokom ljeta je čak 700 osoba iskoristilo vaučer. Istovremeno, jedna žena je pokrenula onlajn-peticiju u kojoj zahtijeva od Googla da ukloni reklame za Vilinu Vlas, podsjećajući sve potencijalne posjetioce na istorijat ovoga mesta. Više od 26.000 ljudi potpisalo je peticiju do kraja oktobra.

Ipak, ako na internet unesete pojam “Vilina Vlas”, čak i sada su prvi rezultati potrage reklame i priče o lječilištu. Opisi stravičnih dešavanja nekako su gurnuti u kraj.

Obilazak pakla

Prvi put sam ovo mjesto posjetila pre nekoliko godina, 2002. ili 2003. Dosta mi je vremena trebalo da sebe ubijedim da uđem u zgradu, a još više da počnem razgovor sa radnicima banje.

Kada sam se konačno natjerala, neki od uposlenika su mi rekli da su tamo radili još tokom rata. 

“Te 1992. nismo radili nekoliko mjeseci, na početku rata, ali smo se kasnije vratili”, rekla mi je jedna od čistačica. Kada sam je upitala da li zna šta se tamo dešavalo tih nekoliko mjeseci, samo je rekla: “Ne znam. Bio je rat.”

I dalje se sjećam prvog puta kada sam došla na to mjesto. Imala sam osjećaj da je plač žena još zaljepljen za zidove, vrata, prozore, stolove, pločice… Skoro da sam mogla vidjeti njihova bezimena lica.

Vidjela sam i lica njihovih ubica i dželata. Obučeni u uniforme, prljavi; sa čizmama, noževima i puškama. Pijani i bučni.

U narednih nekoliko godina na ovo mjesto sam dolazila makar jednom godišnje. Svaki put bih sebe natjerala da uđem i razgovaram sa ljudima koje sam tamo zatekla. Tako sam čuvala pamćenje na sve te djevojčice i odavala im poštu, ali i osuđivala ubice i silovatelje.

Posljednji put sam tamo bila sa prijateljicom Monom Eltahavi (Mona Eltahawy). Pretvarale smo se da je ona turistkinja zainteresovana za smještaj u banji. Zamolili smo recepcionarku da nam pokaže sobe i ona nam je priredila mali obilazak. Na putu ka sobama nam je rekla da tamo radi od 1993.

Dok smo se penjale uza stepenice, trudile smo se ne doticati ništa – iako nismo izustile ni riječ šta treba ili ne treba da radimo.

Hodajući kroz iste hodnike, pored istih zidove koji su tu bili i 1992., ušli smo u jednu sobu čiji su kreveti bili stari, vjerovatno korišteni i 1992.

Nismo pričale. Samo smo gledale, teško dišući.

Fotografija: Andy Spyra.

Zatim smo ušle na bazen. Gledali smo ljude kako plivaju, neki se smiju po strani, neki sjede pored vode.

Voda je bila iste boje kao i pločice – svijetlo plave. Ni o čemu drugom nisam mogla razmišljati osim o priči jedne žene o tome šta je preživjela tu: grupno silovanje, koje je uključivalo i penetraciju različitim predmetima, i mučenje.

Nisam mogla ništa reći.

Konačno smo izašle. Bez riječi se zagrlile i plakale. Tek poslije nekoliko sati, na putu ka Sarajevu, smogle smo snage da nešto kažemo.

Mona je kasnije tvitnula o svojoj posjeti opisujući Vilinu Vlas kao “najstrašnije mjesto koje sam ikada vidjela”.

Iz ovog mjesta i dalje šiklja bol.

Borba protiv zaborava

Međutim, i poslije tolikih godina, malo šta je urađeno da se priča o Vilinoj Vlasi upotpuni. Neki počinioci, među kojima i Milan Lukić, uhapšeni su i gonjeni, ali samo zahvaljujući naporima žrtava koje su preživjele ratno silovanje u Bosni.

Žene poput Bakire Hasečić, koja vodi udruženje osoba koje su preživele ratno silovanje u Bosni, nipošto se nisu predavale i – zajedno sa članovima drugih asocijacija iz Višegrada – ona je ušla u trag nekim počiniocima i vodila kampanju za njihovo hapšenje.

Lukića su konačno pronašli kako se krije u jednoj dalekoj zemlji; suđeno mu je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju i osuđen je na doživotnu zatvorsku kaznu, premda nikad nije gonjen za ono što je uradio u Vilinoj Vlasi.

Po završetku suđenja, Amnesty International je izdao saopštenje u kojem stoji i da “žrtve” silovanja u Višegradu zaslužuju pravdu. Neke od njih su svjedočile na suđenju i ono što su rekle stoji u konačnoj presudi koja opisuje dešavanja u Višegradu tada. Ipak, tužilaštvo nije pronašlo dovoljno dokaza i svjedoka da potvrde ove navode.

U većini slučajeva, žene (i pojedini muškarci) koji su preživjeli taj užas i dalje se opisuju kao  “žrtve” umjesto “preživjeli”. Napor koji ulažu da bi očuvali sjećanje obično se smatra posljedicom traume, a ne borbom za održavanje pamćenja i upozorenjem budućim generacijama. I to je tako pogrešno. Jer sve dok ih zovemo ‘žrtve’, ove žene su stigmatizovane i smatrane nemoćnima. Jednom kada vidimo u njima preživjele, i način kako ih doživljavamo bi se mogao promijeniti.

Haški istraživači upućeni u suđenje Milanu Lukiću ispitivali su i navode o silovanju sa zaključkom da su preživjeli isuviše traumatizovani da bi svejdočili o onom što se dešavalo.

Udruženje preživjelih ratnog silovanja traži da se ovo mjesto barem obilježi i preimenuje po Jasmini jer je ona jedna od rijetkih osoba koje su bile zatočenih tamo a da je njen identitet utvrđen. Ipak, ništa nije urađeno po tom pitanju.

Zasad se zna da je pet žena preživjelo zločine u Vilinoj Vlasi i progovorilo o njima. Susrela sam se sa njih dve – Aldijanom* i njenom ćerkom.

Sud Bosne i Hercegovine je pozvao ovu majku da svjedoči protiv jednog počinioca zločina u Vilinoj Vlasi. Tog dana sam bila uz nju u sudnici. Jedva je govorila prilikom svjedočenja, a sud je na kraju utvrdio da nije pouzdana svjedokinja. 

Aldijana je objasnila da nije znala koliko dugo je boravila u Vilinoj Vlasi. “Možda nekoliko sedmica, možda nekoliko dana, možda čak i mjesec dana”, rekla mi je kad smo se prvi put srele.

“Zavezali su me za krevet. Bacali su mi hranu i morala sam jesti sa poda, kao pas”, pričala mi je dok smo sjedile u jednoj sobi u Sarajevu.

“Stalno su dolazili. Nisam znala da li je dan ili noć. U jednom trenutku sam prestala da brojim koliko ih. Poslije su me rezali. Svuda. I dalje imam ožiljke. Bilo je i drugih žena u sobi ali se nismo usuđivale pogledati jedna drugu.”

Pamćenje i preživljavanje

Vilina Vlas nije bio jedini logor za silovanje koji je u Bosni postojao tokom četvorogodišnjeg rata. Obično su lokalni gospodari rata bili ti koji su formirali i kontrolisali ove logore u kojima su ženska tijela koristili da pokažu svoju moć.

Pojedini gradovi, poput Višegrada ili Foče, pretvoreni su u centre za silovanje. Žene su silovane u svojim kućama, u restoranima, hotelima, školama… svuda. Međutim, danas nije obilježeno nijedno mjesto na kom su se dešavala ta masovna silovanja. Bakira Hasečić je pokušala da postavi ploču na spoljnom zidu Viline Vlasi, ali bezuspješno.

Imena djevojčica i žena ubijenih u Vilinoj Vlasi nikada se neće saznati. Zvanično, smatraju ih nestalima, što ih svrstava u grupu od ukupno 7.500 osoba za kojima se i danas traga u BiH. Vjerovatno je da, u većini slučajeva, od njih neće biti pronađen ni trag. Kao da nikada nisu ni postojale. Ali jesu.

Fotografija: Andy Spyra.

U Vilinoj Vlasi danas neko se smije, neko uživa u banji, dok spava u istoj sobi u kojoj je Aldijana silovana, ili onoj iz koje je Jasmina skočila sa prozora.

Najmanje što naše društvo može učiniti jeste da ih ne zaboravimo, a da nam Vilina Vlas  — kao i svi ostali logori za silovanje — ostane u sjećanju kao mjesto zločina koji se ne smije ponoviti. Dok se potraga za nestalima — kao i za istinom o tome kako su skončali — nastavlja.

I najvažnije, moramo se boriti za svijet u kojem niko ne može nestati i buti zaboravljen.K

Naslovna fotografija: Andy Spyra.

*Napomena urednika: Aldijanino ime je pseudonim korišćen da bi se zaštitio identitet preživelih.

Vrati se na monografiju