U posljednje vrijeme imam osjećaj da sam, ne svojom voljom, postao akter revolucije, i to ne političke, kao što su bile Oktobarska i Francuska revolucija, već tehnološke.

Pod prethodnim mislim na razvoj vještačke inteligencije (AI) i njene pristupačnosti, a što se naročito tiče korisnika_ca aktivnih u kreativnim djelatnostima. Odavno sam upoznat sa svim novim programima i aplikacijama tog tipa te sam se nekima od njih (kao što je ChatGPT) već koristio, mada većinom u rekreativne svrhe. No, kad sam isprobao AI softver koji stvara slike, kao što je Midjourney, u glavi je počela da mi odzvanja riječ “revolucija”.

Smjesta sam se zadubio u ovaj “kreativni medij”. Trebala su mi puna 24 sata da naučim da tekst u AI softveru formulišem tako da ostvarim bolju kontrolu nad “svojim” vizualima. Pošto se bavim filmskom produkcijom, osim radoznalosti i posvemašnje opčinjenosti obuzeo me je strah te sam doživio egzistencijalnu krizu uz dozu očajanja koje se riječima ne može opisati. I nije to zato što su slike koje mi je vještačka inteligencija izbacivala bile loše. Naprotiv — većinom su bile izvanredne.

To prvo iskustvo sa AI-jem navelo me je da razmišljam o prošlosti, o tome kako su ljudi stvarali umjetnička djela kroz istoriju. Renesansni slikari su godinama vježbali da bi ovladali tehnikom i pojedinim medijima kojima su se služili. Takvo dugotrajno usavršavanje je u međuvremenu postalo izlišno. Mi se danas u roku od svega nekoliko sati — pa čak i minuta — ispraksiramo u unošenju komandi u program, što je savremeni pandan Leonardovih kistova i Michelangelovih dlijeta.

Potreba za umijećem često se smanjivala kako je napredovala tehnologija. Dok su još bile u povojima, čak su se i fotografija i kinematografija našle na udaru kritika zbog toga što je smatrano da za snimanje — za razliku od slikanja — nije potrebno baš nikakvo umijeće. Ipak, fotografija se u svojoj osnovi i dalje oslanja na osvjetljenje, elemente kompozicije kao i druge tehnikalije koje autoru_ki u znatnoj mjeri omogućavaju da upravlja sopstvenim stvaralaštvom. Zato je Adamsove lako razlikovati od turističkih fotografija Nacionalnog parka Josemiti u Kaliforniji.

Nastanak fotografije nije uslovio nestanak slikarstva. Dapače, prema riječima kritičara Andréa Bazina, fotografija je sa slikarstva skinula breme stremljenja ka realizmu. Pored toga, u digitalnom formatu je mnogo lakše crtati i skicirati negoli u tradicionalnom. Ipak, prvonavedeni je prije pojave vještačke inteligencije pružao sijaset alata i stvaralačkih mogućnosti, a da nikada nije dokinuo kist. AI je kist pretvorio u niz kratkih tekstualnih komandi, pa su umjetnici_e koji u svakodnevnom radu upotrebljavaju AI sada potpuno otuđeni od svojih djela.

Taj pojam otuđenosti, alijenacije u najekstremnijem obliku, pao mi je na pamet kada sam prvi put dobio slike putem AI-ja. U početku i nisu nešto valjale, ali kako sam sve bolje baratao softverom, tako su se popravljale. “Kreirao” sam mnogo lijepih vizuala, i to između ostalih — a što me je najviše očaralo — veoma realistične fotografije, pri čemu je svaka bila stilski obilježena različitim pokretom ili razdobljem unutar fotografske umjetnosti, a u zavisnosti od mog unosa.

U meni su se istovremeno javila oprečna osjećanja. Ta “umjetnička djela” me jesu oduševila, ali ništa me nije vezalo za njih — nisam ih mogao nazvati “svojima”. Umijeće i proces stvaranja zamijenio je unos kratkih tekstualnih komandi.

Nametnuo se i očigledan problem plagijarizma i drugih zloupotreba privatnih slika i fotografija dostupnih na internetu.

Nadalje, vještačka inteligencija ne generiše umjetnost onako kako je generiše čovjek. Ona prvo uči na osnovu postojećih djela. Kada softveru zadate da generiše sliku Gnjilana u stilu Vincenta Van Gogha, prvo će uzeti bilo koju fotografiju Gnjilana koju može naći, a potom će pripadajuće piksele oblikovati tako da podsjećaju na poteze četkom svojstvene poznatom holandskom umjetniku. Prema tome, AI krade odn. plagira referentna djela.

Upravo zato su svi oni kojima je digitalna umjetnost hljeb posebno ugroženi. Oni među prvima osjete posljedice AI revolucije jer vještačka inteligencija veoma lako kopira njihovih ruku djela. Neophodno je samo da ukucate: “izbaci sliku u stilu umjetnika_ce XY.”

Iako se protivim stvaranju umjetnosti putem ovakvih programa, vještačka inteligencija može i sigurno hoće pozitivno uticati na brojne struke, stoga mi uopšte ne smeta njena šira upotreba. Primjena AI sistema u nauci, medicini, inženjeringu i drugim djelatnostima tog tipa mogla bi polučiti uspjeh i biti izuzetno korisna, čime bismo unaprijedili naše živote i zdravlje.

Na korištenje vještačke inteligencije u umjetnosti posmatram drugačije u odnosu na njeno korištenje u drugim poljima, ne samo zato što se bavim kinematografijom i što neću da ostanem bez posla (da, to i treba uzeti u razmatranje, ali ne radi se o ključnom faktoru).

Naime, mi bez umjetnosti možemo preživjeti, ali ne i živjeti. Ona kao aktivnost — za razliku od naučnih disciplina, koje počivaju na razvoju i neprestanim poboljšanjima — u svojoj osnovi nije “produktivna”, tj. nije “svrsishodna”. Dok je npr. Galileov srednjovjekovni teleskop mnogo slabiji od bilo kojeg NASA-inog, nijemi film iz ranog 20. vijeka kvalitetom može parirati filmovima snimljenim 2023. godine.

Tu uskače vještačka inteligencija, ali kao remetilački faktor. AI umjetnosti ne daje nikakav zamajac na tehničkom planu, već u stvari eliminiše cjelokupni proces stvaranja. AI “umjetnost” kao skup piksela i dalje je digitalna umjetnost — kao što su i neki drugi skupovi piksela već 30 godina unazad. Međutim, dok korisnici_e pokušavaju da je prikažu kao sredstvo koje i te kako može pomoći umjetnicima_ama, AI “umjetnost” se suštinski zasniva na plagijarizmu i krađi.

“Umjetnost” stvorena pomoću AI-ja već škodi digitalnim umjetnicima_ama, grafičkim dizajnerima_cama i fotografima_kinjama, a kako stvari trenutno stoje, ubrzo će se negativno odraziti i na književnost, muziku i film.

Ipak, nije mi cilj da se čitalaštvo sažalijeva nad mnogobrojnim umjetnicima_ama koji će biti oštećeni, već da ukažem na jednu osnovnu ideju, a to je da umjetnost treba da bude ljudska tvorevina. Umjetnost podrazumijeva komunikaciju između stvaraoca_teljice i drugoga. Bez toga nema umjetnosti.

Slike koje sam “kreirao”, a koje se provlače kroz ovaj tekst, možda vam se doimaju divnim, ljudskim i dirljivim. Međutim, divne su, ljudske i dirljive samo onoliko koliko je to i robot u filmu “Ex Machina”. One su samo varka jer — ako se dovoljno zadubimo — u njima ćemo vidjeti klice kreativne pasivnosti čovječanstva.

Naslovna ilustracija: MidJourney.