Snovi jedne tinejdžerice su se naglo promijenili. Njene karijerne ambicije zamijenila je nada u oporavak, koja se na Kosovu nije ostvarila.

Luljeta Lubovci — sada 28-godišnjakinja — sa svojih 15 godina je doživjela povredu na putu u školu. To se dogodilo jednog hladnog zimskog dana.

“Okliznula sam se na ledu i pala na leđa… Strašno me je zaboljelo. Roditelji su me odveli u obližnju ambulantu”, prisjeća se. “Tamo su mi rekli da bi najbolje bilo da obavim pregled kod ortopeda, pa sam popodne otišla kod privatnika. Pregledao me je i kazao: ‘Ja ti ne mogu pomoći. Moraš kod neurohirurga.’”

Bilo je to 2007. godine, prije nego što je Kosovo proglasilo nezavisnost. Državne institucije su se u to vrijeme nazivale “privremene institucije samouprave” i funkcionisale su u skladu s regulativom UNMIK-a. Iako je bio nezavisan, zdravstveni sistem još uvijek nije bio integrisan, a u okružnim bolnicama je nedostajalo medicinskih stručnjaka/inja iz pojedinih oblasti.

Lubovci je to primijetila u okružnoj bolnici u Prizrenu, gdje je odlazila na liječenje. “Tamo su jednom sedmično dolazila dva privatna neurohirurga i išla sam da mi daju lijekove i fizikalnu terapiju. Međutim, stanje se nije popravilo ni nakon nekih pola godine koliko sam išla na terapiju”, kaže.

U jednom trenutku je bila primorana da obavi operaciju, ali problem nije bio riješen.

“Razmislili smo i nakon nekoliko dana prihvatili operaciju hernije diska [na privatnoj klinici]. Operisana sam, ali opet nisam bila dobro. Nisam primjećivala nikakvu razliku”, kaže Lubovci. “Nakon dva mjeseca terapije i odmora, i ko zna kojeg pregleda, rekli su mi da hitno moram na još jednu operaciju, i to najkasnije sutradan. Moji roditelji nisu imali izbora i prihvatili su. Poslije toga, moje zdravstveno stanje je i dalje bilo sve gore i gore.”

Danas, 13 godina kasnije, Anita* ima poteškoće u hodu baš kao i Luljeta. Anitino stanje se pogoršava dok čeka na operaciju koja se obavlja u Univerzitetskom kliničkom centru Kosova (UKCK). Dok je na listi čekanja, nije joj dozvoljeno da se liječi u privatnim ustanovama niti u inozemstvu.

Za tretmane koji se ne nude u državnim ustanovama — bilo u zemlji ili u inozemstvu — Kosovo ima Program za liječenje van javnih zdravstvenih ustanova. Program je pod okriljem Fonda za zdravstveno osiguranje (FZO), koji je osnovan 2018. — četiri godine nakon usvajanja Zakona o zdravstvenom osiguranju.

Onima kojima se odobri korištenje sredstava iz ovog programa refundira se 70% novca potrošenog na liječenje. U hitnim slučajevima, postupak [refundacije] se ubrzava, dok je u ostalima za podnošenje zahtjeva potrebno dostaviti pozamašan broj dokumenata.

Luljeta i ostale osobe kojima je potrebno liječenje u inozemstvu mogli bi imati koristi od sporazuma koji su 2009. godine potpisala ministarstva zdravstva Kosova i Turske, i to s ciljem da se omogući korištenje medicinskih usluga koje se ne pružaju u zemlji. Shodno odredbama ovog sporazuma, odabir pacijenata/ica vrši Ministarstvo zdravstva Kosova, a odobrava Ministarstvo zdravstva Turske, pri čemu su kosovske institucije odgovorne jedino za kupovinu putnih karata za pacijente/ice i njihovu pratnju.

Sporazum — zahvaljujući kojem se u toku jedne godine ukupno 100 pacijenata/ica može besplatno liječiti u turskim bolnicama — rijetko kada se provodi u potpunosti.

Od vrata do vrata

Luljeta tvrdi da su tokom druge operacije počinjene greške koje su ostavile dugotrajne posljedice na njeno zdravlje, a osjeća ih i dan-danas. “Moje zdravstveno stanje se pogoršalo. Nakon nekog vremena, rekli su mi da odem u Tursku radi još jedne operacije i terapije, ali to je sve zajedno koštalo 20 000 eura. Roditelji su već bili potrošili mnogo novca.”

Kako bi namakli novac koji nisu imali, članovi/ice njene porodice su podigli kredite.

“U svakom slučaju, digli su kredit i nekako skupili [novac], tako da sam otišla na operaciju”, prisjeća se. “Zahvat je bio težak i trajao je 13 sati. Ugrađivali su mi šarafe i pločice u leđa. Ostala sam tamo desetak dana i bilo mi je malo bolje, ali ne zadugo. Ipak sam morala na operaciju i na Kosovu, kod doktora Haxhija Avdylija.” Prema Luljetinim riječima, taj neurohirurg joj je naložio da se liječi vani.

“Neki prijatelji su pročešljali i francuske bolnice. Rekli su mi da sama operacija košta oko 40 000 eura, plus ostali troškovi, ležanje u bolnici… Moja porodica i ja više nismo imali [novca] jer smo se već natrošili.”

Iako je Kosovo potpisalo sporazum koji omogućava pacijentima/cama da se liječe u Turskoj, građani/ke često odlaze u privatne zdravstvene ustanove. Fotografija: Saranda Ramaj / K2.0.

Luljeta kaže da su ona i njena porodica nekoliko godina kasnije ugledali priliku za spas u Ministarstvu zdravstva. “Mislila sam da vrijedi probati obratiti se Ministarstvu. Otišla sam, podnijela zahtjev i dostavila potrebne dokumente. Rekli su mi da će me ‘obavijestiti kada Komisija donese odluku’. Čekala sam i čekala, ali odgovora nije bilo”, prisjeća se.

Luljeta naglašava da je pokucala i na vrata tadašnjeg ministra zdravstva, Ferida Aganija.

“Ugostio me je i obavili smo podugačak razgovor. Kazao mi je da nemaju dovoljno budžetskih sredstava, da moram na listu čekanja, i da će,čak i ako uspiju [iznaći sredstva] moći pokriti samo pola iznosa, U jednom trenutku sam ga pitala: ‘Ministre, kad već nemate novca, možete li mi pomoći da dobijem vizu za Francusku?’ On mi je odgovorio: ‘Vidjet ćemo, javit ćemo Vam, čut ćemo se.’ I nikad mi se više nisu javili”, nastavlja 28-godišnjakinja.

Prema Administrativnom uputstvu o medicinskom liječenju van javnih zdravstvenih ustanova, institucije ne mogu pomoći u izdavanju vize za pacijente/ice čije liječenje nije odobreno. K2.0 je kontaktirao Aganija, ali do objave ovog teksta nije nam odgovorio.

Luljetini bolovi su iz dana u dan bivali sve gori. Iako je bila mlada, koristila je snažne analgetike na bazi morfija koji su ublažavali bol.

“Moje zdravstveno stanje se dodatno pogoršavalo. Bila sam iscrpljena i vezana za krevet”, bolno se prisjeća tog perioda. “Dali bi mi četiri intramuskularne injekcije morfija, tako da sam na igle trošila 20 eura dnevno. Međutim, od morfija mi se vrtjelo u glavi, pa bih padala u nesvijest.”

Analgetici je svakako nisu ni mogli izliječiti — samo su joj pomagali da se izbori s teškom stvarnošću u kojoj je živjela. Samo nekoliko sati nakon što bi primila morfijsku injekciju, bolovi su se vraćali.

Kako nije dobila odgovor Ministarstva zdravstva, jedino što je preostalo njoj i njenoj porodici bilo je da slučaj daju u javnost i prikupe novac uz pomoć dobrih ljudi. Akcije prikupljanja sredstava za one kojima je potrebno liječenje u inozemstvu mnogobrojne su i česte — te variraju od objava na društvenim medijima i prikupljanja novca od ljudi na javnim mjestima do angažmana poznatih osoba.

Čak i nakon što je novac prikupljen, pred Luljetom je i dalje bio put pun prepreka.

“Za nekih mjesec dana je prikupljen [novac] na mom fakultetu. [Roditelji] su posuđivali od prijatelja i drugih ljudi, a održavale su se i razne aktivnosti/”, kaže ona. “Prikupljeno je oko 25 000 eura.”

“Međutim, Švicarska ambasada je dva puta zaredom odbila moj zahtjev za vizu.”

Preko granice u potrazi za zdravljem

Luljetin put ka oporavku još uvijek nije završen, ali je izgubila svaku nadu u sistem javnog zdravstva na Kosovu. Usljed nedostatka pomoći od zdravstvenih ustanova, davno je napustila svoju rodnu zemlju.

Život je nastavila daleko od svoje porodice, a njena svakodnevnica je neouobičajena za ljude njenih godina: uzima terapiju čim se probudi i s njom završava kada ode na spavanje. Kaže da lijekovi ponekad ne pomažu, uprkos tome što su se doze sedativa tokom godina povećavale .

“Pobjegla” je da se izliječi prije pet godina — kaže da je nadu pronašla u Francuskoj.

Luljeta Lubovci — koja je studirala međunarodne odnose — napustila je Kosovo pred kraj studija. Fotografija: Luljeta Lubovci.

U potrazi za izlječenjem, kretala se ilegalnim rutama i prelazila granice u jeku zime.

Puta ka oporavku prisjeća se Iz Francuske, gdje i dalje prima usluge zdravstvene zaštite. “Roditelji su pronašli čovjeka koji me je ilegalno prebacio u Francusku. Sa mnom je krenuo i moj otac. Tražio je 6000 eura za oboje”, kaže Luljeta, pet godina nakon što je prešla pet međudržavnih granica kako bi stigla u Francusku.

Sjeća se svakog detalja iz te prohladne i kišne februarske noći. Ilegalni prelazak granica nije bio lak zadatak, koji je dodatno otežala njena bolest. Bila je prisiljena da jedan dio puta pređe pješice — što je bio tegoban poduhvat s obzirom na to u kakvom je zdravstvenom stanju bila.

“Prošli smo kroz Srbiju, Mađarsku, Austriju, Njemačku i Francusku”, prisjeća se, te dodaje da je najteži dio puta bio prelazak iz Srbije u Mađarsku. “Trebalo nam je 15 minuta da pređemo granicu pješice. Nisam mogla toliko hodati, ali su mi pomogli otac i gospodin iz Dečana — s kojim smo se sastali kada smo došli u Srbiju.”

Nekako su stigli u Francusku, ali njeno stanje se još više pogoršalo.

“Nakon svih onih tegoba, strahova i bolova, otišla sam u hitnu pomoć. Na svu sreću, primili su me u francuskom gradu Ansiju, gdje sam ležala u bolnici tri sedmice”, kaže Luljeta.

Ipak, rijetka bolest koja joj je dijagnostikovana tamo se ne liječi, stoga je morala prevaliti još 800 kilometara da bi stigla u Tuluz.

U Francuskoj je do sada operisana četiri puta.

“Doktori su mi nakon pregleda rekli: ‘Operisat ćemo te, ali oporavak će trajati godinama. Moraš ostati ovdje”, prisjeća se, te dodaje da joj je osoblje tamošnje bolnice osiguralo privremeni smještaj i pomoglo oko prikupljanja dokumentacije koja joj je bila potrebna da se zdravstveno osigura.

Nakon svih muka koje je u Francuskoj godinama mučila — od operacije do operacije — ističe da sada prima kvalitetne zdravstvene usluge.

Zdravstvena njega putem kredita

Roditelji se već duže vrijeme trude da osiguraju medicinske usluge za svoju djecu. Sedam godina unazad — od rođenja svog sina — Rashit Gashi obilazi zdravstvene ustanove po Kosovu u nadi da će neko njegovom djetetu dati ispravnu dijagnozu. Već je potvrđeno da Rashitov sin ima poremećaj iz spektra autizma kao i poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje (ADHD).

Kako se dijete mora liječiti u inozemstvu, Rashit kaže da su on i njegova porodica sve učinili sami, te dodaje da je liječenje u posljednje četiri godine otežano zbog finansijskog opterećenja. “U posljednje četiri godine sam potrošio oko 22 000 eura”, ističe.

Trenutno je nezaposlen. U prošlosti je radio i bio jedan od istaknutijih sindikalista u Preduzeću za distribuciju električne energije na Kosovu (KEDS), iz kojeg je nedavno otpušten.

Ostavši bez primanja, Rashit mora pronaći način da svom sinu osigura genetsko testiranje, koje opisuje kao metodu ispitivanja problema u moždanom razvoju. Takve pretrage ne vrši niti jedna javna zdravstvena ustanova na Kosovu, ali genetsko testiranje je dostupno u inozemstvu i privatnim ustanovama u zemlji.

Porodica Gashi to ne može priuštiti, zbog čega Rashit ističe da su odlučili zatražiti novac iz FZO-ovog Programa za medicinsko liječenje van javnih zdravstvenih ustanova.

Ukoliko želite podnijeti zahtjev za isplatu tih sredstava, preduslov je da kolegij od tri ljekara/ke potpiše dokument koji dokazuje da neophodni tretman ne može biti obavljen u javnim bolnicama.

Rashit kaže da službenici/e FZO-a nisu prihvatili taj dokument kada ga je dostavio. “Ovo nije izvještaj”, prisjeća se njihovih riječi. “Dali su mi savjetodavno mišljenje u kojem stoji da je ‘[pacijent] upućen na multidisciplinarno liječenje.”

Vratio se na Univerzitetsku bolničku i kliničku službu Kosova po novi izvještaj, s tim da su male šanse da će mu isplata sredstava ovaj put biti odobrena. “Jedan od radnika FZO-a mi je rekao: ‘Uzmite obrazac prijave, ali mi takve zahtjeve nikada nismo odobravali.’”

Poslao je i dvije profakture radi analize, kao što nalaže zakon. Jedna od njih je iz laboratorije “Olive” na Kosovu, a druga iz jedne makedonske bolnice. “Cijena pretrage na Kosovu iznosi 1800 eura, a u [Sjevernoj] Makedoniji 2500 eura. Što se tiče kosovske laboratorije, u njoj ne obavljaju pretrage samostalno, već samo uzimaju uzorak i šalju ga u Tursku, odakle dobijate nalaz”, objašnjava Rashit.

Poteškoće s kojima se susreće nisu vezane samo za sredstva potrebna za obavljanje medicinskih pretraga. Naime, već više od mjesec dana njegovom sedmogodišnjem sinu potrebna je specijalna hrana, čije troškove nabavke država uopće ne snosi.

“Već četvrtu sedmicu [konzumira] specijalnu hranu, s vlaknima, od borovih sjemenki, za koju nisam ni znao da postoji. Kilogram toga košta 85 eura”, izdvaja. “Mjesečno samo za hranu dajem 400 eura.”

Ta se cifra povećava ukoliko se u obzir uzmu i drugi izdaci, kao što je plaćanje njegovatelja. Kako mu je država uskratila pomoć, Rashit je već godinama u dugovima. Nezaposlenost mu je samo otežala isplatu kredita.

“Sve ove godine, troškove smo pokrivali isključivo kreditima, jer u početku nije da smo imali mnogo rodbine. Ovaj problem smo napola držali u tajnosti, pa smo se sa svime morali nositi sami”, kaže. “Od kako sam dobio otkaz, pomažu mi moji prijatelji.”

U slučaju njihovog sedmogodišnjeg sina, porodica Gashi je zatražila novčanu pomoć od Fonda za zdravstveno osiguranje, ali to nije prvi put da su to učinili. Fotografija: Saranda Ramaj / K2.0.

Nevolje Gashijevih u vezi s troškovima zdravstvenih usluga koje se ne pružaju na Kosovu sežu još dalje u prošlost, i to u vrijeme kada je Rashitovom ocu prije sedam godina dijagnostikovan rak. U UKCK su mu rekli da mu u tom stadiju mogu ponuditi jedino hemoterapiju, dok je prema stručnom mišljenju koje je dobio u jednoj od zemalja regije trebao na operaciju.

Gashijevi nisu mogli podnijeti zahtjev za isplatu sredstava iz Fonda zato što nisu mogli dobiti savjetodavno mišljenje koje bi Rashitovom ocu omogućilo da se liječi u inozemstvu.

“Rekli su da je rak u poodmaklom stadiju i da ništa ne može biti učinjeno. Nismo imali izvještaj, pa tako nismo uspjeli ni podnijeti zahtjev za isplatu sredstava iz Fonda”, prisjeća se, te spominje da je poslao oca na liječenje u Albaniju — gdje je operisan u privatnoj bolnici. “Operacija je koštala oko 7700 eura.”

Godinu i po dana kasnije, pacijent je preminuo.

Čekajući državu

I Anita već duže vrijeme čeka na pomoć države u želji da popravi zdravstveno stanje. Njen život se drastično pogoršao, a naročito u posljednje tri godine — jer je u tom periodu razvila probleme s kretanjem.

Njen suprug je u proteklom razdoblju često odlazio u UKCK da pita kada će Anita moći biti operisana, s obzirom na to da je prije tri godine stavljena na listu čekanja za ortopedsku operaciju.

“Otišli smo na pregled 7. decembra 2017. godine. Rekli su nam da ima lista čekanja i da se moramo prijaviti. Moja supruga je stavljena na spisak. Bila je 154, ako se ne varam”, ističe.

Mislio je da će do sada doći red i na nju, ali iz UKCK ga niko još uvijek nije zvao. Za to vrijeme, Anitino zdravstveno stanje se pogoršalo do te mjere da se vrlo malo može kretati. “Može hodati 20 do 25 metara, ne više”, kaže njen suprug.

Niko u njihovoj porodici ne radi i u groznom su finansijskom položaju.

Ortopedski zahvat košta oko 10 000 eura. Kako navodi Anitin suprug, operacija na koju čeka može se obaviti u mnogim privatnim klinikama, ali oni to ne mogu priuštiti. Jedino rješenje je da čekaju na red utvrđen listom koju bi UKCK trebao koristiti za raspoređivanje operacija.

Začudo, tri godine kasnije, napominje da je ime njegove supruge završilo još niže na listi, dok su pacijenti/ce koji su se pojavili poslije došli na red prije nje. “Kad sam ove godine otišao u bolnicu da provjerim zašto je ne zovu, rekli su mi da je 174. na listi — iznenadio sam se [jer] je prije tri godine bila 154”, kaže.

Tome da liste čekanja na Klinici za ortopediju UKCK datiraju još iz 2017. godine svjedoči službena evidencija te ustanove. U dokumentaciji su podcrtana tri zahvata na koje pacijenti/ce čekaju već tri godine: [ugradnja] proteze kuka, [ugradnja] proteze za koljena i operacija ligamenata.

Najduža lista je lista pacijenata/ica koji čekaju ugradnju proteze za koljena. “Na listi čekanja iz 2017. godine je 106 osoba, iz 2018. 306, iz 2019. 303, a iz 2020. 91”, potvrđeno je u evidenciji. Ukupno 806 pacijenata/ica čeka ovaj zahvat. Red za operaciju [ligamenata] također je dugačak: na listi čekanja je otprilike 700 osoba.

Anitin suprug objašnjava da su njeni bolovi nepodnošljivi i da su ga ljekari/ke upozorili da ako se zahvat ne obavi na vrijeme, postoji opasnost da će Anita ostati nepokretna.

Kaže da je pokušao dobiti sredstva od FZO-a, ali da je smjesta odbijen. “Kad sam otišao tamo, rekli su mi: ‘Ne, zato što se ovo može uraditi na UKCK. Mi pokrivamo troškove samo onih usluga koje se ne pružaju u bolnicama”, naglašava.

Uskraćena pomoć

Besim Kodra je već nekoliko godina predsjednik Udruženja za zaštitu prava pacijenata Kosova. Ova organizacija zaprima mnoge pritužbe vezane za zdravstvene usluge, ali prema Kodrinim riječima, one se često tiču i nemogućnosti liječenja čak i u onim slučajevima u kojim se sporna oboljenja liječe na Kosovu.

“Ovaj [program za liječenje u inozemstvu ili van javnih ustanova] sam po sebi je diskriminatoran jer se novčana pomoć izdvaja za oboljenja koja se ne liječe u javnim ustanovama, ali ne i za ona koja se liječe u javnim ustanovama uprkos nerazumno dugim čekanjima nastalim usljed nedostatka potrošne robe i lijekova”, ocjenjuje Kodra. “To koči živote pojedinih građana u nerazumno dugim intervalima.”

“Često nam se žale pacijenti koji nisu dobili sredstva iz [programa] nakon što im je UKCK izdao potvrdu u kojoj piše: ‘Ova intervencija se ne vrši na UKCK, ali da imamo odgovarajuće lijekove i potrošnu robu, vršila bi se.’ Takve potvrde FZO ne prihvata i zato pacijent ne može niti dobiti sredstva iz Fonda niti se liječiti na UKCK”, objašnjava.

Predsjednik Udruženja za zaštitu prava pacijenata Kosova, Besim Kodra, kaže da se pojedini tretmani uskraćuju zbog nedostatka potrošnih materijala u javnim zdravstvenim ustanovama. Fotografija: Besim Kodra.

Kada su ti i drugi pacijenti/ce imali neriješene zdravstvene probleme, država je mogla da pošalje neke od njih u Tursku, a da pritom ne potroši mnogo novca. Ministarstvo zdravstva već deset godina nikada nije dokraja provelo sporazum s državom Turskom.

Putne karte su bile jedini troškovi koje je trebala pokriti Vlada Kosova, kao što je utvrđeno članom 5. sporazuma. K2.0 je uspio doći u posjed jednog primjerka tog dokumenta.

“Turska strana mora pružiti usluge liječenja u turskim bolnicama za 100 pacijenata/ica s Kosova koji se ne mogu liječiti u kosovskim bolnicama”, piše u prvom paragrafu sporazuma.

Iako ga nije iskoristilo, Ministarstvo zdravstva je potrošilo ogromne sume novca na usluge iz iste kategorije koje nisu obuhvaćene ovim sporazumom. Iz dijelova dokumenata do kojih smo došli 2013. godine vidi se da je Ministarstvo bolnicama u Turskoj do sada isplatilo više od milion eura.

Bolnici Acibadem [sic] za devet pacijenata/ica je isplaćeno oko 125 000 eura, dok je za isti broj pacijenata/ica drugoj turskoj bolnici, Isil Halgig Hymzet [sic], isplaćeno oko 150 000 eura. Shodno podacima iz 2013. godine, s ovim bolnicama Ministarstvo zdravstva najčešće sklapa ugovore, što potvrđuje godišnji izvještaj Fonda za zdravstveno osiguranje za 2019. godinu. U izvještaju se navodi da su nadležne institucije dokraja iskoristile sporazum tek prošle godine.

Od oko 1400 pacijenata/ica koji su zatražili pomoć od [Fonda] u 2019. godini, odbijeno je njih 130. Prema riječima direktora Fonda za zdravstveno osiguranje, Fatmira Plakiqija, 2020. je zaprimljeno manje zahtjeva u odnosu na prethodne godine. “Do [augusta 2020. godine] podneseno je 918 prijava, odnosno zahtjeva”, rekao je.

U nekim oblastima se podnosi više zahtjeva za liječenje u inozemstvu, dodao je Plakiqi za K2.0. “Najviše uputnica [za liječenje u inozemstvu] izdaju klinike za pedijatriju (operacija srca, liječenje leukemije i drugih malignih oboljenja kod djece itd.), oftalmologiju, ortopediju te za hematologiju (liječenje malignih oboljenja kod odraslih).”

Plakiqi je negirao da prilikom obrade zahtjeva za liječenje u inozemstvu dolazi do administrativnih zastoja, rekavši da se za hitne slučajeve postupak obrade završava u roku od sedam dana, a za one koji mogu čekati u roku od dvije sedmice.

“Što se tiče procedura odlučivanja za slučajeve koji nisu hitni… vijećanje Ministarstva zdravstva traje otprilike sedam dana od trenutka podnošenja zahtjeva, dok Upravni odbor (za slučajeve koji nisu hitni) odobrava iznos sredstava … u roku od otprilike dvije sedmice”, objasnio je. “S druge strane, što se tiče hitnih slučajeva… FZO izdaje priznanicu/garanciju istog ili najkasnije sljedećeg dana, što znači da pacijent/ica odmah može započeti potrebni zdravstveni tretman.”

U 2018. godini, u procesu podnošenja prijave za liječenje van javnih zdravstvenih institucija, prekršena su prava najmanje 20 osoba. Ministarstvo zdravstva je te godine izgubilo 20 tužbi koje su protiv te institucije podigli nezadovoljni pacijenti/ce. Presudama donijetim u tim predmetima Ministarstvu je naloženo da plati gotovo 115 000 eura.

U 2019. godini, svoja prava je sudskim putem — tužbama protiv FZO-a — ostvarilo šest građana/ki.

Prema Administrativnom uputstvu o medicinskom liječenju van javnih zdravstvenih ustanova, država mora pokriti troškove za usluge koje se ne nude unutar sistema javnog zdravstva, pri čemu nije isključena mogućnost liječenja u privatnim zdravstvenim ustanovama.

Administrativno uputstvo je posljednji put izmijenjeno i dopunjeno 2017. godine. U skladu s tada usvojenim amandmanima, pacijentu/ici u toku jedne godine ne može biti isplaćeno više od 30 000 eura, osim ukoliko se ne radi o maloljetnoj osobi ili korisniku/ci socijalne pomoći.

FZO duguje nekoliko miliona eura nizu bolnica. “Nepodmirene obaveze zaključno s mjesecom novembrom [2020. godine] iznose 5 936 802,85 [eura]”, rekao je direktor FZO-a za K2.0.

Kako navodi Besim Kodra iz Udruženja pacijenata, to iznosi na vidjelo svu nefunkcionalnost zdravstvenog sistema.

“[Program] liječenja van javnih zdravstvenih institucija bio je i ostao veliki problem, i u teoriji u praksi”, naglašava Kodra. “Fond [za zdravstveno osiguranje] konstantno je preopterećen zahtjevima pacijenata/ica za isplatu sredstava, što je rezultat uobičajenog nefunkcionisanja zdravstvenih institucija u Republici Kosovo.”

Prema njegovim riječima, to nefunkcionisanje je i dovelo do dugova, “mada Zakon o zdravstvenom osiguranju to zabranjuje — jer u tekstu Zakonda piše da Fond ne uzima niti daje zajmove.”

Iz dokumenata do kojih je došao K2.0 vidi se da je veći dio budžetskih sredstava FZO-a utrošen na liječenje srčanih bolesti koje do 2019. godine nije bilo dostupno u sklopu javnog zdravstvenog sistema. Na svečanom otvaranju sanacijskih radova na Odjelu za kardiologiju UKCK 2019. godine, bivši ministar zdravstva Uran Ismaili rekao je da “siromašenju građana/ki koji su u potrazi za zdravstvenim uslugama [dolazi kraj]”. Međutim, to se nije dogodilo. Čak i nakon što su se u državnim bolnicama počeli vršiti invazivni kardiološki zahvati, godišnji rashodi nisu smanjeni, što se vidi iz službenih podataka.

Povrh toga, jedan od najvećih korupcijskih skandala u pogledu nastale finansijske štete i broja optuženih — poznat pod nazivom “kardiokriminal” ili afera “Stent” — odigrao se u periodu kada invazivni kardiološki zahvati nisu bili dostupni u državnim bolnicama.

U tom skandalu — koji je dospio u javnost 2014. godine — zbog osnova sumnje da su pacijente/ice iz javnih zdravstvenih ustanova upućivali svojim kolegama/icama koji rade u privatnim bolnicama podignuta je optužnica protiv bivšeg ministra zdravstva Ferida Aganija i još 60 drugih dužnosnika/ca i ljekara/ki. Osnovni sud u Prištini je u aprilu 2019. godine osudio ministra Aganija na dvije godine i šest mjeseci zatvora zbog zloupotrebe položaja. Krajem iste godine, sudski proces u njegovom predmetu je obnovljen odlukom Apelacijskog vijeća.

Da je Program liječenja van javnih zdravstvenih ustanova adekvatno funkcionisao, i da je sporazum putem kojeg se 100 pacijenata/ica s Kosova može slati na besplatno liječenje u Tursku bio dokraja primjenjivan svake godine, Luljeta Lubovci možda i ne bi morala ilegalno prelaziti granice pet država da bi se liječila u Francuskoj.

A ni Anitin suprug koji već tri godine čeka da njegova supruga bude operisana u UKCK ne bi se u očaju pitao: “Je li to moram umrijeti da mi se ukaže pomoć ili šta?”K

*Anita je pseudonim upotrijebljen radi zaštite identiteta osobe.

Naslovna fotografija: Saranda Ramaj / K2.0.

Ova publikacija je nastala u okviru trećeg ciklusa Programa za stipendisanje novinara u oblasti izveštavanja o ljudskim pravima, uz podršku Kancelarije Evropske unije na Kosovu. Nacionalna zadužbina za demokratiju (NED) takođe pruža podršku realizaciji ovog programa. Realizacijom programa rukovodi Kosovo 2.0 u saradnji s Kosovskim centrom za rodne studije (KCGS) i Centrom za ravnopravnost i slobodu (CEL). Sadržaj publikacije je isključiva odgovornost organizacije Kosovo 2.0 te nužno ne odražava stavove finansijera.