“Voljela bih da živim na relaciji Japan–Amerika–Italija, ali uvijek se vraćam na Kosovo. U stvari, najviše bih voljela da cijeli dan mogu gledati sve ove silne ljepote što ih nudi Italija, a onda uveče nazad na Kosovo da sa mamom popijem čaj. Nije da ja nešto volim čaj ili svoju zemlju, ali ih voli ona, stoga ovdje želim da ostanem zauvijek.”
Ovo sam zapisala u svoj dnevnik prošle godine, dok sam živjela u udobnosti rajske Italije. Danas pišem sa surovog Kosova, koje ne bih nazvala suštom suprotnošću raja (mada često imam osjećaj da ono to i jeste). Kako bih u suprotnom opravdala to što sam umjesto raja izabrala pakao?
Na tlu Italije sam provela samo šest mjeseci, ali to iskustvo me je toliko ganulo da bih se usudila da kažem kako sam šest mjeseci živjela u iseljeništvu. Koliko god da sam se zaljubila u ljepote Italije, Kosovo mi je stalno bilo u mislima.
Prije kad bih sanjala i sanjarila o životu inostranstvu, kao da mi je nešto govorilo da se ne mogu iseliti. Možda sam onaj tip osobe što uvijek pati. Pošto sam zaljubljenica u umjetnost, ne bi me čudilo da jesam takva.
Šalu na stranu, Kosovo ima svoje draži i nije sinonim za patnju, iako nam se nerijetko čini da jeste. Usred svih tih ljepota Italije, u punom cvatu nove ljubavi probudila mi se stara.
Neću ja da budem kao albanski pjesnici što u tuđini plaču za domovinom. To sam onako u šali obećala mami na odlasku. Naša književnost mi je stvarala zamor — djelovalo mi je da se ne bavi ničim sem patriotizmom. Mami sam takođe obećala da neću roniti suze za Kosovom. I od njega sam se bila zamorila.
Iskrena da budem, mjesta koja sam obilazila bila su divna, pa mi ništa nije nedostajalo. Ipak, Kosovo sam nosila u srcu. U svim tim mjestima, dok sam se oduševljavala šarenilom, zapala bih u neku sjetu. Da samo moji tamo na Kosovu mogu sve ovo vidjeti, pomislila bih. Da je mama ovdje… Da mogu sve ovo vidjeti moji stari prijatelji_ce… Ma, da svi što su tamo na Kosovu mogu vidjeti ovu ljepotu!
Da li ćemo biti nasmijaniji?
Kada se prisjetim, bila sam veselija nego inače. Lako se smijati kad si daleko od problema, daleko od vijekovima tužne istorije. Lako je opredijeliti se za dragost i blagost kad ti ništa ne izjeda dušu.
U stranoj zemlji nije teško pronaći lijepe stvari. Ljepota za kojom sam ja čeznula nadilazila je estetiku na koju sam nailazila u gradovima. Ona je više bila vezana za lakoću življenja koju sam vidjela u ljudima.
Na Kosovu ima toliko problema da ponekad ono lijepo nije moguće prepoznati ni u sitnicama koje nas okružuju. Dok sam putovala, nisam se pitala: “Zašto ne živim ovdje?”, već: “Zašto u ovoga u mojoj zemlji nema?”
Tako sam provodila vrijeme — između dvije zemlje. Danju bih se upuštala u avanture, a noću me je san vodio nazad na Kosovo. Često sam se budila u sitne sate i svaki put kada bih se tako probudila, suočila bih se sa gorkom stvarnošću, stvarnošću u kojoj sam daleko od svoje zemlje, tako daleko, sama u sobi. Nekad mi se činilo da ne mogu ni disati. Imala sam dojam da živim u potpuno drugačijem svijetu. Sve je djelovalo fascinantnije, da, ali daljina mi je u mraku bila zastrašujuća. Utjehu sam pronalazila u tome što sam znala da ću se vratiti kući. Imala sam tačno određen datum povratka.
Oni koji su me gledali danju — ali ne i noću — iznenadili su se kada sam im rekla da ne planiram da napustim Kosovo. Pa zar im se satima i satima nisam žalila na svoju zemlju? Zar me nije trajno zanijela bajka zvana Italija? Ja njih nisam lagala, niti sam lagala sebe. Nije mi bilo jasno zašto sam svakim novim putovanjem ulazila dublje u sopstveno nacionalno biće. To mi je bilo skoro pa smiješno. Kad sam se to ja vratila Asdreniju i Migjeniju, Fishti, Mjedi i Konici?
U početku se nisam mogla pomiriti sa činjenicom da sam čeznula za domovinom. U neku ruku sam to smatrala patetičnim. Jednog dana, sjedeći na travi, osjećala sam se kao nježan cvijet koji samo što nije zgažen. Tako zbunjena izvadila sam dnevnik, iako nisam imala pojma šta da napišem.
U pomanjkanju originalnih misli, isprva sasvim mahinalno, počela sam da zapisujem pjesmu koju sam recitovala u obdaništu:
“Krila si, oj, raširio,
Viješ li se nebu, viješ.
Ka plaveti odletio,
Samo gn’jezdo još da sviješ.
Kad ti već potaman nije
Ni drveće ni kam studen,
Hrabro srce dok ti bije
Barjak nek ti gn’jezdo bude.”
— Xhevahir Spahiu
Nasmijala sam se. Nisam to više morala poricati. Pjesnički osjećaj izmještenosti ne može se odagnati ako ste Albanac_ka što piše u stranoj zemlji.
Vratila sam se na Kosovo
Bajke više ne pronalazim na ulici, već na papiru. Na šta tačno mislim? Mislim na čarolije koje vam omogućavaju da pokažete emocije bez straha. Naravno, život nigdje nije savršen. I oni nasmijani Italijani_ke koje sam viđala po ulici bili su u problemima, svako u svom. Može biti da je ono što oni imaju — a mi ne — sloboda iskazivanja onoga što muči čovjeka — sloboda življenja punim plućima.
Kod nas se na Kosovu emocije nerado ispoljavaju. Moguće je da jednostavno ima previše problema, pa vlada bojazan da će drugi okrenuti glavu ako naglas kažemo šta nas muči. Bilo mi je pravo čudo to što sam daleko od kuće mogla slobodno plakati i izražavati svoja osjećanja. Čarobno je kada imaš slobodu da budeš svoj_a.
Bajke su divne. Volim da ih pišem i živim. Vjerovatno upravo u tome leži suštinska razlika između dvije države koje sam pomenula. Naime, u Italiji sam bila lik iz bajke koju je napisao neko drugi, dok na Kosovu sama pišem svoje bajke. Moja zemlja je jedina zemlja na tlu koja mi istinski pruža mogućnost da pišem svoje, samo svoje priče. Vani možete štošta promijeniti, ali potpuno je drugačije kada promjenu ostvarite u zemlji iz koje potičete. Ako mi se posreći i budem u prilici da posjetim najljepša mjesta na svijetu, na njima ću u najbolju ruku pronaći nove metode čitanja. Da biste počeli da uistinu pišete, morate se vratiti kući.
Proces stvaranja je veoma naporan i bolan. Treba uložiti mnogo vremena, truda i strpljenja, a naročito ako pokušavate da unesete prepravke u rukopis pun grešaka — kao što je Kosovo. Međutim, uprkos svim preprekama, proces stvaranja nečeg lijepog je neprocjenjiv.
Naš život je razularen, nepravedan, grub, težak i ružan. Često se pitam zašto je hrabri orao iz Spahiuovih stihova gnijezdo svio na zastavi. Da li je njegov izbor uticao na mene kada sam sa pet godina prvi put pročitala pjesmu što sam je zapisala iz sjećanja? Ne mogu vratiti vrijeme. Ne mogu pobjeći ni od tih ni od bilo kojih drugih stihova, baš kao što ne mogu pobjeći od svoga usuda i roditi se negdje drugdje.
Da li bi mi bilo bolje da sam rođena pod nekom drugom zastavom? Neću lagati — bilo bi. No, kad je već tako kako je, kad sam već rođena pod ovom zastavom, da li bih prihvatila nešto drugo? Ne. Zašto ne? Zašto se vraćam gnijezdu koje ponekad ni ne liči na gnijezdo? Odgovor je vrlo jednostavan. Vraćam se zato što je to moje gnijezdo. Ne želim ništa da napuštam ili ostavljam za sobom, pa tako ni Kosovo. Ne možeš odustati od onoga što je tvoje.
Nakon što sam se vratila, danima sam sanjala kako hodam ulicama Kosova, a one čiste, divne, šarene… Obuzimala me je neopisiva sreća. Najzad, dvije države su se stopile u jednu. Otvorila sam oči, ali osjetila sam gorak ukus u ustima.
Želim da živim u lijepoj, razvijenoj zemlji. Želim to više nego išta, ali pod uslovom da je ta zemlja Kosovo. Međutim, šta ako Kosovo još uvijek nije ta zemlja? U mojim snovima jeste, a snovi su klica nove stvarnosti.
Nekad sam imala stav da mi Kosovo nanosi bol, ali sad shvatam da je ono to koje pati. Budimo realni — na Kosovu vedrog plavog neba iz Spahiuove pjesme nema. Dakle, mogu se ili preseliti tamo gdje je nebo plavo i gdje sve funkcioniše ili potruditi da nebo bude plavo i ovdje. Ja bih za ovu zemlju dala sve. Moje Kosovo, moje plavetnilo.
Mogu ja svim silama nastojati da pobjegnem iz kosovskog mraka, a mogu i cijeli život predano raditi na tome da ga ovo malo svjetla što imam u sebi razbistri. Nadam se da ću odabrati ovo drugo.
Naslovna fotografija: Atdhe Mulla via MidJourney
