I tako, 4. novembra 2020. godine — dan nakon predsjedničkih izbora u SAD-u — stajao/la sam na uskom razdjelnom ostrvu na izlazu s međudržavnog autoputa, naprežući se da na hladnoći navučem tanku košulju od flanela.

“Šta misliš da preko mikrofona upozorim raju na LRAD?”, upitao/la sam kolegicu iz organizacijskog tima. “Nemam čepove za uši. Ko bi kog đavola sa sobom nosila čepove za uši?”

LRAD je zvučno oružje koje proizvodi izuzetno bolnu, paralizujuću buku visoke frekvencije. Koristi se za kontrolu masa, iako je u mnogim državama nezakonito.

Zagledali smo se u oklopno vozilo s neobičnim dodatkom na vrhu, nalik na zvučnik — na svu sreću, to oružje smo vidjeli u upotrebi svega nekoliko puta od ljeta. “Nemoj”, odgovorila je. “Samo ćemo izazvati paniku. Uostalom, sumnjam da će ga na kraju i upotrijebiti. Kontaju da je dovoljno ako nam samo priprijete.”

Te noći, dok su se širom zemlje i dalje prebrojavali glasački listići, gotovo hiljadu osoba iz gradova blizanaca [konurbacije Mineapolisa i Sent Pola, savezna država Minesota] okupilo se i krenulo u marš. Organizatori/ce iz antiratnih, radničkih i pokreta protiv policijskog nasilja isplanirali su da bez obzira na ishod izbora održe demonstracije u sklopu Nacionalnog dana protesta, na što je pozvao Nacionalni savez za borbu protiv rasističke i političke represije.

Nade i snovi

Iako smo se itekako nadali da će Trump izgubiti, većina nas uopće nije gajila ljubav prema Bidenu i njegovoj kvaziprogresivnoj politici. Za vrijeme Obamine vladavine, često opetovana priča o pretresima koje je FBI vršio nad pripadnicima/ama antiratnog pokreta u Mineapolisu, zvučala je kao nešto što bi njegov potpredsjednik vrlo rado ponovio.

A ja — prisjećajući se uznemirujućih vijesti o tome kako je Nacionalna garda ljetos odvozila ljude u neoznačenim kombijima — na sastancima za planiranje sam se zezao/la da će Bidenova vlast barem provjeravati koje zamjenice koristimo prije nego što nas bude podvrgavala nezakonitom ispitivanju.

Za veliki broj liberala/ki u našoj zemlji to je napredak.

Uoči izborne noći, na “ljevici” je sve obilovalo pozivima na jedinstvo, pa tako i revizionizmom karijera i Joea Bidena i Kamale Harris. Biden više nije bio simbol konzervativizma u Demokratskoj stranci, već učtivi lučonoša te više nego dobrodošao povratak “bontonu”. Nakon debata, na društvenim medijima sam nailazio/la na hvalospjeve o tome kako je lijepo imati nekoga ko može pričati “kako priliči jednom predsjedničkom kandidatu”.

Činilo se da malo ko u široj javnosti zna da je Biden svoju dugogodišnju karijeru izgradio kao projektant duboko rasističkog “rata protiv droge” i da je glasao za nastavak imperijalističkog pohoda SAD-a u Iraku, Libiji i Siriji.

Ukoliko biste spomenuli Taru Reade — koja ga je optužila za seksualni napad — ili brojne druge žene koje su protiv njega iznijele optužbe za seksualno uznemiravanje, odjednom bi vam se predbacivalo da “unosite razdor”.

Kao Crnoj osobi s pravom glasa, dato mi je do znanja da bih trebao/la biti zahvalan/a na tome što konačno imam nekoga ko će me predstavljati. “Kamala Harris pokazuje djevojčicama — i to naročito djevojčicama Crnkinjama — da mogu sve”, rekla mi je jedna prijateljica. “Mislim da veći dio kritika upućenih na njen račun nije umjestan.”

Naglas sam se zapitao/la da li bi se s tim mogla složiti crnačka djeca čije je roditelje Harris zatvorila zbog posjedovanja marihuane, ili zbog toga što su izostala s nastave. “Sve su prilike”, dodao/la sam ogorčeno, “da bi se trans žene što ih je strpala u muške zatvore i uskratila im rodno afirmativnu njegu usprotivile cijelom tom narativu ‘ženske snage’.”

Kako je prijateljica i sugerisala na kraju našeg razgovora, možda su mi standardi previsoki. Ili pak moje stvarne zamjerke nemaju toliko veze s Bidenom i Harris kao pojedinačnim političkim ličnostima koliko odražavaju izmorenost činjenicom da se liberalizam i centristička ideologija reklamiraju kao “lijeve ideje”.

Šta bi nam vrijedilo da za odobrenje još jednog napada bespilotnom letjelicom glasa jedna članica Vlade, a ne samo članovi? Da li suzavac manje peče ako ga ispali policajac/kinja Crnac/kinja? Da li je mrtve briga za to izgledaju li njihove ubice kao oni?

Ovaj marš smo organizovali kako bismo izrazili nezadovoljstvo identitetskom politikom i šepurenjem vrlinama. Mada nevoljko, ponovo smo glasali za “manje zlo”, a najmanje što je to zlo moglo učiniti bilo je da dobrano odstupi od skandaloznih politika njegovog prethodnika.

Planiranje demonstracija

Na noć demonstracija prognozirano je da će Minesota ponovo biti plava [tj. da će većina glasova pripasti kandidatu Demokratske stranke], ali bili smo na oprezu: ljeto je bilo obilježeno policijskim časom koji je počinjao u osam navečer, kao i gledanjem u cijevi pušaka koje su držali bijelci, donedavno članovi srednjoškolskih hrvačkih ekipa. Uprkos tome što smo iz godine u godinu nebrojeno puta marširali autoputem, bili smo svjesni opasnosti. Tako su prije nekoliko sedmica pokušali — mada neuspješno — zaustaviti protest koji smo održali na cesti povodom ubistva Breonne Taylor.

Bijeli suprematisti (među njima nerijetko ima i drotova koji su van dužnosti) u više navrata su se pojavljivali na našim skupovima. Proteklog ljeta, na jednoj od prvih demonstracija održanih nakon ubistva Georgea Floyda, mnogi od nas su prestravljeno gledali kako cisterna ulijeće u okupljenu masu (protiv vozača cisterne je tek nekoliko mjeseci kasnije podignuta optužnica). S tim u vezi smo uveli dodatne mjere sigurnosti i rute za evakuaciju, te smo se ujedno pobrinuli da nas bude dovoljno kako bismo mogli izaći na autoput s četiri trake.

Ipak, nismo mogli predvidjeti da će jedan od protesta na autoputu iznenada razbiti naš guverner demokrat, uz obrazloženje da trebamo “naučiti lekciju” o prihvatljivim tehnikama protestovanja.

Samo nekoliko trenutaka prije nego što smo napustili saobraćajnicu okružila nas je policija. Svih 646 demonstranata/ica bilo je zarobljeno između zida na petlji i kordona kojeg je podebljavalo nekoliko policajaca. Svaki od njih bio je naoružan i imao je pravu municiju, s tim da su se iza drotova nazirale i maskirne, vojne uniforme. Preko razglasa su nam rekli da legnemo na pod i pripremimo se jer će izvršiti hapšenje. Čuvši kako vičemo i molimo da neko uzme kameru i snima, stanari/ke okolnih zgrada izašli su van, da bi ih potom drotovi koji su bili na konjima — sa suzavcem i pendrecima u rukama — premlatili. Neko je počeo skandirati: “Sklanjajte te životinje s konja!”

Polegnuti na asfalt, skandiranje je sve što smo i mogli ponuditi. Dobro se sjećam momenta kada je policija zamolila prisutne novinare/ke da se raziđu. Podigao/la sam glavu i vidio/jela zid policajaca naoružanih poluatomatskim puškama kako ravnodušno gleda u nas. Isključio/la sam mikrofon. “Ako se novinari/ke raziđu”, šapnuh kolegi organizatoru, “šta misliš koliko nas će se izvući odavde?”

Među liberalnim Amerikancima/kama — prvenstveno među bijelcima/kinjama — zastupljen je narativ u okviru kojeg se visoko cijene nenasilne demostracije poput onih naših. Liberali/ke citiraju dr Martina Luthera Kinga mlađeg i popuju nam o “promjeni u srcama i dušama” i o tome da treba “promovisati dijalog između nas i policije”. U pet sati koliko smo proveli na cesti plešući uz pjesme Beyoncé i Donne Summer kako bismo odagnali i hladnoću i paniku, policija s nama nije vodila dijalog, već samo izdavala naredbe.

Nismo bili naoružani ničim drugim do tablama s parolama i mikrofonima. Među nama je bilo studenata/ica, starijih osoba te prosvjetnih i drugih radnika/ca. I čvrsto sam uvjeren/a kako bi te večeri bilo žrtava da su se kamere isključile. Koliko imperiji vrijedi moj život naspram njenih zgrada i puteva? Čemu etos strogog nenasilja kada je više resursa utrošeno na masovno hapšenje do sada nezapamćeno u našoj saveznoj državi negoli što je ikada bilo utrošeno na stambeno zbrinjavanje onih koji nemaju krov nad glavom?

Ako sam tada od demokratske vlasti išta naučio/la, to zasigurno nije bila lekcija koju su nam namjeravali prenijeti. Umjesto toga, kući sam se vratio/la s još jednom sjemenkom bijesa, što je učvrstilo moje uvjerenje da ovaj sistem, utemeljen na zanemarivanju života Crnaca/kinja — pa samim time i mog života — mora biti uništen te da kapitalizam uvijen u progresivni jezik predstavlja glavnu prepreku na putu ka tom cilju.

Podsjećam svoju prijateljicu bjelkinju da je King isto to istakao u Pismu iz bermingemskog zatvora. Podsjećam je da se metak ne zaustavlja rukama podignutim uvis.

Naslovna ilustracija: Atdhe Mulla / K2.0.