Ako u Google tražilicu ukucate ‘povijest’/’istorija’, ‘udžbenici, ‘Srbija’ i ‘Hrvatska’, naići ćete na desetine članaka koji u naslovima sadržavaju riječi ‘šokantno’ ili ‘skandalozno’.

Moći ćete tako pročitati članak u hrvatskim novinama Slobodna Dalmacija koji datira iz 2017. i navodi kako “srpski učenici već deset godina uče da su Dalmatinci zapravo Srbi”, ili pak članak srpskog Blica iz 2016. koji upozorava da se u hrvatskim udžbenicima djecu uči da su “Srbi teroristi”.

Isto ćete tako moći pročitati o skandalu koji je izbio 2015. godine, kada su udžbenici za šesti razred u Srbiji morali biti povučeni s tržišta jer su navodno djecu učili da su “Srbi oteli Kosovo Albancima”. Biti će i spomena članku kojega je napisala njemačka novinarska agencija DPA, u kojemu se zaključuje da “hrvatski i srpski učenici uče samo jednostranu verziju povijesti”.

Na području koje se nekada zvalo Jugoslavija, više od dvadeset godina nakon završetka sukoba devedesetih, i dalje se vode ratovi sjećanja, te se narativi o prošlosti razlikuju zavisno od toga koja ih strana pripovijeda. “Budućnost pripada onima koji se najdalje i najduže sjećaju prošlosti”, napisao je Fridrih Niče (Nietzsche) i to možda najbolje sumira važnost učenja i poučavanja istorije.

Odnos prema istoriji i njeno podučavanje bili su i jesu predmet rasprava, proučavanja i istraživanja političara, analitičara, profesora i nevladinih organizacija, što regionalnih, što stranih. Danas je opšte shvatanje da je situacija znatno bolja nego nakon rata, no i dalje daleko od idealne.

Politizacija i ideologizacija udžbenika

Podučavanje o ratovima iz devedesetih poseban je izazov u Bosni i Hercegovini, gdje je Dejtonskim sporazumom, mirovni sporazum potpisan 1995. godine, organizovano obrazovanje u 10 kantonalnih ministarstava, plus jedno na nivou distrikta Brčko i na dva u dva entiteta. Ukupno 13 ministarstava.

“Etnička podijeljenost u Bosni i Hercegovini preslikana je i na obrazovanje”, konstatuje dr Vera Kac (Katz) u svojoj analizi udžbenika u Bosni i Hercegovini koja je objavljena u izdanju Foruma za tranzicionu pravdu. Kac u analizi ističe da udžbenici različito govore o vremenu raspada Jugoslavije, te o položaju različitih etničkih grupa za vrijeme i nakon raspada. U bosanskim i hrvatskim udžbenicima se govori o ugroženosti hrvatskog i muslimanskog naroda kroz 20. stoljeće, a u srpskim srpskog naroda.

“Zajedničko svim tim udžbenicima je žrtva koju su podnosila tijekom povijesti sva tri naroda, a za svaki od njih bio je kriv onaj drugi ili ostala dva naroda”, piše Kac. Takođe, u hrvatskim se udžbenicima naširoko objašnjava problematika ratova u Sloveniji i Hrvatskoj, dok se u bosanskim udžbenicima spominju rijetko, a u onima Republike Srpske se isti događaji opisuju iz posve drugog ugla.

Kada je riječ o ratu u BiH, tu se, ovisno o etničkoj pripadnosti, stavlja naglasak na institucije i događaje vezane za tu nacionalnost. “Opća odlika svih udžbenika je što se u njima prešućuju neki važni događaji, a ističu oni koji idu u prilog uljepšavanju vlastite nacionalne historije”, zaključuje Kac.

Profesor Nenad Veličković sproveo je analizu udžbenika koji se koriste u osnovnim školama u Bosni i Hercegovini i vjeruje da su duboko ispolitizirani i puni ideologija. Foto: Imrana Kapetanović / K2.0.

Nenad Veličković, bosanskohercegovački pisac i profesor na Katedri za srpsku književnost Odsjeka za književnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu, bio je dio tima koji je proveo analizu sadržaja udžbenika nacionalne grupe predmeta (maternji jezik, istorija, geografija, muzičko i likovno obrazovanje) u osnovnim školama BiH.  On ističe, za Kosovo 2.0, da se u udžbenicima sadržaji politizuju i ideologizuju, a istorijskim i jezičkim pitanjima se pristupa iz tek jedne perspektive, pri čemu se pristrasno predstavljaju kulturne, rodne, vjerske i druge različitosti.

Prema mišljenju Veličkovića, problematična je prvenstveno sama politizacija školstva, koja je mnogo šira od same udžbeničke građe. “Ona se ogleda u zakonima, nastavnim planovima i programima, imenovanjima direktora i školskih odbora, djelovanjima ministarstava i zavoda, u udžbenicima, nazivima škola, uređenju školskih enterijera i eksterijera, politikama praznika, temama konkursa, odnosom prema jeziku i pismu…”, objašnjava on.

Tim stručnjaka i stručnjakinja za pojedinačne predmete (bosanski/hrvatski/srpski, istorija, geografija i vjeronauka) u zaključku analize navodi da se “u novim udžbenicima koji su u posljednjih deset godina proizvedeni nije materijalizovala nikakva suštinska promjena u konceptu i pristupu obrazovanju. U njima se ne afirmišu vrijednosti demokratskog društva, aktivno građanstvo i socijalna uključenost, niti se u dovoljnoj mjeri potiče razvoj kritičkog mišljenja, kreativnost i aktivno učenje”.

Udžbenici na Kosovu su i dalje poprilično svezani s ideološkim vjerovanjima, smatra Mrika Limani, povjesničarka i doktorantica Sveučilišta u Prištini čiji se rad uglavnom fokusira na nasilje na Kosovu tijekom XX. stoljeća. I dan danas Srbi i Albanci na Kosovu uče iz potpuno drugačijih udžbenika s dva posve različita povijesna narativa.

Centralno mjesto u srpskim udžbenicima pripada NATO bombardiranju i srpskim žrtvama, dok su albanski udžbenici više fokusirani na uzroke rata i zločine protiv kosovarskih Albanaca.

“Mi smo i dalje zaglavljeni u istorijskom narativu koji se gradi od ‘90-ih”, izjavila je Limani za K2.0. “Mislim da i danas mnogo mojih kolega osjeća potrebu da isproduciraju kompetitivni narativ, onaj koji se bori protiv srpskog nacionalnog istorijskog narativa. Osjećamo da kao istoričari imamo dužnost da idemo u istom smjeru i reproduciramo iste tipove argumenata, ali iz naše perspektive. Naravno, ja mislim da je to veoma krivo”.

Za Limani, glavni problem je što na takav način istoričari biraju koje činjenice žele promaknuti, a koje ne. Limani spominje da se u zadnjih nekoliko godina o udžbenicima na albanskom jeziku loše govorilo, jer su umanjivali važnost srpskih žrtava i broj srpskih civila koji su ubijeni tijekom rata.

Iako je uvjerena da će njezini kolege koji rade na novim udžbenicima upotrijebiti objektivniju metodologiju, smatra da ne postoji politička volja kako bi se učinila bilo kakva povijesna istraživanja na nivou institucija.

“Država ne promiče službeno istoriju koja bi i dalje polarizirala razlike među etničkim skupinama, ali u praksi ne mislim da čine mnogo protiv toga. To im jednostavno nije prioritet”, tvrdi Limani. “Istorija postaje oruđe da bi se promovirale određene agende, uglavnom političke agende. I ja bi rekla da su po tome Kosovo i Srbija u istoj poziciji”.

Dva rata, niz različitih priča

Dubravka Stojanović, profesorica Odeljenja za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu  (koja je i sama sudjelovala u izradi studije Udžbenici istorije u postkonfliktnim društvima) objašnjava za K2.0 da su slični problemi prisutni i u udžbenicima u Srbiji. Tako su u udžbenicima sporni narativi o samom razlogu za raspad Jugoslavije te pojmovi kojima se opravdavaju određena istorijska zbivanja i događaji vezani za rat devedesetih, u kojima se i danas može vidjeti kontinuitet politika iz tog perioda.

“Problem je i što su ratovi devedesetih prikazani na identičan način na koji ih je prikazivao Milošević. Dakle, po srpskim udžbenicima, za njih su krive “separatističke republike”, Slovenija i Hrvatska, koje su, uz pomoć, na primer, Nemačke i Vatikana, srušile Jugoslaviju da bi stvorile nezavisne države”, kaže Stojanović te dodaje da se u mnogim današnjim udžbenicima u Srbiji mogu naći Miloševićevi argumenti, nekada gotovo od riječi do riječi.

“Odnosno, da je u toj situaciji srpski narod morao da brani pravo koje su svi drugi sebi uzeli, pa da i bude u jednoj, zajedničkoj državi. Ili čak, kako negde piše – da ostane u Jugoslaviji, posle napuštanja Slovenije i Hrvatske”, komentira ona. No za vrijeme i nakon devedesetih, došlo je i do prekrajanja istorije Drugog svjetskog rata, ističe Stojanović.

“Mesta četnika i partizana sasvim su promenjena. Partizani su postali bad guys, a četnici good guys. Ispalo je da su zločine nad civilima činili partizani i da su oni kolaborirali s okupatorima, a ne četnici. To je bio veliki skandal kad su udžbenici izašli 2003. godine, ali su ostali na snazi skoro osam godina. U novijim to je malo ‘ispeglano’, ali se drže teorije o dva antifašistička pokreta u Srbiji, čime se briše istorijska činjenica o četničkoj kolaboraciji”, objašnjava Stojanović.

Profesorica Dubravka Stojanović vjeruje da udžbenici koji se koriste u Srbiji od 90tih su potpuno dali drugačiju sliku Drugog svjetskog rata. Foto Lazara Marinković. / K2.0.

Stojanović navodi nekoliko primjera opravdavanja četničke kolaboracije – tako se u udžbeniku iz 2006. kolaboracija s fašističkom Italijom navodila kao manje zlo, manje opasna varijanta od ustaša, te “najbolje ratno rešenje za očuvanje golog života Srba, naročito na prostoru Like, severne Dalmacije i Hercegovine”, a italijanski vojnici “najmanje zlo od svih zala s kojima su imali da se nose”.

Brisanje granica između fašizma i antifašizma  bilo je posebno simptomatično za Hrvatsku devedesetih godina, kada se počela relativizirati uloga Nezavisne Države Hrvatske u Drugom svjetskom ratu.

“Danas se NDH nesumnjivo ocjenjuje negativno, pogotovo kada se radi o zločinima koje je počinio ustaški režim”, kaže Snježana Koren, profesorica istorije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu koja se bavi metodologijom podučavanja istorije. No komparativna analiza udžbenika otkriva da se i danas koriste termini kojima se umanjuju tada počinjeni zločini. Tako se tek u jednom udžbeniku za zločine nad Srbima i Romima u Drugom svjetskom ratu koristi termin genocid, a češće se upotrebljavaju neodređeniji termini, poput strahovlade ili vladavine terora.

Postoji i nelagoda i zadrška kada se spominju mjesta masovnih stradanja, poput Jasenovca, “za razliku od toga kada se govori o zločinima u Blajburgu”, navodi Koren. Ona dodaje i kako je podučavanje o Jasenovcu često manje zastupljeno nego podučavanje o Blajburgu. Koren smatra da određeni nastavnici i danas imaju tendenciju izbjegavanja podučavanja Drugog svjetskog rata i zbivanja nakon toga. “Već mi se, naime, dogodilo više puta da sam čula o onima koji su četvrti razred gimnazije završili s 1941. godinom”, objašnjava ona.

Profesor Snježana Koren stručnjakinja je koja se bavi metodologijom podučavanja istorije naglašava da ja najvažnije da se nastava istorije još uvijek koristi kako bi se gradili nacionalni identiteti. Za fotografiju zahvaljujemo Snježani Koren.

No za Koren je najproblematičnija sama uloga podučavanja istorije širom regije koja se nije promijenila još od vremena Jugoslavije.

“Svrha promatranja povijesti koja ima graditeljsku funkciju izgradnje (nacionalnog) identiteta ostala je ista. Razlika je da se mijenja ideologija, pa je početkom devedesetih godina fokus bio na Drugom svjetskom ratu a sada je, u Hrvatskoj, recimo, na Domovinskom ratu”, objašnjava.

NOB, narodnooslobodilačka borba, bila je tako utemeljujući događaj za socijalističku Jugoslaviju, borba koja je prekinula bratoubilački rat na ovim prostorima i spasila bratstvo i jedinstvo na teritoriji bivše Jugoslavije. Domovinski rat utemeljujući je događaj kojim je stvorena Republika Hrvatska, a njegova su kruna vojne akcije Bljesak i Oluja 1995. godine kojima su oslobođene okupirane regije Hrvatske i dao temelj nezavisnoj državi. Podučavanje o oba događaja nema samo ulogu učenja, već i ulogu građenja identiteta države i naroda.

Takav se pogled na Domovinski rat naročito intenzivirao 2000. godine, kada je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju podigao optužnice protiv hrvatskih vojnih zapovjednika za ratne zločine. “Slijedom toga došlo je do zaoštravanja klime u društvu, pa je i Hrvatski sabor donio deklaracije kojima se na neki način ponudilo službeno objašnjenje određenih ratnih događaja – 2000. je objavljena Deklaracija o Domovinskom ratu, a 2006. Deklaracija o Oluji. A to je dakako utjecalo i na podučavanje o tome periodu”, navodi Koren.

Alternative

Kada službeno podučavanje povijesti predstavlja tek jednu stranu priče, civilno društvo često uskoči kako bi dopunilo tu sliku. Na Kosovu, Fond za humanitarno pravo se bori za promjenu udžbenika kako bi sadržavali informacije bazirane na činjenicama o žrtvama rata. Također se trude ponuditi neformalno obrazovanje o tome što se događalo na Kosovu tijekom ‘90-ih učenicima u srednjim školama i na fakultetima, kao i predstavnicima nevladinih organizacija.

“Mi učenicima predstavljamo činjenice”, kaže Njomza Haxhibeqiri, bivša voditeljica projekata u Fondu za humanitarno pravo. “Objasnimo im što je dovelo do konflikta i onda ih upoznamo s Kosovskom knjigom pamćenja koja sadrži brojne dokumente sakupljene od 1999. među kojima su izjave očevidaca i članova obitelji žrtava rata i tisuće popratnih fotografija i dokumenata”.

Jedan se dio radionice fokusira na priče žrtava, u nadi da će postići veću interetničku empatiju. “Puštamo im snimke tri priče žrtava, dvije od njih su albanske, jedna srpska”, objašnjava Haxhibeqiri. “Kada im predstavimo njihove priče, ne kažemo učenicima koja je nacionalnost žrtava, a priče su uređene na takav način da studenti ne mogu znati gdje su se dogodile.”

Haxhibeqiri kaže da se studenti često iznenađeni kada otkriju identitet žrtve. “Naši albanski učenici uglavnom misle da su žrtve Albanci, ali kada čuju da je jedna od žrtava srpske nacionalnosti, počinju shvaćati da u principu nije važno, jer kada ne znaju nacionalnost žrtve, već samo čuju njezinu priču, odmah se povežu s njom”, dodaje ona.

Fond za humanitarno pravo  s Kosova je zasada dobio zeleno svjetlo da organizira radionice u albanskim srednjim školama na Kosovu. Kako bi premostili razlike između srpskih i albanskih učenika, organiziraju i ljetne škole o tranzicionoj pravdi za mlade od 18 do 27 godina na Kosovu.

“U ljetnu školu želimo uključiti učenike iz svih zajednica na Kosovu”, kaže Haxhibeqiri. “Tijekom programa raspravljamo o ratu i tranzicionoj pravdi, ali isto tako posjećujemo obitelji žrtava rata, s albanske i srpske strane. Pričamo o pravu na pravdu, o pravu na istinu, o reparacijama i institucijskim reformama, te za svaku temu pozovemo regionalne stručnjake”.

Postoje i šire inicijative koje teže multiperspektivnosti, pri čemu bi se svaki istorijski događaj prikazao iz pozicije različitih naroda. Centar za demokratiju i pomirenje iz Soluna okupio je istoričare iz svih balkanskih zemalja kako bi izradili zajedničke istorijske čitanke. Godine 2005. objavljene su četiri knjige na teme Osmanskog carstva, Nacije i nacionalnih država, Balkanskih ratova i Drugog svjetskog rata), a 2016. godine i dva nova toma: prvi obrađuje period Hladnog rata 1944-1989, a drugi period tranzicije 1990-2008, među kojima su i jugoslavenski ratovi iz devedesetih.

“Svaki se događaj prikazuje iz više perpektiva, čime se otvara debata o tome šta je koji događaj značio za koju stranu i zašto su razlike u shvatanjima tako velike. Time smo dali prvi pregled tih ratova iz multiperspektivne metodologije, objašnjavajući šta, na primer, Oluja znači za Hrvate, a šta za Srbe, i kako se o tome može dalje debatovati”, kaže Stojanović.

Dodaje i da su izdavanju udžbenika uslijedili i seminari u Vukovaru, Mostaru i Bujanovcu, na koje su pozivani nastavnici sa ranije sukobljenih strana kako bi prodiskutovali o tome na koji se način o tim istorijskim događajima može predavati na multiperspektivan način.

“Mislimo da je to prvi korak ka razumevanju događaja koji nas i danas dele, koji se danas koriste za stvaranje novih konflikata”, kaže Stojanović koja je sudjelovala u izradi udžbenika. Prve knjige iz 2005. prevedene su za sada na sve jezike regiona, a poslednje dve, zasada, na srpski i albanski, te su u pripremi i zajednički treninzi za nastavnike Srbe i Albance.

Historičarka Mrika Limani rezervisana je o inicijativi zajedničkih historijskih udžbenika, te smatra da na neki način zamućuju granicu između ugnjetača i ugnjetavanih. Foto: Majlinda Hoxha / K2.0.

Upitana za mišljenje o inicijativi zajedničkih udžbenika, Mrika Limani ima riječi hvale, ali ne pokazuje pretjerani entuzijazam. “Mislim da su ti udžbenici dobra incijativa, ali je moj problem s njima što su veoma oprezni u spominjanju etničkih konotacija, i mislim da na neki način zamućuju granicu između ugnjetača i ugnjetavanih”, kaže. “To je problematično. Ne mislim da sve trebamo učiniti relativnim kako bi se pomirili. Problem je što, ukoliko nitko ne preuzme odgovornost, žrtve nikada neće osjećati kao da je pravda zadovoljena”.

Što se tiče dobroga primjera “priznavanja krivnje”, Limani ističe njemački primjer odnosa prema istoriji. “Oni su odlučili da se trebaju ustati i preuzeti odgovornost za ono što su ‘njihovi’  učinili. Mislim da je to pozitivan pristup”;

No na pitanje može li zamisliti da takav pristup bude primjenjen uskoro na Balkanu, Limani odgovara s pesimističnim “ne”. “Konflikt na Balkanu je jednostavno bio jako kompliciran, nije se samo odvio po etničkim linijama, već se radilo i o konfliktu između različitih grupa, različitih klasa, različitih kulturnih identiteta. Tako da se svi trebaju ispričati, a nitko se neće ispričati”.

Jedna je od najpoznatijih gesta isprike ona njemačkog kancelara Willyja Brandta prilikom posjete spomeniku herojima varšavskog geta, 1970. godine. Brandt je tada pao na koljena i ostao u tome položaju nekoliko minuta, kako bi zamolio za oprost za zločine koji su počinjeni za vrijeme nacističke Njemačke. Sam čin pada na koljena je i danas znan u njemačkom pod terminom Kniefall von Warschau.

Isprike su na Balkanu, istina budi, u posljednja dva desetljeća ponudili mnogi lideri iz regije, pa i šire – od crnogorskog predsjednika Mile Đukanovića koji se 2000. ispričao na crnogorskoj agresiji na dubovačko područje, srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, koji se ispričao za zločine u Bosni i Hrvatskoj ili pak Jensa Stoltenberga, šefa NATO-a, koji je 2015. kazao da mu je žao svakog civila poginuloga u NATO bombardiranju. Ipak, niti jedna od tih isprika nije se dugo zadržala u kolektivnom sjećanju, pa Balkan još uvijek čeka svoga Willyja Brandta o kojemu bi mladi ljudi možda jednoga dana mogli učiti u svojim udžbenicima.K

Feature image: Imrana Kapetanović / K2.0.

Vrati se na monografiju