U proteklih 10 godina, od kada je Kosovo proglasilo nezavisnost, čini se jasnim da su kanali kontakata između političkih aktera u zemlji umrli. Osim zvanične komunikacije koja je obavezna/neophodna u institucijama, izgleda da su sve konstruktivne diskusije potpuno završile.

Ovo postaje očigledno kada se pokrenu pitanja koja se tiču države. Trenutno, konačna faza dijaloga sa Srbijom je jedno od najvažnijih pitanja na Kosovu, a politički spektar nema jedinstven stav. Dok predsjednik proklamuje ideju prekrajanja granica kao dio ‘konačnog’ sporazuma, opozicione stranke i dio vlade snažno se suprotstavljaju.

Ovo pitanje je također potreslo mandat centralnih institucija. Predsjednik tvrdi da predstavlja Kosovo tokom završne faze dijaloga sa Srbijom i planira potpisati sporazum između dvije države, iako nema ustavni mandat za to.

Sa druge strane, rad Skupštine Kosova je skoro paralizovan. Opozicione stranke odbijaju da učestvuju u završnoj fazi pregovora sa Srbijom kojoj posreduje EU, sve dok je predsjednik Hašim Tači (Hashim Thaçi) vodi.

Razlike u diskursu lokalnih političkih aktera su toliko naglašene da su ponekad čak i kontradiktorne. Nakon što je Vlada Kosova potpisala Sporazum o razgraničenju sa Crnom Gorom, opozicione stranke su se suprotstavile njenoj ratifikaciji svim mogućim sredstvima (čak i bacanjem suzavca u sali skupštine), odbacujući sporazum u načelu i smatrajući ga činom nacionalne izdaje.

Ovo je blokiralo rad parlamenta i podiglo socijalnu tenziju do polarizirajućeg nivoa. Situacija se promijenila kada je partija koja je bila najviše protiv ratifikacije dok je bila u opoziciji, Alijansa za budućnost Kosova (AAK), postala dio vlade i podržala ratifikaciju u parlamentu.

Ovaj razjedinjeni pristup aktuelnih političkih partija otišao je toliko daleko da se čak i tokom Dana spomena i sjećanja na umrle političari razilaze u tome kome da odaju počast a kome ne. Jedan takav nedavni nedostojanstven događaj bio je ne prisustvovanje članova najveće opozicione stranke, Demokratskog saveza Kosova (LDK), na sahrani Adema Demaćija (Adem Demaçi), bivšeg aktiviste za ljudska prava i dobitnika nagrade Saharov (Sakharov), koju mu je dodijelio Evropski parlament za slobodu misli.

Ovo nije bio jedini takav slučaj. Zbog političkih i ideoloških neslaganja, i mnogi drugi političari su odlučili da ne poštuju ili ne odaju počast preminulim aktivistima, mučenicima, intelektualcima i umjetnicima koji su doprinijeli i dali svoje živote za ovu zemlju.

Problem sa ovim nedostatkom političkog zajedništva postaje kritičan kada se pitanja vezana za teritorijalni integritet i suverenitet države koriste kao sredstvo unutrašnje političke borbe i domaće opozicije. Već neko vrijeme smo svjedoci toga, ali kada se u isto vrijeme suočavamo i sa agresivnom kampanjom protiv nezavisnosti i smanjenim legitimitetom države, jezik unutrašnjeg trvljenja je jedna od najopasnijih stvari koju možemo učiniti sami sebi.

Nedostatak političkog jedinstva kada se govori o suverenitetu, teritorijalnom integritetu, odbrani i vojsci kao i o orijentaciji prema vanjskoj politici, pozicionira  Kosovo u svijetu kao beznačajnu i neozbiljnu zemlju. Ne govorim to zato što je Kosovo važan faktor u regionalnom ili međunarodnom političkom odlučivanju, nego zato što pogrešnim pozicioniranjem i pogrešnim pristupom ugrožava svoje nacionalne interese na međunarodnom planu.

Građani Kosova su ti koji trpe posljedice ovog pogrešnog pristupa. Samo treba da se prisjetimo nepotrebnog trogodišnjeg odlaganja liberalizacije viznog režima koji se desio kao rezultat nerješenog pitanja razgraničenja sa Crnom Gorom, neuspostavljanja vojske i nedostatka platforme za dijalog sa Srbijom, koja bi također mogla da se bavi i pitanjem nestalih osoba, ukradenih penzionih fondova i artefakta, nenadoknada ratnih odšteta i neuspjeha u uspostavljanju pravde za zločine protiv civilnog stanovništva.

Pristup “mi naspram njih”

Diskurs da je jedna osoba odgovorna za različite političke probleme je izuzetno zabrinjavajuća. Ovakav pristup stvara žrtveno janje i cilja na stvaranje podjele između ‘nas’ i ‘njih.’ To je duboko populistički i ne doprinosi rješavanju problema. Iako je tačno da ovakav pristup može uticati na mobilizaciju ljudi za ličnu ili partijsku izbornu korist, može također izazvati i podjele u društvu sa nepopravljivim posljedicama.

Tokom posljednjih godina na Kosovu smo vidjeli populističke elemente koji dolaze iz nekoliko partija i od pojedinih političkih lidera, koji su u nekim slučajevima uspjeli da stvore neku vrstu društveno-političke polarizacije po određenim pitanjima. Možda su se upravo zbog regionalnih i evropskih trendova, simptomi populizma pojavili i na Kosovu.

S obzirom da je politička situacija na Kosovu trenutno nestabilna, posljednje što je potrebno su političari koji govore ono što bi neki ljudi, ili njihove pristalice,  željeli da čuju, time stvarajući podjelu političkih aktera i građana na ‘nas’ i ‘njih.’

Kosovo sebi ne može dozvoliti luksuz društvene polarizacije, posebno kada su u pitanju problemi koji se tiču glavnih atributa države. Politika koja krivi jednu osobu za sve što ide naopako je politika straha – strah koji stvara dvosmislenost i ne rješava ništa. Naprotiv, samo produbljuje postojeće probleme i stvara nove. Kosovsko društvo je premaleno za politiku podjele, jer je previše osjetljivo na podjelu.

Potreban je nacionalni konsenzus

Tokom 2007. godine, kada je politički status Kosova bio nedefinisan, a politička stabilnost i bezbjednost još krhki i nestabilniji nego danas, lokalne političke snage na Kosovu su našle način da sarađuju, imajući u vidu samo jedan cilj: zajednički interes zemlje.

Uprkos ekstremnim političkim i ideološkim razlikama, Tim za kosovsko jedinstvo, koji je pregovarao o konačnom statusu Kosova, bio je veoma važan presedan za novu političku istoriju Kosova u smislu ostvarenja/donošenja konsenzusa.

Danas se Kosovo nalazi u potpuno drugačijoj situaciji u poređenju sa onom od prije deset godina. Ipak, potreba za političkim konsenzusom je i dalje od vitalnog značaja. Značaj Tima jedinstva leži u hrabrosti političkih aktera da prvo prepoznaju poziciju svog protivnika, a zatim da prihvate jedni druge kao reprezentativni dio volje naroda.

Jedan od glavnih problema današnjih političkih aktera na Kosovu je odbijanje legitimiteta političkih protivnika kako bi se iskoristila politička situacija i povećao broj glasova. Opozicione stranke isključuju svaku mogućnost saradnje sa partijama na vlasti (i obrnuto) bez obzira na politički uticaj/moć jednih I drugih, što ih čini ključnim faktorima u razvoju različitih događaja.

Suprotstavljanje jedni drugima kako bi povećali broj birača moglo bi se smatrati prihvatljivim u okviru demokratske političke utrke, ali je neprihvatljivo koristiti pitanja od vitalnog značaja za državu za dnevnu politiku. Štaviše, zbog nedostatka konsenzusa o dijalogu sa Srbijom, Kosovo i dalje nema jasnu platformu koja određuje o čemu se može a o čemu ne može raspravljati.

Sve razlike u različitim pristupima i nejasne artikulacije unutrašnjih političkih aktera učinile su Kosovo još manje imunim na kampanju osporavanja legitimiteta svoje državnosti u njenim međunarodnim odnosima. Štaviše, ovo čini njenu poziciju prema Srbiji i drugim državama koje se protive nezavisnosti još slabijom.

Trenutna politička situacija na Kosovu zahtjeva konsenzus, ne u vidu Tima jedinstva, već u jedinstvenom stavu prema glavnim atributima države koje želimo razviti. Da bi se postigao ovaj konsenzus, prvo moramo prepoznati njegovo odsustvo. Političke partije i ostali unutrašnji politički akteri moraju shvatiti da vrijednosti koje zastupamo moraju biti što jasnije i što bolje artikulisane.

U ovim vremenima promjena u međunarodnoj politici, Kosovo mora svima pokazati gdje stoji. Njegova pozicija se može pokazati jedino jedinstvenim i jasnim stajalištem njenog političkog rukovodstva, kako bi mogao ostvariti svoje ciljeve i zadržati prijateljstvo sa svojim zapadnim saveznicima. Kosovo sa dva ili više stava je zanemarljiv igrač u regionalnoj i međunarodnoj politici. Kosovo mnogih “glasova” prijeti da će je voditi do odluka koje su protiv nacionalnim interesima.

Naslovna fotografija: Besnik Bajrami / K2.0.