Priča Jusufa (Yusuf) Omara počela je tako što su mu zatvarali vrata u lice.

Medijske kuće nisu željele dati posao nekome ko je netom prije završio studij žurnalistike, stoga im je, kako sam kaže, „pokazao srednji prst“, a zatim je stopirao da bi prevalio 12 000 kilometara dug put duž afričke obale sve do Srednjeg istoka. Time je sebi utro put za ostvarivanje blistave međunarodne karijere u oblasti mobilnog novinarstva.

Rođen u Londonu, Ujedinjeno Kraljevstvo, sa 14 godina preselio se u Australiju, da bi se s navršenom 21 emigrirao u Južnoafričku Republiku, gdje je i studirao žurnalistiku.

Omar se 2011. godine obreo u Egiptu, u jeku Arapskog proljeća, te je u jednom od prethodnih intervjua kazao kako se našao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Neke od njegovih reportaža završavale su na naslovnicama mnogih južnoafričkih novina. Radio je za različite medije, prvenstveno za novinske listove, ali je eksperimentirao i s video-sadržajima.

Za fotografiju zahvaljujemo: Jusuf Omar.

Godine 2014, u periodu dok je radio za eNCA (eNews Channel Africa) i izvještavao o ratu u Siriji, počeo je snimati reportaže pomoću svog mobilnog telefona, mada je imao na raspolaganju kamere i drugu opremu. Ovakav način rada omogućavao mu je da zabilježi „dinamičnije i intimnije“ priče, za što i dalje smatra da je prednost mobilnog novinarstva.

Nedugo nakon toga, poslove su mu počele nuditi razne međunarodne medijske organizacije. Bio je mobilni urednik Hindustan Tajmza (Times) i CNN-a, a 2016. godine Fondacija Tomson (Thomson) proglasila ga je mobilnim novinarom godine.

U septembru 2017. godine, Omar je kao suosnivač pokrenuo platformu Hešteg naše priče (Hashtag Our Stories), koja globalnom promocijom „MOJO-a“ (mobilnog novinarstva) daje podstrek stotinama mobilnih novinara i novinarki iz svih krajeva svijeta da prave reportaže putem vlastitih telefona.

Moto platforme, u koju je nedavno novčana sredstva uložio i Snepčet (Snapchat), glasi: „Više kamera, više perspektiva, više istine.“

Omar, inače vođa uredničkog i tehničkog tima Hešteg naših priča, tvrdi da su u njihovom fokusu inovatori i nositelji promjena sa svojim jedinstvenim pričama.

„Obučavamo društvene zajednice širom svijeta i tako im pomažemo da ispričaju svoje priče. Imamo međunarodni tim novinara i novinarki koji im pomažu da razumiju taj proces i da sve što imaju za reći spakiraju u jednu priču“, ističe on.

Dok se u Rusiji pripremao za put na Kosovo — gdje ćemo ga ugostiti u našem narednom izdanju programa „Volume UP“ — iz K2.0 smo se uvezali s Omarom preko Skajpa te smo s njim razgovarali o neprestanim promjenama u oblasti koje zahvataju novinarstvo u 21. vijeku, kao i o načinima na koje se tehnologija može upotrebljavati da bi novinarstvo lakše moglo mijenjati svijet.

Za fotografiju zahvaljujemo: Jusuf Omar.

K2.0: Iz članaka o Vašem životu, radu i novinarskoj karijeri jasno se može zaključiti da gajite ogromnu ljubav prema novinarstvu. Da li je to nešto čime ste se oduvijek željeli baviti ili ste pak postali novinar igrom slučaja?

Jusuf Omar: I jedno i drugo. Nisam bio dijete koje je odrastalo sanjajući o tome da će postati novinar.

Upravo sam bio završio studij marketinga i menadžmenta, i bio sam na putu da postanem marketinški stručnjak. Trebao sam ostvarivati kontakte i prodavati razne proizvode.

Međutim, jednom sam se našao na Tajms Skveru (Times Square), u Njujorku. Stajao sam tamo ispred onog velikog bilborda s blještavim svjetlima, znate već, i gledao u čovjeka s uskim donjim rubljem. U tom trenutku sam shvatio da to više ne želim raditi. Nisam više htio stvarati sadržaje da bih ljudima prodavao sranja koja im zapravo ni ne trebaju.

Tako sam počeo slati aplikacije za svakakve studije, za medicinu, svašta nešto, no na kraju sam dobio stipendiju za studij žurnalistike u Južnoj Africi. Iskren da budem, ni ne sjećam se da sam bio apilicirao, a moji roditelji su bili u fazonu: „Brzo im reci da prihvataš ponudu prije nego što skontaju da su pogriješili.“

I, tako sam prihvatio stipendiju te se preselio u Južnoafričku Republiku, gdje sam studirao žurnalistiku na Univerzitetu Roudz (Rhodes). Naprosto sam se zaljubio u taj studij. Prosvijetlio me i tako je dobro odgovarao mojoj osobnosti.

Mogućnost da razgovarate s ljudima kako biste zaradili za život, mogućnost  da proputujete cijeli svijet, mogućnost da… U suštini, ja vjerujem da barem u neku ruku postaje bolje kada tu postoji neka uzročno-posljedična veza, kada niste samo dio svijeta, već kada ga želite i mijenjati, kada se želite zadubiti u živote drugih osoba.

Mnoštvo je razloga zašto je ovo bilo neprocjenjivo iskustvo koje mi je promijenilo život. Dakle, da se vratim na vaše pitanje, nije [novinarstvo] bilo nešto za što sam kao dijete govorio: „Stvarno hoću da budem [novinar].“ To je bilo nešto u čemu sam se okušao i u što sam se smjesta zaljubio.

Da li novinarstvo istinski može promijeniti svijet?

Da, apsolutno.

U islamskim učenjima postoji poznata izreka… kada pogledate jednu od izreka poslanika Muhameda koja govori o… [Kada] se čine zlo i nepravda, prva stvar koju možete napraviti je pomisliti da je to pogrešno. Druga stvar koju možete napraviti je progovoriti o tome što je pogrešno. Treća stvar koju možete napraviti je učiniti nešto povodom toga.

Mislim da je novinarstvo smješteno između drugog i trećeg koraka. Ono se nalazi negdje između riječi i djela, zato smatram da u iznimno značajnoj mjeri utjecati na društvo i dovesti do pozitivnih promjena.

U Vašem slučaju, sve je počelo autostopom, ili ste to barem izjavili u jednom intervjuu?

Bila je 2010. godina i želio sam postati strani dopisnik zadužen za izvještavanje o ratu i prirodnim nepogodama, ali novinske redakcije su mi slale odbijenice. Kresali su se budžeti. Niko od njih nije želio da mu balavurdija hoda po svijetu.

Prema tome, manje-više sam im pokazao srednji prst i počeo se samostalno baviti time. Putovao sam, stopirao, dizao palac dok me šibao vjetar i uskakao na besplatne vožnje od Južne Afrike pa sve do Damaska u Siriji.

Imao sam 21 godinu, pa su moji roditelji bili prestrašeni. Radio sam sve to samo kako bih opovrgnuo mitove o Africi kao o jednom velikom, mračnom i strašnom kontinentu zahvaćenom građanskim ratovima, bolestima i drugim opasnostima. Želio sam vidjeti Afriku vlastitim očima i na tom putovanju sam stekao potpuno drugačiju sliku. Pročitao sam jednu nadasve pozitivnu priču o Africi punoj topline, sigurnosti i gostoprimstva.

Moje putešestvije stoga nije bilo vezano isključivo za mobilno novinarstvo, odnosno za to što sam imao mogućnost da sam napravim reportažu, za to što mogao snimiti, urediti i napisati nešto služeći se raznom opremom, nego je to ujedno bilo i putovanje vezano za konstruktivno novinarstvo.

[Bilo je to] kazivanje priča usmjereno na rješenja. Nisam se samo koncentrirao na specifične probleme u različitim društvima, već sam tražio odgovore i rješenja tih problema. Bio sam na početku puta na kojem nastojim nekako razotkriti i razgraditi pojedine mitove, stereotipe i predrasude zastupljene u različitim dijelovima svijeta.

Šta mislite o radu stranih saradnika i saradnica te dopisnika i dopisnica? U kojoj mjeri mogu doprijeti do srži problema u životima pojedinaca i zajednica o kojima izvještavaju? Ili je možda njihov uvid u te probleme jednostavno površan, što samo jača predrasude i preduvjerenja u vezi s određenom zemljom ili grupom ljudi?

Mislim da je cilj većine tradicionalnih medijskih organizacija da donose najuniverzalnije priče i to najčešće podrazumijeva najgrublja uopćavanja i izvještavanje koje je lako svarljivo za širu publiku i prilagođeno njihovim lokalnim tržištima. Takva praksa ima za posljedicu izuzetno polariziran svijet u kojem, kada je riječ o SAD-u, s jedne strane prikazujemo rasizam, a s druge liberalne elite.

Stvarni svijet je mnogo kompleksniji od toga. Smatram da mobilno novinarstvo pruža tu mogućnost da, kada osposobite društvene zajednice i date prostora pojedincima da dignu svoj glas, stvarno počnete cijeniti unikatne lokalne priče koje su od važnosti i za globalna tržišta te da ne stremite ka generalizacijama i lakim pričama, već da pronalazite one teže.

Što se tiče Vašeg pitanja vezanog za strane saradnike i saradnice te dopisnike i dopisnice koji kao padobranci dolaze na njima strana područja, moje je mišljenje da tome svjedočimo iz dana u dan. Da li je značajnije poslati tog stranog dopisnika ili dopisnicu na teren ili pak pozvati lokalno stanovništvo da govori o nečemu iz vlastite perspektive, budući da su te stvari i proživjeli, što će novinari i novinarke kasnije provjeriti i potvrditi tačnost navoda? Ja vjerujem da je dragocjenije sastajati se sa stvarnim osobama na terenu i tek onda slati profesionalne novinare i novinarke na provjeru istinitosti [tih podataka].

Dakle, Vi sugerirate da mobilno novinarstvo može igrati važnu ulogu u iznošenju tih neispričanih priča na vidjelo usred polariziranog svijeta današnjice. Između ostalog i zato što je vjerovatno praktičnije baviti se tom vrstom novinarstva s obzirom na opremu kao što su mobilni telefoni, koji nude više mobilnosti?

Dobro novinarstvo oduvijek se zasnivalo na širokom dijapazonu izvora. Ukoliko pripremate neku izvještaj, provest ćete anketu, neko istraživanje, u sklopu kojeg ćete ispitati ili dvoje ili dvije hiljade ljudi. Anketa u kojoj učestvuje 2000 osoba u većini slučajeva predstavlja precizniji oblik ispitivanja jer na osnovu nje stječete kompletniju sliku društva. Isto važi i za mobilno novinarstvo, u okviru kojeg imate priliku razgovarati ne samo s jednim ili dvoje stručnjaka ili stručnjakinja, već s mnoštvom ljudi različitih profila.

Za fotografiju zahvaljujemo: Jusuf Omar.

Kada se radi o mobilnim telefonima, to jest konkretno o kamerama za selfije i video-sadržaje, nema razloga zašto pomoću tih uređaja ne bismo, primjerice, predviđali izbore, i to s izrazito većom preciznošću, kada uistinu možete osluhnuti jezgro društvenih zajednica na terenu u onim područjima koje tradicionalni mediji obično zanemaruju.

Razlog zbog kojeg smo previdjeli dolazak Donalda Trampa (Trump) na vlast u Sjedinjenim Državama krije se upravo u činjenici da [mediji] nisu obraćali pažnju na centralni dio zemlje. Nismo uspjeli predvidjeti ni Bregzit u Ujedinjenom Kraljevstvu zato što su slušali London, no ne i ostatak zemlje.

Prema tome, mobilni telefoni i mobilno novinarstvo te društvene zajednice pričali su vlastite priče, a kada ih imamo priliku saslušati, daleko bolje shvatamo šta se događa u svijetu.

Smatram da čak i danas kada pogledamo dipfejk tehnologiju koja je tu… svjedočimo razvoju takvih manipulativnih video-zapisa… Prema mom mišljenju, jedini način na koji se možemo boriti protiv toga jest mobilno novinarstvo, odnosno mogućnost upotrebe velikog broja mobilnih telefona na jednoj lokaciji, na jednom događanju, radi provjere onoga što se događa. Lako je manipulirati jednom, ali ne i hiljadama kamera.

Dakle, nije sve u neispravnosti pristupa tradicionalnih medija stvaranju sadržaja, već i u opremi kojom se ti mediji služe prilikom produkcije?

Drugačije je kada se odmaknete od centraliziranog načina razmišljanja o pričama, pri čemu imate samo jednu kameru koja je usmjerena na događanja, i okrenete se decentraliziranom shvatanju stvaranja priča, gdje imate niz stvari usmjerenih na jedno te isto događanje ili kada je sama kamera u žiži događanja.

Kada počnemo pomnije posmatrati stanje stvari, mi u ovom momentu polako nadilazimo mobilno novinarstvo i počinjemo sve više eksperimentirati s nosivim novinarstvom, pa tako i ja uvijek nosim kameru na svom licu. Polazimo, ustvari, od sljedeće pretpostavke: „Hej, možemo li smjestiti kameru u samu tematiku i… zapravo vidjeti priče kroz [tuđe] oči?“

Stoga, da, tradicionalni mediji nisu uspjeli adekvatno odgovoriti svijetu jer se previše oslanjaju na centraliziran način izvještavanja pri čemu su oni ti koji drže kameru.

Spomenuli ste termin „konstruktivno novinarstvo“, za koje kažete da predstavlja vrstu novinarstva usmjerenu na rješavanje problema. Nije li istina da se takvo novinarstvo počinje preklapati s aktivizmom i javnim zastupanjem? Postoje medijski radnici i radnice koji podržavaju taj presjek, ali i oni koji insistiraju na tome da novinarstvo ne bi smjelo imati dodira sa takvim zalaganjima.

Mislim da, kada ste student ili studentica žurnalistike, stalno vas uče da je novinarstvo puko izvještavanje o onome što se događa pred vašim očima. Problem je u tome što to prestaje biti od bilo kakve vrijednosti potrošačima. Ako smo novinar ili novinarka koja izvještava naprosto prema principu ko, šta, gdje i kad, moramo imati na umu da će svi ti podaci doprijeti do publike putem društvenih mreža provjerenim kanalima prije nego što uopće uspijemo doći do tih podataka.

Evo jednog primjera: danas se dogodi požar u centru Kijeva, ili, recimo eto, u bilo kojem drugom gradu. Šta se tamo dogodilo… i gdje tačno, to će biti dostupno. Bit će dostupni podaci i o tome kada se to dogodilo — svi ti osnovni podaci će već biti tu. Zato vjerujem da jedina istinska vrijednost profesionalnog novinarstva, kao nečega što je naročito vrijedno i za što su ljudi spremni izdvojiti novac, leži u odgovorima na pitanja ZAŠTO i KAKO.

Zašto se nešto događa i kako to možemo popraviti? I ne radi se tu o nekoj vrsti jednostavnog novinarstva, nekog uproštenog izvještavanja. Ova pitanja više imaju veze sa shvatanjima, analizom, kontekstom, te upravo zbog toga kažem da uloga novinara i novinarki jeste i da bi trebala biti fokusirana na konstruktivno novinarstvo, to jest ne na rudimentarno uočavanje problema, već i na razmatranje rješenja tih problema.

Ukoliko se to podudara s javnim zastupanjem i zauzimanjem određenog stajališta, onda bih rekao i da postoje priče u vezi s kojima jedan novinar ili novinarka može imati svoj stav. Da li se možemo opredijeliti za mišljenje kada je riječ o klimatskim promjenama? Mislim da možemo. Ne vjerujem da smo u takvom položaju u kojem možemo govoriti: „E, ovi poriču globalno zagrijavanje, pa haj’mo malo pričati o tome.“

Ne, mi jednostavno moramo jasno i glasno reći da je globalno zagrijavanje stvarnost i da je naučno [dokazano]. Da li se trebamo usprotiviti uznemiravanju i zlostavljanju? Smatram da trebamo. Mnogo je slučajeva u kojima bi novinari i novinarke zaista trebali zauzeti stav, zauzeti stajalište u vezi s pričama.

Za fotografiju zahvaljujemo: Jusuf Omar.

U kojim se tačkama mobilno i građansko novinarstvo isprepliću i gdje se nalazi granica između te dvije vrste novinarstva?

Kada govorim o mobilnom novinarstvu, ja barem ne mislim na mobilne telefone. Ja pod tim pojmom podrazumijevam svaki vid sposobnosti i slobodnosti kazivanja priča … svako ko je sposoban da sam ispriča priču, bez pomoći neke velike medijske organizacije [za mene je mobilni novinar ili novinarka].

Moje je viđenje da se mobilno novinarstvo mijenja ukorak s vremenom. Danas je to mobilni telefon, sutra će to bez ikakve sumnje biti kamere koje možete nositi na svom licu, ili bilo koji drugi oblik tehnologije koju možete nositi poput modnih dodataka.

S obzirom na razliku između građanskog novinarstva i mobilnog novinarstva, smatram da je mobilno novinarstvo samo jedan u nizu alata koje građani novinari i građanke novinarke imaju na raspolaganju. Moguće je pisati blog, snimati neke podkaste… Prema tome, mobilno novinarstvo je samo jedno od oruđa, ili oružja, kojima se mogu služiti.

Želio bih povući crtu i reći da svako može biti reporter ili reporterka… Međutim, novinarstvo zahtijeva ravnanje prema određenim principima, određenim etičkim načelima koja nužno ne proizlaze iz univerzitetskog obrazovanja, no koja zasigurno proistječu iz neke vrste obuke. Ta nam obuka pomaže da razlučimo šta je istina, a šta nije.

Pojedini bi mogli ustvrditi da „to što je svako reporter ili reporterka“ može imati negativne posljedice. Do sada smo često imali priliku vidjeti građane i građanke kako izvještavaju, primjerice, o eksploziji bombe — što doprinosi širenju neprovjerenih i netačnih informacija.

Takvo je novinarstvo. Zadatak novinara i novinarki je da rade na tom polju. Mogućnost da građanstvo izvještava o nekim događanjima i iz vlastitog ugla kamere govori o onome što se događa oko njih meni se čini itekako korisnom.

Čvrsto vjerujem da je svaki doprinos ima svoju vrijednost, čak i ako se svodi na laži ili pogrešne informacije. Onda kada [dezinformacije] uspijete staviti u određeni kontekst i saznati ko su ti ljudi i zašto šire lažne informacije, ukoliko to namjerno rade, to postaje zanimljiv aspekt neke priče. Smatram da kako tehnologija postaje napreduje, tako nam i pomaže da prepoznamo šta je stvarnost, a šta obmana.

Danas možemo doći do podataka o datumu i vremenu, pa često i o lokaciji te o tipu mobilnog uređaja kojim je snimljen dati video, ali dostupne su nam i mnoge druge informacije. Pojavio se pojam „tek end ček“ (tech and check); korištenje tehnoloških naprava za provjeravanje podataka se usavršava i sve češće možemo vidjeti da će se gro lakog provjeravanja podataka u potpunosti odvijati pomoću tehnologije.

Vratimo se na požar u Kijevu, ili u bilo kojem drugom gradu. Da li vjerujete samo jednoj kameri koja snima požar? Ili pak vjerujete hiljadama kamera koje snimaju iz različitih uglova i perspektiva? Ja vjerujem mnoštvu uglova.K

Jusufa Omara možete vidjeti uživo u četvrtak, 29. augusta, u 18:00 sati, kada će u Habu K2.0 govoriti o mobilnom novinarstvu.

Naslovna fotografija: Zahvaljujemo Jusufu Omaru.