Zaslužuju li naši spomenici da ih opet pogledamo?
O statuama, djedovima i pričama uhvaćenim u međuprostoru.
Šećući zagužvanim ulicama centra Prištine nemoguće je izbjeći susresti licem u lice s likovima iz kosovske prošlosti.
Na prostoru od nekoliko stotina metara, Ibrahim Rugova i Zahir Pajaziti stoje uspravno gledajući trgove koji nose njihova imena; sićušna Majka Tereza posmatra maleni prostor za sjedenje u hladu drveća dok joj se u naborima haljine gnijezdi malo dijete; Đurađ Kastrioti Skenderbeg, sa konja koji se čini upola manji od njega, privlači pažnju svih onih ispod sebe. Malo dalje, Bill Clinton maše gustom saobraćaju i onima koji pokušavaju ući ili izaći iz grada.
Kosovski gradovi prepuni su statua i spomenika, a njihovi identiteti rijetko su satkani od težnje, već pretežno od nagovještavanja prošlosti. Statue i spomen-obilježja učestvuju u istorijskom diskursu tako što razgraničavaju javnu sferu i pričaju priče o istoriji. Pozivaju na razmišljanje o prošlim događajima, traže zajednicu sjećanja koja će ih slaviti; s namjerom da istaknu trenutke u savremenoj istoriji Kosova, oni postaju infrastruktura sjećanja, organizujući naš odnos s našom ličnom, kulturnom i nacionalnom prošlošću.
Stvorene s namjerom da budu vječne, za statue se često smatra da predstavljaju široko rasprostranjeni društveni konsenzus ili da uzdižu pojedince čije se životno nasljeđe ukršta sa kolektivnim vrijednostima. Ali bilo bi pogrešno gledati na skulpture kao na puke neutralne simbole sloge i jednodušnosti.
Nigde to nije jasnije nego malo niže od Prištine, niz autoput, gdje vas dočeka susrte sa neslavnim projektom Nikole Gruevskog „Skoplje 2014“, sa stotinama statua koje preplavile ulice glavnog grada Sjeverne Makedonije i postale simbol političke borbe za budućnost zemlje kroz antikvitete. Neoklasične fasade i naizgled stari spomenici i kipovi poslužili su za prikrivanje drugih nasljeđa, posebno jugoslovenske prošlosti.
Potrebno je da kompletan društveni ili politički sistem vrijednosti kolabira da bi se statua uklonila sa javnog prostora.
U Prištini svaki dan prođem pored Zahira Pajazitija; njegova grandiozna, militarizovana statua u centru grada poručuje nam da je on bio važna ličnost u ratu 1999. godine. Ali nije se mnogo učinilo kako bi se okolnosti njegovog mučeništva dovele u prvi plan na način da se s njima možemo povezati i pamtiti ih. Za statuu takvih razmjera pretpostavilo bi se da je stvorena da pokrene istorijski dijalog o civilnom otporu i oslobodilačkom ratu. Iako me kip pozva da ga gledam, ono što vidim je naoružani mladić čija je životna priča obilježena oružjem. Za većinu je rat bio iskustvo iz kojeg su izašli kao žrtve, ali slava koju projektuje Zahirov kip je prevelika da bi se uklopila u priču o kolektivnoj patnji.
Spomenici i statue ne služe uvijek da bi se pamtila istorija, već više da se obilježe istorijske ličnosti ili zbir uvjerenja. A prostorno su pozicionirane tako da ne postoji sumnja u njihov autoritet – nije slučajno da kipovi Skenderbega i Rugove gledaju na zgrade Vlade i Skupštine. Oni su neupitni i ne mogu biti svrgnuti.
Potrebno je da kompletan društveni ili politički sistem vrijednosti kolabira da bi se statua uklonila sa javnog prostora. Statue duboko poštovanog Envera Hodže srušene su 1991. tek nakon pada Berlinskog zida, što je označilo kraj diktature u Albaniji koju je on sprovodio više od četiri decenije.
Uklanjanje kipova, obično sa različitih strana prate tvrdnje o napadu na istoriju — pokušaji brisanja neugodnih istina. Tokom vala protesta Black Lives Matters 2020. godine, mnoge statue trgovaca robljem i vlasnika su srušene u Velikoj Britaniji i SAD-u, što je izazvalo globalnu debatu o tome da li je to bio napad na istoriju. Ali nekritičko izjednačavanje statua sa samom istorijom, obeshrabruje različite kulturne istorije i zajednice pamćenja da daju glas drugačijim narativima prošlosti i stvara klimu u kojoj više istina ne može koegzistirati.
Uprkos vjerovanju da se statue podižu da bi se stvorio senzorijum kulturološkog pamćenja, koliko one zaista mogu biti učinkovite u prenošenju istorijskih priča? Sjećanje i komemoracija su i danas povezane s materijalnim objektom i tradicijom izgradnje statua i spomenika. U ovoj regiji, nesrazmjeran fokus na proizvodnju statua i memorijalnih mjesta, na račun istinskih napora da se radi veće — i kvalitetnije — istorijsko istraživanje, doprinosi opštoj zabludi da pričanje priča o našim zajednicama i sjećanje na našu prošlost mora biti činjeno tako što će biti odliveno u bronzi.
Zavisno od toga na kojoj se poziciji nalazim u odnosu na dominantni istorijski narativ, moj rod, etnička ili porodična istorija bivaju ušutkani ili im se daje vidljivost.
Ono što statue bez sumnje imaju je moć da utiču na misli i osjećanja. I podizanje i uklanjanje statua utiče na to kakvi smo i šta smo u javnosti. Zavisno od toga na kojoj se poziciji nalazim u odnosu na dominantni istorijski narativ, moj rod, etnička ili porodična istorija bivaju ušutkani ili im se daje vidljivost. Ove oznake identiteta su dogovorene i prevedene u prava, definišući način na koji učestvujem u javnom životu. Šta znači živjeti u gradu u kojem statue žena gotovo da ne postoje? Da li to znači da ženska iskustva nikada neće biti informacija o istoriji?
Priče koje slijede ispričane su uz pomoć različitih naratora. One govore o ljudima i memorijalnim mjestima i načinu na koji istorija stiže do njih. Otvorena za greške, iscrtala sam ove priče iz vlastitog iskustva i sjećanja, kao i iz iskustava i sjećanja drugih. Sakupljajući usmene i pisane izvore, organizovala sam ih oko pitanja vezanih za lokalne komemorativne prakse, projekte jačanja nacije, te lične i kolektivne memorije.
U ovom činu pretvaranja različitih izvora u narativ, pratim ukrštanje privatne i javne istorije. Hor glasova koji opisuju različite trenutke u savremenoj prošlosti Kosova odolijevaju pojednostavljivanju i linearnoj progresiji vremena, time komplikujući naše shvatanje istorije i iščitavanje komemorativnih praksi.
Trokut
U februaru 1944, Minir Duši imao je jedva 15 godina. Kao član Saveza komunističke omladine Jugoslavije, SKOJ, pridružio se jugoslovenskim partizanima u Griju, selu na visoravnima oko Đakovice, kao dio Bataljona Bajram Curi kojeg je vodio Fadil Hodža. Ali nedugo nakon što im se pridružio, čuli su se glasovi da se njemačke snage približavaju. S obzirom na nedostatak municije, partizanima je bilo naređeno da se rasformiraju i pridruže jedinicama u drugim područjima. S obzirom da je Minir u to vrijeme bio tinajdžer, komandir Hodža mu je naredio da ide kući. On se bunio, želeći da ostane u partizanima, ali komandir Hodža mu je rekao da nisu u poziciji da izdejstvuju bitku protiv Nijemaca u tom trenutku.
Minirova porodica dugo nije imala nikakvih vijesti o njemu – nije ih ni pitao kada je odlučio otići u partizane. Nakon što se tri noći probijao kroz veliki snijeg stigao je kući. Zabrinuta da u Đakovici neće biti siguran, porodica ga je poslala da radi u prodavnici tekstila na Kapali čaršiji u Prištini. Tamo barem, mislili su, niko neće znati za njegovu nedavnu prošlost.
Plan je bio da ostane u Prištini dvije godine, živeći sa dvije različite jevrejske porodice. Svake subote tokom Šabata obavljao je poslove za njih, paleći vatru za gospodina Salomona dok je ovaj čitao dijelove iz Tore.
Bilo je prerano da shvati kako će ovaj lokalni događaj koji se zbio u kući u kojoj je unajmljivao sobu biti kontekstualizovan u svjetskoj istoriji.
Minirov prijatelj Jak, mladi Jevrej iz susjedstva, radio je kao prodavač u istoj prodavnici. Jak je volio da diže cijene tkanina tako da je uvijek bilo prostora za cjenkanje i razgovor sa mušterijama. Na kraju bi Jak prodao robu po originalnoj cijeni. Iluzija koju bi postizao bila je da su mušterije izlazile iz radnje s osjećajem trijumfa, kao da su se dobro pogodile.
Jedne kasne majske noći 1944., Minir je bio kod kuće sa Salomonima i svojim ujakom koji bi svakog ponedeljka dolazio u Prištinu iz Đakova i ostajao do utorka koji je bio pazarni dan. Spremali su se da krenu na počinak kada su čuli da neko udara zvekir na njihovim vratima. Bila je to nepoznata vojna jedinica.
Vojnici su nastavili kucati tako snažno sve dok nisu srušili vrata, a u kuću su upali članovi SS divizije „Skenderbeg“, albaske jedinice pod njemačkom kontrolom koji su djelovali samo na Kosovu – došli su da pokupe Jevreje. Prije nego je Minir i shvatio šta se dešava, vojnici su pohapsili članove domaćinstva dok su ovi još bili u pidžamama. Zajedno sa 280 drugih Jevreja iz Prištine, odlučeno je da budu deportovani u koncentracioni logor Bergen-Belsen u Njemačkoj.
Beznadežna tišina i praznina nadvila se nad kućom, a užas kojem su svjedočili ostavili su Minira i njegovog ujaka bez riječi u danima koji su slijedili. S obzirom da je bio član Jugoslovenske narodnooslobodilačke vojske i borio se protiv fašizma, Minir je pomislio da je SS jedinica „Skenderbeg“ došla po njega. Zarobljen vlastitim strahom, nije shvatio je ono čemu je svjedočio bio dio Holokausta; bilo je prerano da shvati kako će ovaj lokalni događaj koji se zbio u kući u kojoj je unajmljivao sobu biti kontekstualizovan u svjetskoj istoriji.
Kapali čaršija bila je najveći pazarni centar u Prištini. Brojne zanatlije i trgovci imali su tu svoje prodavnice sa različitom ručno rađenom i uvezenom robom. Prodavnice su se nalazile jedna do druge duž glavne ulice poznate pod imenom Duga ulica, koja je počinjala od današnjeg Narodnog pozorišta, prolazila kroz plato koji danas spaja zgradu Vlade i zgradu Skupštine, i završavala se na Divan Joli, današnjoj UÇK ulici. U blizini Kapali čaršije nalazile su se male kuće, orijentalnog stila gradnje, u kojima su živjeli vlasnici prodavnica. Njihovo nacionalno porijeklo bilo je miješano. Bilo je tu Srba, Jevreja, Turaka, Rumuna i Albanaca, i svi su bili trgovci u tom post-otomanskom gradu.
Nakon Drugog svjetskog rata, iz kojeg su partizani, kojima je nekada pripadao i Minir, izašli kao pobjednici, Kapali čaršiju su srušili sami građani, koji su se dobrovoljno prijavli da unište ono što je pripadalo drugom načinu življenja i da prosperiraju u svijetu. Trgovački stil života koji je cvjetao duž Duge ulice je zamijenjen novim razvojnim projektima koji se predviđali jedan drugačiji centar grada. Centar u kojem bi se nalazile ključne institucije; zgrade vlade, šoping centri, državne banke, a sve to je projektovalo novi politički poredak i novu ekonomiju kojom upravlja država.
U godinama poslijeratne tranzicije u ovom dijelu grada, lokalna djeca su se išla igrati na gradilištu i često bi pronalazila perle i druge stvarčice koje su se ranije prodavale u radnjama u vlasništvu Jevreja. Ali, pošto je jevrejski život u Prištini bio gotovo izbrisan, ova opsesija je ubrzo prekinuta jer je bilo i drugih relikvija koje se mogle naći.
U srcu novozamišljenog centra grada nalazio se Trg bratstva i jedinstva. I upravo će ovdje, na mjestu gdje je nekada bila Kapali čaršija, biti postavljen Spomenik herojima Narodnooslobodilačkog pokreta koji i dan danas tu stoji.
Spomenik herojima Narodnooslobodilačkog pokreta napravljen je 1961. godine. Inspirisan Bauhausom, 22 metra visok obelisk sa tri stuba, praćen manjim isprepletenim skulpturama koje prikazuju pale partizane, izgrađen je u znak sjećanja na kolektivnu borbu tokom Drugog svjetskog rata. Ovaj spomenik, autora Miodraga Živkovića, u to vrijeme simbolizovao je solidarnost i jedinstvo tri najbrojnije nacionalne grupe koje su živjele na Kosovu: Albanaca, Crnogoraca i Srba. Živost jedne veće raznolikosti, koja je samo do prije nekoliko godina karakterisala upravo to mesto u centru grada, sada je zataškana u betonski spomenik koji nije pokazivao diferencijacije.
Taj obelisk nije govorio ništa o živahnoj trgovačkoj ulici na čijem mjestu je nikao. Šutio je o Jakovom poduzetništvu i o gospodin Salomonovom čitanju Tore na Šabat – te uspomene su izgubljene zajedno sa njima na onom vozu za Bergen-Balsen.
Umjesto toga, on je pričao priču o revoluciji i o bratstvu i jedinstvu jugoslovenskog naroda, o vladajućem političkom koncenzusu tog trenutka. Komemoracija trijumfa partizana nad fašizmom i njihove socijalističke vizije bila je sredstvo disciplinovanja pluraliteta iskustava u jedan zajednički narativ. Bio je to i način da se stišaju iskustava užasa koja su doživljena u srcu zajednica koje su sada tvorile Federalnu Narodnu Republiku Jugoslaviju.
Ipak, društva zaboravljaju da i tišina stvara narative oko onoga što se ne govori; ostavljajući veliku prazninu u sredini; nevoljno pokazujući na ono što je odsutno.
Za Skendera, i mnoge druge poput njega na Kosovu, njegova porodična istorija bila je uvijek neusaglašena sa „zvaničnom” istorijom.
Spomenik herojima Narodnooslobodilačkog pokreta na Trgu bratstva i jedinstva zvanično je otkriven pred stotinama ljudi. Skender Bošnjaku, tadašnji srednjoškolac koji je pohađao Kraljevsku gimnaziju u Peći, sjeća se kako je tom prilikom vozom poslan u Prištinu da prisustvuje ceremoniji. Iako je ovo bilo njegovo prvo putovanje vozom, iskustvo baš i nije bilo uzbudljivo kako bi se moglo očekivati – bilo je dehumanizirajuće. Vagon kojima su transportovani bio je namijenjen stoci, pa se tako i osjećao kada je izašao iz voza.
S obzirom na velike radove koji su se odvijali na Ulici JNA (Jugoslovenske narodne armije) – koja se ranije zvala Divan Ioli ulica – sjeća se kako je ista bila prekrivena blatom do koljena. Šetnja do novosagrađenog trga bila je teška i ponižavajuća.
Ali ta šetnja označavala je njihovu pobjedu – pobjedu komunizma, bratstva i jedinstva i Tita – držeći u rukama transparent na kome je pisalo „Živio Tito“, slušao je govor jednog od vodećih komunista Jugoslavije Svetozara Vukmirovića Tempa. Po Skenderovim riječima, Tempo je bio zakleti anti-albanac, a opet, on – albanski dječak – bio je tamo podržavajući ovaj veliki događaj. Za Skendera, i mnoge druge poput njega na Kosovu, njegova porodična istorija bila je uvijek neusaglašena sa „zvaničnom” istorijom.
Rušenje Kapali čaršije i izgradnja trga i spomenika umesto nje, imali su za cilj da uvedu novi početak za sve, koji je međutim zaboravljao ostatke višeslojnog nasljeđa koje su stvarale različite zajednice nastanjene u Prištini. Zvanična priča o bratstvu i jedinstvu predstavljala je samo delić ovog nasljeđa — nasljeđa onih koji su prihvatali veliki narativ o novoj konfederaciji u stvaranju.
Dan se za Skendera završio onako kako je i počeo; bio je poslan nazad u Peć, na isti način na koji je došao u Prištinu – kao životinja.
Vuk Karadžić
Početkom ’90tih godina, kada smo moja sestra i ja bile djeca, gledale smo Radio televizuju Srbija 2. Njihov program bio je uglavnom obrazovni, i zahvaljujući tome naučile smo mnogo o nauci, kulturi i klasičnoj muzici. Za nas djecu to je bilo i prilično dosadno, ali s obzirom da nismo imali satelitsku antenu morale smo se zadovoljiti bilo čime.
Često su prikazivali dokumentarce o narodnim herojima i ljudima od slova. Tako smo i saznale za poznatog lingvistu i reformatora srpskog jezika Vuka Karadžića. S obzirom da je program bio dosta slab, a emisije su se često ponavljale, prilično dobro smo se upoznale sa njegovom veličinom.
U to vrijeme moja sestra je počela da crta Vuka i znanje o njemu počelo je da se ispoljava kroz njen blok za crtanje. Iz nekog razloga, skicirala ga je golog, zajedno s intimnim dijelovima tijela. Pošto još nismo bile polno zrele – iako se Frojd s tim ne bi složio – moja majka i djed po majci, koji je nam u to vreme bio u pojseti, ispitivali su moju sestru o ovim crtežima, a posebno o Vukovom intimnim dijelovima tijela. Njen odgovor je bio da je tu Vuk okačio ključeve.
Statue istorijskih ličnosti iz srpske kulture i istorije počele su da se pojavljuju u gradskom pejzažu.
Vuk ne samo da je bio ključan za srpsku kulturu, nego se smatralo da je, reformišući jezik, otključao njen potencijal i popločao put ka modernoj književnosti. Pošto su ga na takav način opisivali u brojnim televizijskim dokumentarnim programima, moja sestra je – sasvim logično – pretpostavila da je on bio čovjek sa puno ključeva.
Statua Vuka Karadžića bila je otkrivena na zelenoj površini ispred Filološkog odsjeka Univerziteta u Prištini. Moja sestra i ja smo naravno imale već izgrađen odnos sa Vukom, ali većina albanske zajednice nije.
Pojava Vukove skulpture ispred univerzitetskog kampusa nije bio izolovan događaj, nego dio širih političkih, društvenih i kulturnih dešavanja. Godine 1989. ukinute su odredbe jugoslovenskog Ustava iz 1974. koje su osiguravale veća politička prava za pokrajine, a posljedice su odmah stupile na snagu. Ova politička promena, koja je status Kosova svela sa autonomne pokrajine na teritoriju kojom su upravljali Srbi, uticala je na javnu sferu, jer je napadnuto sve ono što se ranije doživljavalo kao dio zajedničke istorije. Većina statua iz Drugog svetskog rata je srušena, a zatvoren je Muzej revolucije koji je baštinio priču o zajedničkoj borbi protiv fašizma. Istovremeno, statue istorijskih ličnosti iz srpske kulture i istorije počele su da se pojavljuju u gradskom pejzažu.
Vuk je bilo jedan od ličnosti iz istorije za koje smo moja sestra i ja sticajem okolnosti čule. Postojala je i statua pjesnika i filozofa Njegoša, čiji je lik predstavljao novost našem kulturnom senzibilitetu. Njegovo svešteničko prisustvo bilo je smješteno u drugom krilu Filološkog odsjeka. Malo dalje, iza univerzitetske biblioteke, počela se nazirati struktura pravoslavne crkve. Sve te oznake srpske kulture bile su smještene unutar univerzitetskog kampusa.
Promjene imena ulica bile su još jedan epistemički nasilan čin, koji je udaljavao albansku zajednicu od javne sfere. Kao većinsko stanovništvo na Kosovu, Albanci su ovo preinačavanje shvatili kao pokušaj da se preokrenu zajedničke vrijednosti i dodatno otuđe od onoga što je ranije bilo zajedničko. Ova defamilijarizacija s javnom sferom produbljivala se kako su ’90-te odmicale.
Jedna od mnogih trajnih zaostavština ovog loma je da, osim etničke podjele, nije mnogo urađeno na dokumentovanju umjetnosti 70-ih i 80-ih na Kosovu. Ako se predstave istorijski, djela umjetnika su kontekstualizovana unutar nacionalnih umjetničkih narativa, potpuno odvojenih od jugoslovenskog etosa. Dakle, teško je imati jasno razumijevanje kosovske umetnosti tokom jugoslovenskog perioda ili napraviti značajnije veze između srpskih i albanskih umjetnika, jer oni se odvojeno proučavaju u okviru njihovih nacionalnih istorija.
Kada sam prije nekoliko godina dobila priliku da radim vlastito istraživanje lokalne istorije umjetnosti, veoma brzo sam naletila na ime srpskog vajara Zorana Karelejića. Uprkos godinama koje su prošle, nije mi trebalo dugo da se sjetim susreta koje sam kao dijete imala sa Karalejićevim djelima. Upravo je Zoran Karalejić napravio statuu Vuka Karadžića koja je pune četiri godine stajala ispred Filološkog odsjeka.
Karalejiću je mentor bio cijenjeni kosovsko-albanski vajar Agim Čavdarbaša. Pod jakim uticajem svog mentora, bilo ih je teško razdvojiti jednostavnim posmatranjem njihovih radova. Karalejić je ubrzo postao Čavdarbašin asistent na Akademiji likovnih umjetnosti, a zamijenio ga je krajem ’80-ih, kada je Čavdarbaša bio odsutan zbog bolesti. Karalejića su svi doživljavali kao sljedećeg Čavdarbašu, jer je ovaj nesebično prenio toliko vlastitog umjetničkog senzibiliteta na svog učenika. Stoga nije bilo iznenađenje kada je početkom ’90-ih Karalejić izabran za novog dekana Akademije.
Karalejićevi radovi stilom su bili uglavnom modernistički. Njegove skulpture, različitih veličina i materijala, bile su apstraktne figuracije socijalističkih tema.
Pristup Vukovoj statui bio je drugačiji, realistički. S Miloševićem na vlasti, Karalejić je postao dio njegovog ideološkog aparata koji je konstriusao sliku o sebi. To je promijenilo njegovu umjetničku praksu, ali prije svega i umjetničku paradigmu, smještajući ovog umjetnika u srce nacionalističke ideologije. Vukova statua ispred Filološkog odsjeka podupirala je srbocentrični narativ da su temelji javnog univerziteta ukorenjeni u srpskoj istoriji i kulturi.
Kroz ’90-te to je postala realnost. Nakon što su albanski profesori, studenti i administrativno osoblje istjerani iz ove institucije 1991., Univerzitet u Prištini ponudio je obrazovanje samo na srpskom jeziku, a Albanici više nisu kročili u ovaj objekat; umjesto toga, organizovali su visoko obrazovanje u privatnim kućama na periferiji grada.
Vezana za kamion, Karalejićeva skulptura vukla se po gradu.
Sasvim je sigurno da je Karalejić kompleksna figura – mnogo kompleksnija nego što to istorija bilježi. Kao novoimenovani dekan Akademije likovnih umjetnosti, Karalejić je zvanično obavijestio albanske profesore umjetnosti Akademije da im se raskiduju ugovori u sklopu masovnog otpuštanja albanskih radnika u javnom sektoru zbog odbijanja da potpišu obavezu lojalnost Srbiji; naravno, ovom prilikom je otpustio i svog bivšeg mentora, Čavdarbašu. A Karalejić je preuzeo na sebe da svima pokaže njihovo mjesto u novouspostavljenom režimu.
Njegova statua Vuka srušena je neposredno nakon kosovskog rata, tokom masovnog mitinga 2. jula 1999. Vezana za kamion, Karalejićeva skulptura vukla se po gradu, a očevici su opisali strašnu škripu koja je ostajala za njom. Statua je korištena kao svojevrsni žrtveni jarac. Sav bijes koji je albanska zajednica nagomilala tokom decenijskog ugnjetavanja kanalisan je u skidanje Vuka sa njegovog pijedestala. Svjedoci skupa se sjećaju i dječaka koji je japankama snažno udario o bronzanu statuu i tako antropomorfizovao skulpturu.
Za Albance, ljeto 1999. predstavljalo je jednu euforičnu epizodu tranzicije iz ugnjetavanja u slobodu; tako brzu transformaciju, nakon toliko godina trauma i trpljenja, bilo je teško procesovati. Međutim, osim trenutačnog katarzičnog oslobađanja emocija, rušenje Vukove statue samo po sebi nije dovelo do nekog trajnog rješenja; upravo suprotno — efekti uskraćivanja kulturnog izražavanja na albanskom jeziku u javnoj sferi se i danas osećaju.
Prizrenska liga
Kad god je Muhamed Šukriju bio loše raspoložen, njegova supruga Margareta bi se zapitala da li je crijep na nekoj od prizrenskih znamenitosti bio pogrešno postavljen. Poznavajući dobro svog muža, bila je itekako svjesna da ga čak i tako mali događaj može duboko uznemiriti. Gospodin Šukriju je bio jedan od osnivača Odeljenja za zaštitu spomenika kulture opštine Prizren 1967. godine, i skoro dvije decenije je bio njegov direktor.
Kako se približavala stota obljetnica Prizrenske lige, 1972. g.din Šukriju i njegovo odjeljenje počeli su osmišljavati memorijalni kompleks – kako bi obilježili Albansku alijansu iz 1978. koja se borila protiv promjena granica koju su izglasale velike sile na Berlinskom kongresu. Liga je takođe tražila nezavisnost od Osmanskog carstva.
Novi jugoslovenski Ustav iz 1974., koji je Kosovu dao veću autonomiju i gotovo ista prava koja je imalo šest jugoslovenskih republika – uključujući de facto i mogućnost veta u srpskom parlamentu – olakšavalo je proces pripremanja za obilježavanje godišnjice jer su kosovski Albanci sada bili slobodni da ispolje vlasništvo nad svojom istorijom, bez da pritome budu označeni kao nacionalisti.
Lokacija na kojoj se nalazila rezidencija Prizrenske lige nije imala infrastrukturu pogodnu za memorijalni centar. Imala je ploču, ali je pored toga izgledala kao svaka druga kuća građena u otomanskom stilu u centru grada. Lokalitet je bio pod upravom države i bio je ustupljen na korištenje porodicama bez krova nad glavom, pa se za izgradnju memorijalnog kompleksa najprije moralo pronaći stambeno rješenje za ove porodice. Deset stanova je tako izgrađeno u rekordnom roku od 25 dana. Zatim su morali izgraditi zid, kako bi osigurali da rijeka Bistrica ne poplavi memorijal.
Bilo je tu mnogo posla, prepreka nije nedostajalo, a stogodišnjica i 1978. godina je bila iza ćoška. Memorijalni kompleks trebao je imati brojne elemente: tematsku biblioteku sa stručnom literaturom koja se bavila istorijatom Lige; umjetničku galeriju sa kolekcijom slika koje će izraditi najpriznatiji savremeni umjetnici koji su bili angaživati da modernim vizuelnim jezikom prikažu taj događaj; muzej u kome bi bila izložena kolekcija artefakata vezanih za Ligu; te statue Abdil Frašerija i Imer Prizrenija – dvojice od ukupno 47 delegata Prizrenske lige.
Memorijalni centar trebao je biti otkriven na specijalnoj ceremoniji. Ovo je bila rijetka prilika da se istoriji, koju je obilježila borba protiv podjele zemalja nastanjenih Albancima, pomogne da se oporavi od prošlosti, ali i istorijski događaj koji je bio poseban za albansko stanovništvo. Dakle, memorijalni kompleks je morao biti besprijekoran.
Prizreni he bio sahranjen, njegovo tijelo je ekshumirano, a profesor Nemeskéry je proveo antropološko istraživanje kako bi sakupio dovoljno informacija za realizaciju umjetničkog djela.
Stigla je 1978. godina, kao i stogodišnjica, a Besa Krajku je dobila svoj prvi posao u prizrenskoj skupštini. U to vrijeme ona je još uvijek bila studentica prava, ali je ovaj posao bez razmišljanja prihvatila vidjevši u njemu značajnu priliku da sazna nešto o svijetu birokratije. Sjeća se obilježavanja stogodišnjice kao dobro organizovane ceremonije i, uopšte, kao uzbudljivog i bitnog dana.
To je bio i prvi put da je čula operu izvedenu na albanskom jeziku. Opera Goca e Kaçanikut (Kačanička djevojka), koju je komponovao Rauf Domi, naručena je za ovu svečanu ceremoniju. Opera, koju su izvodili orkestar Radio televizije Priština i hor Collegium Cantorum, prenošena je uživo na svim kanalima jugoslovenskih televizija.
Statue Abdila Frašerija i Imera Prizrenija, koje je izradio Agim Čavdarbaša, otkrivene su u memorijalnom kompleksu, nakon čega su uslijedili govori visokog funkcionera Komunističke partije Mehmeda Hodže i vodećeg akademika Pajazita Nušija, te pjesme hora Kulturno-umjetničkog društva Agimi.
Pošto slika i portreta Imer Prizrenija nije bilo, a u tom momentu više niko od njegovih savremenika nije bio živ i u mogućnosti da opiše njegove crte lice, Čavdarbaša je blisko sarađivao sa antropologom Jánosem Nemeskéryem kako bi rekonstruisao lice ovog člana Prizrenske lige.
Uz dozvolu opštine Ulcinj u Crnoj Gori, gdje je Prizreni bio sahranjen, njegovo tijelo je ekshumirano, a profesor Nemeskéry je proveo antropološko istraživanje kako bi sakupio dovoljno informacija za realizaciju umjetničkog djela.
Međutim, tokom istraživanja, otkrivena je i sljedeća činjenica: prema naučnicima, Imer Prizreni nije umro od starosti kako se mislilo, nego je bio ubijen u Crnoj Gori gdje je otišao tražiti politički azil. S obzirom da je lokalna istorija borbe protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu pričana kroz paradigmu bratstva i jedinstva Srba, Crnogoraca i Albanaca, ova informacija nikada nije otkrivena kako bi se izbjegla moguća netrepeljivost između tri nacije.
Stojeći jedan pored drugog, statue Abdila Frašerija i Imera Prizrenija u prirodnoj veličini poštovale su modernističke principe. Čavdarbaša je svakoj figuri dao određeni govorni gest; svako drži papirni svitak u rukama – možda deklaraciju. Nije koristio herojsku ikonografiju, naprotiv. Postavljajući ih na postolje od pola metra visine, stvorio je horizontalni odnos između osnivača Prizrenske lige i posjetilaca. U načinu na koji su predstavljeni nije bilo mitske veličine. Čavdarbaša je izbjegao monumentalnost i humanizirao obojicu.
Pomjerimo se dvije decenije naprijed, do 27. marta 1999. – trećeg dana NATO bombardovanja. Rezidenciju Prizrenske lige spalile su srpske vojne snage; statue Abdila Frašerija i Imera Prizrenija su iščupane iz svojih postolja i bačene na deponiju u blizini Buzagileka. I time je veliki dio memorijalnog kompleksa Prizrenske lige skoro u potpunosti uništen.
Brisanjem memorijalnog kompleksa režim je namjeravao izbrisati njegov značaj i na taj način učiniti nemoćnim one koji su se identificirali sa istorijom koju je memorijal prenosio. Ali, u kontekstu ekstremnog nasilja, iskorjenjivanje memorijalnog kompleksa samo mu je dalo novu simboliku, pretvarajući ovo mjesto nacionalnog ponosa u mjesto nacionalne traume.
Nakon rata, Muhamed Šukriu se vratio iz Albanije gdje je bio deportovan i primoran da potraži utočište. Ubrzo je saznao gdje se statue nalaze i otišao po njih. Ipak, uprkos povratku na posao u Odjeljenju za zaštitu spomenika kulture, nikada nije uspio da vrati statue Abdila Frašerija i Imera Prizrenija na postolje, ali su umjesto toga našle novi dom kao skulpture u galeriji Lige.
Na obilježavanje 140 godina Prizrenske lige 2018. godine, u centru memorijalnog kompleksa Lige otkrivene su nove statue Abdila Frašerija i Imera Prizrenija, drugačijeg stila i senzibiliteta u odnosu na originale. Uz njih je sada stajala još jedna vodeća ličnost iz Lige, vojni komandant Sulejman Vokši. Ova kasnija prilagođavanja predstavljaju suptilnu intervenciju u početnom narativu – razloge za njih tek treba istražiti.
Djed po ocu
Nikada nisam imala fotografiju sa svojm djedom po ocu. Bez nje, tragovi koji stvaraju osjećaj kontinuiteta između njega i mene su tako nematerijalni i malobrojni. Naše porodične fotografije završile su u arhivi jugoslovenske tajne službe.
Moj djed, Metuš Krasnići, bio je član pokreta Ilegalja (Ilegala). Kao aktivista i osnivač brojnih ilegalnih političkih organizacija tokom svog života, njegov politički cilj bio je da oslobodi sve zemlje koje su naseljavali Albanci i ujedini ih u jednu državu. To je naravno išlo protiv Jugoslavije, i zbog toga je cijela porodica platila veliku cijenu.
S obzirom na to ko je bio djed, moja sestra i ja smo rano u životu naučile da se ne možemo oblačiti samo u crveno i crno. Moja majka, jedina koja se brinula o nama, pobrinula se i da istražimo druge boje; cijela porodica je bila svjesna činjenice da ne smiju sebi dozvoliti da budu nemarni sa simboličkim jezikom. Predobro su znali da znakovi neprestano dobijaju nova značenja i da brzo mogu izmaknuti kontroli – pogrešna simbolika mogla bi značiti posjetu UDBE, jugoslovenske tajne policije.
Kuća mog djeda i bake služila im je i kao mjesto za susrete sa ostalim članovima Ilegalje. Moja baka, koja je morala sama odgajati petoro djece jer je djed kontinuirano odlazio u i izlazio iz zatvora, nije mogla podnijeti ove pretenciozne političke aktiviste; jer oni su bili uzrok svih njenih nesreća. Na tim sastancima, kako se prisjeća baka, uvijek je bio jedan koji bi sarađivao sa tajnom službom i sve ostale uvalio u nevolje.
Kao i materijalna imovina, i nematerijalno naslijeđe je uskraćeno ženama.
Kada je moja majka živela zajedno sa svekrom i svekrvom u velikoj porodičnoj zajednici, u njihovu kuću su upadali policija i tajna služba svaki put kada je Kosovo prolazilo kroz političku krizu. Tokom ovih racija, tajna policija je zaplijenila sve porodične fotografije. Moj djed po ocu bi bio privođen na ispitivanje i zatvaran na nekoliko dana, mjeseci, a ponekad i godina, sve dok politička situacija nije bila pod kontrolom. Prvi put je uhapšen 1958. i osuđen na 18 godina zatvora – posljednji put je uhapšen 1985. godine, samo nekoliko mjeseci prije smrti.
Nikada nisam upoznala svoga djeda. Imam samo jedno sjećanje na njega, za koje mislim da i nije moje jer sam imala godinu i po dana kada je umro 1986., sa samo 60 godina. Moja sestra i ja smo otišle do njegove samrtne postelje da se oprostimo. Zbog mučenja koje je pretrpio u zatvoru imao je slabo srce. Policija koja je stajala na vratima njegove bolničke sobe nije nas puštala unutra. Ali iznenada, vrata su se naglo otvorila i moja sestra je prorčala između policajčevih nogu i skočila na krevet da ga posljednji put zagrli.
U pokušajima da se pomirite s opskurnošću koja okružuje ličnost vašeg djeda, shvatate da je to u određenoj mjeri uslovljeno i rodnim odnosima u porodici. Kao žena, izloženi ste porodičnim pričama, ali one nisu upućene vama. Kao i materijalna imovina, i nematerijalno naslijeđe je uskraćeno ženama. Ono što znam o svom djedu naučila sam od svoje bake, majke i tetke po ocu, ali ne i od muškaraca iz porodice.
Priče o njemu s vremena na vrijeme izranjaju u talasima, poput traume, jer sjećanja vezana za mog djeda porodica teško procesira. Ljudi koje su nekada poznavali više ih nisu pozdravljali na ulici, ne želeći da budu dovedeni u vezu sa porodicom koju jugoslovenski politički sistem nije cijenio. A pisana dokumentacija je oskudna. Kada je djed bio na slobodi, što je bio rijedak događaj, malo je pisao, a još manje dokumentovao. Za pripadnike Ilegalje briga jednih o drugima značila je da za sobom ne ostave nikakav trag koji bi kasnije tajna služba mogla iskoristiti protiv njih.
Dvadeset pet godina nakon njegove smrti, 2011. godine, u naselju Ulpiana u Prištini otkrivena je njegiva statua u prirodnoj veličini čiji je autor Ismet Jonuzi. Iako je i dalje nepoznat široj javnosti, ovaj kip ne uspijeva reći dovoljno o tome ko je on bio i šta bi trebao predstavljati našim savremenicima.
On ne daje nikave detalje o njegovom životnom zalaganju. Skromna, izblijedjela slova ne spominju decenije njegovog progona.
Za mene, ova statua predstavlja mogućnost da uokvirim porodičnu fotografiju koju nikada nisam imala.
Nijedan prolaznik ne može znati da je ovaj čovjek tri godine prije smrti organizovao najveći miting Ilegalje, na kojem je bilo 17 članova pokreta – što veliki broj za političku organizaciju koja se nikada nije okupljala u grupe veće od tri pojedinca.
Čak i kada bi se dodale ove informacije, statue same po sebi ne mogu održati kolektivno pamćenje.
Ipak, mogućnost da vidimo djedovu statuu na otvorenom, simbolično nudi neku vrstu zaključka meni i mojoj porodici, a možda i početnu tačku sa koje se mogu početi razmatrati sudbine brojnih porodica koje su proganjane za vrijeme Jugoslavije.
Za mene, ova statua predstavlja mogućnost da uokvirim porodičnu fotografiju koju nikada nisam imala. Vizuelna informacija koju fotografije nose otkriva naš život u snimcima – kada su nam oduzeti porodični albumi postalo je teško zadržati osjećaj porodične istorije. Iako fotografije nisu transkript realnosti, kao predmeti sjećanja zadržavaju mogućnost da se vratimo nečemu što svi članovi familije dijele i njeguju.
‘Statue na napuhavanje’
U jednom trenutku na Kosovu grupa mladih umjetnika i arhivara pronalazi tekst iz 21. vijeka. Riječ je o katalogu retrospektivne izložbe iz 2015. godine u kojem umjetnik Sokol Bećiri spominje svoju ideju jednom umjetničkom poznaniku – djelo koji će se zvati „Statue na napuhavanje“. Međutim, budući da je sredina u kojoj je živio cijenila statue tako jako, ovo djelo nikada nije napravljeno.
Grupa umjetnika i arhivara uzela je ovaj događaj kao početnu tačku za izradu svojih statua na napuhavanje, replika statua stvorenih između 1961. i 2021. godine, ali koje već dugo nisu dio gradskih pejzaža na Kosovu.
Statue iz ’60-tih izrazito su fokusirane na mušarce. One predstavljaju muškarce u uniformama, mislioce i radnike; i u poređenju sa njima broj statua žena je neproporcionalno mali. Žene kada zasluže da im se izradi statua, moraju biti ili učiteljice ili vjerske misionarke. Sudeći po arhivskim materijalima o ovim statuama, bivša društva bila su patrijarhalno puritanska.
Iako ove statue na napuhavanje predstavljaju opskurne kulturne reference, ljudi ih i dalje vole kupiti, baveći se pritom ironičnim konzumerizmom. Uživaju i u njihovom obliku i u funkciji. Ljudi ih nose i na ljetovanja, i koriste ih kao ležaljke na plaži ili za kupanje u moru. S obzirom da su se elementi koji nam pomažu u razumijevanja dramatično promijenili, većina imena heroja iz ovog istorijskog perioda, predstavljenih kroz statue, više nisu onakva kakva su bila.
Stručnjaci epistemologije 21. vijeka tvrde da, uz nekoliko drugih kulturnih pokazatelja iz tog perioda, ljudi danas ne mogu ispravno ni izgovoriti – a vrlo često će i pogrešno napisati – imena istorijskih ličnosti iz tih vremena. S obzirom da je i jezik evoluirao, naučnici kažu da ljudi danas ne uspijevaju u potpunosti razumjeti niti se povezati sa tom kulturom.K
Kreativni direktor: Erëmirë Krasnići & Nita Salihu Hodža.
Dizajn: Nita Salihu Hodža.
Pisanje ove priče podržala je Rosa-Luxemburg-Stiftung Gesellschaftsanalyse und politische Bildung e.V. – Office in Bosnia and Herzegovina.
-
- Ovaj članak je napisan na engleskom.