Vlasti Albanije su prve na Zapadnom Balkanu izvijestile o smrti uzrokovanoj COVID-19 kada je 11. marta 2020. godine starija žena preminula u bolnici u Draču. Od tada je u šest zemalja [regije] zabilježeno 20 000 smrtnih i 1,2 miliona slučajeva zaraze virusom.

Prije nego što je pandemija uzdrmala svijet, na Zapadnom Balkanu se rijetko diskutovalo o lokalnim zdravstvenim politikama. Zanimanje javnosti bilo je ograničeno na navode o korupciji i nepotizmu u sektoru zdravstva, ili pak o sve učestalijem iseljavanju medicinskih radnika/ca u EU.

Sada kada je fokus konačno preusmjeren, neki su se s pravom zapitali u kojoj mjeri su drugačije političke odluke mogle spasiti živote te sačuvati one koji su preživjeli virus od i dalje nepoznatih i nedovoljno istraženih posljedica zaraze dugoročnog karaktera?

I, povrh toga, šta može biti učinjeno da bi se zaštitili oni koji su do sada uspjeli izbjeći virus?

Testiranje sistema

Što se tiče razdoblja od početka pandemije pa sve do 28. marta 2021. godine, Zapadni Balkan u cjelini imao je manje slučajeva zaraze na svakih 100 000 stanovnika/ca nego jedanaest država članica EU, uključujući Francusku, Estoniju, Sloveniju i Češku. U regiji je također evidentirano manje smrtnih slučajeva u odnosu na 16 država članica EU, uključujući Luksemburg, Švedsku i Belgiju.

Navedene cifre i uporedbe djeluju iznenađujuće te se redovno i s podozrenjem odbacuju, s obzirom na činjenicu da se u regiji testiralo manje ljudi nego u EU.

Uprkos naporima čiji je cilj proširenje kapaciteta za testiranje, u zdravstvenim sistemima širom Zapadnog Balkana do sada jeste testirano manje osoba u odnosu na EU. Međutim, više testova ne znači nužno i više potvrđenih slučajeva zaraze niti više preminulih.

To je evidentno na dva primjera država u EU koje su bogatije, ali imaju i broje stanovništve u poređenju sa Zapadnim Balkanom: Holandija i njemačka pokrajina Sjevernoj Rajni – Vestfalija.

U ta dva zdravstvena sistema ukupno je obavljeno blizu četiri miliona više testova u odnosu na Zapadni Balkan, što je značajna razlika od 40 posto. Ipak, dok je u Holandiji evidentirano šest posto više slučajeva zaraze u odnosu na Zapadni Balkan, u Sjevernoj Rajni – Vestfaliji ih je evidentirano 48 posto manje.

Ono što otkrivaju podaci o testiranju na Zapadnom Balkanu jeste to da uprkos pojedinim naporima i podršci koja dolazi izvana — a naročito iz EU — sistemi zdravstva nisu bili u mogućnosti da u kratkom roku nadomjeste dugotrajni manjak ulaganja u laboratorije i pripadajuće kadrove.

Naprimjer, Bosna i Hercegovina je u periodu od aprila 2020. do marta 2021. godine uspjela proširiti kapacitete za testiranje s 30 000 na 130 000 testova mjesečno, ali to ipak nije bilo dovoljno da se sustignu razvijeni zdravstveni sistemi u EU. Za to bi bili potrebni dugoročni planovi i investicije.

Borba za preživljavanje

Podaci o testiranju na Zapadnom Balkanu ujedno otkrivaju razlike unutar pojedinih zemalja kao i na području cijele regije.

U Albaniji je 68 posto svih testova obavljeno u okrugu Tirana, gdje živi samo 32 posto stanovništva. Nadalje, na svakih 100 000 stanovnika/ca u Albaniji i Bosni i Hercegovini — državama s najslabijim učinkom — testirano je tri puta manje osoba nego u Crnoj Gori.

Vlasti na Zapadnom Balkanu su u okviru suzbijanja virusa nailazile na probleme pri balansiranju strožih mjera ograničenja i pritisaka u pravcu održavanja ionako slabih privreda u funkciji.

Lišene konkretnog iskustva u oblasti uspješne izrade politika zasnovane na dokazima, vlade u regiji su isto tako bile primorane da usklade programe podrške privredi s isuviše skromnim finansijskim sredstvima.

Za razliku od EU — osim u prva tri mjeseca pandemije — regija ne samo da se opredijelila za mnogo blaže mjere ograničenja, već se i susretala s poteškoćama u njihovoj provedbi.

Posljedice takvog pristupa najočiglednije su u Crnoj Gori. Zakočene u tromjesečnom procesu uspostave Vlade koji je uslijedio nakon izbora održanih u augustu 2020. godine, crnogorske vlasti su se mučile da iznađu sredstva za najvažniji sektor u lokalnoj privredi — turizam, u kojem je iste godine zabilježen pad od 83 posto.

U Crnoj Gori je na svakih 100 000 stanovnika/ca u prosjeku evidentirano više slučajeva zaraze COVID-19 u odnosu na sve ostale države Zapadnog Balkana i EU, stoga su se crnogorske vlasti fokusirale na proširivanje kapaciteta u oblasti zdravstva. Tako je u martu 2020. godine bilo moguće obaviti samo 20 testova dnevno, a do istog mjeseca 2021. godine taj broj se povećao na gotovo 1600.

Nadalje, broj bolničkih kreveta koji su namijenjeni za COVID-pacijente/ice u augustu 2020. godine je povećan s prvobitnih 50 na 200, a u martu 2021. godine na 500 kreveta.

S druge strane, uprkos investicijama, zdravstveni sistem se borio da održi COVID-pacijente/ice na životu. Naime, u Crnoj Gori je na svakih 100 000 stanovnika/ca evidentirano i više smrtnih slučajeva u odnosu na sve ostale države Zapadnog Balkana i EU, osim Češke.

Stručnjaci/kinje ne mogu s lakoćom ponuditi decidirano objašnjenje u vezi s time zašto pojedine zemlje bilježe više smrtnih slučajeva nego druge. Neki od mogućih razloga su opća izdržljivost sistema zdravstva i zdravstveno stanje građana/ki, dostupnost usluga liječenja, pa čak i nivo zagađenja zraka.

Međutim, ništa od toga ne objašnjava dokraja zašto je u Crnoj Gori — s 44 posto više slučajeva zaraze na 100 000 stanovnika/ca — zabilježeno preko 64 posto više smrtnih slučajeva nego u Srbiji. Ili zašto je u Bosni i Hercegovini — gdje je evidentirano 69 posto manje slučajeva zaraze na 100 000 stanovnika/ca — zabilježeno samo 14 posto manje smrtnih slučajeva nego u Crnoj Gori.

Vakcinisanje sistema

Kada je riječ o vakcinaciji protiv COVID-19, slabosti Zapadnog Balkana su izašle na vidjelo.

Vlade mnogih zemalja EU već su na ljeto 2020. izradile vakcinacijske politike, i to na osnovu pretpostavke da će s ciljem zaštite stanovništva od virusa trebati vakcinisati između 60 i 90 posto građana/ki. Jednim dijelom su upravo zbog toga još u oktobru iste godine evropski lideri/ke potpisali ugovore o nabavci 1,1 milijarde doza [vakcina] za 447 miliona građana/ki.

Da bi postigle isti rezultat, vlade zemalja Zapadnog Balkana trebale su nabaviti dovoljno doza da vakcinišu između 10,7 i 16,1 miliona ljudi. Budući da većina vakcina iziskuje dvije doze po osobi, to bi značilo da je regiji potrebno između 20 i 30 miliona doza vakcina.

Šta su s tim u vezi preduzele vlade zemalja Zapadnog Balkana?

Šest zemalja [u regiji] osiguralo je ugovore za 5,2 miliona doza vakcina putem mehanizma Covax do kraja oktobra 2020. godine. U naredna tri mjeseca, niti jedna vlada nije učestvovala u bilo kakvoj daljnjoj nabavci.

Inertnost vlasti proizlazila je iz toga što je Evropska komisija do polovine decembra 2020. godine potpisala ugovore o nabavci dvije milijarde doza vakcina za 447 miliona građana/ki, s tim da je iza zatvorenih vrata obećala da će Zapadni Balkan moći dobiti višak vakcina iz EU.

Kako nije bilo jasno utvrđenog vremenskog okvira niti garancija iz Covaxa ili EU, vlade zemalja regije jednostavno su pomislile da će moći započeti vakcinaciju s 5,2 miliona doza vakcina iz Covaxa. Kao i da će moći dovršiti posao viškovima EU.

Ovaj plan se pokazao manjkavim kada su se krajem decembra pojavili zastoji u isporuci kao i nestašica vakcina u EU. Umjesto da barem pokušaju iznaći moguće alternative — nešto što u tom kasnom stadiju teško da je moglo iznjedriti neki kratkoročni uspjeh — gro vlada regije nije učinilo ništa.

U posljednjoj sedmici januara 2021. godine, predsjednica Evropske komisije javno je obećala da će Zapadnom Balkanu biti omogućen pristup viškovima EU. Međutim, Ursula von der Leyen je istovremeno istakla da će se to moći dogoditi jedino “ako to ne bude remetilo naše nacionalne kampanje vakcinacije i ako bude obavljeno u koordinaciji s farmaceutskim kompanijama.”

Suočeni s tako sumornim stanjem stvari i pritiskom građana/ki, vlade zemalja u regiji napokon su uvidjele da moraju potražiti druge kanale za dobavljanje vakcina.

Zbog decentralizovanog uređenja zemlje, u Bosni i Hercegovini su najmanje četiri vlade bile u mogućnosti da učestvuju u direktnoj nabavci vakcina. Ipak, osim nekoliko donacija i individualnih vakcinacija u Srbiji, do sada je samo jedan nivo vlasti uspio direktno nabaviti i dobiti 42 000 doza Sputnjika V.

Srbija je jedina zemlja u regiji koja je na ljeto 2020. godine počela ugovarati direktnu nabavku vakcina. Srbijanska vlada je do sada naručila 15 miliona doza vakcina za sedam miliona građana/ki, i to od proizvođača iz EU, SAD-a i Velike Britanije, ali i iz Rusije, Kine i Indije.

Budući da je fokus stavljen na nabavku što veće količine vakcina, Vlada [Srbije] našla se na meti žestokih kritika zbog netransparentnosti, a s obzirom na to da se vakcinacija odvija u periodu kada izostaju naučni dokazi o efikasnosti i sigurnosti nekih od nabavljenih vakcina, pojedini tvrde da se vlasti kockaju sa zdravljem naroda.

Dok se ostale zemlje u regiji muče da nabave vakcine, Srbija svim silama pokušava uvjeriti dovoljan broj građana/ki da se vakcinišu. U društvu izloženom lažnim vijestima i teorijama zavjere — usljed čega povjerenje u institucije opada — ne bi trebalo da iznenađuje to što se uprkos širokoj dostupnosti vakcine samo 20 posto građana/ki do sada prijavilo za vakcinaciju. Kako bi došli do praga od 60 do 90 posto [vakcinisanih], srbijanske vlasti se moraju uhvatiti ukoštac s izazovom koji zahtijeva pažljivo razmatranje politika usmjerenih na izgradnju povjerenja. Neki upozoravaju da će se i ostale zemlje u regiji suočiti s istim izazovom čim i kod njih počnu stizati vakcine.

Kako su se vakcine iz mehanizma Covax počele dopremati u regiju u prvoj sedmici marta 2021. godine, niti jedna zemlja Zapadnog Balkana do sada nije imala koristi od viškova EU.

Imajući u vidu aktualni tempo vakcinacije, niti jedna zemlja osim Srbije ne može se realno nadati da će do kraja godine doseći stopu vakcinisanosti od 60 do 90 posto. To znači da — osim ukoliko se nešto drastično ne promijeni i ukoliko viškovi iz EU ne počnu stizati u regiju — građani/ke i kreatori politika na Zapadnom Balkanu trebali bi se pripremiti za višemjesečno balansiranje strožih mjera ograničenja i pritisaka u pravcu održavanja ionako slabih privreda u funkciji.

Ljudima se često govori da su njihovo zdravlje i blagostanje odraz i njihovih pojedinačnih izbora i herediteta. Međutim, ono što im se rijetko govori jeste to da su njihovo zdravlje i blagostanje usko vezani za javne politike njihovih vlasti.

Kako će pandemija COVID-19 potrajati, prethodno navedeno bi samo po sebi trebalo postati očigledno i građanima/kama i političarima/kama širom Zapadnog Balkana. Stoga bi valjalo da i jedni i drugi djeluju kako bi njihove politike iznjedrile bolje rezultate — što prije, to bolje.

Naslovna fotografija: Artem Podrez via CC.