Longform | Migracija

Zašto moramo pokazati feminističku solidarnost s ljudima na dugom putu ka zapadu

Piše - 27.05.2021

Ljudi u pokretu na Balkanskoj ruti prema zapadnoj Evropi rutinski se susreću s nasiljem i maltretiranjima. Suočiti se s korijenom problema pomak je od pukog dobrotvornog rada.

U 2015. godini veliki broj ljudi potražio je utočište u zemljama sjeverozapadne Evrope. Četiri godine rata u Siriji donijele su najmanje šest miliona izbjeglica. Samo što oni nisu bili jedini. Izbjeglice iz Afganistana, koje nisu uspjele riješiti svoj status u Iranu i Pakistanu, umorni od čekanja da njihova zemlja postane mirna i prosperitetna, pridružile su se Sirijcima na ovom opasnom putu. Na put su krenuli i ljudi iz ratom napaćenog Iraka i drugih bliskoistočnih i sjevernoafričkih zemalja, koji su bili iscrpljeni siromaštvom i nasiljem uzrokovanim zapadnim imperijalizmom i kolonijalizmom.

„Neposlušna“ masovna mobilizacija koja je „uznemirila evropske režime kontrole granica“ privukla je pažnju na takozvanu „Balkansku rutu“ koju su ljudi u pokretu počeli slijediti. U trenutku kada su se globalni mejnstrim mediji, zajedno za tvorcima politike Evropske unije, na ovo masovno kretanje počeli referisati jezikom krize – izrazima poput „izbjeglička kriza“ ili još dramatičnije „najveća migracijska kriza u Evropi od Drugog svjetskog rata“ –povećala su se „altruistička“ osjećanja mnogih na zapadu. Ljudi širom Evrope su počeli da se organizuju, ali i oni u Americi i Australiji  (iako su u ovom slučaju i jedni i drugi imali svoje probleme za rješavanje), i prikupljaju humanitarnu pomoć za izbjeglice. Donoseći im mnoštvo nezatražene humanitarne pomoći, „dobrotvori“ su doletjeli na najužarenije tačke sa kojih su mediji izvještavali o sve više izbjeglica koje pristižu.

Nebrojeni dobrotvori su slijedili medijske izvještaje kako bi odlučili gdje da odu. Naravno, s obzirom da se sa prenapućenih grčkih ostrva – Lesvos, Samos, a pogotovo Chios – najviše izvještavalo, mnogima je to bila destinacija. Ali, medijima su trebale dinamičnije vijesti, tako da su se izvještavanja usmjerila na novu „krizu“ koja se dešavala duž Balkanske rute i dalje. Nakon grčkih otoka, dobrotvori su se počeli pojavljivati u unutrašnjosti Grčke (luka Pirej, Atina, Solun, Idomeni), a potom u parkovima i u blizini željezničke stanice u Beogradu, onda Preševu, pa Horgošu i Reskama, a kasnije i na budimpeštanskoj željeznickoj stanici Keleti, i drugim mjestima. Neki od dobrotvora – koji su djelovali i u organizovanim grupama i individualno – ostali bi nekoliko sedmica; neki su ostajali i duže, dok bi drugi dolazili na nekoliko dana, a potom išli dalje ili se vraćali kući. 

Ja sam bila jedna od njih. I znam kako je to kada se upecate – bilo zbog empatije, osjećaja da ste korisni, ili zbog avanture.

U malom grčkom selu Idomeni, na granici sa Sjevernom Makedonijom, izbjeglice su napravile sopstvene kampove nakon što je EU za njih zatvorila granice 14. april 2016. Fotografija: Sanja Vrzić

Kao neko ko je preživio rat u Bosni i Hercegovini i iskusio jedan vid raseljenosti, a i neko ko se naučno bavi feminizmom i djeluje kao aktivistkinja za ljudska prava, ne samo da sam imala mnogo pomiješanih osjećanja, nego sam bila i jako svjesna vlastite odgovornosti da budem svjedok i pokušam spriječiti degradiranje i nehuman odnos prema ljudima. Lekcije regionalnog feminističkog mirovnog aktivizma tokom rata u BiH naučile su me nekoliko stvari: solidarnost i empatija su značajne, ali oni ne mogu i ne smiju biti isključivo shvaćene kao pružanje njege i zbrinjavanje. To najprije trebaju biti političke akcije.

Angažman u akcijama solidarnosti usmjerenim na ljude u pokretu na Balkanskoj ruti, kada gledate i shvatate svijet oko sebe kroz prizmu feminizma, omogućava vam da prepoznate opresiju i mehanizme nasilja. Omogućava i da vidite kako migracijska politika EU prema ljudima koji prolaze kroz Balkan postaje sve više dehumanizirajuća, rasistička i nasilna: od početnih izraza saosjećanja i dobročinstva, preko iskustva strogo kontrolisane migracijske politike EU i militarizacije granica, pa sve do novih pristupa poput „upravljanja migracijama“ i koopcija međunarodnih multilateralnih institucija, kakva je Međunarodna organizacija za migracije (IOM).

Svi smo nastavili sa svojim netraženim dobrotvornim radom, ali feministički principi od nas zahtijevaju mnogo više od toga da budemo samo pasivni svjedoci nasilja. Prošlo je više od pet godina od kada se broj ljudi, koji su registrovani, na Balkanskoj ruti počeo povećavati. Kako je riječ o ljudima koji su i dalje u pokretu, krajnje je vrijeme da razmotrimo šta solidarnost sa njima u stvari znači, šta ona povlači sa sobom, a kako bismo se oduprli rastućem nasilju, rasizmu i fašizmu. 

Tvrđava Evropa

Tvrđava Evropa je termin koji se koristi već najmanje tri decenije, a odnosi se na migracijsku politiku EU koja promoviše kriminalizaciju neregularnih migracija, militarizaciju granica EU i plaćanje zemljama koje nisu članice EU da spriječe migrante u dolasku do granica EU. Ovakva politika rezultirala je smrću desetina hiljada ljudi, dok je Mediteran postao najsmrtonosnija svjetska granična zona.

Tokom zadnjih 20 godina mnogi ljudi koji su neregularno stigli, bilo kopnom ili morem, ostali su u Grčkoj. Ipak, ostanak u Grčkoj za mnoge nije bila opcija – iz više razloga, uključujući i činjenicu da je i ta zemlja bila pogođena previranjima te da su mnogu Grci otišli u potrazi za boljim životom. 

Kako bi došli do ostatka Evropske unije, mnogi migranti se krenuli kopnenom rutom kroz balkanske zemlje koje spajaju Grčku sa drugim dijelovima EU.

Duž Balkanske rute i dalje u EU, granice su militarizovane uz prisutvo jakog osiguranja i postavljanje žičanih ograda, pored drugih mjera. Horgoš 07. juli 2016. Fotografija: Sanja Vrzić

Ljudi u pokretu na Balkanskoj ruti

S obzrom na svoj geografski položaj mosta između Istoka i Zapada, Balkan je oduvijek predstavljao trgovačku i tranzitnu rutu za ljude i robe. Stoga je logično da je ova regija postala tranzitna ruta i za ljude koji su bili prisiljeni na iregularnu migraciju tražeći sigurnost od ratova, progona, siromaštva, klimatskih promjena ili nečeg drugog. 

Opredijeliti se za Balkansku rutu za ljude u pokretu nije lagan izbor. Pored izazovnog reljefa i oštre klime, kretanje po Balkanu dodatno je iskomplikovano mnoštvom granica. 

Mnoge države ovog regiona nisu još uvijek članice EU niti Šengenskog pograničnog režima. Činjenica je da su mnogu ljudi na Balkanu i sami imali brojna migracijska iskustva, prošavši tešku borbu sa Tvrđavom Evropom, dok su bježali iz ratova ’90tih, ili usljed teške ekonomske i političke situacije koja je nastupila nakon tih ratova. Politike EU vezane za upravljanje granicama su potom i dalje uticale i oblikovale granice balkanskih zemalja i politiku davanja azila

Balkan je postao dodatna tampon zona: kako bi prešli iz Grčke i Bugarske (obje zemlje EU) u zemlje sjeverozapadne Evrope, ljudi moraju izaći iz EU kako bi ponovo ušli u nju. Zbog niza političkih i ekonomskih razloga – uključujući i uslove za bezvizni režim za njihove građana kada je u pitanju ulazak u zemlje Šengena – balkanske vlasti su se složile da stvore prepreke za ljude u pokretu unutar ovog prostora koji ne pripada EU. Takođe, ponovni ulazak u EU sa sobom nosi i prijetnju daljeg nasilja i militarizovanih granica

U znak podrške onima koji su se odlučili poći na ovo zastrašujuće putovanje, krajem ljeta 2015. grupa nas, uglavnom prijatelja iz Sarajeva koji smo se poznavali kroz druge aktivističke intervencije po pitanjima ljudskih prava u BiH, otišla je u Beograd i posjetila park u blizini željezničke i autobuske stanice. Medijski snimci stotina ljudi koji su boravili u parku potakli su nas da odemo tamo. 

Kada smo stigli u Beograd počeli smo razgovarati sa ljudima i nastojali im donijeti stvari za koje su rekli da im odmah trebaju, hranu, higijenske potrepštine i odjeću. Proveli smo nekoliko dana u ovom parku, prije nego je ovaj beogradski kvart zatvoren kako bi se prisilno napravio prostor za izgradnju megalomenskog projekta Beograd na vodi.

Mnoge izbjeglice dijele fotografije teških životnih uslova, poput ove iz kampa BIRA u Bihaću, BiH. Fotografija: Facebook grupa „Pomoć izbjeglicama u BiH“, 2021.
Brojne izbjeglice koje su prolazile kroz Beograd pretvorile su parkove u privremene kampove, u nadi da će nastaviti svoje putovanje prema zapadu. 18. oktobar 2015. Fotografija ; Sanja Vrzić

U jednu ruku, nalazili smo se u dijelu grada koji je namjenski zapušten kako bi se pripremio za nasilje globalizovanog neoliberalnog urbanističkog projekta obnavljanja. Ovo je bio dio grada koji su politički i ekonomski moćnici odlučili iskoristili kao alat za iznajmljivanje stanova i prostora kako bi postali još bogatiji i moćniji. U isto vrijeme umanjivali su šanse onima koji su živjeli u gradu da dođu do cjenovno pristupačnog smještaja, javnog prostora, prirodnih i drugih urbanih resursa, tjerajući ih time još snažnije u potlačenost i siromaštvo. 

U drugu ruku, u tom zapuštenom prostoru nalazile su se porodice koje je nasilju i odbijanju izlagalo militarizovani neoliberalni sistem granica Tvrđave Evrope. Izmučeni od putovanja prema sigurnosti i stabilnosti, za koje se činilo da nema kraja, ti ljudi su nastojali pronaći malo hladovine da se sklone od iscrpljujuće vrućine i malo odspavaju kako bi povratili nešto snage i nastavili putovanje prema miltarizovanim granicama.

Cijelo to nasilje ostavlja na vama snažan trag. Baš kao i svjedočenje kolonama iscrpljenih ljudi koji su kroz blato, jednog kišnog jutra stizali u Preševo, na granici između Kosova, Sjeverne Makedonije i Srbije – na nekih 100km od granice sa Bugarskom. To je bila ista ona iscrpljenost kakvu sam vidjela u kolonama ljudi koji su jedne tamne noći prelazili granicu iz Hrvatske ka Srbiji, kroz lavirint kukuruznog polja u blizini Šida; ili kod ljudi koji su pokušavali pronaći nešto da se zgriju nakon što su proveli ledenu noć u Tovarniku, hrvatskom gradu na granici sa Srbijom. Svjedočiti umornim ljudima, prisiljenim da stoje na suncu, kiši, ledenoj hladnoći, koji ti se pri tome i dalje smiješe, ostavlja snažan utisak na tebe i gura te još dalje u nastojanjima da pomogneš – bez obzira da li je tvoja pomoć potrebna ili ne. 

I da, osjećaš se korisno kada nosiš cigarete ljudima koji čekaju; kada ljudima u pokretu daješ bočice vode i banane da se okrijepe; kada ženama daješ kozmetičke potrepštine i higijenske uloške i omogućiš im malo sigurnog intimnog prostora; kada se igraš sa djecom u parku. U tim interakcijama ti si sasvim sigurno ganut kao ljudsko biće. Ali istovremeno ti moraš biti i svjesno političko biće, a to nisu mnogi od nas, sa odgovornošću da digneš svoj glas protiv nepravde. Takođe, moraš razmisliti, što mnogi od nas ne rade, i o vlastitoj poziciji moći i o tome da li su i tvoji sopstveni postupci patronizirajući. 

Naravno, bilo je značajno učiniti vidljivom borbu sa nasilnim granicama. I naravno, bilo je bitno i to što su se ljudi mobilizovali kako bi pomogli drugima. Međutim, gledajući unazad sa petogodišnje distance, sve to je u stvari bio još jedan neoliberalni spektakl koji je zasjenio – i još uvijek zamagljuje – stvarne razloge masovnih migracija i rezultirajuće humanitarne katastrofe. Ovi razlozi uključuju globalni kapitalizam i militarizovanje granica.

Aktivizam zbrinjavanja kao ženski „lot“

Tokom 1990-tih godina, mnoštvo feminističke energije diljem regije potrošeno je na direktno pružanje njege i zbrinjavanje. Ta vrsta pomoći bila je itekako potrebna – trebale su je žene izbjeglice, žene koje su preživjele silovanja, žene koje su ostale same i time postale jedini hranioci porodice, i druge. Ali, ove aktivnosti u isto vrijeme su uticale i na mejnstrim javnu percepciju aktivizma zbrinjavanja kao ženske „oblasti“, čime su ojačani patrijarhalni stereotipi o tome gdje je ženama mjesto.  

Tačno je, u isto vrijeme ženske aktivistkinje u regiji angažovale su se i oko mirovnog aktivizma. Zajedno sa međunarodnim feministkinjama one su formulisale svoje zahtjeve i zalagale se za procesiranje ratnih zločina, naročito za krivično gonjenje ratnog silovanja nesrazmjerno počinjenog nad ženama. Ipak, uprkos njihovim naporima, feministkinje i aktivistkinje bile su odbačene kao politički akteri u mirovnim pregovorima i diskusijama u kojima su se određivale strukture političke i ekonomske moći ovih zemalja: feministička politička vizija mira i jednakosti je izignorisana.

Ovo iskustvo naučilo je mnoge od nas feministkinja iz regije o važnosti činjenice da ne budemo sasvim predane davanju humanitarne pomoći. Iskustvo vezano za regionalne dinamike iz ’90-tih takođe nas je naučilo, da kao feministkinje moramo biti svjesne svoje pozicije i dinamika moći između nas i ljudi kojima omogućujemo humanitarnu pomoć.

„Ne vjerujem u dobrotvorni rad. Vjerujem u solidarnost. Dobrotvorni rad je tako vertikalan. Ide od vrha ka dnu. Solidarnost je horizontalna. Ona poštuje drugu osobu“, 

urugvajski novinar Eduardo Galeano

Stoga sam svjesna da, iako i sama dolazim sa periferije Evrope, ljudima u pokretu djelujem kao neko obilježen bjelinom i moći Evrope. U ovom konkretnom slučaju, dok smo nudili humanitarnu pomoć ljudima u pokretu na Balkanskoj ruti, njihova tijela su bila izložena nasilnim iskustvima njihovog putovanja, a ne naša. Dakle, pitanje predstavljanja, odnosno ko u čije ime govori, zajedno sa odgovornošću da se ne šuti o narušavanjima ljudskih prava, postali su permanentne niti mog načina razmišljanja. 

Jedno od osnovnih pitanja koje smo si postavljale ja i moje prijateljice feministkinje iz BiH, u kontekstu našeg aktivizma vezanog za ljude u pokretu, ticalo se našeg razumijevanja solidarnosti. Šta je specifično u konceptu ženske solidarnosti i kako da to primijenimo u ovoj situaciji?

Feminizam nas uči da izdvojimo naše postupke iz sistema opresije i ne padnemo u zamku sistemske koopcije naše solidarnosti. Primjer ovakvih zamki je dobrotvorni rad. Ova vrsta kritike najčešće se pojavljuje u akademskim krugovima koji se bave postkolonijalnim studijama. Nažalost, ova vrsta kritike nikada nije postala dio mejnstrima i gotovo nikada se ne pominje u kontekstu humanitarne pomoći upućene ljudima u pokretu na Balkanu. 

Na putu ka Njemačkoj izbjeglice protestuju u Šidu, u Srbiji, tražeći pravo prolaska. 28. februar 2016. Fotografija: Sanja Vrzić

Kada govorimo o solidarnosti sa ljudima koju su u pokretu u regiji Balkana u kojoj živimo, svjesni smo da je naša solidarnost i dalje oblikovana nejednakim pozicijama moći.

U kontekstu naše interakcije sa ljudima u pokretu, razumijevanje solidarnosti  najprije dolazi kao nešto što je oprečno dobrotvornom radu. U tom smislu vodimo se principima velikog latinoameričkog pisca i novinara iz Urugvaja Eduarda Galeana: „Ne vjerujem u dobrotvorni rad. Vjerujem u solidarnost. Dobrotvorni rad je tako vertikalan. Ide od vrha ka dnu. Solidarnost je horizontalna. Ona poštuje drugu osobu. Ja imam puno toga da naučim od drugih ljudi.“

Takođe, feminizam nas je naučio mnogo o solidarnosti: američka autorica i društvena aktivistkinja bell hooks nam je prije 35 godina rekla da politička solidarnost ne može biti bazirana na kulturološki dominantnoj ideologiji, nego se upravo stvara kroz komunikaciju u situacijama u kojima se pojavljuju ideološke razlike. Uzimajući u obzir razlike, solidarnost je vrsta političkog savezništva i (obećanja) političkog djelovanja kroz koju izražavamo našu empatičnu podršku drugome. Savezništvo i djelovanje određuju se u dvosmjernoj komunikaciji tokom naših interakcija. 

Kada govorimo o solidarnosti sa ljudima koju su u pokretu u regiji Balkana u kojoj živimo, krajnje smo svjesni poteškoća u ostvarivanju adekvatne interakcije i komunikacije za jasnije određene političke alijanse i akcije, s obzirom na činjenicu da se ovi ljudi kreću. Samim tim, svjesni smo da je naša solidarnost oblikovana nejednakim pozicijama moći. 

Bez obzira na to, osjećamo i dalje potrebu da djelujemo, jer feministička politika nam nalaže da ne šutimo i ne prihvatamo fašističku i rasističku politiku, već da ih, putem solidarnosti, razmontiramo. 

Nekada istorijski nevidljive, žene su vremenom postajale sve vidljivije stavljajući se na čelo političkih borbi za jednakost u mnogim dijelovima svijeta, do mjere da se danas glorifikuju u različitim foto kompilacijama koje kruže internetom. U kontekstu solidarnosti sa ljudima u pokretu, dvije žene, kapetanke brodova, postale su poznate nakon što su se suočile sa dugogodišnjim zakonskim kaznama jer su odlučile ne poslušati nepravedne naredbe svojih nadređenih kako bi spasile živote ljudi na brodovima. 

I na Balkanskoj ruti, žene koje pokazuju solidarnost ljudima u pokretu nisu tako vidljive. Iako je tačno da su se mnoge od njih angažovale na davanju humanitarne pomoći, feministkinje (od kojih mnoge lokalne) su ipak bile među najglasnijim političkim aktivistima na terenu još od 2015. 

Neusklađenost između domaćih i međunarodnih aktera humanitarnog angažmana postala je naročito evidentna u dobrotvornim intervencijama. Na primjer, u mnoštvu dobrotvornih aktivnosti koje su dolazile sa zapada, brojne lokalne feministkinje su gurnute u stranu nakon što bi njihove dobrotvorne intervencije i njihovi politički aspekti postali kritični. Njihova kritika ticala se stanovišta da je dobrotvorni rad lagan izlaz jer se ne bavi uzrocima (u ovom slučaju to su politike EU i Tvrđave Evrope), što bi za mnoge međunarodne aktere značilo da se moraju uključiti u neki vid političke borbe u vlastitim zemljama. Šta više, trenutne dobrotvorne intervencije međunarodnih aktera više podsjećaju na „volonturizam“ nego na intervencije političke solidarnosti kojima bi se pokušala zaustaviti militarizacija i naslilje na EU granicama, kao i upravljanje migracijama. Umjesto angažovanog političkog rada, puno je lakše uputiti se u turističku avanturu posjećivanja novih mjesta i u isto vrijeme baviti se humanitarnim radom koji čini da se „osjećamo dobro“. Međutim, „volonturisti“ zanemaruju političku intervenciju u zajednicama u koje su došli nuditi humanitarnu pomoć, ali i u objektivizaciji ljudi u pokretu.

Dobrotvorni rad nije politika, on doprinosi i omogućava opstanak nasilnog i patrijarhalnog društva koje nas sviju ugnjetava.

Dinamika koja se stvorila duž Balkanske rute između međunarodnih i lokalnih aktera koji nude humanitarnu pomoć podsjetila je na bosansko iskustvo odmah nakon rata (a stvari se od onda nisu mnogo promijenile) kada su se međunarodni akteri sjatili u BiH da „grade mir“. Bosance su kao političke aktere stranci bili sasvim odbacili, kao što je i pokazala Kimberly Coles u svojim istraživanjima koja su se bavila odnosom stranaca  koji su došli da „grade mir i demokratiju“ prema ljudima koji su živjeli u BiH. Međutim, ovaj put međunarodni dobrotvorni diskurs isključio je dvije grupe ljudi: i ljude u pokretu i „lokalce“.

Ipak, ima i izuzetaka od pravila. I neki domaći ljudi insistirali su isključivo na dobrotvornom radu i odbijali politički angažman, ignorišući činjenicu da dobrotvorni rad samo omogućava dalju eksploataciju i učvršćuje razlike. U međuvremenu su se i neke međunarodne dobrotvorne organizacije i grupe politički angažovale u svojim matičnim zemljama, zemljama EU, shvatajući da u korijenu nasilja i militarizacije stoji politika Tvrđave Evrope. 

Feminističke politike nas uče da razmišljamo o odnosima moći, i to ne samo uopšteno, već i o odnosima moći u našoj solidarnosti i odnosu prema drugima. Ne smijemo pomiješati dobročinstvo sa solidarnošću jer dobročinstvo znači status quo. Dobrotvorni rad nije politika, on doprinosi i omogućava opstanak nasilnog i patrijarhalnog društva koje nas sviju ugnjetava. 

 

Koridor: EU ponovo preuzima kontrolu

U jesen 2015. – odgovor EU na iznenada sve vidljiviju Balkansku rutu i masovno kretanje po njoj, ne samo da ju je oblikovao, nego je dao formu i politici solidarnosti duž nje.

Trebalo je nekoliko mjeseci da se administracija EU oporavi od šoka usljed masovnog kretanja ljudi prema EU te da nađe način da povrati kontrolu nad granicama i nad „upravljanjem“ migrantima. Ovo je rezultiralo stvaranjem „humanitarnog koridora“ koji bi kanalisao kretnje preko Balkana i prema sjevernozapadnoj Evropi. 

Militarizacija koridora dodatno se pojačala na ruti od istoka prema zapadu. U istočnohrvatskom gradu Slavonski Brod snage obezbjeđenja poput policije sačekuju dolazak novih izbjeglica. 3. novembar 2015. Fotografija: Sanja Vrzić

Humanitarni koridor bio je formalizovana ruta koja je iz Grčke vodila do srednje i sjeverne Evrope, a kojim su koordinisale zemlje smještene duž same rute od jeseni 2015. pa do marta 2016. Transport je duž ovog koridora bio organizovan vozovima, autobusima, a ljudi su i masovno hodali „dok bi ih nadgledala i usmjeravala policija, koja je ljude u pokretu prisiljavala da prate pravac koridora i brzinu grupnog kretanja.“ I dok je ovaj koridor omogućio da se najmanje pola miliona ljudi brže i lakše kreće od juga ka sjeverozapadu, to je bilo samo privremeno „rješenje“ kako bi se EU omogućilo da napravi strožije mjere, snažnije militarizuje granice  i (ponovo) sklopi dogovore o eksternalizaciji granica (npr. dogovori EU-Turska i EU-Libija, koji su podstakli Tursku i Libiju da spriječavaju ljude da napuštaju njihove granice). Istovremeno, to je omogućilo EU da sa Grčke skine nešto „tereta“ masovnih dolazaka. 

Zvanični koridor značio je ne samo kanalisanje ljudi u pokretu, nego i rasnu segregaciju. Tijela u pokretu efikasno su bila spriječena u bilo kakvoj interakciji sa lokalnom populacijom  i onim koji su sa bogatog  Zapada došlii da pomognu. Kako se približavalo zatvaranje koridora, nastala je i aktivna segregacija samih tijela u pokretu, gdje bi samo pripadnicima nacija za koje je Zapad izrazio preference bivalo dozvoljeno da pristupe koridoru. Do početka februara 2016. ulazak u zemlje duž ove rute bio je dozvoljen samo ljudima iz Sirije, Iraka i Afganistana, a kasnije tog istog mjeseca bio je limitiran samo na ljude iz Sirije i Iraka. Kako bi cijela stvar funkcionisala, angažovani su vojska, policija i administrativni mehanizmi u svim zemljama duž koridora. Finansijsku podršku za ovaj eksperiment obezbijedila je Evropska unija. 

Pukom slučajnošću se nekoliko nas feministkinja iz BiH našlo u grupi sa feministkinjama iz drugih zemalja kojima je bilo dozvoljeno da uđu u tranzitne centre koji su bili napravljeni duž koridora u svim zemljama Balkanske rute. U svim tim centrima ljudi su iskrcavani sa vozova i autobusa, registrovani ili barem identifikovani, a potom ponovo ukrcavani u organizovane autobuse i vozove kako bi putovali u sljedeću zemlju na ruti. Sve ove aktivnosti bile su sakrivene od očiju javnosti, ali mi smo bile u mogućnosti da svjedočimo teškoj militarizaciji koja se provodila nad ljudima u pokretu.

Ubrzano kanalisanje ljudi podjećalo je na neko drugo, ne tako hvale vrijedno vrijeme u istoriji Evrope i Balkana

Svjedočili smo kako su ljudi ukrcavani na autobuse iz Preševa do Šida, potom stavljani na voz od Šida do Slavonskog Broda, zatim bi promijenili voz kako bi prešli zonu Slavonskog Broda, a potom je uslijedila slična, ali još snažnije militarizovana promjena voza u Dobovi. Kako smo se kretali od istoka prema zapadu Balkanskog koridora, militarizacija je postajala sve očitija. Šta više, ljudima koji su se u koloni kretali koridorom bila je oduzeta sloboda kretanja jer je teško naoružana policija pratila svaki njihov korak tokom tranzita, praveći na taj način od koridora neku vrstu mobilnog pritvora.

Ljudi su se plašili da će se granice zatvoriti i da će biti zaglavljeni na sred puta, tako da je postojala neka vrsta prešutnog dogovora da se poštuju pravila i da budu kanalisani duž koridora. Ubrzano kanalisanje ljudi podsjećalo je na neko drugo, ne tako hvale vrijedno, vrijeme u istoriji Evrope i Balkana. 

Pored posjete maskulizovanim i militarizovanim tranzitnim zonama u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji, imali smo priliku da susretnemo lokalne aktiviste, kao i predstavnike UN agencija u Srbiji i Hrvatskoj. I opet se u susretima sa njima pojavljivala ta rodna dinamika: muškarci su se nalazili na liderskim pozicijama u agencijama Ujedinjenih nacija (sa više političke moći i više novca), a žene su bile obilato prisutne u lokalnim organizacijama (prisiljenim da se bore za javni i politički prostor bez ikakvih resursa). Lokalne organizacije i inicijative na čelu kojih su se nalazile žene – poput NoBorder i Žene u crnom iz Beograda, ili organizacije Are You Serious i Centra za mirovne studije iz Zagreba – bile su angaživane u akcijama solidarnosti sa ljudima u pokretu i prilično otvoreno kritikovale rasizam, ksenofobiju i rastući fašizam u Evropi. Baš kao i ’90-tih godina i u ratu u BiH, muškarci zvaničnici UN-a su ponovo proglasili neutralnost i činilo se da ne znaju ništa o tome kako militarizacija granica krši ljudska prava.

 

Koridor se zatvara: rodno obilježene migracije  

Nikada nije bilo predviđeno da „humanitarni koridor“ EU traje dugo. Koristio je dvostrukoj svrhi: da pokaže „humano lice“ EU, dok se istovremeno uzimalo vrijeme kako bi se uspostavila kontrola nad masovnim kretanjem kroz Balkan. U stvari, postojanje „koridora“ nije značilo da su granice otvorene, nego da postoji pukotina u graničnom režimu koja se sužavala na dnevnoj bazi. Strah ljudi da će ubrzano doći do zatvaranja pokazao se tačan. Koridor je zatvoren za sve u martu 2016, nakon što je bio otvoren nekih pet mjeseci. Granice su se zatvarale jedna za drugom, opasane bodljikavom žicom, a ljudi ostali zaglavljeni u između. 

U međuvremenu je EU još jednom promijenila narativ, pa su „izbjeglice“ postale „migranti“ kako bi se granice mogle osigurati bez cjepidlačenja stanovnika tih zemalja koji bi mogli osjetiti suosjećanje za „izbjeglice iz ratom izmučene Sirije“, ali ne i za „migrante koji hoće naše poslove“. To je takođe zahtijevalo postepenu promjenu rodne zastupljenosti ljudi u pokretu na Balkanskoj ruti.

Granica kod srbijanskog grada Horgoša je militarizovana žičanom ogradom, kako bi se izbjeglice spriječile da uđu u susjednu Mađarsku. 07. juli 2016. Fotografija: Sanja Vrzić
Srbijanski grad Horgoš, u kojem su izbjeglice improvizovale kampove, je prvo mjesto duž Balkanske rute na kojem je raspoređena vojska. 7. juli 2016. Fotografija: Sanja Vrzić

Tokom 2015, na mejnstrim medijima, žene izbjeglice postojale su samo kao krhki predmeti kojima treba zaštita: one su bile ili majke koje su brinule o djeci (a naravno, sve majke su samo pasivni predmeti, postoje samo da služe svojoj djeci za koju uvijek imamo više saosjećanja nego za odrasle) ili žrtve nasilja njihovih muških partnera izbjeglica (sa ranjivim ženskim tijelima koja su onda bila korištena da se pokažu nasilje koje nad njima vrše muška izbjeglička tijela). U svakom slučaju, svođenje žena izbjeglica samo na ulogu njegovateljica koje i same ovaj put trebaju njega, ili žrtava zaštite (a svih muškaraca izbjeglica kao potencijalnih počinioca nasilja), zanemaruje žensko djelovanje i potencijal za stvaranje političkih saveza zasnovanih na solidarnosti.

Nakon zatvaranja koridora svjedočili smo promjeni scene: od prostranog terena u Idomeniju prekrivenog šatorima između kojih su se igrala djeca, do sivih slika muškaraca koji se smrzavaju u beogradskim ruševinama ili na gradilištima predstojećih raskošnih konstrukcija. Patrijarhalna i orijentalistička logika tjera nas da više saosjećamo sa djecom nego s tim mladim muškim napaćenim tijelima – kojih se nekako i dalje bojimo. 

Tačno je da se nakon zatvaranja granica između zemalja EU i zemalja takozvanog Zapadnog Balkana, uz porast nasilja na granicama, spolni sastav ljudi u pokretu promijenio i muškarci su postali vidljiviji i prisutniji. Razlozi za ovo su i u činjenici da su mnogu maloljetni mladići poslani da zarade nešto i pomognu svoje porodice, i – s obzirom na težinu i uslove putovanja duž cijele rute – muški članovi porodica odlaze na put nadajući se da će u budućnosti uspjeti organizovati nešto humanije putovanje za članove svoje porodice. 

Ovo se uklapa u patrijarhalne predrasude da su samo ženska tijela ranjiva. Kako bi saosjećanje bilo zamijenjeno strahom, na djelo stupa orijentalistička hipermaskulinizacija i hiperseksualizacija ljudi u pokretu. Tako su uplakana lica žena sa djecom (kao da samo ona zaslužuju zaštitu bijelaca sa Zapada, a i to samo dok su u podređenom položaju, jer žene sklone političkom djelovanju nisu dobrodošle) zamijenjena slikama divljih mladića za koje se moglo reći „oni koji su stigli da vrše seksualno nasilje nad našim ženama“. 

I usprkos stalnim svjedočanstvima o ženama i njihovoj borbi na Balkanskoj ruti, zamišljena masa muških tijela dominira aktuelnim narativom o ljudima koji se kreću Balkanom. Samo je nekoliko incidenata malo poremetilo ovu viziju, ali oni često nisu dobivali zasluženu pažnju u mejnstrim medijima. Incident koji je bio medijski šire pokriven bila je smrt šestogodišnje Madine Hussiny koju je ubio voz nakon ilegalnog potiskivanja sa hrvatske granice. Ali taj interes medija kratako je trajao, usprkos pokušajima aktivista da traže pravdu za Medinu, dok su neki od njih bivali i inkriminirani što su upoznali javnost sa ovim slučajem.  

Ono što se učinilo nevidljivim bilo je nasilje na granicama, nasilje duž koridora, a kasnije i nasilje u kampovima. Takođe, ignorisano je i rasno, ksenofobno nasilje prema ljudima u pokretu i rodna ugroženost koju ovakve vrste nasilja stvaraju.

Promjena narativa koja je uslijedila nakon zatvaranja koridora označila je i promjenu u uključivanju međunarodnih organizacija u upravljanje migracijma. Umjesto monitoringa narušavanja ljudskih prava, multilateralne organizacije su se uključile u upravljanje migracijama. Ono što se dešava u BiH je dobar primjer kako je uključivanje međunarodnih organizacija u taj proces EU, rodno obilježeno. Najbolji primjer ovoga je odluka EU da dodjeli desetine miliona eura organizaciji IOM u BiH kako bi „upravljala migracijama“ kroz BiH, nakon što je Balkanska ruta preusmjerena kroz ovu zemlju.  

U 2015. UNHCR (zajedno sa UNICEF-om) imao je vidljivo (iako ne mnogo korisno) prisustvo na ruti. Njihovi zvaničnoci ostali su u zemljama duž Balkanske rute i, usprkos vlastitim tvrdnjama o ograničenom mandatu u svakoj od ovih zemalja, njihovo prisustvo je barem stvorilo osjećaj da neko nadgleda ljudska prava. Nakon neuspjeha UNHCR-a da obezbjedi adekvatnu pomoć za izbjeglice tokom ratova ’90-tih godina, očekivalo se da će ovaj put UNHCR biti uspješniji.

Agencija za izbjeglice Ujedinjenih nacija UNHCR inicijalno je bila glavna referentna tačka za izbjeglice duž Balkanske rute i dalje, ali je potom Evropska unija nominovala IOM (Međunarodnu organizaciju za migracije) kao svog glavnog partnera. Preševo, Srbija, 17. oktobar 2015. Fotografija: Sanja Vrzić

U BiH je Zakon o azilu UNHCR-u čak dodijelio ulogu u državnom procesu davanja azila. Stoga su se ljudi, u trenutku kada je Balkanska ruta preusmjerena na BiH krajem 2017. i početkom 2018. godine, počeli obraćati UNHCR-u za pomoć. Bez obzira na to, u momentu kada je EU shvatila da može koristiti ovu rutu kako bi dodatno upravljala migracijama, odlučila je ulogu partnera dodijeliti IOM-u. 

Iako je EU zasigurno imala razloge za izbor IOM-a za saradnju (npr. IOM je u Grčkoj vodio kampove), ne može se zanemariti činjenica da se na čelu IOM-a u BiH nalazio muškarac, a na čelu UNHCR-a žena. Naravno, to može biti samo slučajnost, ali ostaće vječno pitanje da li su rodni stereotipi odigrali ulogu kada se odlučivalo kome dodijeliti fondove. 

Rodni elementi su odmah uočeni kada je u pitanju borba za finansiranje migracijskog menadžmenta: jednom kada je razjašnjeno da će biti obezbjeđeni fondovi za migracijski menadžment u BiH, IOM je uzeo agresivniji (muški) pristup kako bi osigurao svoju vidljvost na terenu. IOM je iznenada postao mobilniji i aktivniji na terenu, dok je UNHCR bio ograničen na puku administrativnu ulogu registracije novih dolazaka. Na kraju, dok su UNHCR i UNICEF dobivali fondove od EU kao partneri IOM-a, institucionalna sjećanja na te organizacije i protokoli zaštite koje su razvijali desetljećima, zamijenjeni su nedefinisanim mandatom IOM-a

Saskia Stachowitsch preporučuje da se uzmu u obzir „rodni dualizmi i načini na koje oni djeluju u hijerarhijskoj opoziciji između ženstvenosti i muškosti ili između idealnih i devijantnih (feminiziranost, hipermuževnost, itd.) maskuliniteta“ institucija kako bi se vidio način na koji se rodne strategije koriste u političkim i ekonomskim borbama. U BiH možemo vidjeti feminizaciju države i hipermaskulizaciju lokalnih vlasti – a, s obzirom na njihove pravne nadležnosti, i država i lokalne vlasti bi trebale imati prioritet u finansiranju u odnosu na IOM. 

S obzirom da je Dejtonski mirovni sporazum državu Bosnu i Hercegovinu učinio disfunkcionalnom i decentralizovanom, tu državu bilo je lako prikazati kao histeričnu – korumpiranu i bez jasnih linija donošenja odluka. Koristeći tu situaciju, IOM se predstavio kao pouzdan migracijski menadžer, čista raprezentacija idealne muževnosti. Shodno tome, IOM je, umjesto države BiH, primio fondove EU. 

U međuvremenu, hipermaskulizacija, kao devijantna forma maskulizacije, takođe je korištena kako bi se diskvalifikovali potencijalni primaoci novca EU: lokalne vlasti Unsko-sanskog kantona – gdje je zaglavila većina ljudi u pokretu s obzirom na činjenicu da ovaj kanton geografski graniči sa Hrvatskom. Tačno je i da su se nesposobne vlasti Unsko-sanskog kantona, usljed svojih haotičnih postupaka koji su naginjali ka nasilnim i rasističkim reakcijma, i same ulovile u zamku da budu viđene kao hipermaskulizirane. Bilo je lako prikazati ih kao devijantne (tj. hipermaskulizirane), jer su tihi rasizam i nasilje u kampovima IOM-a i na granicama EU nevidljivi u odnosu na agresivne postupke unsko-sanskih vlasti.

Sa svojim nehumanim i degradirajućim uslovima, ovi centri više podsjećaju na koncentracione logore nego na smještaj dostojan čovjeka.

U ovom trenutku uslovi u kojima se nalaze ljudi u pokretu u BiH se mogu nazvati nasilnim. Mnogu od njih smješteni su u „prihvatnim centrima“, koji bi trebali obezbijediti sklonište, hranu i zdravstvenu skrb za ljude u pokretu. Trenutno u BiH postoji osam centara, različitih kapaciteta, uslova i načina vođenja. Menadžment centara je mutan, sa IOM-om i Ministarstvom sigurnosti BiH koji, čini se, zajednički vode šest centara, dok Ministarstvo sigurnosti BiH, čini se, samostalno vodi dva manja centra, ali uz aktivno prisustvo IOM-a. Dva manja centra koja vodi Ministarstvo sigurnosti BiH koriste objekte koji su izgrađeni za ove svrhe prije porasta broja ljudi u pokretu u BIH, dok su ostali centri smješteni u napuštenim objektima fabrika, vojnih kasarni, starih hotela ili jednostavno u poljima. U svim centrima ljudi se smještaju u kontejnere ili šatore.

Sa svojim nehumanim i degradirajućim uslovima, ovi centri više podsjećaju na koncentracione logore nego na smještaj dostojan čovjeka. Većina kampova su prenapućeni, bez grijanja u zimskim danima i bez adekvatnih higijenskih uslova (mnogi od ovih ljudi imaju šugu, itd.) i bez tople vode. Hrana koja se nudi je nedovoljna, i količinski i nutritivno. Opravdanja za nehumane uslove i nasilje su rodno uzrokovana, jer se tvrdi da je sve to neophodno kako bi se zaštitili građani od divljaka koji bi trebali biti sretni što su im ponuđeni neadekvatan smještaj i hrana u logoru.  

Mnoge izbjeglice podijelile su slike loših životnih uslova u kampovima u BiH. Fotografija: Facebook grupa „Pomoć izbjeglicama u BiH“
Jadni životni uslovi jednaki su u cijeloj regiji. Bihać, 8. septembar 2018. Fotografija: Sanja Vrzić

Mnogi ljudi su ostavljeni da se sami brinu o sebi na ulicama i po šumama BiH. Dok je policijsko nasilje bilo vidljivo na ulicama nekih gradova i prije izbijanja pandemije, mjere zaštite od širenja Covida-19 iskorištene su da se dodatno pojača nasilje. Od momenta kada su kampovi IOM-a militarizovani i maskulizovani (žičana ograda, angažovane privatne zaštitarske agencije te ograničen pristup ljudima koji nisu registrovani u kampovima kao „stanovnici“ ili uposlenici, sa proizvoljnim ulascima lokalne policije i njihovom proizvoljnom upotrebom sile, privatnih zaštitara, uposlenika, itd.), to se više nije promijenilo, čak i kada je na čelo IOM-a došla žena, zamijenivši muškarca. 

 

Pitanja zastupanja

U kontekstu nastojanja da se iskustva nasilja učine vidljivim, feminizam nas uči da stalno moramo preispitivati pitanje zastupanja, odnosno ko u čije ime govori. Jedan značajan način da izvršimo ovu revalorizaciju je da preispitamo svoj odnos sa ljudima u pokretu i kako da osiguramo da se čuje glas onih koji borave samo privremeno na ovom području. 

Za većinu ljudi Balkan je samo tranzitna ruta. Suočeni s konstantnim strahom, pojačanim mjerama sigurnosti, militarizacijom i povećanjem nasilja na granicama, ljudi u pokretu pokušavaju ostati što je kraće moguće u bilo kojoj od zemalja Balkana. Kako možemo, u ovakvim uslovima, omogućiti siguran prostor u kojem se može čuti glas ljudi u pokretu? Takođe, kako izbjeći da ljude u pokretu tretiramo kao homogenu grupu, kao da svi do jednog imaju ista iskustva, ambicije i ciljeve? Kako da postignemo da se prizna da žene imaju slobodu djelovanja, i da nisu samo eterična i ranjiva tijela? Nije dovoljno samo upitati ih nešto pred kamerama (ko što to mediji vole da rade) dok jednostavno prolaze ili se nalaze u situacijama u kojima su najranjiviji. 

Od 2015. godine zastupanje ljudi u pokretu podliježe kontrolisanom narativu, bilo od strane medija ili vlada širom Evrope. Preševo, Srbija, 17. oktobar 2015. Fotografija: Sanja Vrzić

Kada sam prvi put otišla u Beograd, u avgustu 2015., naišla sam na mnoštvo izvještaja i fizičkom nasilju nad ljudima u pokretu. Tamo smo susreli mladiće koji su došli kroz Bugarsku i koji su nam govorili o nasilju koje su pretrpili, i kako su pretrpili veliku traumu kada su na njih pustili pse

Svjesne da smo izvještavale o ugrožavanjima ljudskih prava drugoga, moje prijateljice feministkinje i ja morale smo učinite sve što možemo da izbjegnemo orijentalizaciju i ostranjenje ovih mladih muškaraca. Naše iskustvo sa patrijarhalnim dinamikama muškaraca nacionalista i međunarodnih elita u post-konfliktnoj BiH te isključenje određenih glasova iz diskusije vezane za politička i ekonomska rješenja, zahtijevalo je od nas da ne dominiramo diskursom. Morale smo ponovo i detaljno razmotriti šta u stvari znače solidarnost i empatija. Šta više, morale smo razmotriti kako da pričamo o nasilju, a da pri tome ne dovedemo u opasnost ljude izložene nasilju. Naravno, ako se nađete u ulozi svjedoka u najekstremnijim situacijama nasilja, tada odmah reagujete. Ako na koji način možemo i ovakve intervencije učiniti značajnim i dugotrajnim? Naročito ukoliko ovi ljudi ne žele ostati u zemlji.

I šta uraditi s nasiljem koje se čini pod krinkom zaštite? Žene u pokretu koje su zaglavljene u zemlji kroz koju prolaze (bilo na par dana, par mjeseci ili čak par godina), najčešće su prisiljene da borave u kampovima u kojima je njihova sigurnost ugrožena. Žene nisu sigurne zbog nasilja koje provodi sam sistem niti su sigurne u patrijarhalnim okruženjima. 

Naravno, kao feministkinje, nas je prvenstveno zanimala dobrobit žena. Kao neformalna grupa feministkinja aktivistkinja iz BiH, nastojale smo posebno obratiti pažnju na specifične načine na koje možemo pomoći ovim ženama i solidarisati se s njima. Ipak, i nakon nekoliko godina naša jedina rodno specifična podrška ovim ženama svodila se na obezbjeđivanje humanitarne pomoći trudnim ženama koje, iz niza razloga, nisu bile smještene u kampovima: organizovanje medicinske skrbi kako bi se mogle poroditi, pomaganje oko administracije prilikom registracije djeteta, pomaganje u brizi oko beba i djece. Bitno je pomoći žene na ovaj način, ali se i dalje borimo s mogućnostima da odemo dalje od toga. 

 

Kamp predstavlja patrijarhalno okruženja i nameće patrijarhalna ograničenja ženama.

 

Sljedeći element podrške tiče se pronalaženja odgovarajućih mehanizama za zaštitu žena žrtava nasilja na rodnoj osnovi. Većina žena smještena je u kampove, a kao nefomalnoj feminističkoj grupi nama nije dozvoljeno da dođemo do njih. Bez mogućnosti da sa njima uspostavimo iakav odnos povjerenja, naša uloga svedena je na to da ženama donosimo hranu za bebe, odjeću, higijenske potrepštine, dječije pelene i higijenske uloške u trenutku kada ostanu bez zaliha u kampu. Takođe, činjenica da većina žena boravi kratak vremenski period u BiH ostavlja nam samo prolazne prilike da im pomognemo u integraciji, kao što su pronalazak posla ili časovi jezika.

U kampovima, prostor koji je organizovan za žene uglavnom ima svrhu davanja stereotipne pomoći – u vidu neoliberalnih aktivnosti „osnaživanja žena“ koje se isključivo ohrabruju da šiju, pletu, kuhaju ili vode brigu o djeci. Tu su vrlo rijetko uključene političke feminističke aktivnosti. Kamp je patrijarhalno okruženje i, kao takav, nameće patrijarhalna ograničenja ženama. Kako pomoći žanama u takvim uslovima, naročito ako ondje samo privremeno borave?

U ovom kontekstu, kako je moguće da iko usmjeri ljude da koriste mehanizme zaštite, ako oni i postoje, u zemljama koje neprekidno pokušavaju kriminalizovati neregularne migracije? Ovo je naročito problematično u zemljama koje nastavljaju ignorisati postojanje žena u pokretu i u kojima neke strukture tih država i same provode nasilje nad ženama u pokretu, kao u slučaju granične policije. 

Svjesni smo da se moramo suprotstaviti kriminalizaciji ilegalnih migracija. Jer ona, pored što kriminalizuje ljude, takođe kriminalizuje i solidarnost. Ovo smo mogli vidjeti u napadima na žene koje brane ljudska prava u BiH. Osim što sklanja žene od očiju javnosti, kriminalizacija takođe ometa feminističke prekogranične mreže.Svjesni smo da se moramo suprotstaviti kriminalizaciji neregularnih migracija. Jer ona, pored što kriminalizuje ljude, takođe kriminalizuje i solidarnost. Ovo smo mogli vidjeti u napadima na žene koje brane ljudska prava u BiH. Osim što sklanja žene od očiju javnosti, kriminalizacija takođe ometa feminističke prekogranične mreže.

Od 2015. godine ljudi u pokretu na Balkanskoj ruti su snažno kriminalizovani i izloženi nasilju, što je diskurs i praksa na koje ukazuju humanitarne organizacije i organizacije i grupe za ljudska prava. Šid, Srbija. 18. oktobar 2015. Fotografija: Sanja Vrzić

Kako možemo, umjesto ovoga, stvoriti političku mrežu koja se bavi patrijarhatom, rasizmom, kesnofobijom, nasiljem i fašizmom?

Naravno, diljem Balkana postoje mreže solidarnosti, koje uglavnom pomažu žrtve nasilja. Neke feminističke mreže napravljene su i prije ratova ’90-tih godina i djeluju od tada. Ali, i u ovim slučajevima, kapacitet i kontekst feminističkih grupa razlikuju se od zemlje do zemlje. 

Samim tim postoji potreba za stvaranjem ženskih mreža solidarnosti koje nude podršku ženama i priznaju njihovo djelovanje, umjesto da ih samo vide kao ranjiva tijela. Postoji potreba za sigurnim prostorima kako bi se otvorila dvosmjerna komunikacija za stvaranje političkih alijansi  i zajednički formulisale političke akcije koje treba preduzeti. To znači da je neophodno izaći iz zone komfora i pozabaviti se mehanizmima operesije i nasilja, kao što su granice i zakon o azilu, ali i militarizacija cijelih društava. I, naravno, akcije se moraju preduzeti duž cijele Evrope, zahtijevajući da se adresiraju uzroci nejednakosti. Takve mreže mogle bi integrisati snage u jednu sveobuhvatnu borbu protiv fašizma.

Ipak, ispred nas je dug i iscrpljujući put jer neoliberalni okvir iznimno pogoduje rasizmu, fašizmu i nasilju, tako da su u ovom trenutku oni u porastu. S druge strane, feministička perspektiva, oslobođena neoliberalnih okova, može pomoći u ovoj borbi, na isti način na koji nam pomaže da razmislimo o svom djelovanju kada je u pitanju dobrotvorni rad, migracijski menadžment i nasilje na granicama. 

Naslovna fotografija: Sanja Vrzić

Izradu ove priče podržala je organizacija Rosa-Luxemburg-Stiftung Gesellschaftsanalyse und politische Bildung e.V. – Ured u Bosni i Hercegovini.