
„Zatvoren je Times Square da bi Albanci slavili“
Dijaspora se seća 17. februara 2008.

Moj odlazak sa Kosova dogodio se kao posledica političkog progona. Bio sam deo organizacije Jusufa Gërvalle, Narodnooslobodilačkog pokreta za Republiku Albanaca u Jugoslaviji, koji je težio ujedinjenju albanskih teritorija u jednu republiku. Organizovanje protesta u Klini, kao učenika gimnazije „Luigj Gurakuqi“, bio je razlog zašto sam uhapšen 1982. godine, sa svega 16 godina.
Iako sam pušten na slobodu, taj period je bio težak zbog velike usamljenosti – ljudi su se plašili da pričaju sa mnom, drugovi su me izbegavali, čak su menjali put da ti se ne bi javili, jer je represija bila velika. Zato sam u takvim uslovima morao da odem. Prvobitno sam zatražio politički azil u Dortmundu u Nemačkoj, gde sam nastavio
Oduvek sam verovao da će Kosovo jednog dana postati nezavisno, ali nisam znao da li ćemo u tom danu uživati mi ili buduće generacije.

Sa Kosova u Švajcarsku otišla sam 1995. godine, zajedno sa svojim verenikom. U to vreme to nije bila odluka koja se donosila samo iz želje, već zbog okolnosti koje smo svi proživeli u godinama pre rata, političkog pritiska srpske okupacije, nemogućnosti da živimo slobodno, da studiramo, da budemo nezavisne kao žene i kao pojedinci. Moj san je bio da nastavim studije i izgradim sigurniji život. Švajcarska nam je, kao demokratska zemlja, ponudila tu mogućnost koju na Kosovu tada nismo imali. Od dolaska u Švajcarsku živim u istom mestu, blizu Lozane, u kantonu Vaud. Dijaspora za mene nije bila samo mesto rada i života, već i način da sačuvam vezu sa otadžbinom. Stalno sam angažovana u kulturnim aktivnostima, kroz poeziju, pesmu i
Iako nismo bili fizički na Kosovu, osećali smo se delom tog dana.

Otišao sam sa Kosova 1996. godine, kada sam imao četiri godine. Danas živim u mestu Vevey u Švajcarskoj i praktično sam deo dijaspore već oko 30 godina. Otišli smo nekoliko godina pre rata 1999. godine, u kontekstu velikih tenzija, kako u Prištini, tako i u selu Maxhunaj kod Vučitrna gde sam odrastao. Vladalo je opšte stanje straha i represije. Više od deset godina uopšte nisam napuštao Švajcarsku, jer nam naš status izbeglica nije dozvoljavao da putujemo i nismo imali zvanična dokumenta. Tako sam se prvi put vratio na Kosovo tek kao tinejdžer. Morao sam da se suočim sa stvarnošću nasuprot onome što su mi roditelji pričali o Kosovu i onome o čemu su govorili drugi članovi dijaspore. Bio je to težak
Sećam se da sam se tada jako uplašio, jer sve što sam izgradio u Švajcarskoj — školu, drugove, fudbal — nisam bio spreman da ostavim za sobom.

Otišla sam sa Kosova 1989. godine, kada sam imala dve godine. Živim u Švajcarskoj i deo sam albanske dijaspore otkad smo napustili Kosovo jer je moj otac dobio otkaz. Kada sam bila dete, moji roditelji su održavali veze sa porodicom na Kosovu koliko su mogli: preko telefona, preko VHS kaseta koje su se slale iz Švajcarske na Kosovo i obrnuto. Nakon rata komunikacija je bila malo lakša jer smo bili slobodni da se vraćamo u zemlju na letnje odmore. Moja braća i ja smo odrasli, postali tinejdžeri i počeli da gradimo bliskije odnose sa našim rođacima. U to vreme smo jedni drugima pisali imejlove.
U svojim dvadesetim godinama prevodila sam sa albanskog na francuski za jedan onlajn časopis.
Ja sam imala nešto što većina ostalih [stranih] novinara nije imala: osećala sam da pripadam tom mestu.
![Sa Kosova sam otišao u jesen 1992. godine, ubeđen da u Nemačku idem samo na kratko. Danas živim u gradu Wuppertalu u Nemačkoj, dok se ono što se smatralo privremenim boravkom pretvorilo u čitav život u dijaspori.<br />
Moj odlazak nije bio trenutna odluka. Sve je počelo krajem osamdesetih, kada je pritisak srpskog režima na Kosovu rastao svakim danom. Nakon protesta 1989. godine [protiv ukidanja autonomije od strane Srbije], intervencija okupatora bila je svuda – u fabrikama, školama, bolnicama, policiji. Jednog jutra sam otišao na posao kao i obično, ali su nas na vratima fabrike u kojoj sam radio, u Janjevu u opštini Lipljan, dočekali srpski policajci. Nisu nam dozvolili da](/_next/image?url=https%3A%2F%2Fadmin.kosovotwopointzero.com%2Fwp-content%2Fuploads%2F2026%2F02%2F3.jpg&w=1920&q=80)
Sa Kosova sam otišao u jesen 1992. godine, ubeđen da u Nemačku idem samo na kratko. Danas živim u gradu Wuppertalu u Nemačkoj, dok se ono što se smatralo privremenim boravkom pretvorilo u čitav život u dijaspori.
Moj odlazak nije bio trenutna odluka. Sve je počelo krajem osamdesetih, kada je pritisak srpskog režima na Kosovu rastao svakim danom. Nakon protesta 1989. godine [protiv ukidanja autonomije od strane Srbije], intervencija okupatora bila je svuda – u fabrikama, školama, bolnicama, policiji. Jednog jutra sam otišao na posao kao i obično, ali su nas na vratima fabrike u kojoj sam radio, u Janjevu u opštini Lipljan, dočekali srpski policajci. Nisu nam dozvolili da
I danas me, posle svih ovih godina, snovi uvek vraćaju tamo.

Moji roditelji su napustili Kosovo zbog šire društveno-političke i ekonomske situacije koja se razvijala u to vreme (početkom i sredinom devedesetih). Nisi mogao da nađeš posao niti da vodiš normalan život. Oni su u tom periodu tek postali roditelji, pa su se sve više brinuli za humanitarnu situaciju na Kosovu i za to kako će ona uticati na njihovo dvoje dece koja su odrastala. Želeli su da žive u društvu u kojem su osnovna ljudska prava dostupna svima, bez obzira na identitet, i iz tog razloga su bili prinuđeni da odu, videvši da će se situacija pogoršati, naročito kada su počeli ratovi u Bosni i Hrvatskoj.
Tokom godina održavali smo blisku vezu sa Kosovom; kada smo bili mlađi, roditelji su nas
Nismo znali šta ćemo sa sopstvenim emocijama. Neprestano smo pitali jedni druge: „Kako je to moguće?“

Valmira Rashiti
Valmira Rashiti je urednica u K2.0. Završila je osnovne studije na Pravnom fakultetu Univerziteta u Prištini, kao i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu istog univerziteta.
Ovaj članak je napisan na albanskom.