Vozeći se od Peći ka Prištini 5. juna 2021, pomislio sam da sam skroz zakazao. Svog najboljeg prijatelja nisam uspio da nagovorim da ostane na Kosovu.
Kad god sam mu pričao kako i koliko volim ovu zemlju, naišao bih na negativnu reakciju. Nabijao bi mi na nos to što su se mnogi — po njegovom mišljenju — obogatili kroz nepotizam i opštu korupciju. Govorio mi je da ovdje nema svijetlih primjera kojima bi se moglo voditi u bilo čemu, da nema razloga za ostanak kao ni za daljnje žrtvovanje za ovu zemlju.
“Ardite, nemoj. Ne možeš da me ubijediš da ostanem na Kosovu — mene ne možeš, a kamoli druge”, rekao mi je.
Skrhan sam bio kad je otišao u potrazi za boljim životom, ostavivši za sobom porodicu i prijatelje_ice nakon 25 godina provedenih ovdje.
Kada razmišljam o tome kako osjećam obavezu da ostanem na Kosovu, sjetim se svoja dva školska druga. Svaki put kad bi neko spomenuo rat, zaplakali bi jer su u ratu izgubili oca. Nikad ga nisu upoznali. Odrastali su, a nisu imali oca da ih ljubi, mazi i pazi, da se igra sa njima.
Padne mi na pamet i to kako moja baka ispraća svako od svoje šestero djece kad treba da se vrate u dijasporu. Na rastanku sa njima svaki put joj vidim bol u očima — bol što boli kad ste daleko od voljenih osoba, od djece koja ne znaju da li će svi biti živi kad ponovo dođu.
Svega toga kad se sjetim, pomislim i na ljude koji su se borili da bismo ja i svi moji ostali vršnjaci_kinje imali mogućnost da se obrazujemo, na ljude koji su se borili da bismo danas imali gdje da živimo. Borili su se za ostvarenje starog sna o izgradnji ove države — sna koji i ja želim da slijedim tako što ću ostati.
“E čuj, vi se iz Njemačke vratiste na Kosovo!”
Rođen sam u Njemačkoj 1996. godine. Po okončanju rata, 1999. godine, otac je odlučio da se vratimo. To se i dogodilo. Po povratku smo — kao i mnogi drugi — bili suočeni sa uobičajenim poslijeratnim problemima i neimaštinom. Neki su nam se smijali: “E čuj, vi se iz Njemačke vratiste na Kosovo!”
Uprkos tome, zahvalan sam na odluci koju je otac donio, a naročito sad kad više nije među živima. Bilo je suđeno da u ovoj zemlji odrastem, školujem se i zaposlim.
Ovo je zemlja koju želim da popravim. Hoću da se u njoj poštuju sva prava i slobode, da se poštuje ljudsko dostojanstvo, da se svaki čovjek poštuje po tome kakav je čovjek.
Znam da je to džinovski posao. Da je sve tako divno i krasno, moj prijatelj ne bi otišao. Da se bar predomislio… Da sam samo uspio da ga nagovorim da ostane… i da sam na to uspio da nagovorim drugog prijatelja, koji mi je prije nekoliko mjeseci rekao da bi se vratio ako bi mu Kosovo ponudilo pristojnu platu.
To je moja misija — da dam doprinos stvaranju prostora u kojem će biti posla i u kojem će ljudi koji su otišli vidjeti da ima razloga za povratak te se uključiti u izgradnju boljeg Kosova.
Želim da gradim zemlju u kojoj će se mladi zapošljavati, i to ne zato što imaju vezu, već zato što imaju znanje. Želim da izgradim zemlju u kojoj će mladi i njihov potencijal biti cijenjeni, a ne iskorištavani u predizbornim kampanjama — i potom odbacivani kao škart. Želim da radim za zemlju u kojoj će se njegovati dostojanstven odnos i poštovanje prema radnicima_ama i njihovom radu.
Ostajem jer hoću da izgradim zemlju u kojoj će biti razloga za ostanak.
Naslovna ilustracija: Atdhe Mulla përmes MidJourney
