Dana 24. oktobra 1975. žene na Islandu stupile su u jednodnevni štrajk u sklopu kojeg su prestale da obavljaju sve vidove posla. Tog “Slobodnog dana za žene” odbile su da kuhaju, čiste, peru odjeću i brinu se o djeci, a nisu radile ni ono za šta su plaćene.

U zemlji je došlo do zastoja. Muškarci su isprva pomislili da se radi o nekoj šali. Međutim, škole su ubrzo prestale sa radom zato što su nastavnice štrajkovale; letovi su otkazani zbog manjka stjuardesa; novinske redakcije su zatvorene jer su daktilografkinje izašle na protest; telefonske linije su bile blokirane jer operaterke koje bi spojile pozive nisu radile. Za to vrijeme su u prodavnicama rasprodana gotova jela — s obzirom na to da je priprema takvih obroka vrhunac kulinarskih sposobnosti većine očeva.

Štrajk je dao značajne rezultate koji su vidljivi i dan-danas, nekoliko decenija kasnije. Nacrt zakona o ravnopravnosti rodova usvojen je naredne, 1976. godine, a pet godina kasnije na čelo Islanda je stala prva predsjednica — koja je ujedno bila prva žena na predsjedničkoj funkciji u Evropi. Vigdís Finnbogadóttir je na dužnosti ostala ukupno 16 godina, a uz nju se vezuje jedan incident koji se često prepričava. Naime, kada je čuo da je u SAD-u za predsjednika izabran Ronald Reagan, jedan islandski dječačić je — kako su prenijeli mediji — uskliknuo: “Ne može on biti predsjednik — muško je!”

Posljedice 24. oktobra 1975. godine nisu se ogledale samo u tome što su žene demonstrirale svoj moć u domenu plaćenog rada, već i u socijalnim promjenama proizašlim iz toga što su odbile da vrše neplaćeni rad u oblasti njege i staranja. Zahvaljujući štrajku, društvo je priznalo “njegovateljski rad” kao ključni faktor ljudske i društvene dobrobiti kao i ekonomskog razvoja. Danas Island važi za vodeću državu u pogledu rodne ravnopravnosti.

Tačno 47 godina i jedan dan nakon tog značajnog štrajka, Institut za društvenu politiku “Musine Kokalari” — na kojem radim — objavio je rezultate prvog istraživanja o važnosti neplaćenog njegovateljskog rada i pripadajućim društvenim percepcijama na Kosovu, a koje je sprovedeno na prostoru cijele zemlje.

Rezultati istraživanja pokazuju da žene na Kosovu u prosjeku provode 6,2 sati dnevno vršeći neplaćeni njegovateljski rad, dok muškarci u obavljanju iste vrste poslova u toku dana provedu 3,5 sati. Dakle, žene provode 44% više vremena vršeći neplaćeni njegovateljski rad nego muškarci. Procjenjuje se da vrijednost neplaćenog njegovateljskog rada čini otprilike 33% kosovskog BDP-a.

Fokus-grupe korištene u okviru istraživanja pokazale su da je u kosovskom društvu duboko ukorijenjena jedna predstava o rodnim ulogama, a to je da mnogi smatraju da je neplaćeni njegovateljski rad ženski posao. Bilo da je riječ o staranju o djeci, brizi o starijim osobama ili onim kućnim poslovima, na ovaj tip rada se gleda kao na odgovornost žene.

“U našoj kući je drugačije”, istakao je jedan mladić iz Prištine. “Majka radi, tako da se ja brinem o svemu.” Čak i ove izjave — koje u prvi mah djeluju prosvijetljeno — sadrže rodno određene ideje u vezi sa radom. U njegovoj kući stanje je “drugačije” od pretpostavljene norme jer on kao muškarac obavlja kućne poslove, iz čega se između redova može iščitati da bi te obaveze pale na teret njegovoj majci da je nezaposlena.

Jedan ispitanik starije dobi rekao je sljedeće: “Pranje suđa je ženski posao, a ne muški. Ako moja žena ne može da opere tanjire, ja ću, ali ako može — zašto bih ja to radio? Ako se ja za to pobrinem umjesto nje, ona će na kraju samo gledati filmove.”

Zašto bi ovom muškarcu smetalo da njegova supruga gleda filmove? Ja sam u okviru istraživanja bila samo posmatračica, te stoga i u nemogućnosti da mu to pitanje postavim direktno — mogla sam samo nagađati. Da li bi njegova supruga u tom slučaju došla na neku novu ideju ili pronašla inspiraciju? Da li bi mu predstavljalo problem kada bi proširivala svoje intelektualne vidike?

S tim u vezi, učesnici_e fokus-grupa upitani su da li su žene prirodno bolje u obavljanju neplaćenog njegovateljskog rada od muškaraca. Većina je odgovorila potvrdno. Jedan penzioner iz Prištine govorio je o svojoj supruzi. “Puno sam joj pomagao, ali ona nikad nije tražila pomoć zato što je u njenoj prirodi [da obavlja kućne poslove]”, rekao je. “Jednostavno je takva.”

Uvjerenje da žene imaju urođene predispozicije za pružanje njege i staranje o drugima u srži je patrijarhalnog konzervativizma. Međutim, brojne žene su zastupale taj stav.

“Muž hoće da mi pomogne […] On mi je desna ruka — puno mi pomaže”, kazala je jedna žena iz Vučitrna. Ključna riječ je “hoće”. Prema svemu sudeći, od htijenja supruga, tj. od toga hoće li da pomogne, zavisi njegov doprinos održavanju domaćinstva. Za njega je to izbor. Muževi koji doprinose obavljanju kućnih poslova generalno su percipirani skoro kao heroji. 

“Muž mi pomaže iako je policajac — nekad mi pomogne, kako god zna i umije”, kazala je druga žena iz Prištine. Pitala sam se kakve veze to što je policajac ima sa pomaganjem u kućnim poslovima. Suprug u ovom slučaju nije samo “muškarac”, nego i autoritet, zbog čega nije dužan da pere vlastitu odjeću niti da glanca cipele.

Jedna žena je rekla da je kategorično protiv toga da joj suprug pomaže u kućnim poslovima. “Ne mogu ja da gledam muža kako briše prašinu ili čisti”, rekla je, naizgled s gađenjem. Čini se da uvriježeni rodni stereotipi utiču na privlačnost drugih u našim očima.

Šablon shodno kojem muškarci “prehranjuju” porodicu, a žene se o njoj staraju preovladava u kosovskom društvu. Žene ne samo da su nezaposlene, već su i u velikoj mjeri neaktivne na tržištu rada. Istraživanja pokazuju da su obaveze brige o djeci glavni razlog zbog kojeg žene ostaju kod kuće i zbog kojeg nisu aktivne.

Ipak, jedna učesnica fokus-grupe nije dozvolila da je se naziva nezaposlenom osobom. “Kažu da su žene nezaposlene jer ne rade — ne primaš platu i ne donosiš pare u kuću, tako da nisi zaposlena”, navela je. “Zovu me nezaposlenom, ali ja sam 24 sata na raspolaganju svojoj porodici i radim sve.”

Neplaćeni njegovateljski rad također se može okarakterisati kao reproduktivni rad. Dok oni koji sačinjavaju radnu snagu proizvodi dobra i usluge, reproduktivni rad proizvodi radnu snagu, što obuhvata ogromnu količinu aktivnosti neophodnih za razvoj ljudi i društva.

U sklopu spomenutog istraživanja primijećeno je kako roditelji u narednu generaciju usađuju postojeće rodne norme koje se tiču razlika u aktivnostima njege i staranja. “Moja djeca su fantastična i pomažu nam u svemu”, rekao je jedan muškarac iz Prištine, reprezentativan u ovom pogledu. “Kćerka pomaže ženi u kuhinji, a sin pomaže meni u bašti.”

Rodno zasnovana podjela rada i nejednaka raspodjela vremena u obavljanju neplaćenog njegovateljskog rada u domaćinstvu glavni su uzroci neravnopravnosti rodova u društvu i plaćenom radu. Nadalje, veliko opterećenje koje proističe iz neplaćenog njegovateljskog rada ostavlja ozbiljne posljedice po zdravlje i blagostanje pojedinaca_ki, a naročito žena. Međutim, i muškarci pate zbog ovog sistema, i to na emocionalnom planu. Jedan učesnik fokus-grupe rekao je da na sebe preuzeo sav teret nakon što je njegova supruga doživjela nesreću na radnom mjestu. “Svi mi govore da nisam muško jer obavljam ženske poslove”, podvukao je.

Postavljaju se sljedeća pitanja: Šta možemo učiniti u vezi sa međugeneracijskim prenosom tradicionalnih rodnih uloga i šta možemo naučiti od drugih društava?

Na Islandu se ulažu napori u to da se prenos rodnih stereotipa prekine još u obdaništima. Naime, tamo djevojčice mlađe od dvije godine uče da rade vani koristeći čekiće i eksere te da se uz to valjaju po blatu. Zašto da ne? Svakako zvuči zabavno.

Dok se djevojčicama daje podsticaj da budu autonomne, dječaci se podučavaju iskazivanju svojih osjećanja. “Nadamo se da ćemo im omogućiti da budu senzibilni i emocionalni te da ćemo se tim putem izboriti protiv toksične muškosti”, navela je jedna odgajateljica u reportaži o ovom programu. “U našem odjeljenju gdje su dječaci […] pojam o tome kakav dečko može da bude mnogo je širi.”

Imajući sve to u vidu, prisjetimo se onoga što je premijer Kosova izjavio 7. marta 2022, na Dan nastavnika: “Ako je majka naša prva učiteljica, onda je naša prva učiteljica naša druga majka.

“Ono što mi jesmo danas […] zavisi od našeg odnosa sa tim dvjema figurama — sa majkom i učiteljicom”, nastavio je, naglasivši potonje zanimanje u ženskom rodu. Njegova nostalgična idealizacija majčinstva isprepletena sa prosvjetom ilustruje trenutni stav našeg društva prema ovom pitanju. Skoro je ironično to koliko je premijer reprezentativan u tom pogledu.

U žiži rasprava koje se u javnosti vode o ravnopravnosti rodova do sada je pretežno bila zastupljenost žena u javnoj sferi. Međutim, rodna neravnopravnost dolazi iz domaćinstva i time treba da se pozabavimo krećući se od najnižeg nivoa društva ka najvišem. Rodna neravnopravnost na tržištu rada odražava onu u domovima, ali problem ne može biti riješen isključivo zalaganjem za zapošljavanje žena — niti može biti riješen politikama koje samo učvršćuju postojeće rodne norme. Uzmimo za primjer nedavno donesenu odluku kosovske vlade o izdvajanju pomoći za porodiljsko odsustvo, u okviru koje se polazi od toga da samo žene ostaju kod kuće sa djecom.

Sve što se preduzima zarad ženskih prava i ekonomskog osnaživanja žena u svojoj osnovi mora imati pristup izradi politika koji je usredsrijeđen na njegu i staranje. Prema tome, prije nego što na sljedeći Međunarodni dan žena — 8. mart 2023 — bude održana sjednica Skupštine, hajde da svojim zastupnicima_ama uputimo zahtjev za službeno priznanje njegovateljskog rada kao legitimnog posla.

Naslovna fotografija: K2.0.

Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost K2.0. Stavovi izneseni u njemu lični su stavovi autora/ice te nužno ne odražavaju stavove K2.0.

Zanima vas kako se naš novinarski rad finansira? Saznajte više ovdje.