Svi smo barem jednom u životu sanjali da nestanemo i negdje se sakrijemo. Kada bi došlo neko naročito teško razdoblje, mnogi od nas smo se prepuštali bijegu. Potreba za time da se povučemo najsuvislija je sada, tokom izolacije, u eri bolesti COVID-19, ali za veći dio pripadnika/ca LGBTQ populacije (lezbijki, gejeva, biseksualnih, transrodnih i kvir osoba) na Kosovu, povlačenje u usamljene kutke je način života.

Di* (Dee) najbolje zna kako je prepustiti se eskapizmu. Ona je trans žena koja plaća cijenu života koji nije poznat javnosti. Do sada je o svom identitetu rekla samo nekolicini ljudi iz svog uskog kruga prijatelja/ica i iz LGBTQ zajednice. Uprkos spolu koji joj pripisan pri rođenju te izgledu biološkog muškarca, Di se oduvijek osjećala kao žena.

Brojne transrodne osobe i dalje su duboko neshvaćene. Kao rezultat toga, izražavanje rodnog identiteta koji je različit od biološkog spola pripisanog osobi prilikom rođenja samo produbljuje njihovu diskriminaciju. Pojmovi “spol” i “rod” često se koriste kao sinonimi, a to u široj javnosti izaziva samo još veću konfuziju i učvršćuje pogrešne stavove o problemima trans ljudi na Kosovu.

Ipak, u poređenju s trans ženama (transrodna osoba koja je u procesu tranzicije iz muškog u ženski rod), šira javnost na Kosovu — pa i u ostatku regiona — lakše prihvata trans muškarce. Njihov rodni izražaj češće nailazi na odobravanje zbog patrijarhalne stratifikacije društva; do danas, niti jedna trans žena se nije autovala u javnosti.

Dva trans muškarca, koji su ujedno i javno autovani LGBTQ aktivisti, u jednom su razgovoru za K2.0 podijelili uvjerenje da trans žene uslijed rodne neravnopravnosti imaju sličan status kao i sve žene u regiji: na nižem su položaju od muškaraca te su izloženije nasilju i manje prihvaćene u odnosu na trans muškarce.

Patrijarhalna kultura na Kosovu dodatno pogoršava komunikacijske i probleme s povjerenjem koje Di ima u vezi s vanjskim svijetom.

“Za društvo je prihvatljivije vidjeti trans muškarca. Upravo zato imate trans muškarce koji se eksponiraju — otvoreno pokazujući svoj rodni identitet — ali ne znate niti jednu trans ženu”, kaže ona.

Di još uvijek nije javno obznanila svoj status i pogrešan rodni identitet nerijetko joj se pripisuje čak i unutar LGBTQ zajednice, što doprinosi njenoj stigmatizaciji i manjku samopouzdanja.

“To je snažno utjecalo na mene”, ističe. “[Članovi/ice LGBTQ zajednice] inače me pogrešno identifikuju. Ljudi obično ne zamišljaju transrodnu ženu s kratkom kosom i muškom odjećom, već je zamišljaju sa ženskom odjećom i dužom kosom — a ja izgledam potpuno suprotno od toga. Međutim, za to nije kriva LGBTQ zajednica, zato što je duboko ukorijenjena jedna određena slika muškaraca i žena. Za to nisam kriva ni ja.”

S druge strane, izolacija i obavezno fizičko distanciranje su joj, uprkos emocionalnim implikacijama, zapravo omogućili da ostvari nekoliko sloboda koje u uobičajenim okolnostima sigurno ne bi imala. Živi sama u svom stanu u Prištini i radi putem interneta još od polovine marta, kada su radi suzbijanja koronavirusa uvedene prve mjere ograničenja.

Svakog jutra bez izuzetka prekrije kameru na laptopu kako joj niko ne bi vidio našminkano lice. Naime, Di se budi vrlo rano i eksperimentiše sa sjenilom za oči, tušem te raznim bojama i ruževima prije nego što započne onlajn sastanak s kolegama/icama.

“Budem u svojoj sobi i u tim trenucima se osjećam slobodno. Prije nisam baš bila u mogućnosti da eksperimentišem sa stilom, a sad to radim bez prestanka. Ponekad izgledam ženstvenije, ponekad se odlučim za gotički stil”, navodi. “Nikada nisam imala priliku da razvijem vlastiti stil, da otkrijem šta je to ustvari, i ovako mogu izgledati zato što ne moram izlaziti van.”

Stalni osjećaj da je pogrešnog spola — uz svu nelagodu i anksioznost — od njenog života je napravio put kroz rodnu disforiju, osjećaje kojih se ne može riješiti uprkos eksperimentiranju. S vremena na vrijeme, anksioznost joj se pomiješa sa strahom i nesigurnošću zbog neizvjesnog ishoda pandemije i tome se pokušava oduprijeti pisanjem.

“Snalazim se. Zapisujem osjećanja koja me koče i pretačem ih u poeziju”, izdvaja Di.

Sposobnost da budeš ono što jesi

Koliko je važno imati otvorenu porodicu koja vas prihvata, posebno u vremenu pandemije kada ste izolirani sa svojim najbližima, potvrđuje Gudzim* (ime koje je odabrao znači “hrabrost” na albanskom jeziku). Ovaj 25-godišnji gej muškarac iz Prištine trenutno je u izolaciji sa svojom porodicom koja prihvata njegovu seksualnost. Prilagođava se na izolaciju i smatra kako nema razloga da se žali sve dok je zdrav.

“Čitavo jutro provedem spavajući; raspored mi je odron jer do zore gledam serije. Preko dana pokušavam pomoći u kućnim poslovima kao što je čišćenje i kuhanje. Kada je sunčano, slušam muziku i “nastupan” u svojoj sobi zato što volim ples, a svakako odavno nisam bio ni na kakvom partiju. Većinu vremena provodim na društvenim mrežama, budući da jedino na taj način mogu ostati u kontaktu s prijateljima i momcima”, objašnjava Gudzim svoju svakodnevnicu u izolaciji.

Podršku koju on uživa u karantinu veliki broj LGBTQ osoba nema. Sve je više dokaza koji pokazuju da su zbog restrikcija u okviru kojih se građanima/kama nalaže da ostanu kod kuće mnogi mladi u LGBTQ zajednici zatvoreni u neprijateljskom okruženju s članovima/cama porodice ili ukućanima/kama koji ih ne podržavaju.

Povrh toga, izgledi da će mnoge LGBTQ osobe živjeti u siromaštvu i da u toku pandemije neće imati pristup adekvatnoj zdravstvenoj zaštiti, plaćenom bolovanju i osnovnim potrepštinama veći su u odnosu na opću populaciju.

Aktivisti/ce širom svijeta ukazuju na to da bi s obzirom na preopterećenost zdravstvenih sistema, medicinski tretman LGBTQ osoba, što obuhvata hormonsku terapiju i zahvate za potvrđivanje spola transrodnih osoba, mogao biti prekinut ili skinut s liste prioriteta.

Bljert (Blert) Morina, direktor LGBTQ organizacije CEL (Centar za ravnopravnost i slobodu) kaže da je na Kosovu veća vjerovatnoća da će LGBTQ osobe biti nezaposlene, tako da sada u karantini zavise od svojih porodica.

“I vaša kuća vam, između ostalog, može postati neprijatelj tokom ovakve vrste izolacije, kada se nikuda ne možete kretati; to može izazvati depresiju i anksioznost”, ističe Bljert. “Oni koji nemaju posao ili su ostali bez posla počinju zavisiti od svojih bližnjih, što isti ti članovi/ice porodice lako mogu iskoristiti i stvoriti emocionalne probleme.”

Bljert je transrodni muškarac koji se prije dvije godine javno autovao i započeo hormonsku terapiju. Od tada svake dvije sedmice prima testosteronsku injekciju (što mu olakšava tranziciju), i to pod nadzorom ljekara/ki u Skoplju koji prate cijeli proces. Budući da su granice zatvorene, u ovom periodu je daje sam sebi. Bilo kakva greška može izazvati razne neželjene efekte, stoga pokušava održavati zdrave navike i u izolaciji koju provodi u porodičnoj kući u svom selu u blizini Đakovice.

“Imam tu privilegiju da me prihvataju i da ne moram skrivati svoj identitet. Međutim, nemaju svi tu povlasticu”, navodi on. “Ponekad mislim da mi je trebao ovakav mir.”

Iza Bljerta je nevjerovatna godina: u decembru, Osnovni sud u Prištini potvrdio je njegovo pravo na promjenu i imena i oznake spola na ličnim dokumentima u historijskoj presudi za njega, transrodne osobe i cijeli LGBTQ pokret na Kosovu.

Dok razgovara s nama, zna da je negdje, pod nekim drugim krovom, još jedna osoba iz LGBTQ zajednice izložena nasilju od strane roditelja koji ga/je ne podržavaju. K2.0 je u aprilu porazgovarao s jednim gej mladićem iz Prištine koji je nam je ispričao kako otac nad njim sve intenzivnije vrši nasilje još od početka izolacije. Njegovo mentalno zdravlje se u posljednje vrijeme pogoršava, no zbog osjetljivosti slučaja ne možemo otkriti sve pojedinosti.

“Posljedice karantina i izolacije za mnoštvo LGBTQ osoba bit će nesagledive”, izdvaja Bljert. “Mentalno zdravlje će pretrpjeti štetu koja će biti vidljiva još dugo nakon blokade.”K

Naslovna fotografija: Majljinda Hodža (Majlinda Hoxha) / K2.0.

*Imena su promijenjena radi zaštite identiteta.

Ovaj članak je napisan u okviru projekta “Unapređenje položaja LGBTI osoba u društvu” koji podržava Ambasada Kraljevine Nizozemske na Kosovu, a realizira Centar za ravnopravnost i slobodu (CEL).