Dvjestotinjak ljudi je krajem juna prisustvovalo godišnjem skupu na Gazimestanu, Kosovo, radi obilježavanja Vidovdana. Srpska pravoslavna crkva posvetila je ovaj dan Caru Lazaru, koji je — kako kazuje mit o Kosovskom boju — žrtvovao svoj život za sve Srbe.

Godine 1989, Slobodan Milošević, bivši čelnik Srbije i optuženi ratni zločinac, koji je umro 2006. godine prije nego što mu je ICTY izrekao presudu, na istom tom mjestu je održao govor koji je označio početak kraja Jugoslavije i mirnog života u cijeloj regiji.

Nakon Miloševićevog govora uslijedili su krvavi ratovi i masovni zločini protiv civilnog stanovništva počinjeni u više zemalja, a koji su obuhvatali masovna silovanja, etničko čišćenje i genocid.

Za Miloševića je ovaj govor predstavljao priliku da zvanično pokrene kampanju mržnje koju su on i njegovi saradnici (od kojih su neki u optužnici ICTY-a zajedno s njim imenovani kao učesnici takozvanog udruženog zločinačkog poduhvata) godinama pažljivo pripremali i planirali.

Mediji su igrali jako važnu ulogu u toj kampanji, prenoseći poruke stvorene u političkim kabinetima. Takve poruke mržnje također su se mogle pronaći u tekstovima popularnih pjesama, filmovima, pa čak i u programima za djecu, ali i u horoskopima, te na svim mogućim neočekivanim mjestima.

Iste metode kasnije su primjenjivali i drugi političari/ke u regiji, koji su se služili nacionalizmom kako bi stvorili svijet “nas” i “njih” i time nas ujedinili u strahu i mržnji. “Nas” kao permanentnih žrtava i “njih” kao permanentnih zlotvora. Govor mržnje postao je jezik kojim svi mi govorimo i do dana današnjeg.

Taj jezik mržnje kojim govore ljudi gurnuti u ratove ostaje Miloševićeva najznačajnija ostavština, a čak ni ICTY nije našao način kako da se s time izbori.

U retrospektivi, imajući u vidu pozamašnu količinu utvrđenih činjenica, jasno možemo vidjeti da je njegova glavna svrha bila da Milošević, kao i svi druge nacionalističke vođe, opravdaju zločine koje su orkestrirali.

Danas možemo reći da su u tome uspjeli, budući da nakon skoro 30 godina i dalje čujemo i vidimo propagandu, i dalje se razdvajamo na osnovu podjela koje su nas odvele u ratove. Jedan od brojnih pripadajućih trajnih problema je i taj da se tako uklanja svaki prostor za glasove žrtava, ili za dijalog bilo koje vrste.

Bosanske priče

Širom regije se može naći mnoštvo primjera. Kao što je priča iz Višegrada, mjesta u istočnoj Bosni koje su 1992. godine “etnički očistile” snage uz podršku Miloševića, a pod komandom Radovana Karadžića, osuđenog na kaznu doživotnog zatvora pred ICTY-jem, i njegove vojske.

Krajem juna, već duže od 25 godina, osobe koje su preživjele višegradske strahote govore o slavnom kamenom mostu u ovom gradu koji je u proljeće 1992. godine bio crven — od krvi.

Dana 27. juna 1992. godine, ozloglašeni ratni zločinac Milan Lukić i njegova jedinica zvana Beli orlovi naredili su grupi od preko 60 ljudi (većinom žena i djece) da uđu u kuću, blokirali sve izlaze, a zatim je zapalili.

“Na Bikavcu sam izgubio cijelu porodicu”, rekao je Esad Tufekčić na još jednu godišnjicu obilježenu u Višegradu i ove godine. “U kući su bili moja supruga, petogodišnja kćerka i sin od nepune dvije godine. Poslije paljenja, porušili su ono što je ostalo i sve to odvezli kamionima, negdje. Ni do dan-danas ne znamo gdje. Tragamo 28 godina.” 

Iako je trenutno na odsluženju doživotne kazne u Estoniji koja mu je izrečena pred ICTY-jem, Lukić se godinama krio od pravde. Dok se skrivao, mrzilačka propaganda gradila je mit o njemu kao o heroju koji je učinio sve da zaštiti svoju naciju.

U stvarnosti je pak bio — a to je utvrdio sud — hladnokrvni ubica koji ne osjeća grižnju savjesti.

Poznajem ženu koja je silovana duže od mjesec dana u logoru za silovanje Vilina Vlas, u Višegradu. Milan Lukić lično je pred njom prerezao grkljan njenom devetogodišnjem sinu, a potom je nju i njenu dvanaestogodišnju kćerku odveo na mjesto gdje su sedmicama grupno silovane. Ta žena i njena kćerka dvoje su od pet preživjelih s mjesta gdje je bilo zatočeno više od 200 žena.

Da bi sve te ubice sakrila, ono što propaganda čini jeste da briše priče žrtava. Mnogi koji danas žive u Višegradu nikada nisu čuli Tufekčićevu kao ni priče onih koji su preživjeli Vilinu Vlas.

Njih ustvari nije toliko teško pronaći, ali ih je jezik mržnje kojim su naučili govoriti tokom godina držao podalje od istine.

Od početka prvih ratova u Jugoslaviji prošlo je skoro 30 godina. Tri decenije u kojima su ljudi u našoj regiji postali stručnjaci za to kako se treba — i ne treba — suočiti s prošlošću.

Suočavanje s prošlošću između ostalog podrazumijeva i saznavanje imena počinitelja zločina i njihovo procesuiranje, kao i identifikaciju žrtava. To također zahtijeva upotrebu vrlo jasnog jezika zasnovanog na činjenicama, te nazivanje onih koji su ubijali ubicama, onih koji su silovali silovateljima i onih koji su mučili mučiteljima.

K2.0 je nedavno ugostio akademkinju i aktivisticu za zaštitu okolišta svjetskog glasa, Vandanu Shivu, koja je izjavila da imenovanjem zločina — poput genocida — i prozivanjem počinitelja tih zločina, žrtve preuzimaju moć.

Jer je jezik mržnje bio uspješan u “romantizaciji” pojma “ratni zločinac”, stvorivši mit koji glasi da su oni koji su počinili masovne zločine uradili to da zaštite “nas” od “njih”. Zato širom regije možemo vidjeti da se neki poistovjećuju sa zločincima. Sjetite se svih onih “Svi smo mi…”, nakon kojih slijedi ime osobe optužene za ratne zločine.

Za to vrijeme, preživjeli, mrtvi i nestali, te njihove porodice, uglavnom su zaboravljeni — spominju su se samo kada trebaju biti iskorišteni za neku drugu svrhu.

Utvrđivanje činjenica

Jedan od načina na koje se može omogućiti da se priče žrtava i glasovi preživjelih čuju jeste suđenje za ratne zločine.

Pred ICTY-jem je vođeno preko 160 sudskih procesa protiv pojedinaca iz svih postjugoslavenskih država, s tim da su se i domaći sudovi pobrinuli za određeni broj predmeta. Svi znamo da to ni izbliza nije idealna institucija, ali makar daje temelj svima, i to ne samo ljudima iz regije, da razmotre činjenice i oslone se na njih da bi počeli učiti kako da žive s naslijeđima prošlosti.

Kosovo, gdje je do danas vođen relativno mali broj predmeta protiv počinitelja ratnih zločina, ima priliku da uči od drugih zemalja regije.

Specijalizovano vijeće je kao i ICTY nesavršen sistem oko kojeg se stalno javljaju problemi i nesuglasice. Kao što je slučaj i s potonjim, s obzirom na način na koji je Vijeće formirano, to jest pod intenzivnim pritiskom međunarodne zajednice, tom procesu u očima brojnih građana nedostaje legitimitet. Mnogi na Kosovu ujedno smatraju da je njegova specifična nadležnost diskriminativna zbog toga što je usmjerena na zločine koje su navodno počinile osobe iz jedne etničke skupine — Albanci.

Međutim, uprkos svim kritikama, optužnice Specijalizovanog tužiteljstva predstavljaju priliku za davanje doprinosa procesu suočavanja s prošlošću — što je slučaj i sa svim drugim sudovima za ratne zločine širom regije.

Osobe koje su optužene trebale bi biti izvedene pred sud i imati pravo na odbranu. Preživjeli bi trebali imati priliku da se čuju njihova svjedočenja.

Najnoviji takav predmet odnosi se na predsjednika Kosova, Hashima Thaçija, koji bi prema Specijalizovanom tužiteljstvu mogao snositi odgovornost između ostalog za zločin ubistva gotovo 100 osoba — on sve te optužbe izričito negira.

Što je možda i neminovno nakon podizanja optužnice za ratne zločine protiv aktualnog predsjednika, upravo je Thaçi u središtu pažnje javnosti već nekoliko sedmica unazad — tih “gotovo 100 osoba” još uvijek je samo broj naveden u tekstu optužnice.

Kako bismo čuli njihove priče, ili priče o zločinima koje je neko počinio, javnost će morati pričekati suđenje, ukoliko Sud potvrdi optužnicu. Potom ćemo se svi morati nadati — i insistirati na tome — da će mediji izvještavati o zločinima i žrtvama, a ne samo odbrana, što je do sada bilo uobičajeno kada je riječ o predmetima ratnih zločina.

U međuvremenu, Thaçijeva slatkorječiva poruka za medije možda i jest vezana za prihvatanje pravde i pravosudnih procesa, ali on se poput mnogih koji su optuženi za ratne zločine u regiji prije njega također odlučio sakriti iza kolektiva — ogrnuti se plaštom heroja, istovremeno se iznova pozivajući na podjele. Odlučivši da smjesta promijeni sliku na Facebooku i postavi grb OVK prije nego što je izdao bilo kakvo saopćenje u vezi s optužnicom Specijalizovanog tužiteljstva, poslao je nedvosmislenu poruku o tome kakav narativ namjerava izgraditi.

Još jednom je važno istaći da je pojedinac — Hashim Thaçi — taj koji je izveden pred lice pravde zbog navodnih zločina. Njegov pokušaj da to postavi tako kao da će OVK — ili albanski narod — potencijalno pred sud samo je već prokazan trik čiji je cilj zadobiti podršku šire javnosti i umaći temeljitoj provjeri koju sa sobom nosi eventualni pravosudni proces.

I dok je ovako sva pažnja javnosti garantovano skrenuta na optuženike i optužnicu, kao i u mnogim prijašnjim slučajevima, to ujedno znači i da su preživjeli zanemareni, gotovo zaboravljeni, i ušutkani. Još jednom skriveni iza jezika “nas” i “njih”. 

Taj se jezik već pokazao kao savršeno utočište za druge optužene za ratne zločine u prošlosti. Njime se opravdavaju i negiraju i oni najgnusniji zločini, pri čemu se krivica prebacuje s optuženih na one koji su izgubili živote. Mitovi su ukorijenjeni u njega, a stvarnost je gurnuta ustranu, pa čak i izbrisana.

U pojedinim slučajevima, sličan jezik je od dokazanih ubica u krajnjoj liniji načinio heroje. U svim slučajevima je pak učinio da iskustvo preživjelih nestane.

Sud nije ni potvrdio optužnicu protiv njega, ali paralela s pojedincima koji su prethodno optuženi za ratne zločine u regiji prisutna je u narativu kojim se Thaçi želi poslužiti — narativu o junaku koji je spreman žrtvovati se za viši cilj.

Kakav god da bude ishod eventualnog suđenja, to je narativ kojim se ponovo oduzima glas preživjelima.

Za to vrijeme, kako bismo vratili glas svima onima koji su preživjeli ratne zločine, moramo početi mijenjati jezik kojim govorimo, ili ćemo u suprotnom zauvijek biti osuđeni na život u mržnji. Što je Milošević i želio.

Brisanje glasova preživjelih te veličanje krivaca i onih za koje se sumnja da su počinili zločine ne čini dobru osnovu za suočavanje s prošlošću.

Neki bi rekli da to iziskuje političku volju, i to bi sigurno moglo biti od pomoći. No — uzevši u obzir različite primjere iz regije, ali i svijeta — smatram kako je na ljudima koji žele živjeti mirnim životom da odigraju najvažniju ulogu, i to tako što će se uključiti u međusobni dijalog zasnovan na činjenicama i argumentima, uklanjajući jezik mržnje iz naših života.

Naslovna fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.