Godina 2020, koja polako istječe, ostat će svima u sjećanju po pandemiji i bezbroj ličnih borbi i sukoba kroz koje smo prolazili pokušavajući se nositi s nedostatkom sloboda usljed nametnutih mjera.

No, ni u takvim vremenima, oni pravi buntovnici i buntovnice nisu mirovali.

Nisu odustajali od protesta, od toga da javno govore o problemima, od pravnih bitki i svih drugih formi praktikovanja demokratije — boreći se za slobode i prava svih. I dalje su propitivali one na vlasti, tražili odgovornost, i najvažnije, tražili promjene.

U želji da saznamo šta motivira građane i građanke širom regije da povedu bunt protiv raznih vrsti nepravdi, K2.0 je identifikovao šest buntovnika/ca u regiji. To su ljudi koji žive oko nas i koji odoljevaju apsurdima Balkana, i još se bore, često uprkos svemu, suočavajući se sa prijetnjama i zlostavljanjima.

Naravno, ima puno više buntovnika/ca u regiji u kojoj je razloga za pobunu beskrajno puno.

Davor Dragičević je poveo pravu pobunu u BiH nakon što je 2018. godine, pod još uvijek do kraja nerazjašnjenim okolnostima, ubijen njegov 21-godišnji sin David. Ubrzo se formirala grupa “Pravda za Davida”, koju su predvodili Davidov otac Davor i majka Suzana. Davor i Suzana pokrenuli su masu ljudi koja im se svakodnevno pridruživala mjesecima, sve dok policija nije zabranila okupljanja i protjerala grupu sa trga. Davor je priveden u policiju, a nakon puštanja odlazi iz zemlje. Već dvije godine je u Austriji, no od borbe za pravdu ne odustaje.

Ove godine u decembru navršile su se tri godine borbe za istinu i pravdu o smrti Davida Dragičevića. Foto: Zahvaljujemo pokretu Pravda za Davida.

K2.0: Davore, među rijetkima ste koji se tako bučno i hrabro pobunili protiv nepravde u BiH. Protiv čega ste vi zapravo ustali; sistema, države, politike…?

Davor Dragičević: Protiv sistema korumpirane države, protiv ubica, zločinaca. Mene ne zanima kakve će posljedice biti za entitet i BiH. Po bilo koga. Ne možete mi ubiti dijete!

Čovjek teško prihvati kada dijete nastrada nesretnim slučajem, neko se pomiri, neko ne. Ali ovo je udruženi zločinački poduhvat, ovo je organizovano ubistvo.

U tom kontekstu, ne smatram se uopšte hrabrim. Mislim da bi svaki roditelj to uradio za svoje dijete. Jer život je nešto najvažnije, a o djeci da ne govorimo. Dijete oprostiti neću, a imena ubica znam. Tražim pravdu za svoje dijete, ne za sebe.

I znam protiv koga sam krenuo: protiv vrha države, protiv korumpiranih političara, ubica, zločinaca, mafijaša, uvezane hobotnice. Ja ću ići do kraja, boriću se dok god budem živ.

Trenutno ste u Austriji. Zbog čega ste morali napustiti BiH?

Tog 30. (decembra 2018.) lovili su nas sve kao pse. Od 25, kad su mene uhapsili, pa narednih pet dana, policija je djelovala sa namjerom da rasture grupu Pravda za Davida, a mene na određeni način sklone. Na njihovu žalost, nisu me uhvatili.

Završio bih kao i moje dijete, to je ono što je sigurno. Možda bih, a možda i ne, bio pronađen. S tim bi ova borba završila. Kad te nema, nema više ko nastaviti borbu. Svjestan sam toga i uradiću sve da dođem do cilja, bez obzira na sredstva koja ću morati upotrijebiti.

Niko više sada ne bi spominjao ubistvo Davida Dragičevića jer oni imaju mehanizme. Davida su držali šest dana i noći dok smo ga mi tražili. To je potvrđeno. Možete zamisliti razmjere tog zločina, da držite dijete, a da pravite konstrukciju da je opljačkao kuću, a kad ga ubijete da biste to prikazali na frekvenciji RTRS-a [Javni servis u entitetu Republika Srpska].

Morao sam otići da bih spasio svoj život i nastavio borbu. Ali, i da su me zatvorili, borio bih se dok god sam živ. Zid je jedino kad umrete, kad dođe smrt. Uvijek ima načina na koje se možete boriti, ima dobrih ljudi koji pomažu, važno je samo ne odustajati. Ako odustanete i pokleknete, vide neku vašu slabost, teško se vratiti. Nikada neću odustati bez obzira na ishod.

Uskoro će tri godine od Davidove smrti, otkako je sve i počelo, vaš protest i borba za istinu. Kako ste, kako trenutno živite?

Najvažnije mi je da sam, ovdje gdje jesam, slobodan, da me ne progoni policija, ne progoni me vlada. Odavde mogu nastaviti borbu, dok sam u BiH apsolutno nezaštićen i izložen progonu policije.

Koja je cijena te borbe u BiH? Tog bunta?

Ne znam kakav je čiji karakter. Ali nisam od onih koji mogu biti nečiji rob. Od kad sam bio dijete i imao svoju slobodu, nikada nisam volio biti ničiji rob, ni rob sistema, i tako je 50 godina.

Učestvovao sam u ratu u BiH, ratni vojni invalid sam, od države nisam nikada ništa dobio a nisam ni tražio. Imao sam svoje ciljeve i sam sam ih ostvarivao. Za 50 godina nikada nisam uperio prstom ni u koga: sad su mi ubili dijete, sad neće dobro proći.

Svjedočili smo policijskoj represiji prema vama i grupi. Ljudi su privođeni, tjerani sa ulica, uklanjani su simboli sjećanja na Davida, kao što je Davidovo srce… Šta to govori o BiH kao društvu?

To je gest koji je nama mnogo značio, to srce na ulici — ljubav za moje dijete. Ono je smetalo ljudima koji su počinili zločin. Obalu Crkvene gdje je pronađeno njegovo tijelo, koji je bio zapušten, ljudi su uredili, ošišali travu…

Ali ubicama smeta svaki pomen na taj zločin, smeta im svaki logo Davida Dragičevića, smeta im sve i jedan pripadnik grupe.

U decembru 2018, po naređenju vlasti, uklonjeno je srce koje su građani i građanke napravili na glavnom trgu u Banjoj Luci u spomen na ubijenog Davida. Foto: Zahvaljujemo organizaciji Oštra nula.

Ovo je neki balkanski fašizam, na koji ljudi zatvaraju oči. Ali rekao sam im: dogodiće se i njima. Jer sistem sam od sebe, ako je nefunkcionalan, ne istražuje ubistva, ne privodi ubice, nema vladavine prava. Nije to Marfijev zakon, ali dogodiće se svima, jer jednostavno to ne može tako funkcionisati, nigdje nije dalo rezultate.

Učesnici protesta dobili su prekršajne prijave?

Prekršajni nalozi izdavani su su zbog uzvika: “Pravda!” Ali sve presude zasad su u našu korist. Znao sam da će to tako biti. Svi nalozi su do sada pali na sudu, to je oko milion KM i plaćaju ih budžetski korisnici entiteta. Ne policija koja je to uradila nego iz budžeta.

Uhapšeni ste krajem decembra 2018. i pušteni dan nakon. Šta pamtite iz te noći?

Dvadeset i četvrtog decembra, dvojica insajdera inspektora iz MUP-a RS-a došli su prije ponoći u moju kuću. Otišao sam na sastanak sa njima i samo su mi predočili ono što sam znao — da se za sutra sprema moje hapšenje.

Ja sam 25. 12. sa Davidovom majkom krenuo u grad jer je ona trebala doktoru, međutim odmah su me nelegalno presreli blizu kuće, bez ikakvih oznaka policije i krenuli su da me ganjaju po gradu. Moj cilj je bio da dođem na trg gdje je Davidovo srce, pa poslije neka me tamo uhapse.

Kad su me priveli u policijsku stanicu u Banjaluci, već su imali naloge i za uklanjanje srca i za moje hapšenje. Nisam želio potpisati ni to ni jedan drugi dokument. Poslije toga su uhapsili Davidovu majku, koja je nosila Davidovu sliku i pitala ko je ubio njeno dijete. Uhapsili su i druge članove grupe Pravda za Davida, maltretirali ih, proganjali, upotrijebili su i fizičku silu.

Kako izgleda ta borba, šta možete učiniti iz inostranstva?

Trenutno ja djelujem odavde, a ljudi koji su oko nas i koji nam pomažu iz BiH. Ovdje smo osnovali udruženje Gerechtigkeit fur David und alle Kinder von Bosnien und Herzegowina [Pravda za Davida i svu djecu Bosne i Hercegovine]. Pišemo međunarodnoj zajednici, Evropskoj uniji i na sve moguće načine pokušavamo doprijeti do tih ljudi da se sazna prava istina. Da izvršimo određeni pritisak, jer u ovo što se dešava u pravosuđu BiH direktno je involvirana EU.

Vas je vlast okarakterisala kao protivnika. Bili ste optuživani za napad na institucije.

U tom kontekstu ja jesam buntovnik. I svi oni ljudi koji su stali iza mene — mi idemo protiv sistema.

Nema za šta me dosad nisu optužili — mene i moje dijete — pa smo nekim dokazima to opovrgli. Znao sam da će ići na najružniji način prema meni i ljudima koji su stali uz mene. Ja sam po njima rušilac Republike Srpske.

Ako oni smatraju da sam ja rušilac tog sistema, takvog MUP-a, takvog tužilaštva, takvih institucija, ja ću biti ponosan da budem rušilac tog režima i da nešto promijenim. To oni nazivaju institucijama, ali to nisu institucije.

Trpjeli su i ljudi koji su stali uz vas, članovi grupe Pravda za Davida?

Devetnaestog decembra navršilo se 1000 dana otkako ljudi svakodnevno stoje na ulici, sada ispred hrama i traže samo jedno — pravdu. To je pravda zbog koje su proganjani, šikanirani i imaju sudske procese. Ali sve presude su oslobađajuće. Čega se vlast boji? 

Do ovoga uopšte nije trebalo doći, do mog izlaska na trg. Ovo je sve neki nusproizvod i zato ne prihvatam odgovornost ni za šta što se dogodilo od momenta ubistva mog djeteta. Oni se diče da postoje institucije, ali ove koje postoje nisu uradile ništa osim zataškavanja ubistva i daljeg kriminalizovanja mog pokojnog djeteta. Iako ja nemam problema s tim, boli me zbog tih ljudi u Banjaluci.

Šta imate na raspolaganju kad ustanete protiv sistema, je li BiH država u kojoj možete nešto učiniti i kako?

Vrlo teško. Bile su dvije sahrane Davida Dragičevića. Na prvoj sam se popeo na grob i obećao svom djetetu da ću pronaći ubice. Ali u BiH vas svi šikaniraju, odbijaju ili vam daju lažnu podršku, pa i EU.

Rekao sam im: meni ne trebaju vaši izrazi saučešća, ni tapšanje po ramenu, meni treba konkretna pomoć. Nažalost, na to niko nije spreman. Jedino nekoliko medijskih kuća i novinara, ali na neku široku podršku nećete naići. Tipkanje iz fotelje nije način na koji se prava podrška manifestuje.

Ja razumijem sve ljude, ali neka oni probaju mene razumjeti. Meni je dijete ubijeno. Hiljadu dana, 24 sata sam ja u tome non-stop. A opstrukcije dolaze sa svih strana. Dakle hiljadu dana — ljudi stoje i traže nešto što bi u uređenoj demokratskoj zemlji bilo normalno, da se kazne ubice jednog djeteta.

Ipak, osim što traže da se kazne ubice vašeg djeteta, ta borba je izašla iz ličnih okvira: ljudi oko vas i u BiH su je počeli doživljavati i kao neku univerzalniju borbu. Gledali su u vas kao da ste neka promjena. Jeste li toga bili svjesni? Je li to bio jedan od vaših ciljeva?

Ja sam imao taj dojam, ali ja nisam političar, ja sam otac ubijenog Davida Dragičevića.

Ne kao političar, već ideja promjene u društvu?

U svakom svom govoru sam govorio da nisam heroj već običan čovjek koji je u sebi našao snage i neće da pređe preko toga, da pokažem ostalim ljudima da se može. Da me ne doživljavaju kao nekog idola i predvodnika, već da pokažem ljudima da se može. Nisu bili u mojoj situaciji, ali može se sve sa istrajnošću.

Ubijeni David Dragičević postao je simbol borbe za pravdu u BiH. Foto: Zahvaljujemo organizaciji Oštra nula.

Zašto vam se nije dopalo da značite neku promjenu? U jednom trenutku ipak ste pokrenuli tradicionalno apatične ljude?

Devedeset posto ljudi na Trgu nije bilo iskreno, stali su tu radi nekih svojih interesa. Ja sam stao za svoje dijete: ako smo rekli Pravda za Davida, idemo do kraja dok se ne otkrije istina.

Tih ljudi više nema, ali ne zamjeram im. Rekao sam: ne volim zmiju hvatati tuđim rukama, uhvatit ću je svojim. Nek’ narod polako umire.

Ja sam uvijek volio reći da u BiH imate tri grupe: one koji su za sistem, one koji su protiv i one koji šute. Oni rade pametno, gledaju da ostvare pravo na zaposlenje u zemljama EU, šute i odlaze iz BiH. I moji pokojni roditelji su bili na privremenom radu u inostranstvu, ali njihov cilj je bio da se vrate u svoju državu koju vole. A sada vidimo da mladi ljudi, mlade porodice, odlaze i brišu svaki trag sa svjim korijenima i svojom državom.

Jer nije država ona gdje si rob, gdje te tlače, gdje non-stop manipulišu tobom, posebno medijski i na svaki način, gdje je nepotizam. Zemlja je tamo gdje ti neko nešto pruži.

Petog oktobra te godine na ulici je bilo oko 40 hiljada ljudi. Ne znam da li je iko u BiH u skorije vrijeme okupio toliko ljudi na jednom mjestu?

Tada se okupilo 40 hiljada ljudi, i tolike sam presije imao da krenem i na zgradu Vlade. Bilo je mnogo ubačenih elemenata, ali su uz mene ostali moja rodbina, prijatelji, čak i ljudi koje prije toga nikada nisam poznavao, a koji i dalje svakodnevno dolaze. Srodio sam se s njima a na početku sam im rekao da ne znam da li bih bio toliko hrabar i učinio za njih to što oni čine za mene.

Osnovali ste političku partiju koja je na izborima u novembru osvojila nešto više od dvije hiljade glasova. Znači li to da je to jedini put da dođe do promjena u društvu, da vi lično dođete do istine, taj politički angažman? Ili to doživljavate kao dio građanskog aktivizma?

Moja zamisao je odavno bila da se osnuje politička partija iako su nas svi odbijali od toga. Ali politika kroji sudbinu naroda u BiH, pravosuđe, tužilaštvo, policiju. Formirali smo partiju, zadovoljan sam rezultatima lokanih izbora, ali mi nastavljamo dalje. Ne želimo nikoga vući za rukav, hiljadu dana kroz grupu Pravda za Davida dokazujemo način na koji se borimo — ne riječima već djelima.

Ove dvije godine u Austriji na određeni način su me preporodile i fizički i psihički jer sam ovdje slobodan čovjek i sa ove razdaljine odakle sve pratim, drugačije gledam na tu svijest i žao mi je naroda u BiH. Svaki dan imate afere, a ne događa se ništa.

Mjesecima tokom 2018. su se na na glavnom trgu okupljale hiljade ljudi podržavajući Davora i njegovu borbu. Foto: Zahvaljujemo Aleksandru Trifunoviću.

Možda neko misli da su neki moji koraci bili radikalni, ali nemate vi šta u BiH nakon 25 godina Dejtona eksperimentisati. Apsolutno ništa se nije dogodilo. Čak smo se vratili u srednji vijek. Narod mora izaći na ulice. Dok se nešto ne promijeni ne vraćam se kući.

Jesmo li mazohisti pa volimo biti robovi, ili smo skloni predrasudama? Nacionalizam je još duboko ukorijenjen u BiH, dok se 90 posto građana još uvijek tome vraća, ne mogu naći u sebi snage da to prevaziđu i krenu dalje.

Šta vi i vaša stranka zapravo tražite? Na ličnom nivou razrješenje slučaja Davida Dragičevića, ali generalno, u društvu?

Tražimo vladavinu prava i pravo na život, a ostalo su rješivi izbori. Izaći ćemo i na Opšte izbore 2022. i očekujemo dosta bolji rezultat, ako narod prepozna ko smo, šta smo i za šta se zalažemo.

Osnova su državne institucije koje moraju biti stub nekog društva, moralna vertikala, što u BiH ne postoje. To prvo moramo promijeniti, a ostalo je lakše. U svim aferama toliko istih ljudi imate upleteno da je to za nepovjerovati. U ubistvima, privrednom kriminalu, građevinskom, ista struktura ljudi vlada već 25 godina. Neka me neko demantuje, ali jesu li išta donijeli dobro BiH, entitetima, društvu, narodu, ili samo svojoj ličnoj koristi?

Politika je, ne samo u BiH, prljav posao. Mislite li da možete drugačije?

Ljudi moraju biti svjesni, tražiti svoju slobodu, svoja prava, svi smo jedinke i moramo se boriti sami. Bilo kakav kompromis je pogrešan. Da sam ja napravio ijedan kompromis, Pravda za Davida više ne bi postojala. Jednog dana želim tužiti RS za udruženi zločinački poduhvat: ubili su mi dijete i u tome me niko neće spriječiti.

Osnovali ste organizaciju u Austriji jer niste dobili odobrenje u BiH. Zbog čega?

Iako sam u Sarajevu dobio sve potrebne papire za nevladino udruženje Pravda za Davida, u Banjoj Luci nismo mogli registrovati udruženje jer nije navodno moglo da prođe kroz sistem. Moji prijatelji su registrovali udruženje Put pravde, a Davidova majka Suzana i ja ovdje u Austriji drugo udruženje. Pravda za Davida tako je neformalna grupa, a ne registrovano udruženje.

Iako u BiH postoji mnogo tih NVO, ali čim dobiju neki novac za projekat, urade to i gase se. Ispada mi da su tu da vlasti čak i odgovara masa tih NVO da bi prikazali da kod nas postoji demokratija i vladavina prava. A te organizacije u suštini ništa nisu doprinijele 25 godina od Dejtona.

U BiH ipak postoje NVO koje nisu bliske vlasti. Jesu li se vas više bojali, pa vam nisu dali da se registrujete?

Pa da, oni su se u tom momentu bojali Pravde za Davida. U tom momentu je u toj grupi na Facebooku bilo više od 360 hiljada ljudi, skupovi u Banja Luci su bili svakodnevni. Uplašili su se stvarne istinske promjene jer je tada zaista bio neki žar u ljudima i volja da se krene u promjene. 

Podnijeli su krivične prijave protiv nas, čekali su momenat da nam na sudu montiraju proces, za rušenje RS-a, institucija, čak poslije meni i za pokušaj državnog udara.

Šta onda osoba koja odluči da se pobuni protiv sistema ima na raspolaganju? Koja su vaša sredstva za borbu ako ne vjerujete u institucije, a smatrate i da je dio ljudi želio da vas zloupotrijebi?

Imate svoju istinu. Ja imam svoju ljubav prema svom djetetu, i istrajnost.

Ja kažem opet da ja nisam bitan, ne borim se za sebe već za svoje ubijeno dijete. Mene ne interesuju posljedice, dovoljno sam uradio i svima se obratio, svim institucijama, podnio krivične i prekršajne prijave. Na miran i dostojanstven način sam tražio istinu o svom djetetu. To je vrlo težak period: možete se osloniti samo na svoju ljubav i istrajnost, i ono za šta se borite, ali taj cilj se ne može platiti.

Moj cilj je da se Davidove ubice privedu pravdi, i on nema cijenu i nema kompromisa ni prema kome.

Da li bi vašim povratkom i okončanjem Davidovog slučaja bila okončana i vaša borba ili biste nastavili dalje za neke druge ciljeve?

Uslovi se mogu stvoriti vladavinom prava. Dok god je ubica na slobodi naravno da neću biti slobodan.

Vratio bih se. Svjestan sam da je narod gledao u mene, pa bih se vratio kad bi bio sudski proces da dokažem narodu — vidite da može. Na koji način smo se mi borili. Nakon što dođem do pravde za svoje dijete, ja sam na raspolaganju svakom čovjeku i volio bih pomoći narodu u BiH, i djelima ne samo pričom, i humanitarno i na svaki drugi način.

Volio bih otići u svaki dio BiH da vidim da li je neko ugrožen i od koga. To je moj dug što mi pomažu ono što sam ne bih mogao — da dođem do istine za Pravdu za Davida.

Davor Dragičević kaže da bi se vratio u BiH kada bi ubice njegovog sina bile pronađene, ali da to ne bi bio kraj njegove borbe za pravdu. Foto: Zahvaljujemo pokretu Pravda za Davida.

Mislite da se nisu desile promjene na izborima?

Ma apsolutno nikakve promjene se nisu desile. Narod izgleda može da živi hiljadu godina čekajući da bude bolje. Ali trg u Banja Luci nije slobodan, Banja Luka nije slobodna, Pravda za Davida ne može otići na trg, proganjani su. Ako je to ta sloboda koju predstavljaju, za druge ljude nije. Sve se svodi na neka obećanja, ali konkretne stvari zasad ja lično, i ljudi bliski meni, ne vidimo. Ubice su slobodne, i za njih je to slobodan grad.

Jesu li vas htjeli iskoristiti u jednom trenutku određene opozicione političke struje? Prije nego što ste otišli iz zemlje? Jeste Ii se tako osjećali?

Nisam se ja tako osjećao, to je bila činjenica. Samo nisu mene i moje dijete, ja sam se od početka distancirao. Narod je htio da čuje i tu opozicionu liniju, a onda poslije izbora u oktobru 2018, dolazio meni i plakao da su izdali ovo sve. Sad opet rade isto pa će nakon par mjeseci opet reći bio si u pravu, ali tada je gotovo.

Masa ljudi koja je tu stajala borila se za svoje političke poene, lične interese, nisu iskreno stali. Ja sam to znao, ali jednostavno bilo je mnogo ljudi koji očekuju njihovu podršku. Svaki čovjek ima neke svoje probleme, a priča se mnogo raširila. Ali ja sam se držao dokumenata, i nisam im dozvoljavao da se popnu za govornicu, već su bili ispod mene, jer oni trebaju služiti narodu, a ne narod njima. Okoristili su se.

Određene strukture su vidjele svoju priliku, kao i svuda, ali dok nas nisu otjerali bili smo dostojanstveni. Bio je to jedan čas demokratije, nijedan incident se nije dogodio. Ljudi su tako htjeli. Ja sam imao svoj nastup, svoj govor, pustio sam i druge da govore, a da li sam se slagao, to je nešto drugo.

Političar nisam, ali ako treba, mogu vrlo lako biti. Kod njih je politika samo riječ. U BiH ako neko želi da vas odstrani, kaže: “Ne razumiješ se ti, to je politika.” Ali to nije politika, nego čisti kriminal, korupcija, nepotizam i ostalo. Politika je nešto drugo.

Kao jedan od najgorih poraza demokratije i pobjeda nepravde, kako želite, doživljena je i ekshumacija Davidovog tijela. Prevezeno je u Austriju, gdje je ponovo sahranjen.

Da, David je sahranjen u Austriji. Na vlasti u entitetu je zločinački režim. Vidjeli ste sve konstrukcije koje su napravili, od pres-konferencije, dvije obdukcije, dvije sahrane. Ovdje je David našao mir.

Fizički nisam mogao da čuvam i srce, da provodim vrijeme na groblju da bih ga štitio, da ga vandali ne bi oštetili. Grob je vječna kuća, a nije imao mira, u tom zločinačkom entitetu David nikada ne bi imao mira. I to je ono što sam znao, i htio sam da moje dijete konačno nađe mir.

Da ja, majka, bilo ko, možemo otići, upaliti svijeću, prekrstiti se, provesti neko vrijeme tu u tišini, a dole to nije bilo moguće.K

Naslovna fotografija: Zahvaljujemo pokretu Pravda za Davida.