Opisana kao “čudesna pankerska autorica” koja “plijeni pažnju”, Ece Temelkuran je jedna od najhvaljenijih i najistaknutnijih misliteljica u današnjoj Evropi.

Poznata novinarka i politička analitičarka napisala je dvanaest knjiga, a u žiži svjetske javnosti našla se kada je dobila otkaz sa novinarskog posla u Turskoj — i to nakon što je u svojim tekstovima kritikovala vlasti. Ipak, i dan-danas važi za jednu od najutjecajnijih turskih žurnalistica te je dva puta i proglašena za najčitaniju kolumnisticu u zemlji. Prije je pisala za novine Miliyet i Habertürk, te je objavljivala u listovima The Guardian, Le Monde Diplomatique, The New York Times i drugim međunarodnim medijima.

Za knjigu “Kako izgubiti zemlju: Sedam koraka od demokratije do diktature”, koju je Temelkuran objavila 2019. godine, kanadska spisateljica Margaret Atwood kazala je da je “neophodna”. Temelkuran u toj knjizi analizira uspon desničarskog populizma, pri čemu prikazuje način na koji isti funkcioniše te upozorava na prve znakove slabljenja demokratije. U svojoj najnovijoj knjizi, “Zajedno: Deset odabira za bolje danas” (izdata 2021. godine), Temelkuran predstavlja niz optimističnih odluka koje ljudi mogu donijeti kako bi se suprotstavili problemima današnjice.

Temelkuran je ujedno i uspješna romansijerka čija su djela prevedena na mnoge jezike. Godine 2017, za “Žene koje pušu u čvorove” — prvi njen roman preveden na engleski — na Međunarodnom festivalu knjige u Edinburgu osvojila je nagradu za najbolje djelo.

Pod pritiskom vlasti Temelkuran je odlučila da napusti Tursku, a danas živi i radi u Hrvatskoj. S autoricom smo putem Zooma porazgovarali o demokratskom nazatku u svijetu, prijetnjama za slobodu govora i izvorima nade.

Photo: Zahvaljujemo Ece Temelkuran.

K2.0: Osjećam obavezu da ovaj razgovor započnem spomenom na uglednog turskog novinara Sedefa Kabaşa, koji je zatvoren zbog uvredljivih opaski iznijetih na račun turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. S druge strane, u Evropi pratimo sagu o Julianu Assangeu. Ta dva slučaja su različita, ali oba se tiču slobode medija, slobode govora i prava na istinu. Ima li razloga za zabrinutost u vezi sa ugrožavanjem tih sloboda i prava?

Ece Temelkuran: To je i više nego zabrinjavajuće jer su zatvaranja dosad nailazila u valovima, a pogotovo zatvaranja novinara_ki u Turskoj. Stanje je ovakvo već duže vrijeme i mnogo je slučajeva. Nažalost, građani_ke — oni koji su politički aktivni i koji se bave problemima vezanim za slobodu izražavanja — još uvijek prate razvoj situacije, ali ostali i ne baš. Mislim da je razlog prije svega to što su građani_ke zaokupljeni preživljavanjem, s obzirom na aktualnu ekonomsku krizu u Turskoj. Uslovi života su prilično teški, pa se kod ljudi javlja neka vrsta ravnodušnosti prema takvim slučajevima.

Tuska, jasno, nikad nije bila raj za slobodu izražavanja. Međutim, posljednjih deset godina stanje je naročito teško. I sve je gore i gore. Mislim da se razvija normalizacija, tako da kažem, jer ovi rafalni slučajevi koji se dešavaju jedan za drugim iscrpili su narod i smanjili nivo interesovanja. A zatvaranje novinara_ki nije se normalizovalo odjednom. To je zapravo trajalo više od deset godina. Sad ima toliko slučajeva da je u principu sve postalo takoreći normalno. Nažalost.

Što se tiče ostatka svijeta, ista greška se pravi i na Zapadu. Malo je ljudi koji smatraju da je interesovanje za Juliana Assangea, davanje podrške i praćenje njegovog slučaja važno za slobodu izražavanja. Prema svemu sudeći, propaganda vezana za Juliana Assangea je prilično uspješna, tako da se ovaj slučaj ne percipira kao problem koji se odnosi na slobodu izražavanja, već kao slučaj špijunaže.

Stanje je žalosno zato što ovi rovovi, da ih tako nazovem, rovovi u borbi za slobodu demokratije… Kad izgubite jedan rov, postaje još gore. Dublji je prodor. Mislim da ljudi ustvari nisu ni svjesni da je, ako ode rov, ako se pređe jedan prag, autoritarnim režimima i desnim populistima lakše preduzeti naredni korak, a naredni korak… Mnogo je teže sačuvati naredno uporište, tako da se izrazim.

Pokušavam da ljude — i to posebno zapadnu publiku — informišem o desničarskim populističkim režimima, odn. autoritarnim režimima. Neke stvari se mogu zaključiti na osnovu dešavanja u Turskoj, gdje je gotovo sve u pogledu slobode izražavanja, demokratskih sredstava itd. izgubljeno. U Turskoj je 2013. došlo do masovne pobune, ali dotad se stanje postepeno pogoršavalo. A društva imaju tu naviku da ne primjećuju ovakvu gradaciju kad se dešava njima.

Zaista je žalosno sve to gledati, naročito nakon onoga što smo doživjeli u Turskoj. Žalosno je gledati kako se ista stvar ponovo dešava u drugim zemljama, i to posebno u zemljama Zapada — na koje obično gledamo kao na raj za slobodu izražavanja.

Na to upozoravate u svojoj novoj knjizi, ali čini se da ljudi ne shvataju poruku. Sada živite na Balkanu, koji na EU gleda kao da je ona izvor demokratije i kao da će ulazak u EU spasiti cijelu regiju. Međutim, predstojeći izbori zakazani u nekoliko zemalja Evropske unije mogli bi biti uvertira u velike probleme. Kako sve navedeno utječe na Balkan, uključujući Tursku?

Jučer sam pročitala jedan tvit — čak sam i komentarisala i retvitovala — koji pokazuje da se u današnjem vremenu sve normalizuje. Naime, neki momak iz Ukrajine je na engleskom postavio pitanje svima u svijetu. Napisao je da će očigledno biti rata, pa je upitao: “Može li mi neko reći šta da radim kad izbije rat? Kako da se ponašam u svakodnevnom životu? Šta je prvo što bi trebalo da uradim?” Odgovorio je neki momak iz Afrike i rekao mu da napravi radio-stanicu namijenjenu za cijelo naselje, zatim da kupi to, to i to, itd. Onda sam ja pomislila: Ovo je 21. stoljeće i ljudi iz svih krajeva planete razmjenjuju znanja i iskustva o ratu koji bi mogao izbiti već sutra? Mi ustvari razgovaramo o tome svaki dan, što mi je posve nevjerovatno.

Prema tome, što se tiče EU, da, i logično je to što se ugledamo na njih jer su oni obećali svijetu — taj savez država, taj subjekt — da će uvijek biti moralna vertikala kada je riječ o demokratiji, slobodi izražavanja, pravima pojedinca itd. Dakle, mi ih svakako držimo za riječ. Ali kako ih držimo za riječ, ruke će nam popustiti, tako da kažem.

To se već nekoliko puta dešavalo, a naročito nakon invazije na Irak. Danas je situacija dramatična koliko je bila i tad. Gledamo šta se dešava sa izbjegličkom krizom. I opet pratimo hoće li biti rata. To je zastrašujuće, jer, kada uzmete u obzir političku, ekonomsku i svaku drugu krizu, sve te grupacije kriza, uvidjet ćete da se te krize u kapitalističkom sistemu rješavaju kroz ratove. Zato nervoza raste. Zato smo svi sad pomalo sumnjičavi prema obećanim vrijednostima Evropske unije. Prilično je poražavajuće jer smo navikli da EU bude naš orijentir kada su posrijedi demokratske vrijednosti, standardi itd.

Plaši li vas budućnost EU i šta bi nam svima mogla donijeti?

Znate šta? Ponekad pomislim da se zbog globalnog zagrijavanja prostor pogodan za život smanjuje. U isto vrijeme, usljed političkih kriza se i demokratski prostor, kopno, otapa. Postaje sve manji. Zato globalni jug skače u more, u Mediteran, u pokušaju da dođe do sjevera. Ali da, demokratski prostor se brzo topi, kao glečeri u Sibiru.

Bliže se izbori u Turskoj. Neki govore da bi moglo doći do promjene vlasti. Iz bh. ugla posmatrano, nije lako promijeniti društvo oblikovano pod palicom moći koje duže vremena kontrolišu sve. Ako u Turskoj bude promjene vlasti, koliko će vremena morati proći prije nego što se društvo pretvori u nešto drugačije ili bolje?

Veoma teško pitanje. To je nešto o čemu sam i sama razmišljala. Zato sam i napisala “Zajedno”. Jer, zaista sam mišljenja da autoritarni režimi nakon izvjesnog vremena stvaraju moralnu transformaciju u društvu koja seže dublje u odnosu na bilo kakvu političku transformaciju i koja nije lako reverzibilna. Prema tome, moramo promisliti o gabaritima neophodne transformacije u najširem smislu, uključujući i njen etički aspekt.

Na vaše pitanje imam dva odgovora — decenije i pet minuta. Jer, sve to zavisi od cajtgajsta, da ga tako nazovem. Kad dođe do političke promjene, ljudi se odjednom mogu preudesiti i postati bolja verzija sebe. To se može dogoditi i znam da može jer se i dogodilo 2013, kada su održane demonstracije u parku Gezi. Iznenada su građani_ke postali najbolja verzija sebe. Sve to se dogodilo organski, munjevitom brzinom i bez ikakvih dogovora i pregovora. Samo se pojavilo. Nastupilo je jedinstvo čiji je cilj bio da budemo najbolji što možemo, ne samo u političkom, već i u etičkom smislu.

Dakle, stvari bi se mogle okrenuti nabolje za pet minuta, ili za nekoliko decenija. Sve zavisi i od snage promjene protokola. Ako politička promjena za koju se nadamo da će doći 2023. godine bude dovoljno snažna da uslovi kampanju pomirenja na prostoru cijele države, da iskorijeni korupciju iz političkog sistema, bit će bolje.

Turska je u tom pogledu vrlo interesantna zemlja. Mi posjedujemo nevjerovatnu sposobnost adaptacije — ona je ugrađena u genetski kod turskog naroda. Već stotinama godina smo primorani da živimo na zemlji koja je poput mosta. Svi su prolazili tuda. Prema tome, u nama je valjda ukorijenjeno neko sveobuhvatno znanje, spoznaja da će i i ovo proći. I uvijek je kod turskog naroda čudesno vidjeti kako se prilagođava novonastaloj situaciji, novonastaloj političkoj situaciji. Dakle, nadam se da će se novoj, demokratskijoj političkoj situaciji biti lako adaptirati kao što je bilo lako adaptirati se i prethodnoj.

Situaciji u kojoj ćete se vi i ljudi poput vas moći vratiti?

Da. Ali prvo vam moram nešto reći. Ja za sebe nikad ne kažem da sam u izgnanstvu, niti me baš zanima da priča o tome. Zbog više razloga. Ali, da, Turska je i u tom smislu zanimljiva jer od osnivanja zemlje, Republike Turske, ljudi odlaze iz nje svakih 10-20 godina. Tako da, ako je zamislite na malo drugačiji način, mapa Turske obuhvata cijeli svijet zato što je svaka generacija gubila jedan dio svojih pripadnika/ca svakih 20 godina.

Naravno, uglavnom su otpisivani oni koji su progresivni. Ali, opet, ona je i dalje tu. Zemlja je i dalje tu.

Photo: Zahvaljujemo Ece Temelkuran.

Rekli ste da se ostrvo demokratije smanjuje. To je slučaj gotovo svugdje. Ipak, mora postojati neki način na koji se tome možemo oduprijeti. Vi pripadate grupi ljudi koji razmišljaju i govore o različitim odgovorima. Kako sve društva, a ne samo pojedinci_ke, mogu pružiti otpor?

O tome smo nekidan govorili — Brian Eno, Roger Waters, Yanis Varoufakis i još neki. Došli smo do zaključka da kriza ponekad u jednom momentu ono nezamislivo transformiše u neizbježno, a mi smo veoma blizu te tačke. Osvrnemo li se na dosadašnju historiju ljudskog roda, kad kucne taj čas, kad se dogodi neizbježno, ono što se uglavnom radi jeste da se neke ideje koje su dotad bile razbacane, odbačene, ponovo uzimaju u razmatranje i realizuju.

Slavoj Žižek je nedavno rekao da bi ta ideja mogla biti komunizam.

Prije nekoliko sedmica, na internetu sam pratila, da kažem, globalnu diskusiju o tome kako bi kapitalizam trebalo da se transformiše pa se ubacio neko iz jednog veoma utjecajnog desno orijentisanog medija i rekao da Davos uvodi komunizam. Zamislite samo koliki je taj strah, strah od komunizma, da se Davos optužuje za komunističke tendencije.

Tako da, da, na neki način bi to mogla biti opcija — na neki način. Trenutno čitam knjigu Davida Graebera i Davida Wengrowa “Osvit svega: Nova historija čovječanstva”. Komunizam nije sistem koji nije bio isproban i ranije, pri čemu ne mislim na Sovjetski savez ili skoriju povijest, već na mnogo ranije epohe: prethistoriju, antičko doba itd. Tako da, da, to bi mogla biti opcija.

To je i generacijsko pitanje. Naime, oni koji su odrastali u doba Hladnog rata još uvijek su živi, pa je tako živ i strah od socijalizma i komunizma. Jer, kada je Bernie Sanders stupio na političku scenu, riječ socijalizam je iznenada postala najtraženiji pojam na Wikipediji u SAD-u. To je veoma interesantan podatak zato što to znači da u ovom domenu postoji ogromna rupa u pamćenju. Čini se kao da su svi zaboravili na socijalizam zahvaljujući hladnoratovskoj propagandnoj mašineriji, a sada ponovo otkrivaju taj koncept i izgleda da mlađim osobama ta riječ ne zvuči toliko strašno koliko je zvučala prethodnoj generaciji.

Prema tome, zbog generacijske krize je između ostalog došlo i do generacijske obnove u političkim razmišljanjima i stavovima, što je prema mom skromnom mišljenju vrlo važno. I bit će važno. Rekla bih za tri do pet godina, a posebno što se tiče Evrope. Jer, sva ova djeca koja se politizuju u domenu klimatske krize bit će politički aktivna za tri do pet godina. A onda ćemo vidjeti. Barem ja tako mislim.

Vidite li plodno tlo za to i u regiji u kojoj trenutno živite? Ljudi su ovdje veoma pesimistični i ne vjeruju da je takva promjena moguća.

Nažalost, ne govorim vaš jezik i ne pratim politiku. Ali ne zato što se suzdržavam od toga da govorim o politici i regiji. Međutim, najvažnije što se ovdje desilo — a to sam saznala iz novina na engleskom jeziku — jeste politička platforma “Možemo”. To je veoma interesantan eksperiment jer “endžioizacija” progresivnih snaga i lijeve politike koja se dešavala 90-ih godina sada ustupa mjesto stranačkoj politici. Prema tome, ovo je nešto zaista krupno i eksperiment je nečega većeg od samog sebe, a što bi moglo poslužiti kao inspiracija za druge zapadne zemlje sad kad su svi u neku ruku okrenuli leđa stranačkoj politici.

U Srbiji se događa nešto slično, a to je “Moramo”.

Ne sjećam se ko je ovu misao izrekao — mislim da je neki srbijanski romansijer — ali jako mi se sviđa. Kaže otprilike: Kada je Evropa bolesna, ona liječi Balkan. Znamo da je Evropa iz dana u dan sve bolesnija, a Balkan bi se mogao izliječiti svakog časa.

Članak je uređen radi preglednosti. Razgovor je vođen na engleskom jeziku.

Naslovna fotografija: Zahvaljujemo Ece Temelkuran.

Ovaj članak je nastao uz finansijsku podršku “Balkanskog trusta za demokratiju” (Balkan Trust for Democracy), projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država (German Marshall Fund of the United States) i norveškog Ministarstva spoljnih poslova. Stavovi izneseni u ovom članku nužno ne odražavaju stavove Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu, Balkanskog trusta za demokratiju, Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država niti njihovih partnera.