Sunčane zimske dane, Ljubo, Miladin i Vlado, trojica penzionera, provode na fočanskom trgu gdje hvataju zadnje zrake sunca pred dugu zimu. Oko njih se umiljava mačka. “Evo, i macu uslikajte, ona je ko penzioner, i ona je sirotinja”, kaže Miladin.

“Bolje joj je nego meni i tebi”, ubacuje se prijatelj. “Ona svakog dana jede.”

Foča je grad u istočnoj Bosni u kojem živi oko 40 hiljada stanovnika/ca. U entitetu u kom se nalazi — Republici Srpskoj — skoro je izjednačen broj radnika/ca i penzionera/ki: prvih ima 275 hiljada, a drugih tek dvije hiljade manje. 

Kažu kako su njihove kćeri, sinovi i unuci uglavnom u Beogradu i Novom Sadu. “Nedostaje mi unuka, naravno, ali nikad više ona ovdje doći neće. Sve djevojke odavde koje su odlične učenice otišle su u Novi Sad i Beograd. Tamo će se i udati”, kaže Ljubo i dodaje kako ljude tjeraju neimaština i politika. 

Ljubo je u rat iza nas otišao sa 35 godina. Kaže da su mu to bile najbolje godine i najljepše vrijeme. “Sad sam invalid – šta ja sada da očekujem?”

Ljubo, Miladin i Vlado, ratni veterani iz Foče, danas preživljavaju od malih penzija. Njihove porodice napustile su Bosni tragajući za boljim životom. Foto: Adi Kebo.

No, više od 25 godina od kraja rata, ponovo sluša o ratu, sukobima, mržnji. “Ali ljudi koji šire takve glasove nisu ni bili u ratu”, siguran je Ljubo. “Oni nisu bili borci, niti su branili državu. To nisu ti ljudi. Ovo su dezerteri i kriminalci, svi, ne prozivajući poimenično.” Trebalo je biti drugačije, kažu nam, ali dodaju kako se oni ne pitaju.

“Ko se pita? Ljudi bogataši, pojedinci. Dezerteri koji su glavni kod nas u Foči, sve je njihovo. Nešto su para zaradili, nešto ukrali, digli kredite.“

Sva trojica dodaju kako među ljudima u Foči nema nemira jer ratne priče odgovaraju još samo političarima na vlasti. “Šta će me biti strah, mislim da narod više ratovati neće a političari mogu… Oni to rade radi svog ličnog interesa da bi prikrili lopovluk i krađu, taj ogromni novac koji su pokrali moraće pravdati,” kaže Ljubo.

Djeca ove trojice penzinera samo su dio iz armije ljudi koja je u posljednih nekoliko godina napustila Bosnu i Hercegovinu (BiH). Prema zvaničnim podacima, u posljednjih šest godina više od pola miliona stanovnika. Pandemija korona virusa prošle godine je nakratko zaustavila egzodus Bosanaca i Hercegovaca, ali je ova godina vratila isti trend: samo u prvih šest mjeseci 2021. zemlju je napustilo 85 hiljada ljudi. 

Egzodus

Dok BiH demografski umire, domaći zvaničnici opet pokreću ratne teme i priče o raspadu države. Milorad Dodik, član tročlanog Predsjedništva BiH i najmoćniji političar u entitetu Republika Srpska, ponovo je sredinom godine aktuelizirao priču o osamostaljenju ovog dijela BiH. Da bi aktuelizirao ovu priču, iskoristio je trenutak nakon što je tadašni visoki predstavnik Valentin Inzko nametnuo zakon kojim se zabranjuje negiranje genocida u BiH.

Foča je nekada bila puna ljudi, ali je više od pola populacije protjerano tokom rata. Oni koji su još ostali u gradu su vrlo siromašni. Foto: Adi Kebo.

Ova zemlja i više od 25 od kraja rata ostaje svojevrsni poluprotektorat koji je napravljen Mirovnim sporazumom. Državu čine dva entiteta, Federacija BiH i Republika Srpska, plus Distrikt Brčko. Svaka jedinica ima predsjednike, skupštine, ministre… Politički predstavnici su izabrani, ali veću moć ima visoki predstavnik, funkcija koju obično obnaša neki Evropljanin, a imenuje ga UN Vijeće sigurnosti kojem podnosi periodične izvještaje. 

Nakon nametanja ovog zakona, Inzko je napustio zemlju, imenovan je novi visoki predstavnik, a političari — lokalni i strani — počeli su priče o novom ratu, i to godinu dana prije općih izbora. Bosna se još jednom našla na naslovnicama i udarnim terminima međunarodnih medija, a aktivirana je i shuttle diplomatija te su ponovo pokrenute priče o promjeni Ustava i izbornog zakona.

Dok političari pregovaraju, građani odlaze. Oni koji ostaju, bore se da prežive. 

Teška situacija u bosanskom društvu ogleda se i u podacima o djeci koja su ove godine upisana u škole. Ove školske godine se u prve razrede osnovnih škola upisalo 3.498 učenika manje nego prije osam godina. U Modriči, opština na sjeveroistoku BiH gdje živi oko 25 hiljada stanovnika/ca, nijedan učenik se nike upisao u gimnazije u školskoj 2021/2022. godini. Prijavilo ih se pet, ali su ih nastavnici savjetovali da ipak odaberu drugi smjer ili gimnaziju u drugom gradu. 

Priča o prošlosti je prevaziđena

Tijana i Tamara, koje također žive u Foči i među rijetkim mladim ljudima su koje je moguće vidjeti na ulicama, za sada ne razmišljaju o odlasku. Imaju po 18 godina i učenice su 4. razreda Jezičke gimnazije u Foči. 

“Sve je dobro, ali ne idu nam baš jezici, a jezici su najvažniji”, kažu kroz smijeh. Na pitanje zašto onda Jezička gimnazija odgovaraju da je izbor srednjih škola u Foči slab — na raspolaganju su opšta gimnazija, jezička i stručne škole: šumarska, medicinska i mašinska.

Dok političari pregovaraju, građani odlaze. Oni koji ostaju, bore se da prežive. 

Teška situacija u bosanskom društvu ogleda se i u podacima o djeci koja su ove godine upisana u škole. Ove školske godine se u prve razrede osnovnih škola upisalo 3.498 učenika manje nego prije osam godina. U Modriči, opština na sjeveroistoku BiH gdje živi oko 25 hiljada stanovnika/ca, nijedan učenik se nike upisao u gimnazije u školskoj 2021/2022. godini. Prijavilo ih se pet, ali su ih nastavnici savjetovali da ipak odaberu drugi smjer ili gimnaziju u drugom gradu. 

Priča o prošlosti je prevaziđena

Tijana i Tamara, koje također žive u Foči i među rijetkim mladim ljudima su koje je moguće vidjeti na ulicama, za sada ne razmišljaju o odlasku. Imaju po 18 godina i učenice su 4. razreda Jezičke gimnazije u Foči. 

“Sve je dobro, ali ne idu nam baš jezici, a jezici su najvažniji”, kažu kroz smijeh. Na pitanje zašto onda Jezička gimnazija odgovaraju da je izbor srednjih škola u Foči slab — na raspolaganju su opšta gimnazija, jezička i stručne škole: šumarska, medicinska i mašinska.

Tijana i Tamara, 18godišnjakinje, žele ostati u Foči. Prošli rat za njih više nije relevantan niti zanimljiv. Foto: Adi Kebo.

Kažu kako je tema koja okupira starije u Foči — prošlost — za njih potpuno nevažna. Kao i ostale tinejdžere/ke širom svijeta zanima ih muzika, film, moda. “Ta priča o prošlosti je prevaziđena sa generacijama koje su to proživjele”, smatra Tijana. “Jedino neko koga zanima historija bavi se time, ali mi ne.” 

Njihova ambicija je da u Foči uspiju izgraditi vlastiti život, možda upišu fakultete na Palama, i vrate se kući.

Tijanin otac Nebojša kaže kako bi volio da ona i njen brat ostanu u Foči. Kada se završio rat u BiH, grad je bio razrušen, nije bilo posla, firme nisu radile. Nebojša je radio na građevini, konobarisao te je tokom ljetne sezone odlazio na more u Crnu Goru, gdje je također radio. Sada radi u fočanskom Kazneno-popravnom domu i misli da je stanje u Foči mnogo bolje nego prije 20 godina. Zbog toga bi želio da njegova djeca ostanu uz svoju porodicu. “Bolje nek su ovdje, neka se bore kao i mi.” 

Kada su se vjenčali, on i njegova supruga Milena bili su bez posla. Danas oboje rade, imaju vlastitu kuću i automobil. Zadovoljni su, kažu. “Politika više nikoga ne zanima. Ljudi su se okrenuli sebi i svojoj egzistenciji.” 

Ali o ratu se još uvijek govori ispod glasa. Jedan od njihovih prvih komšija — koji ne želi reći ime, ali kaže da je bio pripadnik Vojske RS-a — u novi ne želi da ide. “I to će ti svi reći”, kaže.

“A zašto? Zato što je to jedna glupost, neko te zavadi, a na kraju samo izgubiš nekoga svoga. Ja sam bio mlad, nisam ni znao šta je to, jednostavno si morao. Bio si tu i hajde. Vidio sam na kraju da je to greška nečija, promašaj, zbog kojeg i danas svi ispaštamo”, odlučan je. 

Borba sa uspomenama

U Foči je prije rata, do 1992. godine, živjelo više od 20 hiljada Bošnjaka/inja. Nakon stravičnih zločina počinjenih u proteklom ratu, danas u samom gradu živi tek 15, a u selima i okolini 137 bošnjačkih porodica. Škole u Foči i okolini pohađa osmero djece ove zajednice. U samom gradu tek troje njih — i to su djeca vjerskih službenika. 

Mjesto okupljanja u vrijeme praznika i molitve je Aladža džamija srušena u proteklom ratu, čija je obnova završena 2019. godine. Imam džamije, Fadil efendija Arifović, u šetnji dvorištem priča kako su ljudi u ovom gradu oslonjeni jedni na druge, bez predrasuda i tenzija.

“Ovdje su ekonomski problemi najveći,” kaže imam i dodaje kako ni ne zna od čega ljudi žive. “Ovo je slijepo crijevo istočne Bosne. Ima malo turizma ljeti dok traje sezona, rafting, kampovi, obilasci Maglića i Zelengore. Ali, kada dođe zima, onda je sablasno. Dvije generacije od kraja rata su se već rodile. Ovdje ne postoji samo manjak Bošnjaka povratnika, nego i manjak Srba koji su u dominantnoj većini.”

Ljudi idu uglavnom u Srbiju i na Zapad jer vide da u BiH nema prosperiteta, kaže. “Kad shvatimo da od svih priča nema ništa, onda će nam možda već biti kasno, zaći ćemo u pozne godine, podvući crtu i uvidjeti da smo nizašto protraćili ovaj život koji nam je dat od Boga. U šta smo ga potrošili — u inat, u prkos, u međusobne prepirke?,” zabrinut je imam. 

On je u Foči već 14 godina, a na službu je došao iz Jeleča, mjesta pored. Priča kako su u povratničkim zajednicama imami lokalnom stanovništvu podrška na više načina — i psiholozi, i vozači, i medicinari, i psihijatri.

Imam Fadil Arifović je mnogo više nego vjerski vođa za malu Bošnjačku zajednicu koja se vratila u Foču. Foto: Adi Kebo.

Imam Arifović kaže kako dio ljudi u Foči smatra da je retorika koja sada dominira u BiH tek dio predizborne kampanje i trik kako bi se prikrio kriminal i korupcija. Ipak, mnogi ljudi se plaše. “Ima pojedinaca koji se plaše, baš su histerični. Bombradovani su raznim informacijama i to ostavlja traga”, kaže te dodaje kako je i sam uznemiren. “Ali ja opet nekako to mogu amortizovati. Onaj ko je prošao logor i neke strahote, njemu je to teško dokazati. Neki to smatraju bezazlenim, dok bi drugi već danas otišli iz Foče.” 

Bošnjaci/kinje u Foči velikim dijelom su stariji ljudi koji dobro pamte dešavanja od prije skoro tri decenije. Mnogo je toga u gradu da ih podsjeti, pa i fragmenti originalnog kamenja Aladže džamije koji su danas izloženi u dvorištu. Izvađeni su nakon što je Institut za traženje nestalih dobio dojavu o masovnoj grobnici u rijeci Drini. 

Prva kašika bagera koja je zaronila u rijeku naišla je na kamenje srušene Aladže. Iskopavanja su obustavljena a ono kamenja što je pronađeno postavljeno je u dvorište džamije. “Dosta toga je ostalo u Drini i to nikada neće biti izvađeno”, kaže efendija Arifović. 

Javna kuhinja za bebe

U Foči su nekada radile i fabrike za preradu drveta. Hiljade radnika i njihovih porodica živjele su od plata zarađenih u njima. Danas ih, kao i u velikom dijelu BiH, više nema. Privatne prodavnice, kladionice, kafići, nešto turizma te u BiH posebno atraktivna javna služba u javnim preduzećima, način su na koji Fočaci/kinje pronalaze posao. 

U Foči, pričaju penzioneri okupljeni na trgu, ne osjete tvrdnje da je prosječna penzija 500 KM (oko 250 eura). 

“Prosječna penzija ovdje je 300 KM,” kaže jedan od njih. “Ja ne idem u prodavnicu, ali ovaj što ide rekao mi je da su cijene skočile 30 posto, dok su penzije povećane dva posto. Ima ljudi koji kupe na veresiju 10 jaja i kilo hljeba. Ogromne su socijalne razlike, ne može biti dobro.”

Slično žive i ljudi u brojnim drugim gradovima BiH. Negdje je situacija i gora. U Bratuncu, istočna Bosna, nedavno je otvorena prva baby javna kuhinja. 

Aida Sadiković Mehonić vodi organizaciju koja osigurava namirnice za bebe. Neki od korisnika hodaju satim do organizacije dolazeći iz udaljenih srebreničkih sela. Foto: Adi Kebo.

Aida Sadiković Mehonić već godinama iz Sarajeva vodi udruženje Obraduj nekoga koje ima projekat Idemo na babine, a u sklopu kojeg obilaze socijalno ugrožene porodice sa bebama u cijeloj državi. 

 Njen posao je terenski i dobro zna kako žive stanovnici/e manjih mjesta. Kaže kako se potreba za otvranjem prve baby javne kuhinje iskristalisala nakon godina rada na terenu. U saradnji sa centrima za socijalni rad na listi korisnika se odmah po otvaranju našlo 30 beba te ubrzo još 12. Sve porodice dolaze iz udaljenih srebreničkih sela i da bi dobili mlijeko, kašicu, palentu ili griz, hodaju i po dva sata. Zbog te udaljenosti neki paket preuzimaju mjesečno, a oni koji žive bliže — dnevno.

“Nismo imali sliku koliko je ovakva kuhinja potrebna dok je nismo otvorili”, kaže Sadiković Mehonić. “U većim gradovima možda nismo svjesni toga, ali na selima je preteško.” 

Često je, kaže, pitaju za dostojanstvo korisnika i kako uspijeva zaštititi njihov identitet, a sakupiti potrebne namirnice i novac. Njen odgovor je da u BiH više nema dostojanstva. 

“Imali smo slučajeve gdje ljudi mole da ih snimamo da ih ljudi vide, ne bi li im neko pomogao. Iako mi to inače ne radimo, samo minimalno koliko je potrebno za donacije. Ali ljudi žele da kažu svoju istinu, da nemaju koricu hljeba da pojedu, pa iz dana u dan propada i stid i dostojanstvo zbog zemlje u kojoj živimo.” 

Oprost je jedina opcija

Priče o teškom životu danas, isprepletene ratnim naslijeđem, svuda su u BiH. Slučaj i priča Tuzlaka Zije Ribića, kojem je u proteklom ratu ubijena cijela porodica, samo jedna je od njih. 

U selu Skočić ubijeni su njegovi roditelji, sestre, brat, rođaci… Zijo, koji je tada imao samo osam godina, preživio je iako je, kako kaže, trebao je biti mrtav. Naime, tokom napada je povrijeđen nožem u vrat, te su ga bacili u jamu koja je pretvorena u masovnu grobnicu. Zijo se probudio prije nego su zakopali jamu i nekako uspio ispuzati. 

Prije nego je povrijeđen, Zijo je tražio je da bude uz majku koja je bila je u devetom mjesecu trudnoće. “Sad ćeš ići kod majke,” rekli su mu prije nego što će ga izvesti iz kamiona, raniti i baciti u jamu.

“Zlatija, Ismeta, Zlata, Suada, Zijada, Almasa…”, prisjeća se imena svojih sestara. “Bio sam najmlađi dok se ’90. nije rodio Sabrija.” Svi, uz oca Ismeta (33) i majku Ševku (29), ubijeni su u jednom danu. 

Apelacioni sud u Beogradu 2018. potvrdio je oslobađajuću presudu protiv pripadnika jedinice Simini četnici za rušenje džamije i ubistvo 27 romskih civila u selu Skočić (Zvornik) u julu 1992. godine. Na ovu presudu, iako je riječ o bh. državljanima, a zločin počinjen na teritoriji ove zemlje, politički vrh nije reagovao. 

“Ni jednu presudu niko iz moje države i mog naroda nije osudio, pa ni iz političkog vrha. Romi u BiH su nepriznat narod, smatraju nas maltene životinjama koje možeš ubiti bez kazne”, ogorčen je. 

Kao žrtva rata od države je dobio stan na korištenje. Oženjen je i ima kćerku od četiri godine, te a radi u kuhinji vrtića u Tuzli. Supruga ne radi, iako je konkurisala na više mjesta tokom godina.

“Ne možemo pokriti cijeli mjesec od plate, ali uz pomoć prijatelja iz inostranstva koji nam pomažu, nekako izvučemo”, kaže Zijo. “Ne luksuz, ali tek toliko da imam najvažnije za dijete.” 

Zijo često priča o ratu. Zbog toga su ga pozivali i van BiH. No, on ne govori samo o onom što je preživio nego i o potrebi oprosta i borbi protiv mržnje. 

“Zadnji put sam bio u Vatikanu gdje sam govorio pred 200 svjetskih lidera, bila je i Merkelova [njemačka kancelarka Angela Merkel]”, kaže i dodaje kako su prisutne iznenadili njegova priča i stav da život mora ići dalje bez mržnje, “jer je oprost jedini način da idemo naprijed”. 

“Da nisam oprostio, ja bih mrzio neki drugi narod i to bih prenosio na moje dijete, prijatelje, neprijatelje, i šta dovodi do toga? Novi sukob, rat, nova bijeda i siročad. Umjesto toga, pokušavam ovdje promijeniti stvari — ja i moj prijatelj Almir Arnaut Beli to radimo kroz Udruženje Velika djeca”, priča o svoj borbi Zijo. Ipak, iskren je kada kaže da ga opterećuje dugotrajna kriza koja je sada i eskalirala u BiH. No, kao i Fočaci/kinje, u mogućnost novih sukoba ne vjeruje.

“Ako dođe do sukoba, to može biti samo između bogatih i siromašnih jer je više od 90 posto siromašnih, dok su svi ovi ostali koji su na vlasti su se obogatili i uzeli ogromne novce a narod svoju djecu šalje u inostranstvo.”

Gašenje fabrika

Fabrike koje su nekada osiguravale egzistenciju bh. porodicama uglavnom su ugašene ili privatizovane nakon rata, u procesu tokom kojeg su mnogi izgubili posao. Medina Alić je nekada radila u fabrici kugličnih ležajeva Unis iz Vogošće, predgrađe Sarajeva, gdje i danas živi. Medina ima dvoje odrasle djece i petero unuka. Njena kćerka i zet već godinama naizmjenično odlaze raditi na brodovima širom svijeta. Odsustvo traje uglavnom tri mjeseca, ali ovaj put očev “turnus” potrajao je skoro pola godine.

“Djeci su roditelji potrebni, naravno, ali su sada sigurnost pronašli u nama”, kaže Medina koja brine o unicima dok roditelji rade. “Ljudi koji danas odlaze gledaju racionalno — bolje je biti čistačica za dvije hiljade KM nego za 500”, kaže aludirajući da za isti posao van BiH, ljudi bivaju bolje plaćeni. 

Medina Alić, bivša radnica privatizovane fabrike Unis danas brine o unicima čiji roditelji rade van BiH. Foto: Adi Kebo.

Ionako nepovoljnu klimu za poslovanje u BiH pandemija je dodatno usložnila. Mali obrti to naročito osjete. Svakodnevno se zatvaraju, a firme koje opstaju često su u dugovima sa neizvjesnom perspektivom. Prema zvaničnim podacima iz sudskih registara, samo od 20. oktobra do 11. novembra ove godine u BiH je zatvoreno čak 135 firmi. Posljednje statističke podatke Agencija za rad i zapošljavanje BiH objavila je zaključno sa 31. julom. Tada je na evidencijama službi za zapošljavanje u BiH bilo blizu 400 hiljada ljudi. Samo u odnosu na mjesec prije (juni 2021.) to je bilo 1.600 osoba više. 

Firme koje se zatvaraju čine to dijelom i zbog velikih obaveza prema državi, koja sa druge strane slabo subvencionira njihovo poslovanje. 

Slobodan Bjelović privatni je poduzetnik iz Sarajeva i već decenijama se bori da desetinama svojih uposlenika svakog mjeseca redovno isplati plate, ali i obaveze prema državi. Taj proces ponekad je izuzetno komplikovan.

“Ovakva država radi sve da se potencijalni investitori udalje iz BiH. Istovremeno, građani traže mogućnost da napuste zemlju, ili se bore da to učine njihova djeca”, kaže Bjelović. “Suština je izmišljanje afera jer ne znaju raditi poslove kako bi poboljšali životni standard. Nepismeni ljudi vode sve nivoe vlasti i svoje mandate koriste da se obogate u kratkom vremenskom periodu. Koga je briga šta će sutra biti?”

Jednog dana, upozorava, ovakav sistem mora krahirati.  

Naslovna fotografija: Adi Kebo.

Ovaj članak je nastao uz finansijsku podršku “Balkanskog trusta za demokratiju” (Balkan Trust for Democracy), projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država (German Marshall Fund of the United States) i norveškog Ministarstva spoljnih poslova. Stavovi izneseni u ovom članku nužno ne odražavaju stavove Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu, Balkanskog trusta za demokratiju, Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država niti njihovih partnera.