Priče o uspjehu iz sjene

Arjeta* je sa svojih nepunih 14 godina primorana zarađivati tako što i po nesnosnoj julskoj vrućini čisti prozore automobila koji stoje na semaforu. Radi zajedno sa svojim mnogo mlađim rođakom, i to na jednoj od glavnih ulica u Prištini, nedaleko od Katedrale Majke Tereze.

Arjeta kaže da nikada nije išla u školu, no napominje da joj to ne predstavlja veliki problem. “Ponekad idem u džamiju”, ističe ona, te dodaje da tu i tamo nešto i nauči. Kao sedmogodišnjakinja je vlastitom voljom počela nositi i veo.

Kao što je slučaj i s brojnim drugim djevojčicama i djevojkama romske, aškalijske i egipćanske nacionalnosti, put ka znanju, nezavisnosti i dostojanstvenoj karijeri za Arjetu uglavnom nije ništa više od pustog sna.

Međutim, pojedine djevojčice, djevojke i žene iz tih zajednica uspjele su srušiti društvene barijere osamostalivši se, stekavši obrazovanje i pronašavši adekvatne poslove, ili tako što su u najmanju ruku barem pokušale promijeniti svoj život.

Ne postoji jedinstvena definicija uspjeha. Sve žene koje su dio ove priče postale su uspješne u vlastitim profesijama na različite načine i u različitim životnim etapama.

Jedna od njih je četrdesetjednogodišnja Farija Mehmeti, nastanjena u selu Lepina, Općina Lipljan, u blizini jednog od elitnijih prištinskih naselja, Marigone. Ta dva mjesta su u potpunosti različiti svjetovi. Naime, kuće u Farijinom kraju su male i stare, što ostavlja utisak da se ništa nije promijenilo još od vremena prije rata.

Farija slikanjem ruši stereotipe koje društvo na Kosovu vezuje za Romskinje, Aškalijke i Egipćanke narodu. Inspiraciju i podršku joj pruža njen brat Bajram, a na njenim portretima preovladavaju kosovske Romkinje odjevene u svoju tradicionalnu nošnju.

“Neke od njih izgledaju prilično tužno, jer upravo tako i predstavljam svoja osjećanja. Romkinjama su mnoga prava uskraćena. Kao ni djevojčice, djevojke i žene iz drugih zajednica, one nisu kvalitetno obrazovane, te su itekako ugrožene na području Kosova”, objašnjava ona.

Farija uz Bajrama kroz svoje slike prikazuje život Roma/kinja u njihovom malom selu, gdje žive sa svojim susjedima/ama albanske i srpske nacionalnosti, inače većinskog stanovništva u tom mjestu.

Farijini portreti Romkinja nalik su na autoportrete Fride Kalo (Kahlo), slavne meksičke likovne umjetnice koja je živahnim bojama slikala sebe u tradicionalnoj odjeći Meksika.

“Život na Kosovu je lijep. Ovdje sam od malih nogu, ovdje sam odrasla. Volim ovo mjesto. Volim ljude, sve ljude. Ipak, ponekad je teško ako ne govorite [albanski] jezik”, naglašava ona, tugaljivo sliježući ramenima.

Svim talentiranim djevojčicama, djevojkama i ženama poručuje da nikada ne odustanu od vlastitih snova.

Vjolca (Vjollca),  Aškalijka, dobila je posao tek prije nekoliko godina. Kao majka četvero djece, ulagala je sav svoj trud u njihov odgoj.

Prije dvije godine, započela je krojačku obuku u poduzeću “Sa Punë”, koje zapošljava žene romske, aškalijske i egipćanske nacionalnosti. Nakon što je počela raditi kao krojačica, ona i njena prijateljica sada obučavaju druge žene iz navedenih zajednica, sastajući se s njima jednom sedmično u Janjevu.

“Zaista sam voljela školu”, kaže ona, te dodaje da je po završetku osmog razreda bila prisiljena prekinuti školovanje zbog masovnog trovanja učenika/ca u školama na Kosovu. “Sada i svojoj djeci mogu priuštiti obrazovanje”, objašnjava ona i napominje da je djeca često mole za novu odjeću, torbe i školski pribor, stoga se osjeća nelagodno kada im to ne može kupiti.

Iako je maksimalno posvećena radu, Vjolca naglašava da ne zarađuje dovoljno za izdržavanje svoje djece. Uprkos tome, ne odustaje i svake srijede ide u Janjevo, gdje se okuplja s drugim ženama radi obuke. Svakog drugog dana kod kuće također izrađuje tašne, razne dekorativne materijale i sapun, u nadi da će neko kupiti njene proizvode.

Mimoza Gavrani je drugačijeg mišljenja kada je riječ o segregaciji pojedinih zajednica i identifikaciji s određenom grupom.

Ova obrazovana i ambiciozna Romkinja za svoj životni put ističe da je bio drugačiji u odnosu na druge Romkinje. Mimoza je članica civilnog društva i aktivistica koja se bavi ljudskim pravima i pravima zajednice, te se ujedno nalazi na čelu Grupe za zagovaranje javnih politika Kosova — ekspertske organizacije koja zagovara integraciju romske, aškalijske i egipćanske zajednice kroz istraživanje, analizu i prisustvo u medijima.

Na pitanje da li je ikada razmišljala o tome da uđe u politiku, prasnula je u smijeh rekavši: “Ne znam, ne mogu reći da nisam. Međutim, ukoliko bih u tom slučaju postizala slabije rezultate nego sada, kao članica civilnog društva, onda ne bih ulazila u političku sferu.”

Budući da je odrasla među albanskim stanovništvom u Đakovici, albanski je njen maternji jezik. “Još uvijek je uvriježen kliše o ženama iz ovih zajednica za koje se smatra da prose na ulici”,  konstatira ona. “Slika o romskoj, aškalijskoj i egipćanskoj populaciji mora se promijeniti.”

Njen pogled na politiku je liberalan, pri čemu vjeruje da je važno osigurati jednak pristup i sveobuhvatno uključivanje u društvo, i to prvenstveno onim djevojčicama i djevojkama koje pripadaju spomenutim zajednicama. Ipak, ocjenjuje da su one za političke stranke samo imena i brojevi, a kada se radi o donošenju odluka i konkretnim stavovima, planovi se mijenjaju.

Mimoza citira Širli Čizom (Shirley Chisholm), prvu afroameričku zastupnicu u Kongresu SAD-a. “Ako za vas nema mjesta za nekim stolom, ponesite stolicu sa sobom.”

Jednog predvečerja, nekoliko dječaka i djevojčica igra nogomet u jednoj uličici u aškalijskom naselju Salahana u Uroševcu 

Približila sam im se da ih gledam. Pošto sam započela razgovor s njima, žale se kako u njihovoj školi nemaju gdje igrati nogomet. “Šta želiš biti kad porasteš?”, pitam jednu djevojčicu. “Želim biti vozačica aviona”, odgovorila mi je. “A, pilotkinja!”, govorim joj ja, na šta ona oduševljeno uzvikuje: “Da!”

Dok su se ove djevojčice koje se igraju vani po prašnjavim ulicama svog naselja u snovima vinule u nebo, veliki broj njih odustaje od svojih ambicija prilično rano da bi se udale i tako se skrušeno pokorile željama svojih roditelja kao i društvenim normama. Kako bi se snovi tih djevojčica ostvarili, potrebno je mnogo više socijalnog i institucionalnog rada, pa i truda.