Posljednja divlja rijeka u Evropi
Tekst: Freya Häberlein i Dan Shutt
Video: Dan Shutt, Isaac Eastgate i Freya Häberlein
Fotografija: Isaac Eastgate
Rijeka Vojuša neprekinutim tokom od 272 kilometra teče od planina na sjeveru Grčke preko juga Albanije pa sve do Jadranskog mora. Kroz svoje vijugajuće meandre klokoće ili huči u zavisnosti od doba godine, cijelim tokom bez ijedne brane. Divlje rijeke su izuzetno rijetke, a naročito u Evropi, gdje naučnici_e i nevladine organizacije za zaštitu okoliša smatraju da je Vojuša posljednja takva rijeka na tlu kontinenta.
Vlada Albanije je 26. januara 2022. godine proglasila cijeli tok Vojuše parkom prirode, ponajviše pod naletom neumornih kampanja i peticija lokalnih i međunarodnih aktivista_ica i boraca_kinja za zaštitu okoliša te stručnjaka_inja koji ulažu napore u obustavu izgradnje hidrocentrala na rijeci.
Kada čitate pojedine izvještaje iz lokalnih medija, moglo bi vam se i oprostiti da pomislite da ima povoda za slavlje. Albanske vlasti su — činilo se — okrenule leđa stavljanju brana na posljednju divlju rijeku u Evropi. Međutim, nedavno putovanje Vojušom od grčke granice nizvodno do delte na Jadranu pokazalo je da ljudi koji žive uz rijeku imaju drugačije viđenje te da smatraju kako je ova rijeka i dalje ugrožena. Vladin program zaštite prirode nije onakav kakvim se činio.
“Park prirode nije isto što i nacionalni park”, sa žaljenjem konstatuje Besjana Guri. “Taj status ne štiti Vojušu ni njene pritoke od uništenja.”
Guri, glasnogovornica i jedna od osnivačica NVO-a za zaštitu okoliša EcoAlbania, već preko deset godina vodi kampanje i lobira za zaštitu posljednje divlje rijeke u Evropi. Ona je sastavni dio sve većeg zbora pojedinaca_ki i organizacija koje pozivaju vlasti da cijeli ovaj jedinstveni riječni sistem proglase nacionalnim parkom. U toj borbi Guri su se priključili i saveznici_e izdaleka, među njima glumac Leonardo DiCaprio i kalifornijska marka odjeće Patagonia. Prema Gurinim riječima, nacionalni park je jedino što bi moglo spasiti Vojušu od glavne prijetnje: izgradnje hidroelektrana.
Proglašenje Vojuše i njenih pritoka nacionalnim parkom ambiciozan je projekt, a njegova realizacija bi bila jedinstveno postignuće u Evropi. Stvaranje takozvanog Nacionalnog parka divlje rijeke naročito je težak zadatak jer su ovakvi riječni krajolici dinamična okruženja koja se konstantno mijenjaju. Međunarodna unija za zaštitu prirode (IUCN), međunarodna nevladina organizacija koja izrađuje standardizovane smjernice za zaštitu prirode, tek nekolicinu rijeka je uspjela da podigne na ovaj nivo zaštite, između ostalog i područje Nacionalnog parka Jeloustoun u Sjedinjenim Državama. Povrh svega toga, ovakvih riječnih sistema koji bi mogli biti zaštićeni nije ostalo mnogo.
Nedavno dodijeljeni status parka prirode neće spriječiti Vladu da nastavi realizaciju planova vezanih za izgradnju hidrocentrala, a posebno ne što se tiče pritoka Vojuše — štaviše, ovaj status bi lako mogao biti ukinut u budućnosti. Aktivisti_ce iz EcoAlbanije dodjeljivanje statusa parka prirode smatraju odgovorom vlasti na sve uspješniju javnu kampanju boraca_kinja za zaštitu prirode čija je svrha dobijanje podrške za zaštitu Vojuše. Međutim, umjesto da pruži zatraženu zaštitu, izgleda da je prethodni potez vlasti strukturisan tako da uvjeri javnost da je rijeka zaštićena.
EcoAlbania godinama okuplja naučnike_ce iz cijele Evrope u cilju proučavanja riječnog sistema. Rezultati istraživanja pokazuju da vrijednost rijeke ne leži samo u njenoj prirodnoj ljepoti — naime, u Vojuši se nalaze ekosistemi izuzetno visokog biodiverziteta koji se ne mogu pronaći nigdje drugdje na kontinentu. Iako veći dio korita tek treba da bude istražen — organizacija Scientists for Balkan Rivers opisala je Vojušu kao “jednu od najmanje istraženih rijeka u Evropi” — novija istraživanja upućuju na to da je u Vojuši i njenim pritokama nastanjeno najmanje 1 100 vrsta, uključujući 13 globalno ugroženih životinjskih vrsta te dvije biljne.
Ipak, veći dio riječnog sistema nije obuhvaćen novim zaštitnim statusom. Trenutno je u planu izgradnja 13 brana na pritokama Vojuše — od toga osam na Benči i pet na Šušici.
Sijekući planine
Nadomak granice Albanije sa Grčkom smješteno je selo Petran. Vojuša je na ovom području između visokih vrhova planine Nemrčke i Nacionalnog parka Hotovska jela hiljadama godina rezbarila impresivnu klisuru. Ovo je gornji tok rijeke, živopisan, dubok i atraktivan u pogledu ekoturizma. Mnogi su ovdje već počeli da ulažu u ponudu tura raftinga, jahanja, penjanja i planinarenja. Ujedno raste potražnja za hostelima i restoranima u kojima će boraviti sve veći broj posjetitelja_ica koji ovdje namjenski dolaze da bi vidjeli bogatstva divlje rijeke.
No, tema koja je sveprisutna duž doline Vojuše jeste iseljavanje — mladi su otišli, stoga su prilike i mogućnosti za razvoj ograničene. Protivnici_e izgradnje brana na rijeci tvrde da bi lokalne zajednice imale koristi od dodatne vrijednosti proizvedene kroz status nacionalnog parka, što bi unaprijedilo razvoj područja i privuklo strane investicije.
Artan Thanas je jedan od onih koji ulažu u budućnost ovog područja. Kada smo se sastali s njim u Petranu, odmarao je od radova na renoviranju gostinjskih soba ispod Alvija — njegovog bara i restorana. Pokazujući nam grožđe koje raste sa druge strane ceste, a koje upotrebljava za proizvodnju vina koje služi, Thanas nam je rekao da za potrebe restorana koristi lokalne i sezonske sastojke.
Thanas je sjeo vani, na balkon okrenut prema jugu. Iako je bila sredina februara, sunce nas je lijepo ugrijalo. Ispod nas je protjecala Vojuša, a nad njenom obalom uzdizali su se snijegom prekriveni vrhovi planine Nemrčke.
Thanas podržava zaštitu prirode, ali ne samo zato što ima koristi od sve intenzivnijeg ekoturizma u okolici. “Ja sam ekološki osviješten”, s ponosom je rekao. Gorljivo nam je govorio kako je netaknut sistem divlje rijeke važan za ribolov i prirodne rute migracija raznih vrsta.
Međutim, kao i mnoge osobe s kojima smo razgovarali u gornjem toku rijeke, Thanas smatra da je u posljednjih nekoliko decenija nastao jaz u odnosu između prirode i čovjeka u Albaniji. Objašnjava kako su nakon pada komunističkog režima ljudi počeli da love ribu koristeći se dinamitom. “Prije smo koristili ručno izrađene štapove, ali sada se ribari eksplozivom”, rekao je. “Ulov je pao. Prije je bio neizmjerno veći.”
Iako Thanas za sebe ne smatra da je ekološki stručnjak, u dušu poznaje mnoge vrste koje u izobilju žive u okolici njegovog restorana. Sa posebnom zabrinutošću nam je govorio o evropskoj jegulji (Anguilla anguilla), ugroženoj vrsti od čijih je malo preostalih staništa Vojuša najvažnije. “Ko mi može garantovati da će ta riba moći proći kroz brane?”, zapitao se.
Naučnici_e iz Albanije, Sjeverne Makedonije, Austrije, Njemačke i Francuske u proteklim godinama su vršili istraživanja na koritu rijeke kako bi identifikovali i prebrojali vrste kao što je evropska jegulja. Ne samo da su uz bogat biodiverzitet zatekli i više ugroženih vrsta, već su pronašli i one koje su do tada nauci bile nepoznate.
U velikom zajedničkom izvještaju iz aprila 2021. godine, “Početno ispitivanje biodiverziteta, potencijalnih učinaka i zakonskog okvira za razvoj hidroenergije”, čiju je izradu predvodio Prirodnjački univerzitet u Beču, tvrdi se da bi projekti izgradnje hidrocentrala “u značajnoj mjeri degradirali visoku ekološku vrijednost rijeke” te se “kosili sa konceptom održivog razvoja”. U nastavku dokumenta je napomenuto da u dosadašnjim planovima vlasti “jasno mogu biti uočena kršenja međunarodnog i domaćeg zakona”.
Brane bi u donjem toku rijeke izazvale potpuno uništenje lokalnog okoliša, pri čemu bi se narušili istjek vode i sedimentacija koji su neophodni mnogim biljnim i životinjskim vrstama nastanjenim na području Vojuše. U prethodno spomenutom izvještaju se procjenjuje da bi hidrocentrale imale za posljedicu smanjenje broja vrsta za 40%, a zbog načina na koji “remete imanentne procese kao što su povezivost, protok energije, kruženje nutrijenata i ravnoteža sedimenata te smanjuju hidrološku dinamiku”.
Thanasovo rodno selo Petran smješteno je uzvodno od potencijalnih brana, zbog čega bi izbjeglo nestašice vode s kojima bi se suočila sela i poljoprivredna gazdinstva u donjem toku rijeke. Zbog velike nadmorske visine, selo bi izbjeglo i poplave.
Međutim, brana bi svakako imala razorne posljedice, ne samo za sektor turizma — koji zavisi od relativne očuvanosti Vojuše — već i za brojne migratorne vrste nastanjene u rijeci, čija bi mrestilišta bila uništena ili postala nepristupačna. Brane mogu narušiti sve, i uzvodno i nizvodno. Prema Gurinim riječima, samo jedna brana i sve je gotovo.
Romantična privlačnost divlje rijeke
Malo dalje niz Vojušu od Petrana, gdje se Thanasov restoran nadvija nad rijekom, smješten je grad Permet, poznat širom Albanije po svom poljoprivrednom obilju te vinu i rakiji. Permet je romantičan grad, “Grad cvijeća”, i to naročito ruža koje rastu uz obalu rijeke.
Ovdje je posebno uočljiva ključna uloga Vojuše u kulturnom identitetu južnih Albanaca_ki. Više značajnih albanskih pjesnika_inja i umjetnika_ca, kao što su braća Sami i Naim Frashëri te kipar Odhise Paskali, porijeklom su iz Permeta ili okolice, a duboka povezanost ljudi i epskog pejzaža određenog rijekom u žiži je mnogih albanskih poema i narodnih pjesama.
U gradskom parku izgrađenom na obali Vojuše — među velikim, glatkim, bijelim stijenama koje je tokom godina izvajala tirkizna voda — sastali smo se sa Klitijem Nurkom, unukom Lavera Bariua, svjetski poznatog muzičara iz Permeta. Bariu je bio pionir lokalnog muzičkog stila saze zasnovanog na bordunima te majstor kabe, jecanja na klarinetu. Budući da je cijelim tokom svog dugog života bio aktivan učesnik gradskog života, Bariu je tokom diktature prepoznatljiv stil bogate instrumentalne muzike iz Permeta uveo u širu albansku naciju te po dolasku demokratiju ostvario međunarodni uspjeh.
Nurka nam je s ushićenjem ponosnog žitelja Permeta govorio kako su Vojuša i okolna priroda bile izvor nadahnuća za njegovog djeda. Bariu bi sjedio pored vode te na klarinetu imitirao ptičiji pjev i teksturu huka vode, pecajući štapom i udicom koje je napravio kod kuće. Prema riječima njegovog unuka, stanovnici_e Permeta se ponose specifičnošću svojih pjesama u poređenju sa pjesmama iz ostalih krajeva Laberije, krševite pokrajine na jugozapadu Albanije. Dok se gro laberijskih pjesama bavi ratom, smrću i čašću, one iz Permeta su posvećene prirodi, ljubavi i ljepoti.
Dok nam je na telefonu pokazivao video svog djeda, Nurka nam je rekao da je Vojuša — kao divlja, neobuzdana rijeka — izvor nadahnuća za sve koji žive na njenim obalama. “Ne mogu ni da zamislim početak dana bez pogleda na rijeku”, rekao je Nurka. “Vjerujem da isto važi i za sve ostale ljude koji ovdje žive.”
Osuđeni na brane
Kako smo nastavili putovanje nizvodno, ušli smo u srednji tok rijeke, gdje porozne zaravni od šljunka uzmiču pred više uskih klisura i grla pogodnih za izgradnju brana. Građevinske firme su bacile oko upravo na ovaj dio rijeke, gdje se još uvijek mogu vidjeti tragovi obustavljenih radova na hidrocentrali Kalivač. Oštećene padine su sada pozadina poluizgrađene turbine okružene opremom koja je ostavljena na gradilištu.
Kao i u ostalim krajevima uz Vojušu te u većem dijelu Albanije, mještani_ke govore o iseljavanju. Svi mladi su otišli. Ostala je šačica ljudi. U gornjem toku rijeke, mještani_ke imaju koristi od toga što nema brana, a što se ogleda u sve intenzvnijim ulaganjima u turistički sektor. No, ljubav prema prirodi nije oslobođena finansijskih pitanja, a ljudi nastanjeni u srednjem toku rijeke su — kako i sami kažu — siromašni te imaju plate koje su niže od državnog prosjeka.
Razgovarajući s nama u selu Kalivač — odakle cestica vodi do napuštene brane — jedan mještanin koji je želio da ostane anoniman objašnjava nam kako su mnoge osobe u njegovom mjestu suočene sa teškim siromaštvom te da su u prvom redu zainteresovane za pronalazak posla. Ako bi brana mještanima_kama donijela više poslova, njihovo razmišljanje o zaštiti prirode bilo bi složenije. Ipak, upravo su se stanovnici_e Kalivča suprotstavili projektu izgradnje hidrocentrale jer su uvjereni da njegova realizacija ne bi unaprijedila njihov ekonomski položaj.
Protivno uljepšanim procjenama uticaja na okoliš i društvo koje su dostavile građevinske kompanije — a koje grupa naučnika_ca naziva “farsom” — lokalno stanovništvo uz podršku nevladinih organizacija i naučnih timova konstatovalo je da, da se izgradnja brana u Kalivču ili u obližnjem Počemu završila, veći dio okolnog područja ostao bez čiste vode, drugi krajevi bi se našli pod vodom, a ljudi raselili. Preostali resursi — njihova rodna polja i voćnjaci — bili bi izgubljeni kao i potencijal za poljoprivrednu samoodrživost.
Prema podacima iz analize o društveno-ekonomskim posljedicama izgradnje brane, čiji je autor dr Klodian Muço, građevinski plan energetskog preduzeća pokazuje da bi građevinski radovi “znatno utjecali na putnu infrastrukturu […] na magistralnom putu Tepelen—Levan, koji će biti poplavljen […] na dionici dugoj 2,8 kilometara”. Prema tome, ublažavanje negativnih učinaka izgradnje brane zahtijeva ogromne investicije.
Uz podršku EcoAlbanije i stručnjaka_inja u oblasti ekološkog prava, mještani_ke su dobili parnicu. U maju 2017. godine, nakon gotovo dvije decenije odugovlačenja i sporenja, Vlada Albanije je raskinula ugovor koji je sklopila sa italijanskom kompanijom Kalivaçi Green Energy.
Sličan ovom je slučaj planirane brane u Počemu, udaljenom samo nekoliko kilometara od Kalivča. EcoAlbania je pomogla 30 žitelja_ki Počema da se suprotstave izgradnji brane te su 2016. godine uspjeli i na sudu, nakon čega je realizacija planova obustavljena. Dok je pravni predmet Kalivač okončan i proglašen uspjehom od Besjane Guri, u predmetu Počem u toku je žalbeni postupak te još uvijek nije izvjesno šta će se dogoditi. Imajući u vidu to da proglašenje rijeke Vojuše parkom prirode ne sprečava podizanje brana, EcoAlbanija i mještani_ke Počema su i dalje zabrinuti.
To što je realizator projekta izgradnje brane Kalivač italijanska kompanija značajno je i znakovito. Naime, Italija i druge zemlje EU proteklih godina ulažu ogromna sredstva u hidroenergetske pogone u Albaniji i ostatku Balkana. Iako se hidroenergija smatra zelenom zbog toga što je ugljično neutralna, borci_kinje za zaštitu životne sredine se sve više protive ovom tipu energije, pri čemu su naročito suprotstavljeni mini hidrocentralama koje se grade širom Balkana, a koje — uprkos tome što uzrokuju veliku ekološku štetu — proizvode relativno malu količinu energije.
U izvještaju iz 2018. godine ekološka nadzorna organizacija Bankwatch ukazala je na to da aktualni hidroenergetski bum na Balkanu — u okviru kojeg je realizacija mnogih projekata planirana u zaštićenim područjima — u velikoj mjeri finansiraju evropske razvojne banke. U izvještaju se tvrdi da “se mora učiniti više kako bi se razmotrili loši standardi u pogledu upravljanja okolišem zastupljeni u mnogim državama gdje se realizuju pripadajuće aktivnosti”.
Kako je planirana izgradnja osam brana na Benči i pet na Šušici, glavne pritoke Vojuše su ugroženije nego matica. S tim u vezi, u junu 2021. godine, iz Scientists for Balkan Rivers je saopćeno da je potonja pritoka Vojuše stanište najmanje “tri vrste vodenih insekata i mekušaca […] koje su donedavno bile nepoznate za nauku, nekoliko vrsta tek otkrivenih na prostoru Albanije te nekoliko ugroženih sa Crvene liste”. Izgradnja brane bi imala štetan učinak na te i druge vrste.
U izvještaju organizacije tvrdi se da Šušica nije bila predmet zadovoljavajućeg istraživanja u oblasti ekologije te da Procjena utjecaja na okoliš i društvo (izvještaj koji prema zakonu mora biti sastavljen prije svakog većeg građevinskog projekta, a radi utvrđivanja potencijalno negativnih utjecaja na okoliš) podnesena od projektanta brane za jedan od predloženih projekata nije obavljena u skladu s propisima. Iz Bankwatcha su izvijestili da predviđaju kako bi “blokadom migracijskih ruta usljed izgradnje hidrocentrala moglo doći do kršenja međunarodnih i domaćih zakona”.
Žitelji_ke sela duž pritoke duge 80 kilometara žele da zaustave izgradnju hidrocentrala koliko i žitelji_ke Kalivča i Počema. Mnogi lokalni mještani_ke trenutno se organizuju kako bi spasili Šušicu od izgradnje brana.
Sunčani jug Albanije
Seoce Kuta je smješteno na pola puta između Kalivča i Počema. Tamo smo se sastali sa Rajmondom Merkaj, čija kuća se nalazi na samom rubu mirnog centra mjesta. Većina mladih je napustila selo, uključujući Merkajinu djecu — troje je otišlo u Grčku, jedno u Engelsku.
Prije je školu u Kuti pohađalo više od 350 učenika_ca, a danas samo 50. Bijela zgrada škole, okružena palmama i ružama, stoji na najvišoj tački u selu. Poneka starija djeca su dovoljno visoka da izvire preko kamenog zida u dvorištu škole i vide široku dolinu Vojuše te seoska polja koja krase panoramu ispod njih.
Kuta je postala mjesto gdje se stvara drugačija vizija energetske budućnosti Albanije. EcoAlbania je 2020. godine započela kampanju postavljanja solarnih ploča u selu, koje je aktivno uključeno u borbu protiv izgradnje branje u Počemu, a zbog toga što bi plodna seoska zemljišta uzvodno od predloženog lokaliteta izgradnje bila poplavljena.
Prema navodima iz EcoAlbanije, selo bi ugradnjom solarnih ploča moglo dokazati da je redovno snabdijevanje energijom moguće postići bez dodatnih hidroenergetskih izvora. Nadalje, zahvaljujući novim zakonima, mjesta sa ugrađenim panelima mogla bi ostvarivati profit kroz prodaju viškova energije. Međutim, zakonska infrastruktura preraspodjele takvih viškova energije još uvijek nije stvorena u Albaniji. Paneli su postavljeni početkom 2022. godine, kada je selo prvi put dobilo i uličnu rasvjetu.
Na hidroenergetske izvore otpada 99% proizvedene energije u Albaniji. Iako država izvozi višak energije susjednim zemljama kada je vodostaj rijeka visok, albanski uvoz energije je veći nego izvoz. Kada je vodostaj rijeka nizak, struja se mora uvoziti, i to često po visokim cijenama.
Albanija planira izgradnju novih visokovoltažnih dalekovoda kako bi povećala kapacitet za izvoz energije u susjedne zemlje, uključujući Kosovo, Sjevernu Makedoniju i Italiju. Posljedično tome, Albanija namjerava da proizvodi više energije i prema svemu sudeći drži se onoga što zna: izgradnje hidrocentrala.
Daljnje oslanjanje na hidroenergiju nije idealan način unapređenja energetske infrastrukture u zemlji. Protivnike_ce daljnje izgrade brana naročito zanima solarna energija, budući da se na jugu Albanije godišnje bilježi 300 sunčanih dana. Poređenja radi, u vremenu klimatske krize, oslanjanje na hidorenergiju izgleda kao manje pouzdan ulog, što je 2017. godine pokazala teška suša na Balkanu.
Iako bi brane u Kalivču i Počemu proizvodile struju, žiteljima_kama Kute je važnije da imaju vlastitu zemlju za obrađivanje, rekla je Rajmonda Merkaj. Lokalni mještani_ke već generacijama rade u polju i odbijaju da budu izmješteni.
Uprkos tome što neki političari_ke i investitori tvrde da hidroenergija može stvoriti nova radna mjesta, ima razloga za skeptičnost u vezi s time da li će ta vrsta energije biti uspješnija u zapošljavanju od drugih sektora. Turistička djelatnost u ovom području trenutno raste po godišnjoj stopi od 15%. Merkaj se slaže sa tvrdnjama Vlade da je hidroenergija važan energetski izvor za lokalnu zajednicu, ali smatra da bi selu više pogodovao nacionalni park. Mještani_ke bi mogli ubirati plodove iznajmljivanja soba i intenzivnijeg turizma te uživati u boljim ekonomskim prilikama, a da se pritom ne naruše prirodne ljepote.
I ne samo to — osnivanje nacionalnog parka Vojuša otvorilo bi mogućnosti duž cijelog njenog toka dugog 270 kilometara. Pritom bi gro zarade išlo direktno lokalnim zajednicama, a ne međunarodnim energetskim kompanijama.
Na moru: Budućnost rijeke
Dok pratimo Vojušin tok, postaje jasno da izgradnja brana nije jedina opasnost s kojom se rijeka suočava. Na njenim obalama, stršeći iz stijena i viseći sa drveća, ponekad na iznenađujućoj visini, stoje šareni komadi smeća od plastike. Dobrobit okoliša u Albaniji iziskuje sveobuhvatne političke promjene koje neće biti ograničene na pomake unutar infrastrukture za distribuciju energije i sistema upravljanja otpadom.
Približavajući se delti Vojuše i gledajući kako se voda ulijeva u more, još jedan problem postaje vidljiv, a to su planovi za izgradnju Međunarodnog aerodroma Vlora. Vladina revizija zaštićenih prodručja iz januara 2022. godine, dokument kojim je osnovan park prirode, također je utjecao na stanje u ovom dijelu zemlje. Naime, ovim dokumentom su precrtane granice Zaštićenog područja Vojuša-Narta, jedne od najvećih i ekološki najraznovrsnijih laguna u Albaniji, a kako tlocrt aerodroma — koji predviđa da aerodrom bude izgrađen usred Narte — više ne bi ulazio u zonu zaštićenog područja.
I ovdje građevinska pitanja utječu i na prirodu i na čovjeka. Prema riječima Olsija Nike, izvršnog direktora EcoAlbanije, jedan od problema u vezi sa aerodromom je to da “prije nego što sva flaminga napuste područje zbog buke i drugih vrsta zagađenja, prvim avionima bi moglo biti problematično da lete kroz jata velikih ptica”.
Budućnost Vojuše je utkan u širi kontekst političkog odlučivanja. Bez čvrstih garancija da će se zaštititi posljednja divlja rijeka u Evropi, vlasti — ili budući sazivi vlasti — uvijek mogu precrtavati granice, postavljati kratkoročne ciljeve i kršiti obećanja, a što se tiče prirodnih blagodati Albanije.
U Petranu, nedaleko od grčke granice, pitali smo Artana Thanasa šta priželjkuje kada je riječ o budućnosti rijeke. “Ne priželjkujem ništa”, rekao je. Njemu je Vojuša već savršena, a najbolja intervencija bi bila da se ostavi na miru.
Ova priča je nastala uz finansijsku podršku “Balkanskog trusta za demokratiju” (Balkan Trust for Democracy), projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država (German Marshall Fund of the United States) i norveškog Ministarstva spoljnih poslova. Stavovi izneseni u ovoj priči nužno ne odražavaju stavove norveškog Ministarstva spoljnih poslova, Balkanskog trusta za demokratiju, Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država niti njihovih partnera.
Zašto je navedena ova klauzula?