Početkom septembra, nova školska godina, 13 djece koja žive u izbjegličkim centrima u Sandžaku krenulo je u osnovne škole, a jedno u vrtić. Djeca koja su krenula u školu su od lokalne nevladine organizacije dobila školski pribor i torbe.

Njih još 29 bi se uskoro moglo pridružiti ovoj grupici, ali tek kada prođu testiranja kako bi odredili u koji razred treba da idu, a prema stepenu poznavanja jezika. Ostala djeca školskog i predškolskog uzrasta iz centara u Tutinu i Sjenici, neće se pridružiti vršnjacima ove godine.

Od oko 800 registrovane djece između 7 i 14 godina, njih tek oko 150 se upisalo u škole, mada je osnovno obrazovanje u Srbiji obavezno i škole bi morale biti dostupne svima.

Novi školarci će svaki dan u učionice dolaziti iz neuslovnih izbjegličkih centara gdje žive u često prenapućenim sobama. Jedan je pored Tutina, neki kilometar udaljen od grada, smješten u polunapuštenoj industrijskoj zoni.

U trošnim drvenim barakama trenutno živi oko 80 izbjeglica, uglavnom iz Afganistana, a skoro polovina su djeca. Ljeti, kada smo bili u Tutinu, u centru je bilo 33 ljudi. No, brojevi se stalno mijenjaju jer je Balkan samo ruta kojom se ljudi kreću ka Evropskoj uniji.

Tamo gdje nema više ničega

U Tutinu svi borave u prostorijama koje su nekada davno služile kao kancelarije, u starim barakama koje, prema zvaničnim izvorima, imaju samo djelimično adekvatan sistem grijanja, teško da ima privatnosti, nema dobrog osvjetljenja niti požarnog sistema, ili sobe za medicinsku njegu.

Ipak, oko baraka ima dosta zelenih površina te djeca imaju gdje da provode dan i igraju se. Do ljeta je ovdje bilo više od 100 osoba i prostor je bio prenapućen. Onda je donesena odluka da dio izbjeglica bude prebačen u druge centre u Srbiji. Ali, novi stalno pristižu. Rijetko ko govori neki strani jezik, osim maternji, a prevodilaca nema.  

Skoro polovina među onima koji žive u centru u Tutinu su djeca. Foto: Imrana Kapetanović.

Sve u ovom centru, kao i u samom gradiću, izgleda napušteno i zaboravljeno. Kao i cijeli Sandžak.

Tutin je najsiromašniji dio Sandžaka koji je najsiromašniji dio Srbije. Prema podacima Nacionalne službe za zapošljavanje iz aprila ove godine, u ovom gradiću je bilo 8.142 nezaposlenih, od ukupno 15.000 radno sposobnih. Ništa bolja situacija nije u ostalim dijelovima provincije.

Čini se da decenijama niko ne održava puteve koji vode do Sandžaka i kroz njega, dijelovi su potpuno propali i zjape rupe. Skoro sve bankine su oštećene, a saobraćajna pravila kao da ne postoje. Čak su i putokazi – ako ih uopće ima – stari i zapušteni i nerijetko pokazuju pravac ka gradovima koji su davno nestali.

Zgrade i kuće u gradovima su, također, zapuštene, ali niču nove zgradurine, očigledno bez ikakvog reda i nije im jasna namjera, jer Sandžaklije pričaju o masovnom odlasku stanovništva iz ovog kraja.

I zaista, sve je polupusto. Izuzev Novog Pazara, najvećeg grada u Sandžaku, koji je prenapućen, ali na istin način zapušten i tužan kao i ostatak provincije.

Ipak, prema ispitivanjima javnog mnijenja u Srbiji, izbjeglice koje prolaze kroz ovu zemlju, najbolje su primljene baš u ova dva grada.

“Imamo puno izbjeglica ovdje”, kaže nam Ćemal Hrmak dok pričamo s njim u trošnoj prodavnici u Sjenici. Nekadašnji inženjer u tekstilnoj proizvodnji je, nakon što je većina tvornica u Sandžaku propala tokom 80tih, otvorio malu radnju u blizini pijace u kojoj preprodaje mliječne proizvode i pečene piliće.

“Nekada je cijeli ovaj kraj bio vrlo živ i svi su radili. Dobro smo i zarađivali. Ali, ničega više nama. Nemamo posla, sve su fabrike zatvorene, i mi eto samo preživljavamo”, priča nam i dodaje kako mu je osnovni cilj bio da mu sve troje djece završi fakultete – dvoje je i doktoriralo, a treće još studira – što će im omogućiti da odu iz Sandžaka.

Ipak, Ćemal i većina drugih stanovnika Sjenice i Tutina, primili su izbjeglice kao goste, a Sandžaklije su poznate po gostoljubivosti. “Dragi su nam ovi ljudi koji su došli”, kaže Ćemal. “Pokušavamo im pomoći koliko možemo, damo im neki poslić da malo zarade, odnesemo hrane, garderobu… šta možemo od ovog svog što imamo.”

U parku u Sjenici zajedno su lokalci i izbjeglice. Isto je na zapuštenim sportskim terenima koji ožive u poslijepodnevnim satima. Dok na travnatim površinama pasu koze i krave, Sjeničani i izbjeglice zajedno igraju odbojke ili košarke, uglavnom.

Sjeničani i stanovnici kampova se susreću na sportskim terenima i jedina razlika između njih je da lokalci imaju opremu, a gosti su često bosi. Fotografija: Imrana Kapetanović

Lokalci imaju tene i sportski su obučeni, dok njihovi gosti nose ono što imaju. Neko je u iznošenim farmerkama, često neodgovarajuće veličine, neko u donjem dijelu trenerke ili pantolanama. Dosta njih prije nego se uključi u igru skida cipele iznošene nakon kilometara koje su prepješačili pri bezuspješnim pokušajima da dođu do Evropske unije.

Naučene lekcije

Sa male tribine, posmatramo odbojkaški meč. Oba tima su vrlo mješana – djevojke, muškarci, lokalci i izbjeglice. Sporazumjevaju se više osmijesima i pokretima, nego riječima. Ali, ima puno osmijeha.

Svjetlana, jedna od djevojaka koja je igrala odbojku, kaže nam da je uvijek tako, na sportskom terenu su svi zajedno. “Neki igraju baš dobro odbojku”, kaže Svjetlana koja trenira odbojku već nekoliko godina u lokalnom klubu.

“U početku smo svi bili malo stidljivi, ali sada smo se navikli jedni na druge. Meni je baš drago što su ovdje da se upoznamo”, kaže nam dok posmatramo sljedeći meč sa tribina.

Priča nam i kako su neki od Afganistanaca koji sada borave u jednom od dva kampa u Sjenici, a posredstvom jedne lokalne nevladine organizacije, dolazili u njihovu srednju školu. “Oni su nama pričali o svom životu, mi njima o životu u Srbiji. Bilo mi je žao slušati sve te njihove priče o životu u Afganistanu, ali i kako su putovali i došli ovdje. Isto mi je bilo baš zanimljivo čuti da neki od njih nikada nisu bili blizu djevojaka. A sada igramo zajedno odbojku”, kaže Svjetlana.

U Sjenici su dva kampa – jedan u upravnim prostorijama nekadašnje fabrike tekstila Vesna, a drugi u hotelu Berlin. U Berlinu su uglavnom mladići kojima je Sjenica samo mjesto na kojem moraju biti dok se odmore, a onda pokušavaju dalje ka Evropskoj uniji.

Vidimo ih kako sjede oko hotela i skoro svi su na telefonu putem kojeg održavaju kontakte sa porodicom i prijateljima ko zna gdje u svijetu, ali i s krijumčarima koji su im zadnja nada da pređu granicu i nastave put. Ali samo oni koji još imaju novca, kakvih je malo u Sandžaku.

Hotel Berlin, koji je privatno vlasništvo, je postao jedan od dva centra u Sjenici, i u njemu sada žive samo muškarci i mladići koji putuju sami.Foto: Imrana Kapetanović.

Od kada su granice zatvorene u martu 2016. godine, ljudi koji se nađu u Srbiji, ako žele nastaviti put ka EU, moraju čekati da njihovo ime dođe na listu za ulazak u Mađarsku. Dnevno, samo 30 ljudi ima tu mogućnost. Ovo je jedini legalni način ulaska u zemlje članice EU za sada.

Oni koji ne mogu preći na ovaj način, a to su uglavnom muškarci koji putuju sami, pokušavaju preći u susjedne zemlje – BiH i Crna Gora – i odatle nastaviti dalje.

Tokom ljetnih mjeseci, broj ulazaka u BiH je znatno povećan. Lokalne nevladine organizacije tvrde da u većini slučajeva osobe koje stupe u kontakt sa policijom nakon prelaska, umjesto da im bude obezbjeđena zaštita, odvedene su u pritvore ili zatvore, te uskoro i vraćene nazad u Srbiju.

Među onima koji su prošli ovu proceduru i znatan je broj maloljetnika, o kojima čak ne postoje ni evidencije u BiH. Zbog svega ovoga, većina izbjeglica se odlučuje na put ka BiH jedino u očaju.

Još jedna mogućnost  je Hrvatska. Jedno od mjesta prelaska je i Šid, gdje već mjesecima traje agonija brojnih mladića koji žive u šumarcima u blizini granice, pokušavajući skoro svaki dan preći. Neki i uspiju. No, nije mali broj onih koji su pri pokušaju uhapšeni u Hrvatskoj, gdje im često prijeti policijsko nasilje.

Još gore, opasni načini prelaska – pokušaj penjanja na vozove i kamione u pokretu – koštala je njih najmanje šestoricu života tokom ovog ljeta.

Još jedan pokušaj

No, život u Sandžaku nije moguć za većinu migranata.

Dženeta Agović, aktivistkinja organizacije Impuls iz Tutina, kaže nam da su uslovi od marta u centrima u Sandžaku znatno bolji nego je to bilo prošle zime.

“U Sjenici su svi bili smješteni u hotelu Berlin koji ima kapacitet za možda oko 200 ljudi. Bilo ih je u jednom trenutku 480. Svuda su bili ljudi. Nije bilo hodnika, nije bilo prolaza… nije bilo ništa osim ljudi na gomilama”, prisjeća se ovog teškog perioda.

“Zimi je svima bilo izuzetno teško, ali sigurno najteže ženama”, dodaje Dženeta. “Nisu imale mrvu privatnosti. Nisu mogle da se presvuku na miru, da odu da se tuširaju na miru… bilo je nemoguće održavati higijenu. Nisu imale uložaka, pa su sjeckale dječije pelene i to koristile. Svuda je bilo djece… Mada, kakvi god da su uslovi, život u kolektivnim centrima je uvijek težak. Bilo je i izuzetno naporno osoblju koje je radilo unutra. Sve je bilo teško.”

Takvi uslovi su bili mjesecima, od novembra 2016. sve do početka marta ove godine, kada je formiran centar u Vesni, gdje su preseljene porodice, a Berlin je postao mjesto samo za muškarce, a među njima su i maloljetnici koji putuju sami i koji ne bi smjeli boraviti u istim prostorijama sa odraslim muškarcima. No, čini se da drugog rješenja ovdje nema.

Kao i u Tutinu, rijetko ko među mladićima u Berlinu zna neki strani jezik, a ni ovdje prevodilaca nema.

U julu, kada smo bili u Sjenici, u Berlinu je boravio i 17godišnji mladić iz Afganistana koji nam se predstavio kao Ferhad. Na lošem engleskom nam govori kako putuje već više od godinu dana. Nije siguran kuda ide, ali se nada da će to biti daleko od Balkana. Kaže da su ljudi koje je sreo u Sjenici uglavom dobri prema njemu i ostalima, ali to nije dovoljan razlog da ostane ovdje. No, zahvalan je za malo pažnje koje je dobio od stanovnika.

Tokom zime je živio u barakama u Beogradu. Od proljeća pokušava ući u EU. Nekoliko puta je išao ka Rumuniji, potom Mađarskoj i Hrvatskoj, ali bez uspjeha. U Sjenici je, kaže, da se odmori i pokuša ponovo. Nedavno mu je drug, također izbjeglica, na desnoj ruci nevješto istetovirao natpis: “Never dont give up”.

Ferhad, 17godišnjak iz Afganistana, sanja o Europskoj uniji dok boravi u kampu Berlin u Sjenici. Fotografija: Imrana Kapetanović

Mladići iz Berlina su, uglavnom, među onima koji u popodnevnim satima odlaze na sportske terene. Ferhad kaže da je to jedina aktivnost koju imaju tokom dana. Ostatak provode ne radeći ništa.

Saznajemo da je Berlin, u stvari, privatni hotel čiji je vlasnik sklopio ugovor sa Opštinom, koja ima ugovor sa Komesarijatom za izbjeglice.

U julu ove godine, kada smo obišli centre, u Sjenici su bile ukupno 264 osobe, ali je u septembru ostalo još njih 173.

Izuzev mladića koji putuju sami, ostali žive u upravnim prostorijama nekadašnje fabrike tekstila Vesna. Čak 44 posto onih koji žive u ovom centru jesu djeca. Većina u centar dolazi iz Afganistana, Iraka, Sirije i Pakistana.

Uslovi za život u kampu u Sjenici su minimalni, ali će više od 100 ljudi tu dočekati još jednu zimu. Fotografija: Imrana Kapetanović

I u Vesni izbjeglice borave u nekadašnjim kancelarijama pretvorenim u sobe. U prostorije su ubačeni željezni kreveti sa dušecima i pored starih kancelarijskih ugrađenih ormara, to je jedini namještaj. Sve prostorije su premale za broj ljudi koji je u njima, a u nekim slučajevima je to više od 10.

Privatnost ne postoji u sobama u centru u Sjenici, ali neki pokušavaju osvojiti barem dio prostora za sebe praveći “zidove” od vunenih deka. Fotografija: Imrana Kapetanović

U pokušaju da imaju barem mrvu privatnosti, u nekim sobama kreveti su razdvojeni ružnim vunenim dekama. U svim sobama je pretoplo i zagušljivo, i teško je reći da je smještaj tu čak i prihvatljiv.

Dug put u nepoznato

U jednom od sobičaka živi Galia i njeno četvoro djece. Najstarija Sanaa ima 11 godina i prevodilac je za skoro cijeli kamp. Kaže da je naučila engleski na putu. A putuju već više od godinu dana, ka mjestu koje će biti dobro za njenu porodicu. Sandžak to nije.

Porodica je iz Alepa. Izlazili su iz grada u konvoju sa drugim dok je grad bombardovan. Tada ih je bilo osam. Bomba je pala u blizini kolone u kojoj su se kretali i ubila oca i bebu koju je nosio u naručju.

Galia još nije preboljela ovaj gubitak, niti je imala vremena da to uradi. Nakon izlaska iz Alepa, morala je sama, sa četvoro djece, naći put do Turske, a onda preko mora do Grčke. Bez prestanka su hodali 11 dana da bi došli do Beograda. Na putu je najmlađi dječak pao i oštećeno mu je oko.

I onda su završili u Vesni, bez para i čini se potpuno izgubljeni. Dok pokušavamo razgovarati o uslovima života, ona samo želi da gledamo slike njene bebe i muža koje je izgubila. Te fotografije u mobitelu su, čini se, najvrijednije što ima.

Sanaa i njena porodica su iz Alepa putovali mjesecima do Beograda, da bi bili upućeni u Sjenicu, gdje žive u sobičku u centru Vesna. Fotografija: Imrana KapetanovićSanaa nam prevodi riječi svoje majke koja kaže da su ljudi u Sjenici dobri, ali da to nije mjesto gdje mogu živjeti. “Hrana nije dobra, a nemamo više para da kupujemo vani. I kada kupimo, uprava nam ne dozvoljava da unosimo u sobe i ovdje kuhamo. Dva mjeseca nam nisu dali šampone i deterdžente”, kažem nam Galia putem “prevodioca”, te dodaje da nema ni dovoljno mlijeka za djecu, a da je mlijeko koje dobijaju često vodenasto.

Istu priču nam ponavlja jedna za drugom osoba u svim sobama koje smo posjetile. Kažu da sumnjaju kako su skladišta puna, ali da uprava ne želi da im dijeli donacije. U obližnjoj prodavnici, gdje oni koji imaju novca kupuju, kažu nam kako su primjetili da u zadnjih nekoliko sedmica dolaze da kupe deterdžente i šampone. “Mislili smo da to dobijaju. Vidjeli smo kamione kako dovoze te stvari, ali čini se da ipak nemaju”, kaže gospođa koja radi u prodavnici. Nije raspoložena da koristimo njeno ime i prezime, ali jeste za razgovor.

Iako ne zna jezike stanovnika kampa, ipak uspijevaju da se sporazumijevaju. Naučila je i već šta ko od njih voli. Dok sjedimo u malom dvorištu, pored prodavnice, u susret nam ide jedna djevojka. “Ona voli Pepsi. Mi to nemamo u prodavnici, ali za nju nabavimo i držimo u frižideru”, kaže nam.

Kaže i da su shvatili da nemaju deterdženta te su uspjeli nabaviti vrstu koja nije lošeg kvaliteta, a ima cijenu koju mogu ponuditi svojim sada prvim susjedima i čestim kupcima.

Ivan Mišković, glasnogovornik Komesarijata, odbacuje ove navode riječima: “Kada je reč o žalbama, one ne stoje. Iz budžeta Republike Srbije, kao i donatorskim sredstvima, pokrivaju se pomenute potrebe migranata. Broj migranata je veliki, pa su i potrebe velike”.

Navodi o korupciji

Ulaz u kamp Vesna je prekriven opranim haljinama. Uprava nije postavila užad za sušenje veša, te haljine vise na žičanoj ogradi koja okružuje kamp. Oni sa kojima smo razgovarali kažu da nisu dobili ni ljetnu garderobu, što i vidimo, jer većina ima duge rukave i toplu garderobu iako je u periodu kada smo mi bili u kampu temperatura prelazila 35 stepeni.

Donacije stalno pristižu u kampove, ali se mnogi žale na način distribucije. Fotografija: Imrana Kapetanovi

Da postoje problemi u podjeli donacija ukazuje nam i Mehdija Medović, aktivista Tutinske inicijative mladih. Oni su mjesecima radili u kampu u Tutinu sa djecom, učeći ih srpski i engleski jezik, te osmišljavajući različite aktivnosti ne samo za djecu, nego i ostale stanovnike centra. I on kaže kako su mu se mnogi od onih koji su živjeli u kampu žalili da ne dobijaju donacije koje su dolazile.

I sam se, tvrdi, uvjerio da u magacinima stoje donacije, te se žalio više puta. Rezultat je da mu je na kraju onemogućen rad unutar ovog centra.

“Mislim da će neke od stvari koje su u magacinima završiti na nekom trećem mestu, jer nisu podjeljene. Neke organizcije su zato donirale lično ljudima unutra. Znam za dosta donacija, lično sam vidio te stvari u magacinu, ali nisu podjeljene”, tvrdi Mehdija.

Navode o korupciji i nebrizi prema ljudima smještenim u centrima u Sandžaku čuli smo iz još nekoliko izvora, ali niko nije želio javno o tome govoriti, niti smo uspjeli doći do dokumenta kojima bi to dokazali.

Tek minimalni uslovi za život u centru u Tutinu u kojima borave izbjeglice već više od godinu dana. Fotografija: Imrana Kapetanović

Ipak, sve ukazuje na to da je odnos građana u Sandžaku prema izbjeglicama mnogo drugačiji nego uprave centara u kojima žive.

Uskoro će u Tutinu biti otvoren novi centar za izbjeglice, koji će biti još dalje od grada nego postojeći. No, Sandžak nije rješenje za bilo koga ko je trenutno u centrima koje smo posjetili. Izbjeglice i migranti sa kojima smo pričali ponavljaju da žele ići iz Sandžaka i Srbije, nekada glasom očajnika. Kada su krenuli na put, prije ko zna koliko vremena, sanjali su da idu na bolje mjesto. Na Balkanu se osjećaju zatočenicima.

Bliži se još jedna zima, a uslovi u kojima borave ljudi u Tutinu i Sjenici nisu humani. Kao ni u većini centara u Srbiji ili onih duž takozvane Balkanske rute. Evropa, za sada, ostaje zatvorena za njih i teško je predvidjeti šta će biti u budućnosti. 

Naslovna fotografija: Imrana Kapetanović

Prilog je nastao u okviru projekta „Krizno izvještavanje u jugoistočnoj Evropi“ Mreže za profesionalizaciju medija u jugoistočnoj Evropi (SEENPM). Za sadržaj priloga odgovorna je autorica i K2.0.