Lideri zemalja članica EU su 21. marta 2024. godine otvorili pristupne pregovore sa Bosnom i Hercegovinom (BiH). Prethodno je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen rekla u Evropskom parlamentu da je BiH u protekloj godini ostvarila veći napredak nego u prethodnih 10. Evropska komisija je također pohvalila “potpunu usklađenost” BiH sa vanjskom i sigurnosnom politikom EU, navodeći da je takvo usklađivanje “ključno u ovim vremenima geopolitičkih previranja”. 

Evropska komisija sada priprema pregovarački okvir, stvarajući rezultate koje će političari u BiH morati ispuniti. Bosanskohercegovački zakonodavci su već krenuli u donošenje neophodnih reformi, poput Zakona o sprječavanju sukoba interesa u institucijama Bosne i Hercegovine, koji je bio u zastoju sedam godina, i Zakona o sprječavanju pranja novca i finansiranja terorizma.

Ovi zakoni su doneseni nakon pregovora vladajućih stranaka u BiH u protekloj godini. Međutim, brojni politički sporovi koje BiH nije uspjela riješiti u gotovo tri decenije od rata prijetili su da ih zasjene.

BiH se još uvijek muči da prevaziđe svoje strukturne probleme i previranja koja se pojavljuju u svakoj debati o budućnosti zemlje. Problem leži u različitim vizijama budućnosti i prošlosti zemlje sa duboko osporavanim istorijskim narativima. To postavlja pitanje da li je EU dala zeleno svjetlo za otvaranje pristupnih pregovora samo zato što ne želi da se tenzije iz BiH preliju u regiju i kontinent.

Strukturni problemi

Komplikovana politička struktura BiH predstavlja jedinstven izazov. Zemlja je podijeljena na dva entiteta — Republiku Srpsku i Federaciju BiH — mirovnim sporazumom zaključenim 1995. godine u bazi američkog ratnog zrakoplovstva u blizini gradića Dejton u Ohaju, SAD. Republika Srpska ima visoko centraliziranu strukturu vlasti, dok je Federacija BiH podijeljena na 10 kantona. Dakle, BiH je pretrpana vladama i skupštinama iako beleži brz pad stanovništva.

Međunarodna zajednica održava prisustvo preko Ureda visokog predstavnika (OHR). Visoki predstavnik nadgleda implementaciju civilnih aspekata Dejtonskog sporazuma i ima moć nametanja zakona u BiH. Visoki predstavnici nametnuli su zakone o temama koje se kreću od uvođenja zatvorskih kazni za negiranje genocida do izbornog zakona, potpirujući osjećaj da se ne može oslanjati na političke institucije BiH u efikasnom rješavanju unutrašnjih poslova. Samo bošnjačke političke stranke i većina građana Bošnjaka podržavaju OHR, dok hrvatski i srpski politički akteri kažu da se odluke u BiH moraju donositi autonomno.

Srbi su demografska većina u Republici Srpskoj, gdje bošnjačka i hrvatska manjina izražavaju zabrinutost zbog diskriminacije. S druge strane, u Federaciji prožima politička borba između Hrvata i Bošnjaka, a oboje su zabrinuti zbog diskriminacije u područjima gdje su u manjini.

Jedan eklatantan primjer nejednakosti je tročlano Predsjedništvo BiH, koje rezerviše mjesta za jednog Bošnjaka, jednog Hrvata i jednog Srbina. To znači da “ostali”, na primjer pripadnici romske ili jevrejske zajednice, ne mogu da se kandiduju za najviše funkcije u svojoj zemlji. Nadalje, u nekoliko mandata hrvatski predstavnik je biran bošnjačkim glasovima. Broj Hrvata u Federaciji je veći i stoga hrvatski predstavnik može biti biran bez hrvatske podrške. To navodi mnoge Hrvate da tog predstavnika vide kao nelegitimnog.

Ipak, najveći, odnosno najglasniji problem je lider bosanskih Srba Milorad Dodik. Dodik otvoreno podržava rusku politiku, negira genocid i prijeti uništenjem države BiH. Dodik i njegovi saradnici su pod brojnim američkim sankcijama zbog koruptivnih radnji i kršenja Dejtonskog sporazuma. Stoga bi zeleno svjetlo EU moglo biti jedan od načina da se Dodik smiri i da se obuzda njegov bunt, jer bi se nuđenjem jasnijeg puta ka članstvu u EU potencijalno smanjio njegov ometalački utjecaj.

Otvaranje pristupnih pregovora neće promijeniti percepciju Bosanaca o njihovoj zemlji

Politički, a time i ekonomski napredak zemlje usporava nesposobnost postizanja saglasnosti o ključnim pitanjima, prijetnje separatizma od strane Republike Srpske i unitarizma od strane Bošnjaka. Bošnjaci su najveća etnička grupa, što znači da bi oni u ovakvom političkom kontekstu dominiranom etničkim strankama, u kom dobitak jedne znači gubitak druge strane, najviše imali koristi kada bi njihova država bila centralizovana i ujedinjenija.

Slabe reforme koje su do sada provedene nisu dovoljne za poboljšanje ukupne političke i društvene situacije u Bosni. Sadašnje političke strukture, koje su pune ljudi koji nisu napuštali svoje funkcije u protekle dvije decenije, nisu dorasli koordinaciji novih politika i pravila potrebnih za pristupanje EU.

Na primjer, Zakon o sudu je u zastoju zbog rasprave o tome da li Apelacioni sud treba da bude u Istočnom Sarajevu ili Banja Luci, administrativnom centru Republike Srpske. Mjeseci političke borbe oko ovog pitanja pokazuju da nijedna stavka nije premala za svađu kada je u pitanju održavanje utjecaja na sud na bilo koji način.

Štaviše, korupcija je i dalje endemska u političkim strukturama BiH. Dan nakon što je EU odobrila otvaranje pristupnih pregovora, bivši premijer Federacije BiH počeo je služiti kaznu za korupciju. Istovremeno, predsjednik Suda BiH i šef obavještajne službe nalaze se u pritvoru i čekaju suđenje za, između ostalog, nezakonito prisluškivanje političkih protivnika.

Teško je da populacija bude zadovoljna i srećna kada predizborne kampanje gotovo nikada ne prestaju i osuđeni ratni zločinci se veličaju. Građani su svjesni da otvaranje pregovora ne vodi direktno do većih plata. Trenutno, ove plate su dobre i sigurne samo ako su povezane sa jednim od bezbrojnih budžeta koji iscrpljuju državnu blagajnu.

Nažalost, mnogi Bosanci žele napustiti zemlju. Neke studije sugeriraju da njihovi razlozi nisu isključivo ekonomski, budući da su troškovi života porasli, a ekonomski izazovi obiluju i u zemljama EU. Dapače, građani sve manje vide budućnost u zemlji u kojoj svakodnevnom retorikom dominira govor mržnje, osnovna prava se smatraju nedostižnim snovima, a iste ključne ličnosti već godinama pričaju iste priče, dok poboljšavaju život samo političkim elitama.

Različiti politički interesi BiH moraju raditi zajedno

Autonomno donošenje odluka u BiH ne ide baš glatko. To se može vidjeti i u postupanju sa uslovima koje nameće EU. U početku je postojalo 14 uslova za otvaranje pregovora, ali je taj broj smanjen kako bi se proces pokrenuo i sprečila eskalacija i eventualno rasplamsavanje regionalnih tenzija. BiH još treba da ispuni pet od 14 uslova.

Bosanskohercegovačke stranke na svim stranama insistiraju na tome da je EU dala BiH zeleno svjetlo isključivo zahvaljujući njihovim naporima. Svojim doprinosom hvali se i najveća bošnjačka stranka, koja je na prošlim izborima svrgnuta s vlasti i koja je kočila pregovore.

Međutim, ono što će malo ko otvoreno priznati jeste da je Hrvatska odigrala značajnu ulogu kao zagovornica BiH u EU. Zagreb želi da zemlja s kojom dijeli najdužu granicu postane stabilnija i mirnija. Naravno, to je iskorišteno i za parlamentarne izbore u Hrvatskoj; prema hrvatskom Ustavu, zemlja mora brinuti i o Hrvatima u BiH. To bi moglo koristiti i hrvatskim parlamentarcima uoči izbora za Evropski parlament u junu 2024. godine.

Pred BiH su sada još veći zadaci. EU će izraditi nove uslove, domaće snage će se sastati da ih riješe, dok bi pristupni pregovori mogli biti materijal za dalje nesuglasice.

Ključno pitanje ostaje: kako će zemlja postati članica EU i koegzistirati s drugima ako i tri decenije nakon rata još uvijek teško pronalazi unutrašnji sklad, a kamoli podstiče jedinstvo među svojim narodima? Niko nije izložio plan za izvršenje najvažnijeg zadatka, koji se u BiH i dalje čini nedostižnim, niti je vjerovatno da će to učiniti.

Ni put ka EU ni zeleno svjetlo ne mogu riješiti ovaj problem ako se on ne riješi kroz istinski dogovor bez skrivenih agendi. Nažalost, BiH obiluje političarima spremnim na prevaru, koji su napunili svoje džepove novcem u namjeri da održe ovakav faličan suživot.

Naslovna slika: Majlinda Hoxha / K2.0.