„Imam točno sedam metaka, prvo ću ti ubit ženu“. „Sve vas treba poklat“. „Zaklaću te ko prase“. „Ruku ću ti odsić imaš moju rič.“

Ovo je mali dio prijetnji što su ih u Hrvatskoj primili političari, novinari  i aktivisti za ljudska prava koji su se odbili pridružiti vlasti i velikome dijelu medija u poricanju i odbacivanju presude Haškoga suda šestorici političkih i vojnih vođa takozvane Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Međunarodni kazneni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (MKSJ) pravomoćno je u srijedu, 29. studenoga, potvrdio ukupno 111 godina zatvora za šestoricu bivših političkih vođa i vojnih zapovjednika samoproglašene hrvatske teritorijalne jedinice u BiH za ratne zločine nad Bošnjacima u razdoblju od listopada 1992. do travnja 1994.

Sud je bez preispitivanja potvrdio i ključni zaključak nepravomoćne presude, izrečene 29. maja 2013, da su zločini počinjeni u sklopu udruženoga zločinačkog pothvata u kojemu su, uz osuđenike, sudjelovali i tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane  Gojko Šušak i zapovjednik Hrvatske vojske Janko Bobetko.

Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Milivoj Petković, Slobodan Praljak, Valentin Čorić and Berislav Pusić, na izricanju presude. Fotografija MKSJ.

Predsjedniku vlade Herceg-Bosne Jadranku Prliću potvrđena je prvostupanjska kazna od 25 godina zatvora. Ministar obrane Herceg-Bosne Bruno Stojić te zapovjednici Hrvatskog vijeća obrane Milivoj Petković i Slobodan Praljak, koji je bio i pomoćnik ministra obrane Hrvatske, osuđeni su na 20 godina zatvora. Načelnik Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić osuđen je na 16, a voditelj ureda za razmjenu zarobljenika HVO-a Berislav Pušić na deset godina zatvora.

Panika, nezadovoljstvo i poricanje

Izricanje presude dodatno je dramatiziralo samoubojstvo drugooptuženog Slobodana Praljka. Čim mu je predsjedavajući sudskoga vijeća Carmel Agius pročitao kaznu, Praljak je uzviknuo: „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prezirom odbacujem vašu presudu!“, te ispio tekućinu iz male bočice. Nedugo nakon toga, umro  je u bolnici u Haagu, a kasnije je potvrđeno da mu je od otrovnoga kalijevog cijanida zatajilo srce.

Presuda je odmah izazvala val nezadovoljstva i poricanja, te panične reakcije hrvatske vlasti, dok je samoubojstvo Slobodana Praljka uzrokovalo plimu kolektivističkih emocija u rasponu od masovnog paljenja svijeća na ulicama, do vala prijetnji na društvenim mrežama navodnim krivcima za osuđenikovu smrt.

Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović i ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović-Burić odmah su prekinule službena putovanja i vratile se u Hrvatsku.

Predsjednik hrvatskoga parlamenta Gordan Jandroković presudu je odbacio kao „nepravednu“, a isti je pridjev upotrijebio i predsjednik vlade Andrej Plenković, najavljujući kako će Vlada „razmotriti političke i pravne mehanizme kako bi osporili navode iz presude“.

Dan nakon presude, Parlament je zasjedanje započeo minutom šutnje za Slobodana Praljka, što je dio opozicije bojkotirao, a predsjednica Republike obratila se javnosti izjavom koja započinje izrazima sućuti obitelji generala Praljka, čija je smrt, prema tvrdnji predsjednice, „duboko u srce pogodio hrvatski narod“.

Dva dana nakon presude, predsjednica i premijer primili su u Zagrebu političke vođe Hrvata iz BiH, a premijer Plenković otišao je u utorak, 5. prosinca, u Mostar kako bi, prema najavi, „umirio“ Hrvate iz BiH.

Tako je hrvatska vlast pokazala gotovo jednodušnu suglasnost u suprotstavljanju presudi Haškoga suda, postupivši izravno suprotno masovnome oduševljenju iskazanome prije pet godina, kada je isti taj Haški sud hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača pravomoćno oslobodio optužbe za ratne zločine u Oluji, ukinuvši im prethodne nepravomoćne presude na dugogodišnje zatvorske kazne.

Medijska i politička jednodušnost

Nitko od hrvatskih političara na vlasti nijednom riječju nije tih dana nedvosmisleno progovorio o žrtvama zločina zbog kojih su šestorica osuđena na 111 godina zatvora, premda nitko, čak ni osuđenici sami, nijednom riječju i nikada nisu negirali teške ratne zločine koje je Haški sud utvrdio, kako glasi pravnička fraza  „van razumne sumnje“.

Od hrvatskih političara, uključujući među njih i najveće opozicijske stranke, veće suprotstavljanje presudi iskazali su samo još hrvatski mediji, koji su krenuli stvarati atmosferu panike i opsade. Na dan presude, u dnevniku javnoga televizijskog servisa, riječ „šok“ izgovorena je točno devet puta. Ista ta Hrvatska televizija za vjerodostojnog komentatora presude pozvala je Ivu Lučića, koji danas radi kao povjesničar, ali je tokom hrvatsko-bošnjačkog rata, na koji se odnosi presuda, bio visoki časnik sigurnosne službe HVO-a, izravno obaviješten o događajima i zločinima koji se spominju u presudi.

No, ni neke nezavisne nacionalne televizije, poput Nove TV, nisu postupile profesionalnije: ta je televizija, primjerice, za komentatora presude pozvala Zlatana Miju Jelića, ratnog zapovjednika Vojne policije HVO-a u Mostaru. Protiv Jelića Tužilaštvo BiH podnijelo je krajem 2015. optužnicu za ratne zločine u Mostaru 1993, ali je on suđenje izbjegao dolaskom u Hrvatsku, koja ga odbija izručiti BiH, ali i preuzeti kazneni progon.

Medijska i politička jednodušnost, kojoj su se suprotstavili tek rijetki i neutjecajni mediji, novinari i opozicijski političari, uzrokovala je prijeteće ozračje za sve koji se ne slažu s općim stavom odbijanja Haške presude: novinari portala Indeks, aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava te političari Stjepan Mesić, Vesna Pusić i Goran Beus Richemberg pretrpjeli su teške prijetnje smrću i uvrede.

Foto Index.hr

Hajka se nije ograničila samo na anonimne prijetnje na društvenim mrežama: čak i HDZ-ov politički veteran Vladimir Šeks, sadašnji član Savjetodavnog vijeća HDZ-a, bivšeg predsjednika Republike Stjepana Mesića optužio je da samoubojstvo Slobodana Praljka „ide na njegovu na dušu“, pozivajući državno tužiteljstvo da se razmotri Mesićevo svojedobno svjedočenje pred Haškim sudom na suđenju protiv generala HVO-a Tihomira Blaškića. Nakon dobijenih prijetnji, Mesiću je dodiljenja policijska pratnja.

Poziv na odgovornost političar

Usprkos svoj toj atmosferi poricanja, ima u Hrvatskoj i drukčijih glasova. Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP) poslao je otvoreno pismo Vladi i Parlamentu pozivajući ih „da pokažu snagu odgovornih političara“ i „suoče se s dijelom negativnog nasljeđa hrvatske politike prema BiH“.

„Umjesto deklarativnog i licemjernog ‘osuđivanja svih zločina’ predlažemo da Vlada RH nađe sredstva za obeštećenje žrtava koncentracijskih logora koje je držao HVO“, stoji u otvorenome pismu GOLJP-a, koje je potpisalo tridesetak javnih osoba.

Predsjednik te nevladine organizacije Zoran Pusić, govoreći za K2.0, podsjetio je kako „presuda nije osuda hrvatskog naroda ni u BiH ni u Hrvatskoj, ali jest osuda dijela Tuđmanove politike prema BiH od kraja 1992. do početka 1994.“ Pusić kaže kako „o hrvatskim političarima ovisi“ kakve će posljedice presuda imati za političku klimu u Hrvatskoj.

„Smogne li hrvatska vlast političke snage i državničke mudrosti da se distancira od te politike, što su mnogi Hrvati činili zadnjih 25 godina, to će doprinijeti poboljšanju atmosfere u Hrvatskoj, njenom ugledu u svijetu, stabilnosti u BiH i odnosima Hrvatske i BiH. U suprotnom, nastavit će se trend kojem svjedočimo nekoliko zadnjih godina“, predviđa Pusić.

Filozof i politički analitičar Žarko Puhovski za K2.0 kaže kako „jedinu racionalnu kontroverzu“ presude vidi u tome što je ona „tekstualno pravedna, a kontekstualno nepravedna, uspoređuje li se s presudom Ratku Mladiću, u kojoj nema udruženoga zločinačkog pothvata sa Srbijom“. Ipak, Puhovski ispravlja česte tvrdnje ovih dana u Hrvatskoj, da Srbija nije, a Hrvatska jest osuđena za zločinački pothvat u BiH. „To nije točno. Srbija je presuđena već u jednoj od prvih presuda Haškog suda, onoj Dušku Tadiću, a svi zaboravljaju i da je Milošević i optužen i suđen, premda je umro prije izricanja presude“, kaže Puhovski.

Usprkos svemu tome, Puhovski se otrežnjenju ne nada. „Hrvatska socijalizira ratne zločine. Ovakvim ponašanjem ti su zločini sad i moji zločini. Ni vlast ni opozicija nemaju snage distancirati se od Tuđmana i Šuška. Nemaju snage učiniti ono što je čak i Aleksandar Vučić učinio, kad mu je trebalo političke poene“, kaže Puhovski.

Možemo, dakle, očekivati „daljnja zaoštravanja i politička prepucavanja“. U pravnome smislu, Puhovski – za razliku od nekih hrvatskih odvjetnika – ne vjeruje da je moguća ikakva revizija presude, a sumnja i da eventualne tužbe žrtava protiv Hrvatske imaju šanse na uspjeh.

Ostaje puno pitanja. Šta je sa žrtvama? Njih danas u Hrvatskoj nitko ni ne spominje, osim slabašnih i rijetkih glasova iz opozicije, nevladinih organizacija i medija. Ne bi li Hrvatska tim ljudima trebala isplatiti odštete? Ne bi li im trebala pružiti neku vrst moralne i materijalne zadovoljštine, po uzoru, recimo, na Crnu Goru, koja je Hrvatskoj simbolički, isprikom i stanovitom materijalnom reparacijom, svojevoljno nadoknadila ratna razaranja u Konavlima kod Dubrovnika 1991?

„Uvjeren sam da bi trebala“, odgovara Žarko Puhovski. „Ali sam i uvjeren da se to ne može dogoditi“. K

Naslovna fotografija ICTY.