U februaru ove godine, Sabina Tanović pronašla je grupu muškaraca na autobuskoj stanici u Pljevljima, gradić na sjeveru Crne Gore. Nakon što im je prišla, shvatila je da su izbjeglice iz Sirije koji su već prošli preko Turske, Grčke i Albanije, a na putu su ka Bosni i Hercegovini i dalje, nadajući se da će stići do zapadne Europe.

Odvela ih je da se odmore u kuću u kojoj je inače sjedište njene organizacije Bona Fide, feminističke grupe iz Pljevlja. “Od tada do kraja aprila, imali smo 389 osoba koje su našle slonište u našoj kući”, kaže Tanović za K2.0. “Dali smo im hranu, odjeću, cipele, mjesto da se odmore, medicinsku njegu… Sve što smo imale.”

Dodaje kako je do sada grupa radila neovisno od države i drugih međunarodnih organizacija koje pomažu izbjeglicama i migrantima u ovoj zemlji. Ipak, nakon četiri mjeseca volontiranja, sada mole za donacije a kako bi osigurali osnovno – hranu. Tanović kaže da se broj migranata i izbjeglica u Crnoj Gori povećava, i da ona i drugi aktivisti očekuju dugo i teško ljeto.

Njena tvrdnja o povećanju broja ljudi koji traže azil u Crnoj Gori potkrijepljena je zvaničnim brojevima. Prema podacima koji su dostupni K2.0, 458 osoba podnijelo je zahtijev za azil u prva tri mjeseca 2018. godine, što je više nego cijele 2016. godine, i više od pola u odnosu na 2017. kada je primljeno 849 zahtijeva.

Skoro niko neće ostati u Crnoj Gori, dijelom zato što je prava rijetkost da država da zaštitu tražiteljima azila. Tokom prošle godine kada je bilo više od 800 zahtijeva, samo sedam ljudi je dobilo subsidijarnu zaštitu, a jedna osoba status izbjeglice. Do sada ove godine nijedan zahtijev nije pozitivno riješen.

Milanka Baković iz crnogorskog Ministarstva unutrašnjih poslova kaže za K2.0 da je smještaj onih koji ulaze u BiH od ljeta prošle godine pravi izazov. Foto: Mirko Bošković.

Oni koji su podnijele zahtijeve, rijetko dočekaju kraj procedure dijelom jer znaju da nema puno mogućnosti da pobjegnu od siromaštva iz kojeg odlaze, ali i zbog teških životnih uslova u kojima su ostavljeni.

Milanka Baković iz Ministarstva unutrašnjih poslova, kaže za K2.0 da Crna Gora ima veliki problem da nađe smještaj za sve ljude koji dolazi od augusta prošle godine.

Uslovi za smještaj azilanata propisani su međunarodnim konvencijama, ali odgovoriti tim propisanim uslovima teško je za Crnu Goru u uslovima u kojima broj onih koji dolaze prevazilazi državne kapacitete za adekvatnim smještajem. Prema izvoru u Ministarstvu, uskoro bi još jedan kamp mogao biti otvoren blizu granice sa Albanijom.

Put preko Balkana

Među onima koji trenutno borave u Crnoj Gori je i Ali koji je napustio Siriju prije tri mjeseca, zajedno sa suprugom i troje maloljetne djece. Sada borave u Spužu, azilantskom centru koji je u Crnoj Gori uspostavljen 2015. godine. Kako je ispričao za K2.0, on i njegova porodica su istražili rutu kojom će se kretati prije nego su krenuli opasnim putem preko Balkana. Na putu do Crne Gore prošli su preko četiri države, te su odlučni da nastave dalje kako bi došli do Njemačke, gdje imaju rođake.

Ali iz Sirije putuje sa porodicom ka Njemačkoj nadajući se da će doći uskoro do mjesta gdje će pronači utočište. Foto: Mirko Bošković.

“Obično uzmemo taksi da nas prebaci do neke granice”, objašnjava načine kretanja rutom Ali. “Nakon toga pješačimo. Kada uđemo u drugu zemlju, često nazovemo Crveni krst ili nekog da nam pomogne dalje da bismo došli do mjesta gdje možemo da budemo nekoliko dana… Plašimo se kako će sve biti na putu, ali optimistični smo da ćemo uz božiju pomoć stići do cilja”, kaže.

Ali i njegova porodica putuju iz Grčke preko Albanije, kao i mnogi prije njih. Neke krijumčari prevoze preko granica kombijima, a oni koji su prošli taj put tvrde da su platili oko 250 eura za putovanje. Za druge, ruta vodi preko planinskih predjela i teško pristupnih puteva kojima prelaze granicu i dolaze u Crnu Goru krečući se prema Tuzima, gradiću na sjeveru, gdje je džamiju u kojoj ljudi koji ovako putuju mogu provesti noć. Neki kasnije pokušavaju ići dalje prema granici sa Bosnom i Hercegovinom (BiH), izbjegavajući registraciju.

Ako ih policija otkrije na ovom putu, izbjeglice i migranti mogu tražiti azil, što im je garantovano zakonom, a država Crna Gora, kao i mnoge sve druge, su obavezne osigurati uslove za njihov siguran ostanak do finalne odluke o njihovom zahtijevu.

Dejan Andrić iz crnogorske Granične policije tvrdi da su sve osobe koje su ušle u zemlju registrovane. Foto Mirko Bošković.

Dejan Andrić, načelnik Odsjeka za strance, vize i suzbijanje nezakonitih migracija u Graničnoj policiji Crne Gore, vjeruje da je crnogorska policija uspjela registrovati sve koji su ušli u zemlju. “Oni koji su registrovani su uglavnom tražitelji azila na crnogorskoj teritoriji”, kaže Andrićza K2.0. “Ostaju nekoliko dana, podnesu zahtijev za azil, dobiju dokument, i nakon toga se mogu slobodno kretati zemljom.”

Ipak, upućeni tvrde da je mala mogućnost da su svi koji su ušli u zemlju i registrovani, što znači da tačne brojeve izbjeglica i migranata u Crnoj Gori, je teško uspostaviti. Crnogorski odjel UNHCRa objašnava za K2.0 da se oslanjaju na zvanične podatke  te da, “imajući u vidu migracione trendove u regionu, jeste za očekivati da je određen broj osoba prošao i kroz Crnu Goru bez registracije”.

Prisilan povratak

Z. je krenuo na putovanje iz jedne od zemalja Bliskog Istoka prije pet godina. Dobar dio vremena proveo je u Grčkoj, ali je onda odlučio da nastavi ka Europi. Za sada, Z. živi u Azilantskom centru Spuž koji može primiti oko 80 osoba, što je puno manje nego su trenutne potrebe.

Tražitelji azila u Crnoj Gori borave u centru u Spužu nadajući se da će uskoro moći nastaviti putovanje. Foto: Mirko Bošković.

Iz Crne Gore Z. je pokušao da uđe u BiH i u Hrvatsku, ali u tome ga je spriječila policija, te je vraćen i sada čeka odluku o azilu. Ova sprječavanja ljudi da uđu u zemlju, negirajući im pravo da traže azil i prođu kroz proceduru, registrovana su na cijelom Balkanu. Univerzalna deklaracija o ljuskim pravima garantuje da svaka osoba ima pravo da traži azil u drugoj zemlji. U skladu sa Deklaracijom, zemlje razvijaju vlastite instrumente kojima garantuju azil, i procedure o davanju statusa izbjeglica.

Dodatno, sporazumi o readmisiji između zemalja u regiji, daju im mogućnost da šalju ljude nazad. Naime, svaka zemlja je dužna da registruje sve tražioce azila, te da im izda dokument na osnovu kog ta osoba može biti vraćena nazad ako je uhvaćena pri pokušaju prelaska granice.

Dejan Andrić za K2.0 kaže kako mnogi ljudi koji dolaze iz Albanije zemlje nemaju dokaz da su tamo boravili. “U nekim slučajevima imamo potvrde. Ali, najćešće, ne postoji ništa i onda ne možemo podnijeti zahtjev za povratak tih osoba u Albaniju”, kaže. “I u slučajevima gdje smo imali neke dokaze da su boravili u Albaniji, takođe nam nisu pozitivno odgovorili na zahtjev.”

Mnoge osobe koje su iskusile nasilne povratke sa granica završe u zatvoru u Spužu koji se nalazi prekoputa azilantskog centra. Nakon što su izbjeglice otkrivene u pokušaju prelaska granice, vraćaju ih u Crnu Goru a u skladu sa ugovorom o readmisiji. “Mi prekršajno procesuiramo te osobe i obavještavamo kancelariju za azil da su oni u toku postupka pokušali ilegalno da pređu granicu i napuste teritoriju CG”, Andrić pojašnjava proceduru.

Prekoputa Centra za azil u Spužu je zatvor za koji neki od sagovnrika K2.0 kažu da su uslovi života minimalni. UNHCR tvrdi da nisu primili pritužbe. Foto: Mirko Bošković.

Prema zakonu, u toj situaciji vlasti u Crnoj Gori su dužne da ih procesuiraju zbog prekršaja “nelegalni prelazak granice”. Prekršajni sud odredi minimalnu novčanu kaznu od oko 200 evra, ali većina ljudi nema novca da plati kaznu. Zbog toga se novčana kazna pretvara u zatvorsku i 4-5 dana provode u Spužu u veoma lošim uslovima. Naši sagovornici, migranti iz Alžira koji su imali ovo iskustvo, kazali su nam da u ćelijama nemaju ni kreveta, ni pokrivača.

Iako azilanti govore o nizu problema u zatvoru, iz crnogorske kancelarije UNHCR-a negiraju navode o lošem tretmanu. “UNHCR često posjećuje lica od kojih je pozvan da im pomogne u podnošenju zahtjeva za azil i nikada nije dobio pritužbe od tih lica na njihov tretman u ZIKS-u. Međunarodno pravo ne predviđa izuzetak od kažnjavanja za ilegalno napuštanje države u kojoj traže azil”, stoji u email prepisci sa UNHCRom.

Put za Bosnu

Uprkos pojačanim kontrolama na granicama, dobar dio osoba koje žele da nastave put uspiju preći u BiH. Najčešća ruta kojom idu prolazi kroz mjesta u zapadnom graničnom području iznad Bokokotorskog zaliva i Nikšića ka Trebinju.

Od 1. januara do 31. marta ove godine, na području istočne Hercegovine, policija je pronašla 92 osobe koje su ušle iz Crne Gore, dok ih je 595 spriječeno u pokušaju ulaska u ovu susjednu zemlju. Mještani u selima na ovoj ruti kazali su za K2.0 da su nerijetko, pogotovo tokom zimskih mjeseci, gledali ljude kako idu prema granici, a za prenoćište i sklonište od hladnoće i zime koristili su napuštene kuće.

Iz Granične policije BiH za K2.0 su kazali da od početka 2018, među onima koji su ušli u ovu zemlju, ima sve više porodica iz Sirije, dok su u prethodnom periodu to uglavnom bili “ekonomski migranti”. Također su primjetili kako je među osobama koje su ušle u zemlju tokom ove godine primjetno povećan broj žena i djece.

Migranti i izbjeglice koji trenutno borave u Crnoj Gori, kažu da su više puta neuspješno pokušavali da pređu BiH granicu, ali da neće odustati, jer se nadaju da imaju šanse ako se kreću ovom rutom. Farbut Farmani iz Irana za K2.0 priča da je njegov prijatelj pokušao pet ili šest puta, dok je on pokušao samo dva puta.

Farbut Farmani iz Irana došao je do Bosne i Hercegovie gdje je, kaže, kontaktirao UNHCR u Sarajevu tražeći pomoć. Ipak, policija ga je vratila u Crnu Goru. Foto: Mirko Bošković.

“Čak sam bio na bosanskom tlu, zvao sam UNHCR BiH. To je bilo veoma interesantno. Rekli su mi da će mi pomoći, da sam u veoma lošem zdravstvenom stanju, nakon što sam prepješačio 55 kilometara, kroz šumu i snijeg. Bilo je veoma teško. Iz UNHCR-a u Sarajevu obećali su nam da će se neko pobrinuti za nas i dovesti nas u Sarajevo. Ali umjesto toga,  došla je policija i veoma ljubazno nas vratila u Crnu Goru”, priča Farbut Farmani.

Neki pokušavaju prijeći granicu ka Hrvatskoj, prvoj EU zemlji na ovoj ruti nakon Grčke, iz koje većina dolazi. Granična policija te države registrovala je od ljeta 2017. godine do danas 163 osobe koje su pokušale prijeći državnu granicu iz pravca Crne Gore, što je neznatan porast u odnosu na isti period 2016. godine, kada je registrovano 128 osoba.

Među osobama koje su zaustavljene, znatan je broj onih koji dolaze sa Bliskog istoka i zemalja obuhvaćenih ratom, ali ih ima dosta i iz Albanije, sa Kosova, te u manjem dijelu iz Turske.

Podizanje zidova

Iz hrvatske granične policije tvrde da postupaju u skladu sa sporazumom između dvije države “o predaji i prihvatu osoba čiji je ulazak ili boravak nezakonit”. Ipak, od prošle godine granice sa hrvatskom su postale mjesta na kojima se nerijetko dešava nasilje, što su bilježili volonteri, kako na granici Srbije i Hrvatske, tako i onoj između Srbije i Mađarske, ali za sada niko ne vrši monitoring granice između Hrvatske i Crne Gore.

Kako je granica sa hrvatskom postala čvršća, slično se može očekivati i u drugim zemljama. U februaru je Albanija potpisala sporazum sa EU agencijom za zaštitu granica – Frontex – koji bi na snagu trebalo da stupi u junu. Sporazum znači dolazak Frontex policije na granice, te obuka i opremanje lokalne policije da strože čuvaju granice. Sporazum donosi i određene fondove za zemlje potpisnice.

U međuvremenu je Mađarska najavila da će poslati Crnoj Gori spiralnu žicu za pokrivanje 25 kilometara državne granice. Nije još jasno na kom dijelu će biti žica postavljena, ali je obećanje došlo nakon potpisivanja sporazuma između dvije zemlje o očuvanju granica. Prema tom ugovoru, Mađarska će prevesti žicu i angažovati eksperte za postavljanje. Žica za fortifikaciju granice biće smatrana donacijom, te će uvoz biti oslobođen carina i poreza.

Bez budućnosti na Balkanu

Među izbjeglicama i migrantima u Crnoj Gori teško da ima onih koji vide svou budućnost na Balkanu. Ipak, zatvorene granice EU znače da postoji mogućnost da ostanu ovdje duže vrijeme.

Ukoliko se to desi, mogla bi ih sačekati sudbina slična izbjeglicama sa Kosova koje su dolazile u Crnu Goru tokom bombardovanja 1999. Dok je većina izbjeglica iz tog perioda uspjela da ode iz Crne Gore, vrati se u svoju državu ili ode ka Zapadu, brojni Romi, Egipćani i Aškalije su do danas ostali u Podgorici, živeći u neuslovnom kampu na Vrelima ribničkim, u blizini gradske deponije.

Objekti u kojima žive su 2001. godine napravljeni za privremeni boravak, najduže dvije godine, ali tu su više od deceniju i po poslije. Čini se da bi se broj ljudi mogao povećati ovog ljeta, dok se od policije zahtijeva da bude spremna da spriječi bilo koga od upadanja u ovaj limbo.K

Uredio: Jack Robinson.

Naslovna fotografija: Mirko Bošković