Jedan na jedan | Kultura

Kokan Mladenović: „Svima nam nedostaje građanska hrabrost.”

Piše - 08.05.2019

Režiser čije predstave možete vidjeti širom regije, govori o politici, teatru i otporu.

Kokana Mladenovića javnost u regiji poznaje po aktivističkom pristupu teatru.

Rođen je 1970. godine u Nišu i u svojim predstavama i filmovima, često se dotiče tema koje su obilježile njegove i generacije ljudi rođenih početkom sedamdesetih i koje su stasavale tokom raspada jedne države, rođenja novih država, ratova, postratnog perioda, kroz korupcije, da bi na kraju počeli gubiti nadu u budućnost. U njegovoj biografiji još uvijek stoji da živi u Jugoslaviji.

Nedavno je u Zenici, u okviru Festivala bosanskohercegovačke drame, nagrađena njegova predstava “Sjećaš li se Dolly Bell”, koju je radio prema romanu pisca Abdulaha Sidrana. Prema ovom djelu, Emir Kusturica je 1980. godine snimio kultni film, a Mladenović ga je sada prvi put prilagodio pozorištu.

Godine 2018. Mladenović je u Novom Sadu tokom manifestacije Sterijino pozorje odlikovan čak sa sedam nagrada za predstavu “Jami distrikt” koja je opisana kao “pozorišna predstava koja problematizuje pitanja nacije i nacionalnih država, u hi-tech svetu”.

Kokan Mladenović. Fotografija: Privatna arhiva Kokana Mladenovića.

Iste godine je u Banjaluci, u Narodnom pozorištu, postavio izuzetno angažovanu predstavu “Karolina Nojber” po tekstu srbijanskog autora Nebojše Romčevića. U ovoj predstavi, iz pozicije Karoline Nojber, njemačke glumice koja je pokušala reformisati tamošnji teatar na kraju osamnaestoga veka, uprkos javnosti koja je u to doba preferirala laganu zabavu, Mladenović ukazuje na to da pozorište mora biti ozbiljna umjetnost, a ne vašarska zabava.

“Naravno,  nju je pobedila estrada onoga doba kao što i nas pobeđuje estrada ovoga doba. Ali, prosto smo imali potrebu da govorimo kao odgovorni ljudi od teatra koji ozbiljno rade.”

K2.0 razgovarao je sa Kokanom Mladenovićem u dva navrata, neposredno nakon izvođenja ove predstave, te još jednom u aprilu ove godine.

Mladenović govori o teatru u regiji, političarima, publici, te pored ostalog kaže kako bi “voleo da kulturni delatnici koriste svoje osnovne umetnosti za aktivniji dijalog sa vremenom u kome žive”.

K2.0: Od premijere predstave “Karolina Nojber” prošlo je skoro godinu dana. U tom periodu, budžeti za kulturu u BiH su gotovo isti kao ranije, skoro pa neznatni. Zahtijeva li to mnogo oštriju reakcija radnika u kulturi? I trebamo li se plašiti da kultura na ovaj način može uskoro biti potpuno skinuta sa javnih budžeta?

Kokan Mladenović: Odnos prema kulturi u našim zemljama je toliko sramotan da ne postoji razlog za kohabitaciju sa vlastima koje čine sve da minimalizuju udeo kulture i obrazovanja u državi i da tako naprave svoja idilična carstva u kojima će moći da ižive sav svoj primitivizam i bahatost.

Upravo takva politika proizvodi generacije koje gotovo da i nemaju kulturnih potreba. Jednoga dana ćemo svi mi koji se bavimo umetnošću postati apsolutno nepotrebni, jer, jednostavno, neće imati ko da nas gleda.

Kulturne potrebe razvijaju se sistemski, pažljivo, još od obdaništa, pa preko celokupnog sistema obrazovanja i promovisanja kulture u javnoj sferi. Ako takva, brižljivo projektovana kulturna politika izostane, onda su posledice katastrofalne,  a mi već počinjemo da plaćamo danak sistemskom zanemarivanju kulture.

"Ne može budžet za kulturu da počinje sa nulom. To pokazuje mizernu svest političkih elita o značaju kulture i obrazovanja za sudbinu jednog naroda i jedne zemlje."

Šta je gore za pozorište: novac i moć ili njihov nedostatak?

Mi smo već navikli da živimo i radimo u sirotinji, tako da pozorišna sirotinja nije nama ništa novo. Ali ne može budžet za kulturu da počinje sa nulom zarez nešto. To pokazuje mizernu svest političkih elita o značaju kulture i obrazovanja za sudbinu jednog naroda i jedne zemlje.

Mi smo probali da na sav glas kažemo da nas to tišti. Ako ostavite tako mizerna sredstva za kulturu, a ulažete ogromna sredstva u estradizaciju društva, podržavate svaku vrstu primitivizma ili se bar ne borite protiv te reality-show stvarnosti koju moramo da živimo. Ako su šatre, koride i ostalo nešto što treba da čini kulturu jedne zemlje, onda je ta zemlja u ozbiljnom problemu.

Zgrada Narodnog pozorišta Republike Srpske, u kojoj ste postavili ovu predstavu, ranije je bila Narodno pozorište Bosanske Krajine, a prije toga Vrbaske banovine. Svaka vlast na ovom prostoru uzela je tu zgradu i posvojila je…

Ništa drugačije nije ni u Srbiji, Makedoniji, Hrvatskoj i ostatku Bosne i Hercegovine. To su konstrukti u kojima živimo. Kako reče Ilarion Ruvarac [srbijanski historičar i sveštenik] “Vi namerno držite ovaj narod na stadijumu stada jer bi pametniji tražili pametnije vladare”.

Ima tu mnogo apsurdnijih situacija. Apsurd je da Banjaluka ima akademiju koja školuje generacije i generacije glumaca, da postoje akademije u Bijeljini i gdje već ne, a cela Republika Srpska ima dva i po pozorišta, tri. Zašto školujete glumce ako ne otvarate nova pozorišta?

Preko stotinu mladih glumaca godišnje samo u Beogradu završi glumu, a nema novih pozorišta, zabranjeni su prijemi u teatar za mlade glumce, nema alternativnih scena, konkurse dobijaju isključivo politički podobne stvari, a ne relevantne umetničke.

Predstava Karolina Nojber. Fotografija: Narodno pozorište Republike Srpske.

U Vašim predstavama glumci često upućuju poruke vlasti sa pozornice. Je li to način da se izrazi neposluh?

Mislim da nama svima nedostaje građanska hrabrost. Ne morate se baviti kulturom ili pozorištem. U nekim ozbiljnim zemljama ljudi izlaze na ulice zbog nekih stvari koje guše građanske slobode i građanska prava. Kod nas je sve vezano za partijski sistem, ali ako ste povređeni kao građani nećete izaći na ulicu. Ta zloupotreba demokratije nije svojstvena samo nama, ali jeste ozbiljna zloupotreba.

"S kojim pravom neko vlada nada mnom u državi koja je formalno građanska demokratija, gde smo i vi i ja i predsednik pred zakonom ravnopravni?"

Nikako da shvatimo da vlast koju smo izabrali jeste ona skupina ljudi koja živi od našeg poreza i naših doprinosa. Mi njima omogućavamo da zarade svoje plate jer oni ne proizvode apsolutno ništa. Mi proizvodimo i plaćamo porez da bi oni mogli biti deo izvršne vlasti.

Ali ta vlast bi morala da bude servis većine i društva, servis onoga što smo mi odlučili da je pravac kretanja jedne zemlje, ne vladar jednog naroda ili jednog društva. S kojim pravom neko vlada nada mnom u državi koja je formalno građanska demokratija, gde smo i vi i ja i predsednik pred zakonom ravnopravni?

"To nije njihov novac koji oni nama daju kao veliku milostinju. To je novac koji smo mi prikupili da bi država mogla da funkcioniše."

Je li onda potrebno mijenjati ljude, sistem ili državu?

Prvo treba menjati građansku svest. Vi kad date nula koma nešto posto budžeta za kulturu, dajete milostinju, kao da dajete iz džepa, a sebi kupujete skupe automobile, helikoptere, trošite na pevaljke. To nije njihov novac koji oni nama daju kao veliku milostinju. To je novac koji smo mi prikupili da bi država mogla da funkcioniše.

Vlast treba menjati kao što menjate zubara kojim niste zadovoljni, kao što menjate majstora za frižider. Jer, ja to plaćam, ja biram vlast i imam pravo da kažem da hoću nešto drugo. Mi smo pristali da budemo poniženi i da im damo nekontrolisanu vlast.

Vi imate jednu određenu političku elitu kojoj je svejedno kojoj opciji pripada jer koriste privilegije. A mi ćutimo jer smo kukavice. Sve više mislim da je problem u nama. Narod koji tako dvotrećinski euforično izabere Aleksandra Vučića da bude predsednik Srbije mnogo više govori o sebi nego o Aleksandru Vučiću. Ako je to mera vaše političke pameti i ukusa, strašnog istorijskog nepamćenja ko je bio taj čovek i šta je radio, onda valjda i zaslužujete Aleksandra Vučića.

Nažalost, vlasti koje imamo nisu vlasti koje su vojnim udarom, katastrofom i silom došle tu gde jesu. Mi smo demokratski izabrali te ljude i oni su mera naše svesti, ili, očigledno nesvesti.

Je li pozorište u neku ruku žrtva bavljenja politikom?

Pozorište, šta god da radi, je u neku ruku politika. To je javna institucija koja se bavi javnom reči kazanom sa scene koja može da promeni svet. Do Gutenberga je teatar bio jedini masovni medij. Ko je hteo nešto važno i valjano da kaže svetu, to je radio isključivo preko teatra.

"Moć teatra je ogromna, jer kad vi nekoj skupini od tri ili četiri stotine ljudi kažete nešto, to ne samo da može da promeni svest nego može i da pokrene neke druge promene."

Moć teatra je ogromna, jer kad vi nekoj skupini od tri ili četiri stotine ljudi kažete nešto, to ne samo da može da promeni svest nego može i da pokrene neke druge promene. Mi smo se odrekli moći te javne reči i biramo da govorimo stvari koje su kompromisne ili uvijamo u tri umetničke oblatne, pravimo metafore metafora da bismo ostali umetnici, kako zaboga ne bismo rekli nešto radikalno o svetu koji se uvija nad nama.

Ali, jako je ružna ta podela na umetničko i građansko biće. Umetnik je svesni građanin koji vidi probleme svoga doba, koji o tome mora da govori, koji mora i da popravi svet u kome živi. A to govori svojim umetničkim sredstvima.

Sjećaš li se Doli Bell. Fotografija: XVIII festival bosanskohercegovačke drame i autorskog teatra Zenica.

Mislite li da kulturni djelatnici u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije mogu više postići ako udruže djelovanje, nego izlaskom na ulicu kad se ukaže prilika da protestuju?

Ja bih najviše voleo da kulturni delatnici koriste svoje osnovne umetnosti za aktivniji dijalog sa vremenom u kome žive. Pozorište je već, samo po sebi, mesto javnog okupljanja i ima pravo da tu svoju privilegiju iskoristi za borbu protiv svega onoga što ponižava kako umetnike, tako i građane koji čine publiku.

Naravno, svima bi nam dobrodošlo više građanske hrabrosti i aktivizma, jer svet nepovratno klizi u katastrofu, a mi očekujemo da ga neko drugi popravi za nas.

Šta bolje označuje aktivistički pristup teatru — izraz koji autentično predstavlja današnjicu ili jezik pomoću kojeg se stvara sadržaj?

Nemoguće je odvojiti formu od suštine. Treba, jednostavno, pronaći adekvatni estetički okvir koji će moći da predstavlja umetničku stranu sadržaja, koji uvek u sebi mora da sadrži aktivno jezgro koje nas povezuje sa našim vremenom i svim devijacijama koje to vreme nosi.

Ako nekoj pozorišnoj predstavi upišemo političku notu, stvara li to još jedan zid dijalektike, liniju razgraničenja (ne)istomišljenika?

Najuspelije predstave angažovanog teatra su duboko političke, ali nisu nimalo politikantske. Pozorište se, kao i sve umetnosti, zalaže za uspostavljanje i očuvanje najviših vrednosti morala, pravde, časti i svih onih pojmova koji čine čoveka čovekom. Kao takvo ono predstavlja prirodnu opoziciju svakoj vlasti, koja uvek teži prinudnim vrednostima i koja uspostavlja jedan manipulativni sistem u kome određene interesne grupe uživaju privilegije na račun drugih.

"Samo se loš teatar upušta u dnevnopolitičko nadigravanje sa vlastima."

Razobličavati takvu vlast umetničkim sredstvima je nužno i predstavlja odbranu umetnosti i bazičnih vrednosti na kojima ona počiva. Samo se loš teatar upušta u dnevnopolitičko nadigravanje sa vlastima. Strana koju branimo je, dakle, umetnost i istina, a ne ova ili ona politička opcija.

Prije koji dan bili ste u Budimpešti gdje ste prije devet godina postavili predstavu “Čovekova tragedija”. Danas u medijima vidimo dio slike tamošnjeg represivnog režima. Kako to izgleda iz Vaše perspektive?

Evropska unija odavno ne predstavlja zajednicu nastalu na idealima ravnopravnosti i humanosti, već jedno vulgarizovano tržište koje ima za cilj da kapital kojim raspolaže umnoži i proširi. U toj jurnjavi za novcem, u tom neoliberalnom stampedu, prve stradaju građanske vrednosti i demokratija.

Ako pogledate stanje u Hrvatskoj, Poljskoj ili Mađarskoj, videćete da ta ista EU prećutno ili otvoreno podržava političke progone, cenzuru, oblike totalitarističkog gašenja institucija demokratije, zarad sopstvenih ekonomskih ili političkih ineteresa. Na isti način EU podražava i vlast u Srbiji koja je, u svakom obliku svog delovanja, suštinski antidemokratska i antievropska.

Trenutno u Rumuniji radite na novom projektu. Koju temu on dovodi u fokus?

Sa sjajnim ansamblom teatra „Csiky Gergely“, u Temišvaru, sa kojima sam pre dve sezone postavio „Šekspirov Sonet 66“, radimo na predstavi „Labudovo jezero“. Iako kao polazište ima klasičan balet na muziku Čajkovskog, naša predstava bi trebala da ukaže na katastrofalan odnos prema svetu koji nas okružuje, na nemar i štetočinsku delatnost koju smo sebi kao ljudska vrsta dozvolili i koji proizvodi kataklizmičnu situaciju koju ćemo teško izbeći.K

Naslovna fotografija: Privatni arhiv Kokana Mladenovića.

Intervju je uređivan zbog dužine i jasnoće. Intervju je vođen na S/H/B jeziku.