Časopis | Religija

Pismo urednice

Piše - 21.05.2012

Objašnjavanje niti ubeđenja koja prožima ovaj broj od 160 stranica.

Nisam odrasla u religioznoj porodici. Za religiju me uglavnom vezuju sećanja iz detinjstva u vezi sa Bajramom- baklave i posećivanje bliskih rođaka s ocem u ranim jutarnjim časovima. Kući bismo se vratili u vreme ručka, zbog praznika, kada se po običaju uživa u najboljim jelima i pićima.

Danas na Kosovu, svaka priča sa prijateljima o Bajramu, što je albanski naziv za muslimanski praznik Eid, pretvara se u sećanje na miris doma i hrane. Naše iskustvo nije nužno u vezi sa religioznošću, iako je izraz ukorenjen u njoj. Štaviše, ovo možda važi samo za neke od nas, dok kod drugih evocira drugačije uspomene i osećanja. Međutim, evidentno je da je religija dospela u javnu sferu i da tako novoutemeljena ima snagu da oblikuje i ospori ideje o ulozi religije u društvu, kulturi, etici, moralu, rodu, politici i identitetu.

Mi ne obećavamo da ćemo u ovom broju ponuditi odgovor ili rešenje za verske navode i tvrdnje. Ono što donosimo je skup tekstova i priča o iskustvima i narativima koji oblikuju sisteme verovanja, ali i istražuju složenost političkog, ekonomskog i društvenog života koji više ne mogu da negiraju uticaj koji religija vrši na njih. Pogledom na pitanja kako je religija prisutna i kako funkcioniše u javnoj i privatnoj sferi, kako reaguje ili se sukobljava sa državom, kako se plasira na tržište i kako komunicira sa medijima, shvatamo da ona i dalje oblikuje identitet naroda, naročito u politici. Dakle, nije poenta u postepenom iščezavanju religije iz modernog sveta, već u njenom transformisanju, a to je proces koji traje.

Kad smo počeli da sastavljamo ovo izdanje, uočili smo da dominacija religije zavisi od participacije – bilo kao pristup državnim službama i institucijama, socijalna inkluzija, ili stvaranje ekonomskih resursa. Danas, više nego ikada, kada politike identiteta i nacionalne države ne uspevaju da postave pojedinca kao primarni princip identiteta, alternativne zajednice se pojavljuju kroz nove forme verskih tvrdnji i izraza. Talal Asad, istaknuti mislilac poznat po pisanju o propustima i dostignućima sekularizma, u svom tekstu „Oblici sekularnog“, tvrdi da se ljudi sve više osećaju sve manje zastupljenim i da im je potrebna moralna dimenzija sekularizma. Kao takvi, oni prihvataju reference svog verskog identiteta kako bi osporavali aktuelne političke i društvene planove, kakvi god oni bili.

Konačno, nit koja se provlači kroz naš časopis jeste da religija ne nestaje - bilo da predstavlja ulazna vrata društvenih odnosa, služi da se distanciramo od nje, razlog za ugnjetavanje ili nejednakost, ili način evociranja uspomena. Ljudi širom sveta imaju priče koje bi podelili sa drugima, i koriste različita sredstva i instrumente kako bi se njihov glas čuo.

Uočili smo da takva iskustva služe ili kao polarizovani ili obavezujući faktor, dok su odgovori oblikovani u zavisnosti od toga odakle dolaze. U našoj naslovnoj priči „Vera koja je vodila ka stranputici“, Enver Robelji (Enver Robelli) istražuje te efekte u post-komunističkim i posleratnim balkanskim zemljama koje su pritisnute ekonomskim reformama. On govori o religiji na granici ekstremizma i umerenosti nakon niza godina praktikovanja islama kao “kulturne vrednosti“. Skreće pažnju na to da se religija ponovo pojavljuje kroz problematično prisustvo politike religije u javnoj sferi, dok vlade Bosne i Hercegovine i Kosova ne uspevaju da izađu na kraj sa ekonomskim problemima i naprave političke projekte za post-socijalistički i post 9/11 svet. Ali on radi važniju stvar tako što ukazuje na potrebe sveštenstva albanskih muslimana koje bi moglo poslužiti kao primer međuverske tolerancije, na samom Kosovu, kao i u inostranstvu.

U Švajcarskoj, oni mogu baš to da rade. U zemlji koja je nekada služila kao privredni oslonac kosovsko-albanskim imigrantima i nastavak kosovske privrede, grupa albanskih imama, koju čine Albanci sa Kosova, iz Makedonije i Albanije, žele da se izbore protiv ekstremizma i fundamentalizma jačanjem svoje uloge u društvu; sredstva koja su izabrali su časovi jezika, kulture i politike. (“Umereni  islam započinje borbu u Švajcarskoj“).

Oni se bore da se njihov glas čuje, što je uobičajeno kada se javljaju alternativne platforme kao odgovor na jaka, ukorenjena konzervativna osećanja. Dakle, Unija albanskih imama je delom nastala kao odgovor i kontra-inicijativa u Islamskom centralnom savetu Švajcarske (IZRS), gde oni sami veruju i propagiraju radikalniju formu islama. Zauzvrat, IZRS vidi svoje postojanje kao odgovor na rastuću evropsku desničarsku retoriku o islamofobiji, kako se hrišćanski simboli vraćaju u politiku a desničarska retorika oslanja na kulturnu, društvenu i moralnu platformu koja je prisutna kod onih koji se razlikuju od nje. („Evropski konceptualni hrišćani“).

Pokušaj da se ukaže na polaznu i krajnju tačku, kao što mejnstrim mediji često rade, pogrešan je način čitanja, jer se ne uzima u obzir kompleksna istorija verskih praksi i institucija. Međutim, gore pomenuti primeri u ovom broju pokazuju osetljivost i ranjivost jezika i komunikacije. A kada se koristi kao referenca za definisanje i razlikovanje između suštine „nas“ i „njih“, „dobra“ i „zla“, „ispravnog” i „pogrešnog“, religija ne samo da postaje sredstvo manipulacije već i levi, desni, i centralni izvor sukoba.

To je nešto čemu smo i sami svedoci u ovom regionu. Iako nije glavni uzrok, u ratovima koji su obeležili bivšu Jugoslaviju tokom devedesetih godina, religija je korišćena za određivanje i dobijanje podrške, ali takođe i za povlačenje crta između etničkih grupa. Fotograf Endrju Testa (Andrew Testa) za to podjednako okrivljuje i novinare, zbog toga što su samo kod Bosanaca pravili razliku po verskoj osnovi kao „bosanski muslimani“, što je rezultovalo jačanjem pretpostavke da „mešavina katoličanstva, islama i pravoslavlja mora biti izvor svih konflikata“. (“Pitanje vere”).

Primeri iz ovog regiona nisu izolovani; oni se takođe mogu naći i u drugim zemljama. U „Verskim raskršćima centralne Azije“, Grif Piterson (Grif Peterson) govori o drugačijoj post-komunističkoj putanji, gde vlade u Kazahstanu, Kirgistanu, Tadžikistanu, Turkmenistanu i Uzbekistanu koriste zakon kako bi ometale verske grupe. U međuvremenu, u „Bahaističkom učenju u tegobama”, Jenna Hand zaviruje u to kako se ugnjetavanje najveće verske manjine od strane Iranske vlade preselilo u učionice, u nameri da se ta zajednica isključi iz prava na obrazovanje. Izbor ugnjetavanja obrazovnih potencijala nije slučajan, i to je nešto čega smo mi na Kosovu bili svesni pod srpskim režimom devedesetih godina. Time se ne guši samo učešće u javnoj sferi, već se smanjuje i prostor ljudi da preispituju svoju poziciju u društvu i da se bore protiv nejednakosti.

Baš zbog toga nas je privukla priča o novoj inicijativi verskih vlasti u Turskoj, koja radi na tome da se 3.100 istanbulskih džamija učini pristupačnijim i više okrenutim potrebama ženskih vernika. To je dobar primer kako se stvaraju novi prostori nakon javnog naloga. Uključili smo i druge priče koje prate tu liniju, kao što je lična priča Robina Holmsa (Robin Holmes), Jehovinog svedoka, o razlazu sa svojom porodicom i zajednicom u tekstu “Biranje ispovesti”. Prekretna tačka u njegovom životu je trenutak kada počinje da dovodi u pitanje obilje verske literature u kućnoj biblioteci svoje porodice. Naš profili Aljbina Kljokoćija (Albin Kllokoqi) koji kroz rok muziku tumači hrišćanstvo i Jila Rugove (Yll Rugova) koji je putem društvenih mreža osnovao prvu organizovanu zajednicu ateista i agnostika na Kosovu, kao i naša recenzija knjiga i filmova, pokazuju nove kulturne dimenzije religije kroz vizuru književnosti, umetnosti, zabave i društvenih mreža.

Konačno, nit koja se provlači kroz naš časopis jeste da religija ne nestaje – bilo da predstavlja ulazna vrata društvenih odnosa, služi da se distanciramo od nje, razlog za ugnjetavanje ili nejednakost, ili način evociranja uspomena. Ljudi širom sveta imaju priče koje bi podelili sa drugima, i koriste različita sredstva i instrumente kako bi se njihov glas čuo.

Naslovna strana našeg časopisa je kolekcija proizvoda kupljenih u prodavnicama oko džamija i crkava na Kosovu. Bili smo zaintrigirani komercijalnim, etičkim i političkim značajem koji su delili . Tu su D&G i Armani parfemi proizvedeni u Saudijskoj Arabiji, „Tajni čovek“ bez-alkoholni parfem u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, narukvica na kojoj su prikazani neki od ključnih hrišćanskih ličnosti i svetitelja, i pravoslavni krst sa četiri S koja važe za „Samo sloga Srbina spasava“, što je postalo simbol državne represije tokom devedesetih godina.

Ove stvari su do nas dospele u obliku robe, političkih simbola i moralnih poruka, jer se nalaze na tržištu i postaju deo kulture. Sećam se kako sam se nekada radovala posetama s ocem na Bajram, kako bi mi rođaci davali novac u znak velikodušnosti i za proslavu Bajrama. Danas, čini se da više nego ikada, ove vrste darivanja i kupovine robe podrazumevaju svojevrstan oblik lične lojalnosti i versku pripadnost. I dok god je očekivanje za povratkom praćeno savetom o odgovarajućem ponašanju i nameće zaduženost ili moralnu i etičku uzdržanost, naša iskustva i sećanja će oblikovati novi identitet u ovom post-sekularnom svetu.