Jedan na jedan | Kultura

Sezgin Boynik: Kulturna scena Kosova može naučiti mnogo iz naslijeđa ruske avangarde

Piše - 15.07.2020

Teoretičar kulture te osnivač časopisa i izdavačke kuće ‘Rab-Rab’ govori o važnosti razumijevanja ruskog futurizma, ali i o tome kako je ponovo otkrio dramu Ilije Zdaneviča iz 1916. godine ‘Janko, kralj albanski’.

U kulturno-umjetničkim krugovima na Kosovu, i šire, Sezgin Boynik je poznat po svojoj naklonosti ka rasvjetljavanju nedovoljno istraženih umjetničkih djela. Njegov lov na blago počinje tako što biva uvučen u slučajnosti koje spadaju u kauzalnost, imajući u vidu kompleksnost ljudskih odnosa te umjetničkih pokreta iz povijesti i sadašnjosti koji nadilaze nacije, imperijalne projekte, a naposlijetku i stigmu.

Zahvaljujući svom velikom zanimanju za rusku avangardu, odnosno ruski futurizam, Boynik je došao do rijetkog otkrića pronašavši dramu “Janko, kralj albanski”, koju je 1916. godine objavio Ilija Zdanevič. Ovaj gruzijski spisatelj i umjetnik koji se pobunio protiv ruskih panslavenskih, imperijalističkih težnji u Albaniji, usprotivio se rasističkom stavu o Albancima/kama koji je tada vladao te je otvoreno odao počast albanskoj borbi za nezavisnost, mada na jeziku koji drugi nisu mogli lako razumjeti. Naime, navedenu dramu napisao je na zaumu, umjetnom jeziku proizašlom iz nastojanja avangardnih spisatelja/ica da stvore jezik suprotstavljen jeziku buržoazije, koji nadrasta konformističke načine shvatanja značenja isključivo u “civilizovanoj, artikulisanoj kulturi.”

Želeći da oživi baštinu antifašističkog kolonijalizma utkanog u apstraktne oblike umjetnosti, Boynik je pokrenuo prvi prijevod “Janka, kralja albanskog” kako bi šira publika mogla uvidjeti da je u Prvom svjetskom ratu postojao nekonformistički savez. Prvi svjetski rat je bio doba kada su čak i seljaci koji nisu putovali znali za gradove poput Drača, mjesta pod suncem, za mjesta za koje se smatralo da ih treba osvojiti, staviti pod kontrolu, dok je albanske “barbare” trebalo “civilizovati”.

Projekt prevođenja realizuje Pyke and Shuplak-Shuplak Press, istraživačka platforma sa sjedištem u Prizrenu koju je Boynik osnovao zajedno s Tevfikom Radom i Vernonom Shukriuom. Knjigu će objaviti Rab-Rab Press, i to, kako je planirano, u proljeće 2021. godine.

Nakon predstavljanja “Janka” koje je CHwB Kosova organizovao u Kinu Armata u januaru, Kosovo 2.0 je razgovaralo sa Sezginom Boynikom o ruskoj avangardi, tajnovitom životu Ilije Zdaneviča, prikazu Albanaca/ki te prijetnji drskog i nadasve grubog imperijalizma koji je Albancima/kama već bio pred vratima.

K2.0: Ko je bio Ilija Zdanevič?

Sezgin Boynik: Ilija Zdanevič je rođen 1894. godine u Tbilisiju, glavnom gradu Gruzije, a živio je na relaciji Tbilisi — Sankt Peterburg — Pariz. Bio je spisatelj, tipograf i umjetnik. Gotovo cijeli život je zarađivao obavljajući dizajnerske poslove Coco Chanel i dizajnirajući specijalne knjige o umjetnosti za slavne umjetnike/ce kao što su Picasso i Max Ernst. Ipak, najvažnija činjenica u vezi s njim je ta da je bio uključen u ono što je naknadno postalo poznato kao ruska dadaistička scena u Parizu, ruska avangarda, to jest ruski futurizam.

Epoha avangarde otpočela je u ranom 20. stoljeću, kada su umjetnici/e i spisatelji/ce kršili estetske i društvene norme, raskivali utvrđene kanone ukusa, pravili skandale protiveći se pravilima, a ujedno se i obraćali s margina društva. Možete li nam u kratkim crtama reći nešto više o ruskoj avangardi i ruskim futuristima?

Kada je riječ o povijesti avangarde, važno je razlikovati rusku od zapadne. Ruska avangarda je išla u krajnost u apstrahovanju stvari, nauštrb objektivizma, normi koje su se razlikovale od onih u zapadnoj avangardi. Ona se simultano i kontinuirano teoretizirala.

Kao što je rekao Eric Hobsbawn, Prvi svjetski rat je bio lekcija iz geografije. Zvuči čudno, ali takav je bio duh vremena.

Jesu li ruski futuristi bili eksplicitniji u svojim političkim konotacijama?

U početku nisu. Nije bilo nikakve eksplicitne političke konotacije, ne. Ako su futuristi i imali nešto zajedničko, to je bila mržnja prema buržoaziji. Prezirali su buržujske norme, njihov utilitarizam, pojednostavljeni jezik vladajućeg društva, svojinu društva koje su pretežno činili buržujski mediokriteti iz srednje i više klase. Bilo je i futurista koji su zastranili, okrenuli se desnici, fašizmu, podržali rat i militarizam kao što je to učinio italijanski futurist Marinetti, svojevremeno Mussolinijev pristaša. Međutim, ruski futurizam je bio de facto antiratnog, antimilitarističkog karaktera i u njemu se rat smatrao regresijom koja samo bogati elite.

Dakle, Ilija Zdanevič je pripadao mreži ruskih futurista koji su se u svom pisanju i umjetničkom stvaralaštvu suprotstavljali imperijalizmu i ugnjetavanju. S obzirom na njegovu personu, kako je rad s etabliranim umjetnicima i dizajnerskim skupinama poput Coco Chanel utjecao na njegov angažman?

To je zanimljiva stvar u vezi s Ilijom Zdanevičem: afirmisaniji umjetnici su ga dobro poznavali i on se uvezao s njima, ali je uvijek bio predan razmatranju margina društva. Većinu svog života je i proveo na marginama. Radio je štošta, izučavao misteriozne ličnosti pjesnika, astronoma i alhemičara iz 18. stoljeća, bavio se raznim nesvakidašnjim, nedovoljno istraženim temama. Također je bio bizantolog, pisao filozofske eseje, izmišljao nove poetske oblike kao što su “vizualne pjesme”. Prema tome, na pripadajućoj sceni i među istraživačima danas, Zdanevič slovi za figuru koja je u velikoj mjeri utjecala na svoju okolinu. U tom smislu, i “Janko, kralj albanski” je vrlo poznata drama.

Je li ga možda u tom kontekstu počela interesovati albanska borba za nezavisnost, nedovoljno istražena tema gurnuta ustranu u periodu imperijalnih moći?

Da, itekako. Moram naglasiti da je Albanija bila izuzetno važna za Rusiju u Prvom svjetskom ratu jer se Rusija borila protiv Njemačke unutar Antante, u kojoj su bile i Francuska i Srbija. Rusija je sa Srbijom gajila panslavensku ideju o prodoru do Albanije, do Drača, do mjesta pod suncem. Kroz njihove imperijalističke projekte, prost narod u Rusiji, pa čak i seljaci koji nikad nisu napuštali vlastito selo, saznali su za Albaniju, zahvaljujući upravo tim imperijalističkim fantazijama. Kao što je rekao Eric Hobsbawn, Prvi svjetski rat je bio lekcija iz geografije. Zvuči čudno, ali takav je bio duh vremena. 

Ali drama “Janko, kralj albanski” je ipak dolazila s margina?

Bila je to drama koja se suprotstavljala tada preovladavajućem rasizmu usmjerenom protiv Albanaca. Caristički režim u Rusiji propagirao je tvrdnju da je Albanija barbarska zemlja koju treba kontrolisati, podvesti pod Ruse i Srbe, koju treba civilizovati, voditi, kojom treba upravljati. Prema tome, “Janko, kralj albanski” nije drama koja analizira Albaniju, nego kritika ruskog viđenja Albanije.

U januaru 2020. godine, Sezgin Boynik je u Kinu Armata predstavio otkriće drame “Janko, kralj albanski”. CHwB Kosova objedinio je isječke iz “Janka” u video.

Dotle su se na meti imperijalističkih fantazija Rusije našle i druge skupine. Kako je Zdanevič kao gruzijski spisatelj razvio interes za Albance konkretno?

Sve je počelo kada je krajem 1916. godine, prije Oktobarske revolucije, otputovao u Sankt Peterburg. Tamo se sastajao s dadaističkim i futurističkim kolektivom koji je objavljivao anarhistički avangardni list pod nazivom “Ubistvo bez krvi”. Na vrhuncu represivnog carističkog režima u Rusiji i Prvog svjetskog rata objavili su nekoliko izdanja, što je tada bio hrabar potez.

U toj supkulturi, Zdanevič se povezao s Olgom Leškovom, koja mu je pokazala izdanje magazina u potpunosti posvećeno Albaniji. U njemu se nije analizirala Albanija, već se kritikovao rasizam protiv Albanaca.

Je li postojao neki poseban razlog za objavu tog izdanja baš u to vrijeme?

Ispostavilo se da je simpatizer ljevičarskog ruskog futurizma, Janko Lavrin, inače rođen u Sloveniji, radikalno promijenio stranu 1915. godine i priklonio se konzervativizmu, a zatim i nacionalizmu. Budući da je u tom razdoblju pisao za promonarhističke magazine kao što je “Novo vrijeme”, Lavrin je dobio zadatak da napiše reportažu o Srbiji, Jugoslaviji i Albaniji. Reportaža se pokazala krajnje rasistički napisanom. Potom je objavljena i knjiga “Albanija, zemlja vječnog rata”, grozno kolonijalističko razmatranje Albanije u kojem je njen narod prikazan kao bestijalan, lišen bilo kakvog smisla za kulturu, opisan u najgnusnijim terminima. Nakon te publikacije, ruski futuristi, uključujući i “Ubisto bez krvi”, proglasili su ga neprijateljem, pa su cijeli jedan specijalni broj magazina posvetili kritici njegovih stavova.

Dolazi li odatle ime drame?

Da. Kada je Zdanevič pročitao spomenuto izdanje i razgovarao s izdavačima, ta brutalnost ga je pogodila i prenerazila. Odlučio je napisati dramu i izrugati se Janku Lavrinu, tako da ga je fikcionalizovao u “Janka, kralja albanskog”.

Mislim da je sada pravi trenutak da dublje zaronimo u radnju drame. Šta Janko želi, je li on junak ili antijunak, kakav je njegov sukob u drami?

Tu je Janko koji želi postati kralj Albanije, ali je uplašen. Drama počinje rasplesanom svađom između njega i grupe albanskih razbojnika. Razbojnici se pitaju: “Gdje da nađemo kralja?” Janko se pak u tom momentu igra s buhom. Ovi ga hvataju i traže da bude kralj, i Janko održi sjajan monolog kao novopečeni kralj. Međutim, razbojnici i ostatak albanskog naroda ga nazivaju magarcem. Prenk Bib Doda (sumnjiv lik) u međuvremenu maže prijestolje ljepilom. Janko se pokušava odlijepiti, u čemu mu pomaže jedan njemački ljekar, ali ne uspijeva i ostaje zalijepljen za prijesto. Razbojnici ga na kraju ubiju.

Nije bilo nikakve dileme da je Zdanevičeva drama bila usmjerena protiv vladajućeg sistema.

To uistinu zvuči kao drama apsurda. Ipak, Albanci u njoj igraju ulogu nasilnih, samoorganizovanih barbara još od svog prvog pojavljivanja. Kako onda možemo utvrditi da je to subverzivan element i da je time autor dao podršku albanskoj borbi protiv panslavenskog imperijalizma?

Prvo, moramo napomenuti da je cijela drama odveć dadaistička, takoreći eksperimentalna. Tu nema toliko elemenata [Zdanevičeve] analize društva i historijskog konteksta. Kako god, jedna stvar je vrlo jasna, a to je da je bio apsolutno protiv imperijalističkih, rasističkih, nacionalističkih, panslavenskih i panruskih aspiracija.

Na koji način?

Drama je zapravo sprdnja na račun pravog Janka prikazanog kroz ličnost nadobudnog, ali preslabog kralja koji pati od oholog kompleksa superiornosti. S druge strane imate razbojnike koji mu se suprotstavljaju, zbacujući kralja. U drami je prisutan i narator baziran na Zdaneviču koji nas uvodi u kontekst drame u nekoj vrsti brehtovske intervencije, stavljajući je u odgovarajuće okvire.

Zdanevič se u pisanju ovog djela oslonio na apsurdističke elemente kako bi ukazao na antialbanski rasizam i imperijalističke fantazije. CHwB Kosova objedinio je isječke iz “Janka” u video.

Dakle, možemo saznati više o drami ukoliko se odmaknemo od narativa i usmjerimo pažnju ka stilskim sredstvima i formi?

Da, ova drama je mješavina kabarea, opere i apsurdizma. Njen ton je prožet nekom vrstom ludila, kritike rata koji još uvijek nije posve izbio. Morate imati na umu da, kada ju je pokušao objaviti 1917. godine, ruski carizam je cenzurisao Zdaneviča zbog njegovih opscenih stihova i izvrgavanja dužnosnika i kraljevstva ruglu. Nije bilo nikakve dileme da je Zdanevičeva drama bila usmjerena protiv vladajućeg sistema. 

Kako sam saznala, drama je napisana na zaumu, alternativnom jeziku koji su ruski futuristi izmislili služeći se fonetikom i riječima apstrahovanim iz drugih jezika s ciljem stvaranja antijezika.

Zaum su izmislili ruski futuristi, ne nužno kao antijezik, već kao jezik sam po sebi, jezik koji nadilazi naše već uobličene načine pronalaženja značenja. Na toj zamisli je bila zasnovana njihova teorija zauma, na tome da se sazna šta je pravi konstituent jezika kao materijala. Zato što, kada pišete pjesme, koristite se jezikom poput ruskog ili albanskog, uobičajenim riječima koje već imaju život. U poetici je jezik drugačiji, on se transformiše. Kasnije se ruski futuristički teatar poslužio zaumom u dramama, čega je Zdanevič bio pionir. “Janko” je bila prva od njegovih drama na zaumu, koje su kasnije postale poznate pod nazivom “dra”.

Zdanevičeva drama bit će objavljen u proljeće 2021. godine. CHwB Kosova objedinio je isječke iz “Janka” u video.

Šta je bio zaum i kako je upotrijebljen u “Janku, kralju albanskom”, te šta je to što je dao ovoj drami, a što ide u prilog shvatanju njene poruke danas?

Zaum otkriva elementarnost, srž, što podrazumijeva njihovu društveno-političku analizu. Futuristi su se, naprimjer, protivili konvencionalnom kao jeziku buržuja, njihovom razvodnjenom poimanju onoga što umjetnost jeste i što bi trebala činiti. Njihov pristup je obuhvatao apstrahovanje i oslobađanje od normi. U jeziku su izmislili jezik koji je nadišao nacionalne jezike, nazvan zaumnim.

Utemeljen na fonetici apstrahovanoj iz ruskog i drugih jezika, zaum je šifrovan jezik s izmišljenim riječima od kojih se neke mogu izgovoriti, a neke ne. Jedne su duge, druge su samo neartikulisani zvukovi. S tim u vezi, mnogo toga možete doznati zadubite li se u upotrebu jezika, a uzajamno djelovanje semantike i zvukova svakako je od ključnog značaja za ovu dramu. Napisana je i izvodi se na zaumu, s tim da sadrži neke razumljive riječi iz standardnog jezika, uglavnom ruskog.

Kako izgleda zaumni jezik? Evo uvodnih stihova "Janka, kralja albanskog":

Tragi gratšani eo komata iamko kral albamski koi ie napiso
pozmati albamski piesmik brbr birzhofka komat ie posvetšen
olzi liaškovoi ode sene pritša albamski pa ubimsvo beskrvi
vako izvodi prectave brez ikakog prevoda brezšta ierbo tai
albamski iesk šivi uporemdo sanaškim morebit kalemise nanj
ovde mošete naiči na rieči koe podsiečaiu nanaše npr guica
hmrt birbl itagdalie ierbo rieči na albamskom imaiu nenaše
zmačenie kao mošbit recmo guica (ia izostavlam zmačenie al
domene nie) itagdalie itagbliže i zboktog nemoite se tšaba
sekirat samo zapamtte da ie albamski iesk taki kaki i iest.

— Ovo je prijevod sa zaumnog na bosanski. Drama se nastavlja s jasnim elementima humora i infantilizma.

Možete li nam dati primjer u odnosu na prikaz Albanaca u drami?

Da, naravno. U tekstu drame se, primjerice, u više navrata ponavlja formulacija “sloboda terpentinu”, što na apstrahovanom ruskom znači “sloboda Shqiptar”, Albancima. To je snažan element koji se ne može integrisati u uobičajeni, konvencionalni, civilizacijski jezik, već je svojevrsno zaumnjaštvo.

Ovdje se percepcija o Albancima dekonstruiše kroz jezik koji je smatran naprednijim od normativnog jezika zapadnjačkee civilizacije. Tim se jezikom govori o Albancima. On nadilazi kulturni jezik. On je avangarda, on je zauman i on de facto prihvata zahtjev za slobodnom, nezavisnom Albanijom.

Ali nije li neemancipativno ne koristiti se jezikom potlačene skupine?

Morate razumjeti da je zaum za ruske futuriste nadmašivao smještanje jezika u kulturu i nacionalizme. On je bio iznad ideja civilizacije, bolji od onoga što bi civilizovani, normativni jezik mogao biti, stoga je bio emancipativan potez dati ovakav glas Albancima u drami. U isto vrijeme, lik njemačkog ljekara govori parodijom njemačkog jezika i zato izgleda budalasto. Međutim, razbojnici su jaki, poput pobunjenog proletarijata. Albanci uglavnom govore, pjevaju, izgovorive i neizgovorive riječi apstrahovane iz neke abecede, verbalizovane iz ovih ili onih pobuda. Morate shvatiti da je zaum kao rebus. Može imati više slojeva, ima mnogo priča i vrlo je kompleksan.

Dakle, zaum prenosi tenzije kroz ritam i zvukove? 

Da. Ruski futuristi su ustanovili da je uglavnom ritam ono što daje dodatnu dimenziju riječima. Logično, pitali su se je li glavna sastavnica jezika zvuk i trebamo li uopće razgovjetne riječi? Možemo li sročiti govor, pjesmu, koristeći se isključivo zvukom i ritmom? I tu dolazi zaum, nadsmisao. Jer, oni su smatrali da kada čitate tekst ispisan riječima, tu nastupa podsvijest i nekako počinjete detektovati ritmove. I to je povijest zauma. Nastao je oko 1913, 1914. godine i na njega je utjecao opći avangardni pokušaj apstrakcije i neobjektivnog reprezentovanja. 

Općenito gledano, "Janko" je legendarna drama za sve one koji su učestvovali u avangardizmu.

Gdje i kada ste pronašli dramu?

Naišao sam na Zdanevičev rad 2014. godine, kada sam pozvan na umjetničku rezidenciju u Tbilisiju, Gruzija. Dotad me je već počelo zanimati šta se dogodilo ruskim futuristima koji su napustili Sovjetski savez nakon Oktobarske revolucije i otišli u Gruziju. Od 1918. do 1921. godine, dok je nisu okupirali boljševici iz Rusije, Gruzija je funkcionisala kao država u socijalističkom eksperimentu. Bila je uređena kao socijalistička, ljevičarska, ali za razliku od boljševičke, promaljala se ideja o demokratskoj Socijalističkoj republici Gruziji.

Upravo je u tom vremenu, dok je Ilija Zdanevič tamo živio zajedno s drugim ruskim avangardnim pjesnicima kao što je Aleksej Kručonih, osnovana izdavačka kuća “41 stepen”.

“Janko” je bio sastavni dio naslijeđa andergraunda te ga je kontekstualizovao. Kakve su bile reakcije na dramu?  

Reakcije su bile vrlo pozitivne. Iako je Zdanevič napisao još četiri drame na zaumu, koje su bile mnogo komplikovanije u pogledu dizajna, ali i naprednije kada se radi o upotrebi jezika, čini se da je svojoj prvoj drami, “Janku”, bio posebno naklonjen. Povrh toga, šira zajednica etabliranih avangardnih umjetnika smatrala je da je “Janka” klasični zaum. Aleksej Kručonih je uvijek isticao “Janka” kao najbolji pokazatelj toga kako nam zaum omogućava da razumijemo društveno-politički aspekt avangardnog jezika.

Gdje je drama premijerno izvedena? Je li izvođena više puta?

Premijera je upriličena u Sankt Peterburgu 1916. godine i, sudeći prema rekonstrukciji, proslavljena je svečanim plesom nakon same izvedbe. Izvesti ovakvu dramu bila je prava hrabrost u to vrijeme, u jeku Prvog svjetskog rata. Kasnije, 1922. godine, Viktor Šklovski je pozvao Zdaneviča u Berlin. Berlin je bio epicentar ruske avangarde, a Šklovski iznimno važan ruski formalist i spisatelj.

Mada je Zdanevič postao cijenjen zahvaljujući svojim naprednijim dramama napisanim na zaumu, “Janka, kralja albanskog” izvodio je pred etabliranim ličnostima. Godinu dana kasnije, na predavanju u Parizu, Zdanevič je objasnio da se Berlin pretvorio u “kič” popularizujući avangardu, dok je, što se “Janka” tiče, imao osjećaj da je izveo iskreno, marginalno i originalno djelo. Općenito gledano, “Janko” je legendarna drama za sve one koji su učestvovali u avangardizmu.

U krajnjoj liniji, “Janko” je remek-djelo ruskog futurističkog pokreta. Fotografija: Brilant Pireva.

Nadate li se da će “Janko” isto tako pronaći publiku na Kosovu i u Albaniji? Zašto se danas, prema Vašem mišljenju, važno vratiti avangardnoj kulturi i ruskom futurizmu?

Pa, moje mišljenje o eksperimentalnim oblicima umjetnosti je vrlo jasno. Recimo da povijest ponekad predstavljamo naizgled linearno i paralelno, ali avangardni, eksperimentalni pristupi i umjetničke tehnike imaju potencijal da umnogostruče povijest. Povijest je izuzetno dijalektična, posjeduje kondenzacije, praznine. Ne možete je ispričati kao prečicu.

Prema tome, smatram da se u avangardnim formama to može bolje predstaviti negoli u tradicionalnim predstavama povijesnih događaja. Postoji mnogo više detalja, ne samo jedan element. Evo, osvrnemo li se samo na Kosovo i Albaniju u 1916. godini, vidjet ćemo tragove Rusije, Jugoslavije, Srbije, Francuske, politike i ekonomije koje sve zajedno govore o dinamici moći. Recite mi onda šta prvo istraživati, šta izuzeti, šta treba biti prioritet?

Što više znate, manje toga ćete izuzeti.

Upravo tako. Ali možete dobiti sliku o tome šta je važno, ili se fokusirati na jedan element i kružiti oko toga. To je ono čime se eksperimentalna umjetnost bavi. Ona je poziv na razmatranje tih nedoumica, propitivanje različitih elemenata. Zato je toliko bitna. Zvuči kao kliše, ali to je najbolje opisao Walter Benjamin u svojoj studiji o 19. stoljeću u kojoj je započeo fragmentarni istraživački projekt, i to kako bi nas nagnao da se probudimo iz “sna o 19. stoljeću”. Zdanevič je dio toga. On želi da govori s margina služeći se iskrivljenim i nekonvencionalnim elementima i formama. Nadam se da će svi biti zainteresovani za [njegovu dramu], naravno ne samo u Albaniji i na Kosovu, jer brojnim ljudima može donijeti mnogo toga bez obzira na to odakle su.

Smatrate li da bi šire bavljenje avangardnom moglo doprinijeti shvatanju povijesti tako da je u manjoj mjeri uslovljeno zapadnom ideologijom?

Da, zapadnom ideologijom i nacionalističkom ideologijom onda kada je vrlo pojednostavljena. Moraomo naučiti kako objasniti povijest 20. stoljeća koja razgrađuje konvencije.K

Naslovna fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.