Iako su izbori postali uobičajena pojava na Kosovu, rijetko se raspravlja o onome što je zaista bitno u životima birača/ica.

Na skupovima političkih stranaka i televizijskim debatama te u svemu onome što partije pišu i pričaju, mnogo je riječi o stranačkim kalkulacijama i manevrisanjima, anketama, sloganima kao i pojedincima/kama, a malo o praktičnim pitanjima koja bi omogućila glasačima/cama da se informišu o tome šta bi mogli očekivati nakon predizbornih kampanja, koje bi u principu trebala služiti upravo toj svrsi: da glasači/ce saznaju za šta daju glas.

K2.0 je u tom kontekstu — i to prvenstveno radi njegovog preispitivanja — porazgovarao sa stručnjacima/kinjama iz raznih oblasti. Nastojali smo da kroz njihove odgovore pobrojimo neke od problema koji nisu tema rasprava, ali koji će biti važni za glasače/ice kada izađu na glasačka mjesta 14. februara.

U serijalu “Izbori 2021, drugačiji pogled” — sačinjenom od osam članaka, svaki posvećen jednom konkretnom polju — u tančine razmatramo čemu se ne pridaje dovoljno pažnje, kakva je trenutna situacija i šta bi trebalo biti učinjeno kako bi se okolnosti promijenile u korist građana/ki. K tomu još pokušavamo informisati birače/ice i staviti njihovu dobrobit u fokus rasprave, nudeći rješenja usmjerena na budućnost.

Drugačiji pogled na naše pravo na stvaranje i doživljaj umjetnosti

Mada bi se pandemija nekima mogla učiniti kao dobar podstrek za kreativnost i umjetničko istraživanje, kulturno-umjetnički sektor na Kosovu zapravo je najteže uzdrman COVID-19. Stanje u ovoj oblasti postalo je kritično nakon što već godinu dana većina umjetnika/ca i inih djelatnika/ca koji rade iza kulisa ne može nastupati i obavljati svoje dužnosti. Prema rezultatima analize Instituta GAP, kulturno-umjetnički sektor je samo u prvom dijelu 2020. godine prijavio za 82% manje poreza.

Ovo je i mimo pandemije COVID-19 područje čiji su motor uglavnom ad hok javne politike, povremene — i ograničene — dodjele grantova te nepostojeće vizije o kreiranju iole čvrste osnove na kojoj bi umjetnici/e i kulturni projekti — bili oni javni ili samostalni — mogli doživjeti procvat.

Javne kulturne ustanove obično dobijaju premalo novčanih sredstava, pri čemu njihovo osoblje s vremena na vrijeme stupa u štrajkove zbog neisplaćenih plata i manjka resursa. Ukoliko se već i stječe utisak da nerijetko uspijevaju izvojevati pregršt nagrada za Kosovo, umjetnici/e to čine uprkos nedostatku podrške nezavisnoj i nadasve dinamičnoj sceni, koja se na životu održava pretežno samostalnim naporima.

Dakle, osvrnimo se prvo na to šta političke stranke predlažu da će učiniti u naredne četiri godine ako preuzmu vlast.

Ono što im je zajedničko jeste “muzejska groznica”: gotovo sve veće političke stranke obećavaju da će izgraditi niz potpuno novih ustanova, uključujući muzeje prirodne historije, savremene umjetnosti, arheologije i etnologije, te muzej mira — potonje je prijedlog LDK — s tim da VV najavljuje da će u muzej pretvoriti zatvor u Prištini.

LDK u svom službenom programu istovremeno obećava da će povećati budžetska sredstva namijenjena za kulturu, na koja trenutno otpada cirka 1% ukupnog budžeta — pritom iz stranke nisu naveli koliko će još novca rezervisati za kulturu i umjetnost. LDK ujedno obećava da će izdvojiti adekvatan budžet za Kosovski kinematografski centar, poraditi na uspostavi funkcionalnog inspektorata za kulturnu baštinu, finansirati državna i lokalna pozorišta te osigurati budžetska sredstva za obnovu kulturne infrastrukture širom Kosova. Međutim, ni u jednom dijelu programa se ne precizira da li će podrška biti ponuđena i nezavisnoj kulturi.

VV u svojim obećanjima prati neka od onih koja je dao uoči proteklih izbora. Naime, iz ove stranke obećavaju da će finansirati sve javne kulturne ustanove, usto što će izdvojiti novac i za razne kulturne projekte — uključujući aktivnosti gradskih pozorišta, baletskih i drugih ansambala te izgradnje teatra za operu i balet, kao i novog Narodnog pozorišta. VV je ipak naglasio da će podržati nezavisnu scenu, i to tako što će povećati ukupni iznos finansijskih sredstava namijenjenih za nezavisnu kulturu. Iz VV-a također najavljuju da će biti posvećeni zaštiti kulturne baštine, što će se između ostalog odraziti na povećanje broja inspektora/ica i intenzivniji nadzor.

Ni prijedlozi stranke PDK nisu neki novitet: povećanje plata u sektoru uz veća sredstva namijenjena za međunarodne posjete i nove projekte, obnova kulturne infrastrukture, te pridruživanje UNESCO-u. Iz PDK također obećavaju da će poboljšati infrastrukturne uslove u Nacionalnom muzeju Kosova, kompleksu “Emin Gjiku”, muzeju na Prizrenskom gradu “kao i mnogim drugim ustanovama”. Za razliku od drugih programa, u PDK-ovom je cijeli jedan odjeljak posvećen obećanoj funkcionalizaciji prava na intelektualno vlasništvo, dok rukovodstvo stranke istovremeno obećava realizaciju velikih kampanja razvijanja svijesti i programa obuke.

Budući da većina stranaka još uvijek nije objavila program, ovaj dio završavamo s AAK. Ne nudeći konkretne pojedinosti, AAK obećava finansijsko osamostaljivanje (javnih) kulturnih ustanova; povećanje investicija i bolje upravljanje finansijskim sredstvima u oblasti kulture; zatim podršku mladim umjetnicima/ama i kulturnim inicijativama; jačanje međunarodne kulturne saradnje; ravnopravan tretman kulturne baštine; te osnivanje muzeja za jedinstvenu svojinu — šta god to značilo.

Kako bismo bolje shvatili u kojoj mjeri su ovi prijedlozi usklađeni s onime što je ovom sektoru potrebno, porazgovarali smo s ljudima koji se bave nezavisnom kulturom i umjetnošću, a to su: saradnica za politiku i razvoj Fondacije Lumbardhi, Rudina Hasimja; dramski pisac i direktor Qendra Multimedije, Jeton Neziraj; te programska i istraživačka saradnica Fondacije Lumbardhi i jedna od osnivača/ica PART-a (udruženja umjetničkih radika/ca), Donjeta Murati. Na pitanja čega nam manjka, koje težnje bismo trebali gajiti i kako ćemo usloviti promjene, eksperti/ce su odgovorili ovako…

Čega nam manjka?

Rudina Hasimja, Fondacija Lumbardhi:

Na Kosovu se umjetnost i kultura već odavno razvijaju u neadekvatnim političkim okvirima, a manjka nam političke vizije. Javne institucije potpomažu kulturu isključivo putem subvencija i kapitalnih investicija — kroz projekte koji zavise od političke volje ministara/ica kulture. Takvim pristupom umjetnosti i kulturi nije se kreiralo podsticajno okruženje za stvaratelje/ice i razne inicijative, koji uprkos svim preprekama uspijevaju stvarati djela uspješna i na domaćem i na međunarodnom planu.

Pojedinci/ke i kolektivni subjekti u ovoj oblasti već dugo djeluju u fragmentovanom kulturnom ekosistemu koji svojim radnicima/ama ne osigurava socio-ekonomske uslove potrebne za izgradnju karijere ili dugoročne prakse. [Kulturnim radnicima/ama i umjetnicima/ama] nedostaju prostori za istraživanje i stvaralaštvo, pa tako i mogućnosti za razvoj — bilo na temelju saradnje, učenja vještina ili (što je najvažnije od svega) finansijskih sredstava.

U ovom trenutku izostaje diskusija o važnosti umjetnosti i kulture, posebno u kontekstu postpandemijske oskudice. Ovo pitanje trenutno je izostavljeno iz rasprava koje se većim dijelom bave tehnikalijama određenih politika ili pak neadekvatnim mehanizmima finansiranja. Ne uzimamo u razmatranje pristup građana/ki Kosova ni stvaranju ni doživljavanju umjetnosti i kulture.

Jeton Neziraj, Qendra Multimedia:

Manjka nam finansijske podrške nezavisnoj kulturnoj sceni. A ono malo podrške koje i ne manjka ustvari je neorganizovano, nekoordinisano i ide tamo gdje ne bi trebalo, tako da nezavisne kulturne organizacije u ovom trenutku opstaju i funkcionišu zahvaljujući pomoći međunarodnih donatora. Međutim, čak se i podrška međunarodnih donatora tokom godina smanjivala, pa se tako smanjivala i samostalna kulturna scena. Bojim se da će sutra biti još i manja, neznatnija, sitnija… nepostojeća.

Za to vrijeme nije organizovana ni pomoć koja se izdvaja za javne kulturne ustanove. To što javne kulturne ustanove u potpunosti zavise od Ministarstva kulture — odnosno nadležnih službi pri odgovarajućim općinama — učinilo je ove institucije nestabilnima, ali i nesposobnima za izradu vlastitih upravljačkih i umjetničkih politika — što ih za posljedicu izlaže političkoj kontroli.

Općenito gledano, rekao bih da država nikada do sada nije uspjela proizvesti kulturne politike, ni kratkoročne ni dugoročne. Sve je uređeno u skladu s logikom koju ova zemlja dobro poznaje — izuzetno dobro, usudio bih se kazati — a to je da će se sve “rješavati usput”.

Donjeta: [Manjka nam] prakse za izradu politike u sklopu koje će se uzeti u obzir specifičnosti materijalizacije i doživljaja kulturno-umjetničkog stvaralaštva — kao i njegove specifične povijesti i u zemlji i u svijetu. Pod time konkretno mislim na redefinisanje paradigmi koje oblikuju rad, građanski angažman i izradu feminističke politike, kao i na širi pristup kulturno-umjetničkom učešću i kulturno-umjetničkom sadržaju na cijelom području Kosova.

Valja napomenuti da je izuzetan podvig to što su savremene umjetnosti, film i muzika doživjeli uspjeh, iznjedrivši do sada veoma suvisla djela. To je rezultat samoniklog angažmana, pojedinačnih inicijativa i organizovanja u nepovoljnoj okolini. Rad u oblasti umjetnosti — kao što je slučaj i u brojnim drugim sektorima — često je nevidljiv. S jedne strane, proces stvaranja umjetničkog djela rijetko se naplaćuje, što zavisi od ličnih odnosa, sredstava i okolnosti. S druge strane, kada se naplaćuje, to se čini kroz manifestacije i kratkoročne ugovore.

Usljed tolike prekarnosti, samostalni radnici/e — i to posebno umjetnici/e — često su primorani da se počnu baviti drugim zanimanjima, pri čemu nemaju dovoljan pristup sredstvima potrebnim za rad niti radnim prostorima. To zauzvrat stvara sredinu koja ne ostavlja prostora za razvoj njihove vlastite prakse. Možda nam manjka ogromne količine radova i kulturnih materijala koji su mogli biti stvoreni.

Koje težnje bismo trebali gajiti?

Rudina: Naš cilj bi trebao biti da na Kosovu stvorimo povoljno okruženje za umjetnost i kulturu. To iziskuje drugačiji pristup uz temeljite strukturne promjene na centralnom i lokalnom nivou. Gradske i državne strukture su kompleksni i itekako dinamični ekosistemi koji istovremeno poboljšavaju i pogoršavaju život te horizonte mogućnosti za živa bića nastanjena u njima. Shodno tome, na umjetničku i kulturnu scenu trebamo gledati kao na prostore koji omogućavaju eksperimentisanje, maštovitost i emancipaciju u otuđujućoj okolini koja ima tendenciju da gura na margine, isključuje i ugnjetava.

Povrh svega bismo trebali promisliti o tome kome su svi ti napori orijentisani. Unapređenje pristupa umjetnosti i kulturi za sve građane/ke imperativ je koji bi trebao biti nit vodilja u izradi svake politike. S tim na umu, svaka razdjelnica između države te nevladinih kulturnih ustanova i stvaratelja/ica morat će nestati. Ograničena količina novca dostupnog za kulturu ne bi smjela prisiljavati kulturne aktere/ke da se jedni s drugima takmiče za oskudna finansijska sredstva iz kasa Ministarstva ili općina. To bi nas trebalo inspirisati da osmislimo kreativna rješenja u pogledu saradnje, uzajamnog učenja i inicijativa usmjerenih na razvoj publike, a kako bismo promijenili ovu zastarjelu paradigmu.

Jeton: Trebali bismo ciljati ka osjetnijem povećanju budžeta za kulturu, a paralelno tome i da budžetska sredstva raspodijelimo tako da novac ide i javnim i samostalnim kulturnim ustanovama — prema zaslugama. Raspodjelu je potrebno vršiti na osnovu modela koji stimuliše uspješne, a kažnjava parazite i iznuđivače. Prema tome, stvaranje vjerodostojnog i fer mehanizma za raspodjelu budžeta trebao bi biti naš primarni cilj.

Na duže staze bi nužno trebalo stvoriti okolinu koja pospješno djeluje na razvoj nezavisne kulturne scene, jer vidimo da je to svih ovih poslijeratnih godina najdinamičniji, najenergičniji i najplodonosniji dio ovdašnje kulturne scene. Priština ima malo pozorište za djecu i mlade, ali još uvijek nema gradsko pozorište kao drugi normalni evropski gradovi. Moj je san Priština u kojoj će biti makar pet nezavisnih teatarskih prostora, recimo. Potencijal je tu, a bilo bi i publike — u to sam siguran.

Donjeta: Kako umjetnost stremi ka uzvišenom, ka političkoj kritici — razvijajući svijest o rodnim problemima, kolonizaciji, rasizmu — stječe se utisak da se u njoj ni u kom slučaju ne mogu reprodukovati nejednakosti prisutne izvan nje. Prema riječima Groysa, “u našem savremenom svijetu umjetnost je jedina priznata oblast lične odgovornosti”. Nadalje, kako je kritički nastrojena i kako priznaje glasove onih koji su na marginama društva, ona često ne dopire do mejnstrima.

Taj svjetonazor je do sada porodio mnoštvo kompleksnih, zanimljivih i materijalnih reperkusija. S jedne strane, [umjetnost] se smatra volonterskim radom, hobijem, nečim što samo nekolicina talenata može praktikovati. S druge, umjetnost općenito može izazvati osjećaj nelagode u javnosti.

Budući da nejednake društvene strukture onemogućavaju ili omogućavaju bavljenje umjetnošću, to je kontekst koji se mora uzeti u obzir kada se jave pitanja vezana za aspiracije prema novim javnim politikama ili za njihov dizajn. Naš cilj bi trebalo da postane kolektivno organizovanje — tako ćemo ustrajati na stvarnosti koja pridaje nova značenja navedenim okvirima. Umjetnost ima moć da iznese na vidjelo ozbiljne probleme te proizvede znanje i diskurse, stoga je apsolutno neophodno da se učini dostupnom u svim sferama — ne samo kao javni posmatrač, već i kao učesnik.

Preispitivanja pojedinih paradigmi mogu se odvijati jedino kolektivno, kroz javnu sferu. Bitno je imati na umu narativ o umjetnosti kao kritičkoj formi i njegov konkurentni narativ: o umjetnosti kao formi koja reprodukuje postojeće nejednakosti.

Šta treba promijeniti kako bi se te težnje ostvarile?

Rudina: Prvi korak prema promjenama trebala bi biti izrada Strategije za kulturu na državnom nivou. Pomalo je i neshvatljivo to koliko smo vremena izgubili radeći u sredini u kojoj nema jasne vizije niti prioriteta glede umjetnosti i kulture.

Učeći iz dosadašnjih pokušaja državnih institucija i političara/ki na vlasti da izrade odgovarajući nacrt uz ograničene ulazne informacije od strane kulturnih aktera, moramo zagarantovati inkluziju i dogovor oko pojedinih opcija kako bismo stvorili istinski povoljan ekosistem. Tome bi trebala prethoditi funkcionalna revizija Ministarstva kulture i kulturnog sistema. Legitimnost dijagnostike valjalo bi postići kroz profesionalnu evaluaciju i odobrenje koje bi kao sponzori ovog procesa dali svi predstavnici/e stranaka u zastupničkim klubovima te Ministarstvo kulture, mladih i sporta (MKMS).

Sadašnja paradigma u sklopu koje se kulturno-umjetnička aktivnost poima kao podijeljena između praksi državnih kulturnih ustanova i praksi “drugih kulturnih djelatnika” ne dozvoljava nam da sagledamo širu sliku. Tek kada ovom pitanju pristupimo apropo potencijala kulture za proizvodnju mislećih i samosvjesnih pojedinaca/ki moći ćemo iznaći prikladna rješenja za postojeće probleme.

Taj holistički pristup otvara mogućnosti za stavljanje fokusa na unapređenje kulture i u formalnom i u neformalnom obrazovanju, pri čemu se povećavaju regionalna i međunarodna saradnja, pospješuje upravljanje kulturnom infrastrukturom i omogućava održivost kulturnih prostora.

Jeton: Državna kampanja zasnovana na “proširenju kulturnog budžeta” mogla bi navesti zakonodavce da povećaju budžetska sredstva za kulturu — s manje od 1% državnog budžeta koliko iznosi sada na možda 3%. A kada se budžetska sredstva povećaju do te mjere, Ministarstvo kulture bi trebalo osnovati fond namijenjen isključivo nezavisnoj kulturnoj sceni. Međutim, sredstva iz tog fonda valjala bi biti raspodijeljena pametno i transparentno. Ministarstvo kulture bi zapravo trebalo stvoriti fond namijenjen isključivo nezavisnoj kulturnoj sceni i bez općeg povećanja budžetskih sredstava za kulturu.

Potrebno je stvoriti mehanizam čija će svrha biti uklanjanje stranačkih militanata, parazita i neukih službenika/ca iz kulturnih ustanova. Ta borba će svakako biti dugotrajna, zbog toga što osobe takvih profila nažalost čine većinu zaposlenika/ca kulturnih ustanova. Uprkos svemu i koliko god bolno bilo, to mora biti učinjeno ako želimo vidjeti pomak na polju kulture.

Država bi trebala preosposobiti stare prostore, objekte koji nisu u upotrebi, pa čak i one koje trenutno koriste neka preduzeća — te ih pretvoriti u kulturne prostore namijenjene samostalnoj sceni.

Kulturne ustanove trebale bi se osloboditi iz kandži Ministarstva, koje ih trenutno — kako sam već i rekao — kontroliše, ucjenjuje i manipuliše kako i kada hoće. Njegova uloga — odnosno način na koji Ministarstvo kulture funkcioniše — trebala bi biti preispitana. Ako ne bude ugašeno, ono bi u najmanju ruku moralo biti preobraženo u manju i manje birokratizovanu strukturu koja bi — prije negoli na birokratiji — trebala raditi na kulturnim politikama i koja bi — umjesto što im “stavlja omču na vrat” — trebala služiti javnim kulturnim ustanovama i ispunjavati njihove potrebe.

Donjeta: Na dokumente vezane za politike gleda se kao na obilate tehnikalijama i itekako nezanimljive dokumente, što oni često i jesu. Upravo kroz proces otkrivanja njihovih društvenih posljedica ti sadržaji postaju zanimljivi. Oblast umjetnosti i kulture nije povezana s ostatkom svijeta samo zato što s njime dijeli isti prostor, već zato što je zapravo duboko ukorijenjena u društvene i historijske procese koji se u njemu odigravaju te što trpi iste posljedice cjelokupne uprave [državom].

Izrada odgovornih politika uzima u obzir karakteristike domaće scene izvan postojećih okvira. Budući da se radi o zajedničkim resursima, trebalo bi utvrditi jasnu putanju u vezi s odredbama i zakonskim aktima koja odražava trenutno stanje kao i potrebe za daljnjim razvojem. Te politike bi trebale biti utemeljene na feminističkom pristupu, imajući u vidu činjenicu da se očigledno pojavljuju feminističke prakse.K

Naslovna fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.