„Kakvo je ovo čudo? Kako ste ovo uspjeli? Otkud sve ove stvari?“
Rudina Xhunga je oduševljena.
Poznata albanska TV voditeljica godinama je često posjećivala Nacionalnu galeriju umjetnosti, elegantnu bijelu zgradu smještenu na glavnoj aveniji u Tirani, ali nikada je nije vidjela u tom izdanju. Došla je da porazgovara s Erzenom Shkolollijem, direktorom ustanove. Nakon što je okačila masku na jednu statuu, Shkololli je provodi kroz redove kipova, slika, crteža te keramičkih radova. Xhunga ne može sakriti uzbuđenje. „Te boje, ta lica! I kako da ne osjetite osmijeh s ovog portreta!“
Te boje, ta lica i pokoji osmijeh pripadaju Novom čovjeku (i ženi i djetetu) komunističke Albanije. Izloženo je ukupno 900 eksponata — što je tek petina ogromne kolekcije socrealističkih djela koja je u posjedu Nacionalne galerije.
Dječak što pobjeđuje u biciklističkoj utrci, s objema rukama u zraku i crvenom značkom u obliku zvijezde prikačenom na njegovu bijelu košulju. Brkati seljak s kapom na glavi korača za sinom, u čijim rukama je prvi tranzistor koji je njegova porodica ikada imala. Radnica okružena rolama tekstila u tvornici. Dugobradi borci. Naoružane žene. Skromni ljudi obnaženi. Dame s borama na licu. Ratari širokih ramena što su pogled samouvjereno bacili u daljinu.
Galerija sija. Pločice na podu su blještave. Svaki prostor se otvara prema narednom uz gotovo čujan fijuk. Na podnožju širokog stepeništa koje vodi na prvi sprat male i velike skulpture okupljene u polukrug dočekuju posjetitelja/icu i čuvaju blaga. Slike na spratu poredane su jedna do druge tako da tvore nepreglednu panoramu optimizma proletarijata.
Slike na spratu poredane su jedna do druge tako da tvore nepreglednu panoramu optimizma proletarijata. Fotografija: Ylli Bala / Zahvaljujemo Nacionalnoj galeriji umjetnosti u Tirani.
Posljednji put kada sam bio tamo, 2005. godine, u dva navrata sam morao zamoliti mrzovoljnu gospođu na porti da upali svjetlo. Bio sam jedini posjetitelj. Zgrada me je podsjećala na druge državne galerije u ovom dijelu Evrope koje propadaju, neopremljene, ili pak nezainteresovane za očuvanje baštine i njeno povezivanje sa sadašnjošću.
Danas sam u izolaciji u Amsterdamu. Međutim, kamerman u pratnji Rudine Xhunge klizi osvijetljenim prostorom, omogućavajući mi da izbliza pogledam mnoga djela pojedinačno.
Iznad svih tih farmi i fabrika nebo se plavi. U komunističkoj Albaniji nikada nije padala kiša. Vrhovni poglavar, drug Enver, za sobom nije bacao sjenu ni kada je bilo sunčano. Naravno da nije. On je bio drugačiji od svih ostalih.
Enver Hoxha je stvarao Novog čovjeka, a umjetnost mu je poslužila kao jedan od alata. Pokojni Gëzim Qëndro, historičar umjetnosti i bivši direktor Nacionalne galerije, svojevremeno je podvlačio da je taj koncept Novog čovjeka bio važan faktor u stvaranju kolektiva, ideološki ujedinjene zajednice albanskog naroda.
Pred Hoxhom je bila gomila posla kada je 1944. godine došao na vlast. Zemlja je bila razorena u Drugom svjetskom ratu. Skoro 80% stanovništva (odn. tada nešto više od milion ljudi) živjelo je u ruralnim područjima te je zavisilo od poljoprivrede. Nepismenost je bila masovna. Novi čovjek je zato trebalo da kroz obrazovanje bude naučen normama i vrijednostima socijalizma, pri čemu bi bilo izgrađeno i novo društvo.
No, Albanija sve do sredine 50-ih godina nije imala niti jedan univerzitet, a budući da se prema riječima antropologa Olsija Lelaja „među posljednjima na Balkanu upustila u industrijalizaciju“, u njoj nije bilo radničke klase. Kako navodi Lelaj, tamo je proleter morao biti isklesan od seljaka.
Danas su ti isklesani proleteri/ke zauzeli Galeriju. Poljoprivrednici/e što ponosno drže vile među zlatnim snopovima žita; varitelj sa zaštitnim šljemom i mašinom usijanom do crveni; bezbroj lica, mladih i starih, pokornih i prkosnih, postrojenih na sivim policama na prizemlju — to su bili uzori. Albanci/ke nisu tako izgledali zapravo, već je trebalo da to postanu.
Obnova nacionalne galerije
Erzen Shkololli, koji je za direktora Galerije imenovan 2018. godine, rođen je 1976. godine u Peći, Kosovo. Preživio je rat, etablirao se kao umjetnik, rukovodio vlastitim umjetničkim prostorom te je i postao direktor Nacionalne galerije Kosova, a pored toga je radio i kao kustoski savjetnik u sklopu prestižne izložbe savremene umjetnosti documenta 14.
Uvijek u paru s besprijekornim odijelom, njegove naočale tamnih okvira i zarazni kez skrivaju nepokolebljivu predanost jednom cilju — da umjetničku praksu u regiji podigne na svjetske standarde koje je tokom godina počeo itekako cijeniti.
“Tome prilazim iz ugla savremene umjetnosti“, kaže Shkololli. Kako odbacuje već uobičajen kompleks inferiornosti vezan za umjetnost iz komunističkog doba koji nastoji da tu umjetnost u potpunosti zakloni, Shkololli napominje da rukovodstvo Galerije “sva ta djela želi učiniti vidljivima.“
„Izvadili smo radove iz prašnjavih skladišta, očistili ih te ih izložili za javnost“, ističe Shkololli. „Oko svega toga ćemo organizovati usmenu predaju, i to kroz predavanja i razgovore. Pozvat ćemo originalne umjetnike/ce kao i spisatelje/ice i umjetnike/ce sa Zapada, a što će usloviti mnogo različitih interpretacija. U ono vrijeme postojao je samo jedan kanal — sad će ih biti više.“
Preko telefona ga pitam zašto je Rudina Xhunga, televizijska voditeljica, uzviknula da se Galerija čini većom nego prije. „Zato što tako i jest“, nasmijao se.
Galerija sija, a svaki prostor se otvara prema narednom uz gotovo čujan fijuk. Fotografija: Ylli Bala / Zahvaljujemo Nacionalnoj galeriji umjetnosti u Tirani.
Zgradu je 70-ih godina projektovao arhitekt Enver Faja, osmislivši je kao izložbeni prostor, ali je kasnije djelimično korištena kao skladište za umjetnine. Od kada je Shkololli preuzeo funkciju direktora Galerije, rukovodstvo ponovo otvara prostorije te vraća u upotrebu originalne materijale i rješenja za arhitektonsko uređenje.
„Obnova je jeftinija od izgradnje“, naglašava Shkololli. “Ova građevina zaslužuje da bude restaurisana u skladu s formama koje je koristio arhitekt. Za godinu dana će svi prostori biti dostupni. Zgrada će biti ispunjena dokraja. Bit će postavljena cijela kolekcija.“
Otvorena arhiva
Aktualne izložbe, „Strpljivost Tirane“ i „Otvorenu arhivu“, zadesile su nevolje, što je Shkololli ipak pretvorio u prednost. Naime, dan prije zvaničnog otvaranja obiju postavki, 27. novembra 2019, Albaniju je pogodio zemljotres, najsmrtonosniji u posljednjih stotinu godina. Život je izgubila 51 osoba, a zidovi Galerije su umnogome ispucali. Shkololli je ostavio pukotine da se vide i tako podsjećaju na stalnu, munjevitu tranziciju kroz koju regija prolazi i na prirodnom i na političkom planu.
Uslijedila je pandemija, koja je igrom slučaja izložbama dala novo značenje. Kako bi simbolički predstavio nekadašnju zatvorenost ustanove, Shkololli je angažovao Ibrahima Mahamu, umjetnika iz Gane, davši mu zadatak da Nacionalnu galeriju prekrije velikim kolažom od grube tkanine, koja je Mahamin zaštitni znak. U ovom trenutku, međutim, Shkolollijev plan izgleda više kao mjera zaštite od nevidljive prijetnje.
Kustos Adam Szymczyk i njegova kolegica Nataša Ilić planirali su da unutra u obojenim kockama od pleksiglasa izlože kipove te da pojedine slike u okviru izložbe prekriju bijelom tkaninom, a otkriju ih tek kasnije. Opet, u trenutnim okolnostima moglo bi se učiniti da su ove intervencije realizovane s ciljem zaštite — što nije bilo namjerno, ali jeste ostavilo snažan utisak.
Čak i s obzirom na aktualnu situaciju, Shkololli smatra da je izložba bila uspješna. Kako navodi, ljudi su je iskoristili kao “bijeg od svakodnevnog života”.
“Odvojila ih je od kolotečine i nekih strahova”, objašnjava. Spominjući uglavnom pozitivne reakcije, Shkololli dodaje da se posjetitelji/ce “vraćaju da vide slike koje su im se dopadale prije i koje prikazuju mjesta što više ne postoje, a prepoznaju ih iz knjiga za djecu.”
Šta znači pobjeći od svakodnevnog života koji je narušen pandemijom i kapitalističkim nasiljem te naći utočište u svakodnevnici obasjanoj represivnim suncem što je vječno sijalo u komunističkoj Albaniji? Kako to da scene paranoičnog, davno minulog proleterstva, scene onoga što je progonilo ljude u svakom aspektu njihovog bivstvovanja, u sadašnjosti djeluju kao oaza?
To je paradoks ovih izložbi: isti socrealizam, koji je nemilosrdnoj diktaturi čak decenijama davao lik i prikazivao je kao smjelu i nasmiješenu, naizgled unosi svježinu u današnjim vremenima. Stvorena u okvirima žestokih ograničenja kao i cenzure, koja je autorima/kama zabranjivala da se ikada odmaknu od urneka druga Envera, sada ta djela kao da odišu veličanstvenim osjećajem slobode.
Zanemarimo li ideologiju bar djelimično i tako razmotrimo djela, postaje jasno da su mnogi od ovih umjetnika/ca bili majstori. Fotografija: Ylli Bala / Zahvaljujemo Nacionalnoj galeriji umjetnosti u Tirani.
Za to bi dijelom mogla biti zaslužna vremenska distanca, kako su se bol i paranoja smirili nakon 30 godina. Međutim, u svemu tome ulogu sigurno igra i sam kvalitet radova. Ne ponudivši politički niti historijski kontekst i izloživši 900 djela hronološki, Shkololli i kustosi/ce podcrtavaju umjetnost, a ne ideologiju.
Nadalje, zanemarimo li ideologiju bar djelimično i tako razmotrimo djela, postaje jasno da su mnogi od ovih umjetnika/ca bili majstori. U zemlji gdje su se umjetničke akademije — kao i većina obrazovnih institucija — pojaviletek 50-ih godina, dojmljivo je to kako su autori/ce ovladali vještinama i tehnikama. Od izvajanog lica introvertne djevojčice sa sela do grandioznih pejzaža na kojima su brda obilježena dimnjacima novih tvornica, ne preostaje mi ništa drugo nego da se divim onome što su ovi autori/ce ostvarili unutar nametnutih limitacija te onome što su mogli ostvariti van njih.
Nalaženje slobode u boji
U Albaniji nije bilo andergraund scene. I najmanje neslaganje vodilo je pravo u radne logore. Baviti se apstrakcijama i eksperimentisanjem bilo je nemoguće: to je smatrano zapadnjačkom, buržujskom i dekadentnom praksom. Od standardne ikonografije socrealizma moglo se odstupati jedino bojom i potezima četke.
“Neki od ovih umjetnika/ca jedinu slobodu su pronašli u boji”, kaže Shkololli. Drugi su ponudili tračak nefunkcionalnosti i u svojim prikazima gradova, sela i prirode, i to u vrijeme kada se od umjetnosti očekivalo da bude isključivo funkcionalna.
Historičar umjetnosti Raino Isto pisao je da se u nekim od tih radova “veza između radnika/ca i krajolika pojavljuje u izobilju koje premašuje domet Partije… Isto tako, izgled najstarijih gradova u Albaniji kao što su Berat i Đirokastra, u kojima preovladavaju građevine iz osmanskog perioda, kubističke forme predstavljaju ravan lišenu jasne hijerarhijske organizacije svojstvene za brojne socrealističke slike. Isto važi i za ispremiješane prikaze ulica na selu, koje također ne dozvoljavaju organizaciju oko centralne, monumentalne strukture. Poenta, opet, nije to da se navedene slike aktivno protive totalitarnim ideologijama, već da njihova značenja nadilaze striktno utilitarističke, propagadnističke ciljeve.”
Prethodno spomenuti bivši direktor Nacionalne galerije, Gëzim Qëndro — visok, blagog glasa i sijede, kovrdžave kose — rekao mi je manje-više isto 2005. godine, kada mi je u obilasku Galerije skrenuo pažnju na ono što bi trebalo da tražim u nekim od istih onih slika izloženih danas.
Na jednoj od tih slika porodica sa sela okupljena je u dnevnoj sobi dok im partizanski komandant govori o komunističkom raju koji će napraviti nakon što pobijede fašiste iz Italije. “Ta lica su naslikama s tupim osjećajem dužnosti”, izdvojio je Qëndro. “Na kraju krajeva, odbor za cenzuru uvijek je mogao zahtijevati izmjene. Ali, pogledajte ognjište. Peć i sama vatra urađene su tako pažljivo. U tome je umjetnik sakrio svoje majstorstvo.”
U izložbi je pored toga apostrofirano i vrlo kratko Albansko proljeće, i to u slici “Sadnja drveća” koju je 1972. godine naslikao Edi Hila. U to vrijeme, mladići su puštali kosu, nosili trapez-farmerke i slušali rok.
“Sadnja drveća”, Edi Hila, 1972. godina. Fotografija: Ylli Bala / Zahvaljujemo Nacionalnoj galeriji umjetnosti u Tirani.
Na prvi pogled, na slici ne vidim ništa sporno. Radosna omladina s crvenim šalovima oko vrata kopa rupe i sadi drveće na socijalistički praznik. “No, pogledajte bolje”, rekao mi je Qëndro. “Izgledaju li ova djeca normalno? To je teatar apsurda! Jedna djevojka vrišti kao da je duha vidjela, druga skače uokolo s granom na ramenu. Ovaj momak udara u stablo na kojem sanjari treća djevojka. To je delirij, krajnja raskalašenost. Da ne govorim o impresionističkom odabiru boja.”
Rođen 1944. godine, Edi Hila je zbog ove slike osuđen na tri godine teškog rada. Danas je jedini umjetnik svoje generacije kog obožavaju pripadnici/e mlade scene. Erzen Shkololli je prije dvije godine bio komoderator njegove prve veće retrospektive. Danas je slavna “Sadnja” ponovo izložena u Nacionalnoj galeriji, zajedno sa slikama Hilinih savremenika/ca.
“Transparentnost otvaranja ovih arhiva važna je u društvu koje je 50 godina bilo izolovano”, Shkololli mi kaže preko telefona. “Sad je sve ovdje kako bi služilo historičarima/kama, spisateljima/cama, studentima/cama te istraživačima/cama. Upite mi šalju i neki od originalnih autora/ica, naprimjer, ‘Tad mi je bilo samo 19 godina i nisam bio toliko vješt. Mogu li doći da doradim rad?’ Naravno, to ne dopuštam, ali ipak, takva vrsta komunikacije je divna.”
Socijalističkom realizmu se u pregledima istočnoevropske umjetnosti 20. Stoljeća uglavnom posvećuje zasebno poglavlje. Taj pravac se ne karakteriše ni kao modernistički, ni kao avangardni, ni kao savremeni. Sada mu Nacionalna galerija vraća mjesto u historiji moderne umjetnosti. Oslobodivši ga stega njegovog ideološkog izvorišta te predstavivši ga kustosima/cama i umjetnicima/ama 21. stoljeća rukovodstvo ove ustanove povezalo je socrealizam s današnjim svijetom.
Naslovna fotografija: Ylli Bala / Zahvaljujemo nacionalnoj galeriji umjetnosti u Tirani.