Prije nekoliko godina bila sam dijelom delegacije spisatelja/ica iz (današnje Sjeverne) Makedonije koja je gostovala na poznatom sajmu knjiga organizovanom u jednoj od nekadašnjih jugoslavenskih republika. Među delegatima/kinjama bio je i izvjesni albanski pisac. On i ja smo učestvovali na nekom panelu, ali ne mogu se sjetiti o čemu je tačno bilo riječi. Znam samo da smo se dotaknuli politike.

Nedugo prije toga svrgnuli smo s vlasti Gruevskog — Šarena revolucija se okončala i bili smo puni nade i revnosti (kojih sada više nema). Posljedično tome, svi književni paneli na kojima su učestvovali Makedonci/ke uvijek su bili u neku ruku politički obojeni.

Moderator rasprave nas je pitao kakav je odnos između makedonskih i albanskih spisatelja/ica te kakva je njihova uloga u prevladavanju nacionalističkih razlika. Prva spisateljica koju je “zapalo” da odgovori izbjegla je pitanje, namrštivši se onako pokroviteljski. Bila je prijateljski nastrojena prema moderatoru, što su joj vjerovatno dozvoljavali njeni status i dob — važni standardi iz naše prošlosti. U svakom slučaju, breme odgovora palo je na mog kolegu Albanca.

Njegova reakcija me je zapanjila. Naime, objasnio je kako je Ministarstvo kulture te godine podržalo objavu njegove knjige i prijevod na makedonski jezik. Nije krio zadovoljstvo tim potezom koji je okarakterisao kao znak pozitivnih kretanja na relaciji između etničkih Makedonaca/ki i Albanaca/ki u zemlji.

Radi se o priznatom autoru koji ima preko 50 godina i koji je u svojoj domovini Makedoniji do tada objavio brojne knjige na albanskom jeziku. Ni najmanje ga nije uzrujavalo što je prošlo toliko vremena prije nego što je njegov rad postao dostupan na makedonskom niti što većina stanovništva do tada nije imala pristup njegovim knjigama.

Ne mogu reći da ne razumijem svog kolegu, a sada i prijatelja, odnosno da ne razumijem zašto ni najmanje nije bijesan. U konačnici to jeste bio pomak i u političkom i u književnom smislu, a on je odabrao da bude optimističan, pa čak možda i realističan u vezi s time. No, meni je smetalo još nešto. Cijela situacija me je podsjetila na to u kojoj mjeri je odnos Makedonaca/ki prema Albancima/kama opterećujući: moj prijatelj se ustvari ponašao u skladu s onim što se kod Makedonaca/ki smatra umjesnim ponašanjem za jednog Albanca/ku.

Dodat ću i to da okolnosti nisu ovakve samo u Makedoniji, već i u ostalim nekadašnjim jugoslavenskim zemljama, gdje se na Albance/ke gleda kao nešto što ne pripada ovom području, što je opasno i što valja zauzdati.

Zato je primjereno da se Albanci/ke ponašaju kao da zapravo nisu previše Albanci/ke. To znači da bi trebalo da koriste jezik date zemlje bez albanskog naglaska, da ne spominju ni sistemsku diskriminaciju nad etničkim Albancima/kama ni prošlost, da ne govore albanski u javnosti, da ni na koji način ne ističu albansku zastavu te da, naravno, ne budu religiozni, osim možda onda kada je vrijeme za dijeljenje praznične baklave.

To je ono što morate raditi kako bi vas se smatralo “pristojnim” Albancem/kom. Da ne budete kao oni “ostali”, kako se ovdje kaže. Da ne budete kao oni što idu “predaleko”.

Kad se ode predaleko

Predaleko. U makedonskom se ova riječ koristi i pri osporavanju napora feminista/ica ili ljudi iz LGBTI zajednice koji idu “predaleko” u svojim zahtjevima za ravnopravnost. Zato sam se prenerazila kada su mi saveznici/e feminista/ica i LGBTI osoba spočitali što podržavam mladog albanskog borca za ljudska prava koji se glasno i jasno protivi diskriminaciji nad etničkim Albancima/kama.

Kao da sam u potpunosti blesava — a logično je to što misle da sam blesava: žena sam, stoga očigledno trebam nekoga da me uputi — nekoliko ljudi mi je reklo da se čuvam tog čovjeka jer je otišao “predaleko”. Kako? Pa javno je govorio o svom etničkom identitetu. Dopada mu se Dua Lipa. Sumnja u najnoviju inicijativu Rame, Zaeva i Vučića “Otvoreni Balkan”. Piše objave na albanskom, svom maternjem jeziku. Neoprostivo.

Neki bi mogli steći utisak da je svijet književnosti arena gdje takvih predrasuda nema, a ako ih već i ima, da su barem skrivene. Eh, pa razmislite malo bolje. Nažalost, državne književne ustanove u bivšim jugoslavenskim zemljama nerijetko su pribježišta velikog broja nacionalista/ica, što nije zaobišlo ni nacionalne akademije nauka i umjetnosti.

Izdvojit ću jedan slučaj koji me još uvijek zaprepaštava. Bio je juni 2020. godine, prva etapa pandemije. Kako se viroza razastirala, a zemlja zatvarala, tako su se panika i bespomoćnost kod etnički makedonskog stanovništva pretočile u nacionalistički bijes koji se manifestovao tako što su Makedonci/ke za širenje virusa počeli okrivljavati Albance/ke. Usljed odsustva fizičke komunikacije — u okviru koje bi se takve neodgovorne prozivke nonšalantno razmjenjivale na kafama — ovaj sentiment se ubrzo proširio društvenim medijima.

U jeku svega toga, jedna čuvena spisateljica, kritičarka, svojevremeno profesorica svjetske književnosti, a danas članica Akademije nauka i umjetnosti te — pazite sad — potpredsjednica makedonskog ogranka PEN Internationala (čiji su međunarodni članovi/ice između ostalih Svjetlana Aleksijevič, Orhan Pamuk i J. M. Coetzee) objavila je sljedeći tvit u stihu: “Cenata na soživotot ja plakjame so životot” — “Cijenu suživota plaćam životom.” Implikacija je bila to da će, u zamjenu za “popustljivost” makedonskog stanovništva prema njima, Albanci/ke poubijati nas etničke Makedonce/ke. Ja i mnogi drugi ljudi javno smo digli glas protiv objave, u čemu nas je podržala samo nekolicina spisatelja/ica.

Žena koja je objavila tvit važi za “facu” u Sjevernoj Makedoniji, a zanemarimo li strah od istupa u javnosti, mislim da brojni spisatelji/ce makedonske etničke pripadnosti gaje ista osjećanja kao i ona. Albanofobija je bila i ostala zastupljena u školama, medijima, na ulici i u našim domovima do te mjere da je postala normalizovana. Zbog toga nadležni ne reaguju na izljeve ovakvih osjećanja. Akademija u čijim je redovima ova autorica nije se oglasila, a većina članova/ica uprave makedonskog PEN-a nije željela preduzeti nikakve mjere protiv dotične, uprkos činjenici da je bez ikakve sumnje povrijedila statut organizacije.

Cijenjena spisateljica izjavila je kako se radi o njenom privatnom tvitu, nakon čega je izbrisala svoje naloge na Facebooku i Twitteru. Nikada se nije izvinila. Mene su, s druge strane, privatno grdili zbog nedoličnog ponašanja, kao da sam djevojčica koja se upiškila na času.

Kad se barijere ne ruše

Strušne večeri poezije isto tako važe za važnu stvar na makedonskoj književnoj sceni. To je stari festival koji se može pohvaliti vrlo širokom lepezom poznatih gostiju/šći te laureata/kinja iz cijelog svijeta (ove godine je nagrađena Carol Ann Duffy). Manifestacija se održava u Strugi, predivnom gradiću na Ohridskom jezeru koji je etnički mješovit — otprilike jednu polovinu stanovništva čine Makedonci/ke, a drugu Albanci/ke.

Sjećam se da sam prije nekoliko godina sjedila u nekom restoranu s proslavljenim američkim pjesnikom srpskog porijekla, Charlesom Simicem, te tadašnjim direktorom festivala. Budući da sam 17-18 godina ranije i volontirala tamo, naumpalo mi je to da na večerima nema prijevoda na albanski — iako se službeni program uvijek odvija na makedonskom, engleskom i maternjem jeziku pjesnika/inje.

Pitala sam direktora zašto se ništa ne prevodi na albanski. On je tu zamisao smatrao neostvarivom. Njegov odgovor je glasio da za albanski nema mjesta, s obzirom na to da je festival — naravno — makedonski, baš kao i zemlja i službeni jezik. Ako u gradu žive Albanci/ke, napomenuo je, valjda bi trebalo da znaju makedonski.

Do danas je ostvaren neki napredak, mada ne pretjeran niti naročito odrješit. Počevši od 2019. godine, ceremonije otvaranja i zatvaranja Festivala upriličuju se i na albanskom, a ujedno i na francuskom jeziku. To nema smisla, osim ukoliko cilj nije da se Makedonci/e površno smekšaju pričom o tome da je sve ovo stvar jezika, a ne politike.

Može biti da se stanje mijenja, kao što je to prije nekoliko godina na onom sajmu knjiga sugerisao moj prijatelj spisatelj. Godine 2019. moj izdavač je konstatovao da bismo Ministarstvu kulture mogli podnijeti zahtjev za pomoć, i to kako bismo knjigu “Moj suprug” preveli na albanski jezik. Naime, oboje smo željeli da moja knjiga bude objavljena na jeziku koji se umnogome koristi i u zemlji i u ostatku regije, ali do tada nismo uspijevali zavrijediti pažnju izdavačkih kuća u Albaniji i na Kosovu.

Ipak, dobili smo grant i to nam je pomoglo da sve obavimo sami. Osjećali smo se kao da smo kročili na potpuno novi teren. Knjiga je ubrzo izašla u prijevodu Kreshnika Ajdinija i u Skoplju smo prodali nevjerovatnih 16 primjeraka — poređenja radi, izdanje na makedonskom jeziku rasprodano je u šest tiraža, a trenutno očekujemo i sedmi.

“Moj suprug” je jedno od nekoliko književnih djela koja su kod kuće izdata na albanskom i makedonskom (sudeći prema dostupnim podacima, u toj oblasti nije provedeno niti jedno značajnije istraživanje), ali izgleda da to nikoga i nije briga. Ovdje između Albanaca/ki i Makedonaca/ki stoji zid toliko debeo i tvrd da književnost teško da može biti đule što će ga srušiti.

Općenito govoreći, optimistična sam osoba i ne gubim nadu. U suprotnom bih davno napustila svoju zemlju. Vjerujem u promjene i vjerujem u ljude koji ovdje žive. Međutim, da bi se bilo šta promijenilo, moramo preuzeti odgovornost za sopstvene predrasude i dešavanja iz prošlosti i sadašnjosti. Nedavno sam čitala “Nekretnine”, memoar britanske spisateljice Debore Levy u kom autorica na nekoliko mjesta citira Gloriju Steinem: “Istina će vas osloboditi, no prvo će vas raspizditi.” Zato mislim da je krajnje vrijeme da malo pobjesnimo.

Naslovna fotografija: K2.0.

Ovaj članak je nastao uz finansijsku podršku “Balkanskog trusta za demokratiju” (Balkan Trust for Democracy), projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država (German Marshall Fund of the United States) i Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu. Stavovi izneseni u ovom članku nužno ne odražavaju stavove Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu, Balkanskog trusta za demokratiju, Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država niti njihovih partnera.