Prije nekoliko dana jedna senzacija je sa društvenih medija prodrla u psihu našeg društva i razotkrila stavove i predrasude skrivene ispod površine. Naime, videa objavljena na TikToku a na kojima Lulzim Paci — nastavnik biologije u srednjoj školi — pleše naprosto su preplavila mreže. I to tek nakon što je skupštinska zastupnica Vetëvendosjea, Fjolla Ujkani, putem Facebooka pozvala nadležne za obrazovanje u Vučitrnu da reaguju na, kako je konstatovala, opsceno i degenerativno ponašanje nastavnika.

Vijesti baš pomno i ne pratim, tako da isprva nisam bila svjesna šta se dešava. Preko Instagrama i Facebooka saznala sam da je neki nastavnik objavljivao neumjesna videa. Znajući koliko se rijetko prijavljuju slučajevi seksualnog uznemiravanja koje počine nastavnici_ce pretpostavila sam da se ovaj put radilo o takvom slučaju koji je ugledao svjetlo dana.

Vijest se počela širiti i postalo je jasno da se nastavnik našao na meti onlajn nasilja. U jednom intervjuu za KTV rasplakao se dok je govorio o svim negativnim komentarima koje je dobio. Usred te moralne i emocionalne pomutnje, nastavnik je u toku razgovora sugerisao da bi njegov brat — ukoliko ga bude sram — mogao reći da je Lulzim Paci samo njegov dalji rođak, a ne brat.

Još uvijek nisam bila sigurna šta se zapravo dešava. Znala sam da se pokrenula hajka na nastavnika, ali ubrzo sam na društvenim medijima vidjela neke snimke na kojima ljudi plešu u znak solidarnosti sa Pacijem. Nedugo nakon toga, Fjolla Ujkani je postavila novu objavu na Facebook, ovaj put se izvinivši. Međutim, to izvinjenje je bilo više neko defanzivno poluizvinjenje, zbog čega su se rasprave na društvenim medijima intenzivirale.

Odlučila sam da pogledam “opscena i degenerativna” videa na nastavnikovom nalogu na TikToku. Nekoliko puta sam ih pogledala, onda sam opet pročitala Ujkanine objave na Facebooku, a zatim ponovo pogledala Pacijeve snimke. Uživala sam. Zaista su mi se dopali. Svidjeli su mi se veseli pokreti, plavetno nebo i oblaci naslikani na plafonu Pacijeve dnevne sobe, zadovoljstvo s kojim očigledno sluša i pleše uz živahnu tradicionalnu muziku.

Bila sam veoma zbunjena. Pomislila sam da sam pogledala pogrešan video — zastupnica Ujkani je sigurno mislila na nešto drugo. Ništa mi nije bilo jasno. Situaciju sam ipak uspjela da rastumačim onako kako tumačim sve ostalo: pisanjem.

Nadilaženje dihotomija

Binarno razmišljanje zasnovano na dihotomijama ispravno — pogrešno, može — ne može proizvodi surove stvarnosti koje su oštre i hladne. Ljudi biraju tabore. Čak i kad nisu uvučeni u neku raspravu, ipak puštaju da u njihovoj glavi jedna strana pobijedi, zato što je izabrati stranu bolje nego ne izabrati ništa. Nakon opredjeljenja, lični odbrambeni mehanizmi se vežu za kolektivno tkivo i zalaganjem za neki slučaj u javnosti branimo i projiciramo naše privatne probleme.

Živimo u traumatizovanom društvu. Međutim, simptomi traume na nivou kolektivne svijesti ne pojavljuju se uvijek onako kako je to predstavljeno u udžbenicima psihologije, istraživanjima ili čak dijagnostičkim priručnicima. Oni izbijaju na površinu u veoma čudnim i gotovo neprimjetnim oblicima, od kojih je jedan preozbiljno shvatanje vlastite profesije ili života te gledanje na razigranost kao na djetinjast čin za koji u svijetu odraslih nema mjesta. Iskaz “muškarci ne plaču” ekvivalentan je onom “odrasli ljudi se ne igraju”. Pojedini odrasli ljudi pronalaze utjehu u rigidnosti jer je previše bolno biti fluidan/a u životu koji te razočarava.

Ipak, igra je krucijalna. Ona je jedan od rijetkih mehanizama koji integrišu maštu, tijelo, razmišljanja, čula, kreativnost, znatiželju, usvojena znanja i sjećanja. Ona otvara vrata ka samoostvarenju i diže naše raspoloženje. Što je najsmješnije, ozbiljna igra rađa ozbiljan rad.

Ples, širenje radosti, zabavljanje i zračenje ljubavlju pravo je svih, bez obzira na demografiju. To je fundamentalno načelo života. Ne igraju se samo ljudi, već i sve ostale vrste. S tim u vezi, ne shvatam kako bi bilo koja profesija mogla ugušiti čin iskazivanja sreće. Ako dopustimo da ga uguši, mi preozbiljno shvatamo život i podliježemo ulogama, odnosno tome šta bi jedno zanimanje trebalo da omogući nekome, a šta ne.

Nadalje, sublimiramo i projiciramo naše lične traume, strahove, neispunjene želje i idealne verzije sebe te sebi uskraćujemo mogućnosti ljudskog izražaja. Koristimo se udobnošću jedne struke da bismo se izolovali od onoga što nas podsjeća na to da ne možemo biti ono što zaista želimo. Upravo zbog toga smatram da često opsesivno njegujemo svoje naloge na društvenim medijima — pa čak i svoje živote — u tom pravcu da odražavaju naše zanimanje, jer ne možemo iskazati ko smo i šta smo van toga.

Ako se s vremena na vrijeme pojavi neko ko se usuđuje da bude slobodan/a, a naročito ukoliko se pojavi tamo gdje je u igri dinamika moći (koktel mehanizama odbrane i kompleksa inferiornosti), njegovi/njeni veselje i sloboda mogu biti uzeti u obzir kao bolan — i gotovo nesnosan podsjetnik — na sublimirane želje drugih koji žele da se oslobode, ali ne mogu. Nasilničko ponašanje prema toj osobi koja bira da se ponaša drugačije postaje jedini ispušni ventil za samopotisnutu osobnost. Za mene je Paci iskren i ostvaren čovjek koji je igrom slučaja postalo plijen represivnog i nezdravog mentaliteta.

S druge strane, lako se ujediniti radi nečije zaštite, a kasnije uvidjeti da koristimo isti jezik protiv kojeg se borimo. Hajde da ne isključujemo nasilnike_ce. Hajde da ne mrzimo Fjollu Ujkani. Neka ovaj slučaj bude žalostan, ali tačan prikaz naših kolektivnih mehanizama odbrane.

Neka nam ovaj slučaj pomogne da naučimo kako da se svi zajedno izliječimo. Mržnjom i upiranjem prsta samo podižemo štitove druge osobe. Želimo da ljudi uče iz vlastitih grešaka i da se na osnovu njih razvijaju, a ne da kroz njih nalaze daljnja sredstva odbrane.

Dio sam akademske zajednice koju ne vidim kao granicu onoga što radim. Štaviše, na akademiju gledam kao na prostor koji se zalaže za otvaranje svjetova i umova te koji uvijek pomaže drugima da se ostvare. To je mjesto gdje se proizvodi znanje i izgrađeno je na njegovoj cirkulaciji. Najveća lekcija koju možemo ponuditi jeste inspirisati druge da ustanove ko su i teže ka onome što mogu biti.

Hajde da ne dozvolimo profesijama da diktiraju naše ličnosti. Hajde da se ne služimo pozicijom ili zanimanjem kao izgovorom za neostvarivanje snova koji nas previše plaše da bi o njima razmišljali. I, što je najvažnije od svega, neka nas ne straše ljudi koji se usuđuju da budu ono što jesu — ti ljudi treba da nam budu izvor nadahnuća. Hajde da gledamo na njih kao na osobe koje nam otvaraju vrata ka tome da i mi činimo isto.

Igrajmo se.

Plešimo.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.