Jedan na jedan | Film

Teona Strugar Mitevska: Živimo u histeričnom trenutku

Piše - 08.03.2023

Makedonska rediteljka o svom novom filmu, Balkanu i tome zašto nikad ne bi živjela u nekom drugom vremenu. 

Teona Strugar Mitevska sjedjela je sa svojom sestrom Labinom u kultnom sarajevskom hotelu Holiday Inn. Da li zbog okruženja, možda zbog trenutka ili pak nečeg trećeg, tek nije dugo izdržala i odlučila je da sa njom podijeli priču koju joj je ispričala zajednička prijateljica i saradnica Elma. 

Ukratko, priča ide ovako. Elma je odrasla u Sarajevu. Tokom rata na nju je pucao snajperista, sa kojim se mnogo godina kasnije susrela licem u lice. Vrlo je vjerovatno da se ne bi ni prepoznali, da tokom razgovora nije pomenut jedan neobičan detalj, ćebe kroz koje je on pucao i pogodio nju. 

Danas scenaristkinja, Elma Tataragić ispričala je ovu priču Teoni, inače makedonskoj rediteljki, kojoj je sve to djelovalo nemoguće. Razmišljale su kako bi od toga mogao da se napravi film, ali Elma je bila izričita u tome da ne želi da radi niti još jedno ratno, niti sasvim dokumentarno ostvarenje.

“Zamisli da se sve dešava tu, u hotelu”, rekla je Labina, inače glumica, dok su dvije sestre tog dana sjedjele u Holiday Inn-u. Počele su ubrzano da maštaju o nekakvom kongresu u hotelu, kao pozadini za Elminu priču, sve dok Teona nije povukla kočnicu. 

“Labina, ne smemo ovo da radimo. To je Elmina priča”, prisjeća se Teona. “Ne znamo kako će ona da reaguje.”

Međutim, nakon razgovora, Elma je rekla: “Super! Kada počinjemo?”

Uz malo premotavanja stižemo do filma “Najsretniji čovjek na svijetu”, koji 9. marta ove godine kreće sa distribucijom u bioskopima širom Bosne i Hercegovine. Nakon premijernog prikazivanja u septembru 2022. godine na Filmskom festivalu u Veneciji, film je nastavio svoj život na brojnim festivalima.

To za ovu rediteljku nije nimalo čudno, jer je — nakon školovanja u Njujorku — njeno prvo ostvarenje, kratkometražni film “Veta” (2001), osvojio specijalnu nagradu žirija na Berlinalu. Sljedeći film, “Kako sam ubio sveca” (2004), premijerno prikazuje na festivalu u Roterdamu i postaje prva makedonska rediteljka dugometražnog igranog filma. Sa pričom o tri sestre, “Ja sam iz Titovog Velesa”, vraća se na Berlinale 2008. godine i potom osvaja desetine nagrada širom svijeta. 

Sa Elmom Tataragić sarađivala je na filmovima “Kada dan nije imao ime” (2017) i “Bog postoji – njeno ime je Petrunija” (2019), a “Najsretniji čovjek na svijetu” njihova je najnovija saradnja. Upravo je Elmina ideja bila da se glavni junaci priče, koje igraju Jelena Kordić Kuret i Adnan Omerović, sretnu ni manje ni više nego na speed datingu.

Ekipa filma “Najsretniji čovjek na svijetu”. Fotografija ustupa: Sisters and Brother Mitevski Production

Emotivna priča o suočavanju i opraštanju, o ljubavi, životu i smrti, krajem prošle godine prikazana je i u Beogradu, na Festivalu autorskog filma. Nakon te projekcije, K2.0 sjelo je sa Teonom Strugar Mitevska da razgovara o filmu, ratovima na Balkanu, borbi sa dinosaursima i nekim novim generacijama.

K2.0 Rekli ste da je za vas ova priča neka vrsta ljubavnog pisma Sarajevu. Da li ste nekada živjeli u tom gradu?

Teona Strugar Mitevska: Ne, nikada. Ja sam za vreme rata bila u Americi kao studentkinja na razmeni. Završila sam srednju školu tamo i produžila na fakultet, ali je moj prvi film, “Veta“, baziran na sarajevskoj priči. To je, takođe, istinita priča mog najboljeg prijatelja iz Stoca, Amera Turkovića, o tome kako je on bežao u autobusu. 

S tim filmom je počela moja karijera. On je bio prikazan na Berlinalu, dobio je nagradu i meni su se vrata otvorila. Ovaj film je neko zatvaranje kruga zbog toga što sam bila u Americi i ništa nisam razumela, kao i mnogi od nas tamo. Zašto je taj rat uopšte počeo? Dugo sam bila ljuta. Osećala sam kao da je taj rat uzeo sve od mene. Baš nas je zajebao.

Tako da sam uvek bila povezana sa Sarajevom. Potom sam počela da radim sa Elmom na filmu “Kad dan nije imao ime“. Petrunija je bila vrlo lična priča za mene, koja na neki način u sebi sadrži sve moje frustracije u vezi sa odrastanjem i životom u toj sredini. Na kraju se pojavila i ova mogućnost da snimimo Elminu priču. Mislim da je to veoma hrabro sa njene strane, jer je ovo veoma intimna priča. 

Imate li bojazan da će publika, pogotovo ona mlađa, reći da je ovo samo još jedan film o ratu? Često čujemo komentare kako nam je dosta tih priča, kako treba da se snimaju veseliji filmovi…

Zbog toga smo i tražile ovaj savremeniji kontekst za priču, ovaj čudan speed dating. Ljubav je važna. Biti prihvaćen, naći srodnu dušu, to nam je važno. 

Posle Venecije bila sam sa filmom u Torontu, a nakon toga su me pozvali da prikažem film u Kijevu. Zaista mi je bilo važno da prikažem film tamo, zbog same priče. 

I kakvo je bilo to iskustvo?

Veoma interesantno. Naravno, ovaj film je za Ukrajince težak. On se nama dešava 30 godina posle rata, a oni su trenutno u samom ratu. Međutim, bila sam tamo na nekoliko panela i primetila sam da je postojala otvorenost u njihovim odnosima. Oni već sada razmišljaju o tome kako će da nastave posle rata.

Vrlo su trezveno razmišljali o nekim stvarima o kojima mi na Balkanu — 30 godina kasnije — još uvek… pa razmišljamo, nije da ne razmišljamo. Ali izbegavamo to.

Veoma je teško da produžiš dalje, ako se ne suočiš sa istinom. E sad, ne moramo svi da imamo istu istinu. Taj proces pomirenja nije u tome da se ti stoprocentno složiš sa nekim. On je značajan u tome da ti ispričaš svoju priču, da ja ispričam svoju priču, pa ćemo oko nečega da se složimo. Pa čak iako se složimo da se ne slažemo i to je neki pomak. 

Ovaj film je upravo o tome. Ne bih rekla da je to ratni film. Ovo je posleratni film o tome kako nastaviti sa životom, kako osmisliti nešto konstruktivno, a ne da se vrtimo ukrug, što u ovom trenutku jeste naša realnost. 

“Ovaj film smo spremali kao pozorišnu predstavu”, tvrdi Strugar Mitevska. Fotografija ustupa: Sisters and Brother Mitevski Production

U filmu postoji nekoliko zaista potresnih scena, od kojih je, pretpostavljam, dio zasnovan na istinitim događajima. Šta je od svega toga u filmu bilo najteže za Elmu, a šta za vas? Da li je postojao neki dio priče za koji ste pomislili da nećete moći da snimite?

Zbog toga što ne dolazim iz Sarajeva, kao i zbog toga što je Elma baš meni dozvolila da ispričam njenu priču, osećala sam veliku odgovornost. Zato sam mnogo istraživala, prikupljala svedočanstva, razgovarala sa ljudima u celoj Bosni i Hercegovini. Mnogo tih priča i intimnih detalja završilo je u samom scenariju.

Moj najveći strah bio je od toga da neću dosledno prikazati sva ta iskustva. Ko sam ja da ispričam tu priču? Ali Elma mi je rekla, vrlo direktno i veoma rano: “Teona, to je moja priča i sad ti napravi od nje najbolje što možeš.“ Sa tim poverenjem sve je bilo mnogo lakše. 

Čak i sada, kada gledam poneku scenu, pomislim – bože moj, da li ovo glume ili im se ovo stvarno desilo?

Kako su na priču reagovali glumci i glumice? Pretpostavljam da je i dobar dio njih na snimanje došao sa svojim ličnim iskustvima.

Meni je bilo važno da najverodostojnije prikažem šta znači taj posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), šta znači živeti sa njim i tako preživljavati. Film je samo dočaravanje istine. 

Kada je kasting u pitanju, to su ljudi sa ovih prostora i mnogi od njih jesu živeli u ratu. Stalo mi je do rada sa glumcima, pa smo tako ovaj film spremali kao pozorišnu predstavu. Šest nedelja proba, pa tek onda snimanje. I svi su bili na setu non-stop. Radili smo po principu – ne tražiš ti kameru, kamera će već pronaći tebe. Snimanje je bilo veoma intenzivno, a sve sa željom da ulovimo istinu, da uhvatimo tu napetost trenutka. 

Čak i sada, kada gledam poneku scenu, pomislim – bože moj, da li ovo glume ili im se ovo stvarno desilo? Ta stvarnost je bila veoma važna, zbog toga što sam se plašila da nešto ne prikažem pravilno ili pak da nešto ne preteram. Eto, uradila sam najbolje što sam mogla.

Film je prikazan u brojnim zemljama, uključujući i Sjevernu Makedoniju. Da li postoji neka razlika u reakcijama, posebno kod makedonske publike, s obzirom na to da se nama često čini da je ta zemlja imala najbezbolniji odnos sa raspadom SFRJ?

Nakon premijere u Beogradu, ljudi su izlazili iz sale sa toliko emocija. Elma mi je rekla da se oseća kao da smo tukli ljude, toliko je bila jaka reakcija. Ipak nas sve to i dalje strašno pogađa.

Isto je bilo i u Makedoniji. Ljudi su, takođe, bili potpuno emotivno obuzeti pričom. Mi smo se nekako spasili od svega toga, ali to ne znači da naša zemlja nije prilično jako doživela raspad zajedničke države.

Tokom druženja sa novinarima govorili ste o tome kako vjerujete u ponovno spajanje regiona, razgovaralo se i o pomalo zaboravljenom nasljeđu Jugoslavije, Pokretu nesvrstanih… Kakav je vaš odnos prema tom vremenu, a kakva je makedonska perspektiva danas?

Moj sin, koji ima 20 godina, deklariše se kao Jugosloven. Ima francusko-makedonsko poreklo, pa i crnogorske krvi. Ali on se izjašnjava kao Jugosloven, marksista, levičar do kraja. Tako i živi. Međutim, on studira u Francuskoj i tamo je kontekst drugačiji. 

Mislim da i ovde svi zajedno moramo da verujemo u dobro, u to da će mlade generacije napraviti nešto bolje, da će nas izvući iz užasnog desničarenja. Jer ono je prisutno ne samo kod nas, već i u Evropi. Ne znam šta je Macron bio ranije, ali on je sada desničar.

Kad sam počela pre 20 godina, to je bilo čudo — žena na setu! Morala sam da se borim sa dinosaursima.

Ali, znaš kako, veoma je interesantno ovo vreme. Nikad ne bih odabrala drugo vreme da živim u njemu. U odnosu na slobodu izražavanja, u odnosu na individualne slobode… Pomisli samo, ja sam prva žena u Makedoniji koja je napravila dugometražni igrani film. Kad sam počela pre 20 godina, to je bilo čudo – žena na setu! Morala sam da se borim sa dinosaursima, da im dokažem da imam pravo da budem na tom setu. 

A vidi danas šta se dešava. Isto tako, u odnosu na seksualnu opredeljenost. Ta sloboda koja danas postoji, to je predivno. Jedino žalim zbog toga što se sve to nije desilo kada sam ja bila tinejdžerka. Imala bih mogućnost da budem slobodnija u tome kako hoću da živim. 

Tako da, to što moj sin ima mogućnost da bira šta će da bude, kao i njegova generacija, nema ništa lepše od toga. 

Dakle, vjerujete da njihova generacija može da promjeni nešto?

U tom odnosu, kada su u pitanju feminizam, slobode, to je sve fantastično. U isto vreme moramo da budemo svesni da postoji strašna autocenzura, politička korektnost… Ti jedeš sam sebe. Isto tako i desnica sve vreme jača. Živimo u jednom veoma histeričnom trenutku. Sve ekstrem do ekstrema. Potpuna otvorenost i potpuna zatvorenost. 

Stvarno verujem da ćemo posle ovoga doći do nekog balansa. Očigledno je da se čovečanstvo tako razvija, u ekstremima, kako bismo posle našli nekakav balans. Na kraju krajeva, planeta nam se raspada. Ili ćemo da počnemo zajedno da radimo ili ćemo da se pobijemo. A ako se desi ovaj drugi slučaj, onda ni ne zaslužujemo da opstanemo. 

Jedna od zanimljivijih scena u filmu je žurka na kojoj se glavna junakinja pridružuje mlađoj ekipi. Gledaocima ubrzo postaje jasno da oni još uvijek nemaju ni 18 godina, pa samim tim ni da se ne sjećaju ratnih dešavanja…

Da, ali naučno je dokazano da posttraumatski stresni poremećaj i te traume ostaju ne samo sa tobom celog života, već i sa tvojom decom i sa njihovom decom. Tri generacije. Pokazalo se da unuci ljudi koji su bili u koncentracionim logorima i dan-danas imaju čudan odnos sa hranom. 

Ta deca mogu da odbiju da prihvate da je to deo naše istorije koliko hoće, ali to je urezano u njihov DNK i od toga ne možeš da pobegneš. Znači, šta je rešenje? Ignorisati to? Ili se suočiti sa tim i pronaći kako da se izgradiš sa tim kao sastavnim delom. 

Mislim da je ceo Balkan još uvek pod strašnom traumom. Naši političari su svi pod traumom. Svi imamo PTSP. I zato smo svi histerični.

“Šta je rešenje? Ignorisati to? Ili se suočiti sa tim?” Fotografija ustupa: Sisters and Brother Mitevski Production

Iako ovaj film tek stiže u bioskope regiona, već uveliko pripremate sledeći projekat i to film čija je glavna junakinja Majka Tereza. Zašto ste izabrali baš nju? I u kakav kontekst je smiještate? 

Da, spremam film o sedam dana u životu Majke Tereze, kad je imala 44 godine. Sve se dešava u Kalkuti, pa će to biti moj prvi film na engleskom.

To je zapravo film o ličnosti iza mita jedne ambiciozne žene, koja funkcioniše u zadatoj strukturi Katoličke crkve, a sve kako bi postigla svoj cilj. 

Posljednjih godina sve su češća preispitivanja njenog lika i djela. Kako to da je ona odjednom postala kontroverzna ličnost?

Već godinama želim da napravim film o nekoj ženi, istorijskoj ličnosti. To što je neko kontroverzan, to nije problem. Svi smo mi ljudi, sveci ili ne. Ovaj film pratiće nekih osam iskušenja Majke Tereze. 

Kakva su iskušenja u pitanju? Plašite li se reakcija u Sjevernoj Makedoniji?

Makedonska publika neće imati problem, ali mislim da u svetu već sada imamo reakcije. Međutim, ti kao umetnik nisi hrabar ako ne pričaš o određenim stvarima. Mislim, neko mora.

Pre osam, devet godina radila sam dokumentarac o Majki Terezi i tada sam bila u Kalkuti. Pošto je ona Albanka iz Skoplja, imala sam mogućnost da uradim intervju sa sestrama koje su počele taj red sa njom i koje su je poznavale. Ona je fascinantna. Bila je kao general. Veoma, veoma interesantan karakter.

Ja kao žena moram o tome da pričam. Umrla bih kad ne bih napravila taj film.

Mene ne interesuje niti da je odobravam niti da je osuđujem. Mene zanima karakter te žene koja je u tom trenutku napravila čuda. E sada, kako je to uradila? Koje su bile njene dileme? Sve je to deo ljudske prirode i veoma je zanimljivo. Mislim da je važno da demistifikujemo svece. Čovek je čovek, zar ne?

Ali da, biće kontroverzi, jer film dodiruje teme ljubavi, majčinstva, abortusa — sve te aspekte koji su važni i veoma aktuelni u ovom momentu. Kao žena, ja moram o tome da pričam. Umrla bih kad ne bih napravila taj film. 

Dotakli smo se već toga da ste prva rediteljka dugometražnog igranog makedonskog filma. Sarađujete uvijek sa sestrom Labinom, posljednjih nekoliko filmove radite sa Elmom kao saradnicom na scenariju. Da li vam je lakše da radite okruženi ženama?

Jeste, lakše mi je. Moju ekipu čine uglavnom žene, nekih 90 posto. Ali to je možda i deo mog karaktera. Ja sam veoma takmičarski nastrojena i kada radim sa muškarcima, uvek sam u nekoj trci. Užas jedan. 

Nekako sam s godinama shvatila —- pošto me veoma interesuju saradnja i zajednički rad — da jednostavno sa ženama mnogo bolje sarađujem. Radila sam i sa muškarcima, ali nekako se desilo da moj tim, iako je iz cele Evrope, pre svega čine žene.

Možda to dolazi i iz moje lične frustracije jer sam odrastala na Balkanu i za sve sam morala da se dokazujem kao žena u ovoj industriji. Verovatno sam zato i sama razvila neke odbrambene mehanizme.

Na kraju, šta je važno? Feminizam je važan, ali on ne funkcioniše bez muškaraca. On je tu da otvori vrata svima koji su iz, uslovno rečeno, drugog reda. Dakle žene, različite manjine i tako dalje. Mislim da je, kada pričamo o feminizmu, važno da ne ostavljamo muškarce po strani. 

Sa sestrom i bratom vodite producentsku kuću “Sestre i brat Mitevski“ i koprodukcijski ste radili na brojnim evropskim filmovima. Od svih filmova na kojima ste učestvovali, možda je najuspješnije bilo ostvarenje hvaljenog reditelja Nurija Bilgea Ceylana, “Drvo divlje kruške“. Kakva su tu iskustva?

Nuri je fantastičan! On, zatim Lars von Trier i Alexander Sokurov za mene su u grupi najznačajnijih reditelja u Evropi. Nuri je pesnik, svaki njegov film je kao poema. Pokušali smo da budemo deo nečega što je veće od nas, što je deo kinematografske istorije.

On kao reditelj tačno zna šta hoće. Veoma je precizan i veoma tvrdoglav u svojoj viziji i onda ti to moraš da poštuješ. Možda je to mali problem, ali mi se čini da nije problem za nas žene. Muškarci reditelji u jednom momentu budu toliko izvan svega da ne slušaju nikakvu konstruktivnu kritiku. I za to bih rekla da možda jeste mali problem kod Nurija, u pogledu dužine njegovih filmova. 

A mi žene, pošto smo uvek morale da se borimo za sve, mi znamo da slušamo, moramo da nađemo kompromis… Tako da smo mi, u suštini, u prednosti u odnosu na muškarce — u tome kako opstati u ovom svetu.

Naslovna fotografija: Ivan Blažev.