Iako živim tu već 25 godina, lagala bih kada bih rekla da poznajem Kosovo. Ne poznajem ni ljude koji nastanjuju ovu zemlju, ni njene krajeve u kojima sam bila, ni njene krajeve u kojima nisam bila, niti poznajem tugu i radost kojima se pune srca što kucaju oko mene.
Da, Kosovo je mala zemlja. Tako je. Bilo gdje da krenete, vidjećete ista lica. Svi krajnje nonšalantno ponavljaju jedan te isti komentar: “Ma biće bolje!” Na licima svih roditelja isti je kiseli osmijeh jer ih grize to što svojoj djeci možda i neće uspjeti da obezbijede bolji život.
Svakog jutra udišete istu količinu prašine. Uopšte, teškoće s kojima se susrećete danas čekaće vas i sutra. Nestaće vam struje zato što je opet — po ko zna koji put — došlo do nekog kurcšlusa u komšiluku. Moraćete isključiti telefon jer vas utjerivač dugova naprosto ne popušta. Dijete će vam se vratiti kući plačući — jer nema ko da ga zaštiti od siledžije iz odjeljenja.
U očima svakog onog kome je sudbina odredila da živi ovdje vidi se odraz tmurnog neba.
Još toga ima da se vidi
Moj život je jednostavan do te mjere da bi nekome sa strane mogao djelovati kao prejednostavan, pa čak i dosadan. Mjesecima slušam istu muziku; odjeću koju nosim ne mijenjam dok se ne ofuca; stekla sam utisak da svoj repertoar filmova nikad neću osvježiti. Pjesma što je pišem uvijek će ispasti isto — i da je napišem još sto puta. Mjesta koja posjećujem odavno se nisu mijenjala, ali ova zemlja je čarobna te se često osjećam kao turistkinja koja je prvi put tu.
Tako se osjećam u autobusu na relaciji Kosovo Polje – Priština. Vožnja autobusom poseban je doživljaj sam po sebi, s tim što je prije i poslije podne u autobusu veoma, veoma zagušljivo jer je pun ko kutija šibica. Slobodno mjesto bude prava rijetkost.
Mada se svaki dan vozim istim autobusom, nepredvidivosti ipak ima.
Ako nekim čudom sjednete, u škripcu ste jer nećete moći tek tako zanemariti glasan razgovor koji se vodi tik do vas. Vrlo brzo kapitulirate te postajete 35. član publike.
Doživljaj je i u Nacionalnoj biblioteci, za koju sam vezana kao što je monah iz Mishiminog “Zlatnog paviljona” vezan za svoj hram. Taj prostor koristim kada radim na laptopu i to onoliko koliko mi uslovi u njemu dozvole. Pravo je čudo to što jedna državna, javna ustanova koju mjesečno posjeti na stotine studenata_ica funkcioniše, a da u stvari ne funkcioniše.
Možda sam samo ja baksuz pošto non-stop imam neka pitanja.
Kad mi zatreba internet, kažu mi: “Izvinjavamo se. Danas nam konekcija nešto ne radi.” Kad hoću da sjednem, kažu mi: “Žao nam je. Previše je studenata — još traju ispitni rokovi”, a ovamo je cijela jedna prazna sala iz nekog razloga zatvorena. Kad moram u toalet, kažu mi: “Nama je stvarno žao, ali nema toalet-papira ni sapuna”, pa se moram pretvoriti u robota i u potpunosti zaboraviti na fiziološke potrebe.
Ne daj Bože da se usudite zatražiti neke knjige. Tog dana pada sistem, pa program za naručivanje knjiga neće raditi — kao što neće raditi ni transportna traka iz sedamdesetih, pomoću koje se knjige iz podruma u kojem se drže prebacuju na sprat. Zaglavila. Ha-ha!
Međutim, kako su zaposlenici_e biblioteke nevjerovatno prijazni, tako ćete se sutradan vratiti svi sretni.
Sama biblioteka nije baš nešto lijepa. Štaviše, sumornog je izgleda, ali meni je i uprkos tome najdivnije mjesto na svijetu. U šali često kažem da ću se lišavanjem svih ovih privilegija očeličiti tako da ću biti spremna i za najezdu zombija.
Dakle, da, nešto mi govori da treba da ostanem zato što još toga ima da naučim.
Još osobenija su gradska kina. Recimo, kada odlučite da pogledate neki francuski autorski film — npr. Godardov — te se pripremite za putovanje kroz vrijeme na kojem ćete gledati čistu umjetnost, postoji mogućnost da će isto to baš to veče pasti na um još jednom ogladnjelom filmoljupcu_ki.
I šta se dešava nakon što se svjetla ugase i film počne? Otvara se čips i zvuk otvaranja koji para kino-salu biva praćen zvukom žvakanja. U vama se javlja dilema. Šta je originalnije umjetničko dostignuće — Godardov film ili hrskanje čipsa? Kažem, treba da ostanem ovdje zbog toga što još mnogo, mnogo toga imam da naučim, i to između ostalog o umjetnosti i umjetnicima_ama na Kosovu.
Kao ljubiteljica kafe, i ja sam mišljenja da imamo najbolje kafedžije na Balkanu — najbolje i najljubaznije. Nema ničeg boljeg od ispijanja šoljice tople kafe na suncu dok pokušavate da u riječi na ekranu pretočite ono što vam se već mjesec dana vrzma po glavi. Ta neuhvatljiva misao živcira vas toliko da vam dođe da udarate glavom u zid deset minuta bez prestanka.
Ali ne. Kafa je dobra, jako dobra, i utoliko lako će misao koja vam je kolala po mozgu sići u prste da bi se ispisala zapanjujućom lakoćom.
Ne volim patetiku, ali čini mi se da je kafa slađa kad je pijem sa bližnjima, čak i ako sjedim za stolom postavljenim nasred ulice, pored pasa lutalica koji “smrde” od posvemašnjeg milosrđa.
Slađa je i čokoladica ako je podijelim s nekim, a naročito ako na omotu piše “Made in Kosovo”.
Svako veče koje provedem ovdje nosim u srcu, kroz najljepše albanske riječi i izraze učeći o ljudima oko sebe. Uhvati me neka tuga kad shvatim kako sam olako pomislila da samo ja nailazim na sve ove probleme.
Imam osjećaj da je čak i nebo nad nama ljepše zato što budi maštu i životnu znatiželju. Ono vas podstiče da se ujedno izdignete iznad svega — da pogled uperite iznad zemlje prepune ljepote i sreće nad kojom se plavetnilo nadvija i da povjerujete u beskrajne blagodeti što nam ih odozgo šalje Bog.
Sve dok ne shvatim šta je u tim nepoznatim nebeskim prostranstvima, istinski želim da proniknem u jedra srca ljudi sa kojima živim, a mislim da će to potrajati.
Ostaću zato bar još malo.
Naslovna fotografija: Atdhe Mulla via MidJourney
