Ako tražite razloge za odlazak sa Kosova, ima ih mnogo. Realno gledajući, nije sad da oko toga treba lomiti glavu. Odmah bih vam mogla nabrojati najmanje deset stvari zbog kojih bih napustila zemlju.
Međutim, ima i stvari zbog kojih želim da ostanem.
Prije nego što sam sjela da napišem ovaj tekst, upitala sam prijatelje_ice i kolege_ice šta je to što ne vole u vezi sa našom zemljom. I očekivala sam da će — kao i ja — u glavi već imati podugačak spisak problema među kojima su slaba privreda, u najbolju ruku prosječan kvalitet obrazovanja, nedostatak mogućnosti za razvoj, problemi u pravosuđu, nepotizam i korupcija itd.
Ražalostila sam se kada sam čula njihove odgovore na moje sljedeće pitanje — šta je to što valja na Kosovu. Skoro ništa im nije padalo na pamet. Šutjeli su. Razmišljali su i razmišljali, ali se ničega nisu mogli sjetiti. Znam da se žalimo na mnogo toga i da nas štošta tjera iz ove zemlje. No, smatram da postoji i mnogo lijepih stvari zbog kojih ljudi ostaju, ili bi barem trebalo da postoji. Reakcije prijatelja_ica i kolega_ica ipak mi nisu ulijevale nadu.
Loše je stanje u pravosuđu, slaba je privreda, slaba je prosvjeta, ali zar i druge zemlje nemaju slične probleme? U mnogim državama koje su kuburile i kubure sa sličnim problemima pokreću su građanske inicijative koje uspijevaju da promijene sistem. Kad nešto zaškripi, narod se organizuje i protestuje sve dok se ne ispune određeni zahtjevi.
A šta se radi kod nas? Pravo je čudo ako neki protest potraje tri dana. Nakon toga sve pada u zaborav.
Moji prijatelji_ce i kolege_ice između ostalog su pomenuli i to da smo kolektivističko društvo te da se osjećaj zajedništva koji je prisutan ovdje rijetko sreće u drugim krajevima svijeta. Međutim, kada treba nešto mijenjati, pretvorimo se u individualističko društvo. Čini mi se da kad nam se pruži bilo kakva prilika da uradimo nešto za opšte dobro, ljudi većinom počnu da gledaju lične interese.
Evo jednog primjera: Dolazim iz Peći, divnog grada okruženog planinama koje su jedinstvene u svojoj veličanstvenosti. No, ako odete do rijeke, vidjećete smeće. Neki za to s pravom krive opštinu i komunalna preduzeća. Ipak, treba priznati i da sami snosimo odgovornost za to. Mi smo ti što bacaju smeće, a onda čekamo da neko dođe i pokupi ga.
Važno je podsjećati da to što ne donosimo održive, dugoročne odluke dovodi do stvaranja sistema koji ne zadovoljava potrebe građana_ki. Čak i kada se održavaju demonstracije usmjerene na promjene, mali broj nas će učestvovati, naročito ako nas se dati problem lično ne tiče. Međutim, ako ne preduzmemo baš ništa, dati problem će nas sustići te će nam onda zatrebati pomoć drugih.
Sad se već žalim kao svoji prijatelji_ce i kolege_ice.
Da nastavimo u nešto drugačijem fonu
Namjera mi je bila da pišem o onome što me tjera da ostanem ovdje.
Imala sam sreću da kao tinejdžerka posjetim jednu stranu zemlju te se iz prve ruke uvjerim kako se živi vani. Nezaboravno je iskustvo vidjeti novu kulturu i novu dinamiku života, i to u krupnom planu, što se pokazalo važnim u mom daljnem razvoju. Proširila sam vidike. I ne samo to. Odbacila sam svoj raniji stav da će svi problemi s kojima se suočavam biti riješeni čim napustim Kosovo.
U našoj zemlji je sijaset lijepih i zanimljivih stvari. Primjera radi, ima kafića u kojima kafa ne da je dobra ili vrlo dobra, već odlična — do te mjere da se razbudite čim je primirišete. Svako od nas ima omiljeni kafić i u njemu konobara_icu koji nas pamti i koji nam — čim sjednemo, ili na određenu gestikulaciju — donese ono što inače pijemo.
Ovdje se u kafi uživa na specifičan način, a zato što je pijemo sa porodicom, prijateljima_cama i kolegama_icama. U stvari, kod nas kafa nije samo kafa. To je proces, mir koji proističe iz toga što sjedite sa svojim najmilijim. Mi zaista uživamo u procesu kafenisanja — sve dok se ne raspričamo o svakodnevnim problemima.
U našem društvu izražena je bliskost. Ako živite sa porodicom, znate da to nije rijetkost. Ako živite sami, i dalje se pazite sa porodicom. Kad god se nađemo u problemu, neko je tu da nam pomogne. Bližnji vam povremeno ulete s novcem kad nemate posao. Takođe je sasvim normalno to da vam prijatelji_ce izađu u susret i nađu vam neki smještaj kad ga nemate. Mi jedni druge nikad ne ostavljamo na cjedilu.
Da budem do kraja iskrena, mi pomažemo jedni drugima i u prodavnici, u autobusu, na ulici. Svim srcem želimo da budemo od koristi nekome, pa čak i onome koga ne znamo — ko god bio.
Umalo da zaboravim našu kulturu razgovora. Nedavno je bio i prošao mjesec ramazana, kada su se po običaju jeli vrući somuni (u Prištini ih moram zvati pitaljkama — u protivnom me slabo ko razumije). Somun možete naći i u drugim krajevima svijeta, ali ne i obližnju pekaru ispred koje u svojstvu redovne mušterije što je već na ti sa gazdom i zaposlenicima_ama stojite u redu čavrljajući sa ljudima iz komšiluka.
Pored somuna valja pomenuti i umjetnost, a naročito to da joj dajemo premalo pažnje. Kao da smo kolektivno zaboravili kako je to otići u pozorište ili kino… Zaboravili smo da umjetnost hrani dušu. Zaboravili smo vrijednost umjetnosti. Gubimo je iz vida. Ipak, primijetila sam da se pozorište i kino polako vraćaju u život, baš kao i opera, pa čak i balet. Vidim koliko ima talentovanih ljudi i koliko ima emocija kojima ti ljudi svojim talentom udišu život.
Da vas pitam: Da li ste ikada sami otišli u pozorište? Ako niste, učinite to što prije!
Mnogo je želja koje tek treba da ispunim, a jednog dana ću sigurno pokušati da živim u nekoj drugoj zemlji. Osjećam nagon da se preselim negdje gdje me niko ne zna. No, taj nagon nije identičan napuštanju Kosova.
Znam. Sve su ovo sitnice, ali upravo nas sitnice ispune ljubavlju. Pokušavam da budem obazrivija, da ih više cijenim. Želim da utvrdim zbog čega to sve vrijedi ostati ovdje kako bih — ako ikada odem — imala razloga da se vratim.
Naslovna ilustracija: Atdhe Mulla via Midjourney.
