U augustu 2020. Artan Hajrullahu je predstavio svoje radove u sklopu izložbe “Umjetnici u karantinu”, postavke umjetničkih djela nastalih u toku lokdauna koja oslikavaju život u doba pandemije. Slikaru iz Gnjilana je to savršeno odgovaralo budući da je u većinu slika i crteža i ranije unosio elemente iz svakodnevnice, i to uglavnom iz dnevne ili spavaće sobe.

Koristeći se predmetima uobičajenim u domaćinstvima na Kosovu (ručno rađene čipke, ogledalo i peć na drva), Hajrullahu ispituje ljudsku intimu te pokušava rastvoriti društvene tabue. Prožeta dubokom nostalgijom prema šporetu uz koji je odrastao, Hajrullahuova djela izražavaju toplinu i osjećaj zajedništva koji su ljudi pronalazili okupljeni u prostoriji s peći na drva. S obzirom na to da na obnažena tijela svojih likova stavlja ručno rađene čipke, Hajrullahu se naizgled ruga kosovskom društvu koje odbija da prihvati intimnost onakvu kakva jest: kao dio svakodnevnice.

Zatvaranje uzrokovano COVID-19 Hajrullahuu nije stvaralo probleme pri nabavci materijala za rad. Naime, kako već godinama crta na kartonu koji ljudi obično bacaju u smeće, “okvir” većine Hajrullahuovih crteža čine upravo ti iskorišteni komadi kartona, od kojih mnogi datiraju iz njegovih školskih dana. Čak je i u djetinjstvu slikao na svakom papiru koji bi mu pao pod ruku.

Minimalizam njegovih crteža s nekolicinom elemenata “uzdrman je” na komadima kartona.

“Sakupljanje otpadnih materijala na koje ne moram trošiti novac dalo mi je prostora za kreativnost — mogu stvarati bilo gdje”, kaže slikar.

Foto: Atdhe Mulla / K2.0.

Rođen 1979. godine, Hajrullahu je diplomirao slikarstvo na Akademiji umjetnosti u Prištini. Pored toga što slika i crta trenutno i predaje u Srednjoj umjetničkoj školi u Gnjilanu. Više od deceniju unazad predstavlja svoje radove na grupnim izložbama koje se održavaju u galerijama i kulturnim centrima širom svijeta: od Sjedinjenih Država i Njemačke, do Hrvatske i Slovenije. Uz to je organizovao niz samostalnih izložbi, uključujući jednu u Nacionalnom historijskom muzeju u Tirani 2006. te jednu u Narodnoj galeriji Kosova 2010. godine.

K2.0 je razgovarao s Hajrullahuom o formi i sadržaju njegovih crteža, ogledalu i šporetu na drva, braku i čipkanim materijalima, sobi za dnevni boravak kao epicentru porodice, hladnoći, i o seksu.

K2.0: U kojoj mjeri su finansijske okolnosti na Kosovu prvenstveno 90-ih i 2000-ih godina — kada je većina porodica živjela u siromaštvu — utjecale na vaš odabir materijala? Čini se da je to što ste odabrali karton neka vrsta uštede jer svi znamo da je platno mnogo skuplje, baš kao i okviri i boje.

Artan Hajrullahu: Pokušavao sam smisliti nešto monumentalno pa nakon toga preći na minimalno. Ako počnete crtati na komadu papira ili u svesci, ne možete se prebaciti na nešto drugo. Bio sam — tako da kažem — prisiljen da oblikujem reciklirane [odbačene] materijale i stvorim prostor za crtanje, neki minimalan prostor. To mi je dalo priliku da razmišljam, odnosno primoralo me da razmišljam šta dalje.

U jednom trenutku imate dovoljno novca da kupite materijal za akademski rad. Porodica vam isprva pruža novčanu pomoć za zadatke na fakultetu, tj. pomaže da kupite platno i boje. Međutim, dođe vrijeme kada nastupi ekonomska kriza. Ukoliko kao umjetnik/ca mislite da [s prvim finansijskim poteškoćama] sve prestaje, nećete ostvariti ništa.

Upravo tada bi trebalo da počnete razmišljati šta dalje i kako se pronaći. Sakupljanje otpadnih materijala na koje ne moram trošiti novac dalo mi je prostora za kreativnost — mogu stvarati bilo gdje. Tako sam se vremenom i navikao da crtam na kartonu.

Osim forme, čak su i sadržaj vaših crteža te izražaj zastupljen u njima manje-više minimalistički. Naime, svi likovi su okupljeni oko peći, suši se kosa, cijela porodica boravi u jednoj sobi, a tu su i još neki slični detalji. Šta je odredilo te različite elemente?

Nostalgija vezana za kućne predmete uz koje sam odrastao. Svaki predmet me podsjeća na jednu priču, a ta priča se uvijek veže za drugu priču. Tako nastaje poticaj koji se zatim pretvara u izražaj. Moji roditelji su također dio mojih crteža, ali oni predstavljaju vezu iz prošlosti iako ih crtam i slikam danas. Ne znam, možda je to emocija iz prošlog vremena, neki pokušaj razumijevanja načina na koji su nas odgojili.

Vaši radovi sadržajem nisu “glamurozni”, što me prije svega podsjeća na to kako ste prikazali Migjenija [Millosh Gjerj Nikolla poznat kao MIgjeni, jedna od najutjecajnijih albanskih pisaca 20. Vijeka] Naime, pjesnika ste nacrtali na komadu kartona: nag je, malog penisa i stoji pored šporeta. Niste ga stavili u neku “napoleonsku pozu”. 

Uvijek mi je smetalo to kako se u našoj zemlji gleda na slike nagih osoba, a naročito ako su to ličnosti od nacionalnog značaja. Ponekad se zapitate, pa pomislite: “Stani, pa i Migjeni se kupao.” Možemo ga razodjenuti te ga takvog posmatrati. To ne znači da ćemo mu oduzeti ono što predstavlja ili što je bio, ali važno je da imamo mogućnost da ga promotrimo na različite načine.

Baš to je ključno za moj rad. Različiti ljudi jednoj te istoj priči pristupaju na različite načine, a svakog od tih ljudi interesuje nešto što mu je bliže na ličnom planu. Oblast je jedinstvena, no iskustva nisu.

To mi je dobar šlagvort za sljedeće pitanje. Na vašim slikama uvijek je prisutna peć na drva. Zašto?

Svaka porodica na Kosovu imala je peć na drva. Za mene ona predstavlja djetinjstvo, pa čak i neku odrasliju dob. Oko peći smo se grijali i sušili kosu, zatim smo na njoj kuhali, a ponekad bi nam zadimila cijelu sobu… Šporet je, dakle, imao više funkcija. Oduvijek je bio epicentar obitelji, a oko njega se u neku ruku i vrtjela cjelokupna socijalizacija.

Ljudi i dan-danas koriste peć na drva — oko nje ugrađuju centralno grijanje. Iako se sistem zagrijavanja promijenio, ne žele je skloniti. Ona ostaje tu.

Zimi bi se cijela porodica te svi gosti/šće okupljali u prostoriji gdje je bila peć. Mlađa djeca, stariji ili pak oni koji su bili slabijeg zdravlja tamo su spavali. U istoj prostoriji se jelo i razgovaralo. Soba sa šporetom simbolizovala je jedinstvo porodice. Kad biste je napustili, smrzli biste se. Zato je uvijek bila puna.

Pogledao sam i neke vaše crteže koji su mi se učinili drugačijim od onoga što obično imamo priliku vidjeti kod vas. Među njima su bili radovi s dvjema perspektivama.

Čovjek kroz sliku uvijek nastoji da vidi nešto više. Bitno je vidjeti ono što je skriveno s one strane rada. To bi mogla biti tendencija zadovoljavanja radoznalosti u vezi s onim što djelo skriva.

Evo jednog primjera iz svakodnevnog života: kada prođete kraj nekoga, često se okrenete i pogledate za tom osobom. Stalno ima predrasuda protiv individue ili nekog kolektiva, u društvu ili krugu ljudi u kom obitavate uvijek se stvaraju nepotrebni stereotipi, uvijek se razmišlja o tome šta bi nešto moglo biti i kako to izgleda otpozadi.

To je znatiželja i zamišljeni utisak koji kao pojedinci/ke ili društvo želimo dosegnuti. I mimo imaginarnog možemo spoznati i čuvstveno osjetiti [nešto] što je ranije možda bilo veoma relativno.

Kada je riječ o vašim nudističkim crtežima, pažnju mi je privuklo to što ste oko nekolicine figura nacrtali čipku ili peć na drva. Zašto?

Metaforički gledano, čipka između ostalog predstavlja brak i bračnu zajednicu, nepotrebno ukrašavanje života, estetiku — pa čak i ono duhovno. Kada se dvije osobe vjenčaju, mlada donosi çejz [“miraz”] na kom je radila duže vrijeme, a na sami dan vjenčanja bi i drugima pokazala svoju rukotvorinu. Umjetnici/e izlažu svoje radove na isti način u želji da drugim ljudima prikažu nešto jedinstveno.

Još nešto što me je nagnalo da crtam nagost jeste činjenica da se u privatnim razgovorima mnogo priča o golotinji i seksu. Međutim, kada o tome valja govoriti javno ili kada bi to trebalo obraditi kao “temu”, onda počne ušutkivanje. Skloni smo tome da na obnaženost gledamo kao na nešto sramno i nemoralno.

Crteži obnaženih ljudi često sadrže reference na porodičnu tradiciju i tradicionalnu tematiku, na predrasude prema nagosti te na tabue prisutne u društvu, što se javilo kao spontani umjetnički izražaj o našoj društvenoj stvarnosti i intimnim procesima. Društvo je mentalitetom još uvijek osuđivački nastrojeno te se smatra da u javnosti ne bi trebalo govoriti o spomenutim odnosima. Ja sam kroz umjetnost nastojao da predstavim tu prirodnost ljudskog života i tako pristupim svima nama dobro poznatoj intimi.

Moji likovi su često goli i potrebno im je nešto da ih zagrije. Peć na drva je metafora duhovnog ispunjenja preuzeta iz našeg kolektivnog pamćenja.

Ilustracija: Zahvaljujemo Artanu Hajrullahuu na radu ustupljenom iz privatne arhive.

Zanimljivo je to što je spavaća soba nerijetko prikazana kao galerija. Rad koji prethodi održavanju izložbe odvija se u ateljeu: izložba ostaje izložba. Takav pristup mi budi znatiželju, ali me i zabrinjava. Da spavaća soba bude više galerija nego što je to kreativni atelje? Kako god, upravo sam se sjetio još jednog vašeg crteža na kom bračni par leži u krevetu, pri čemu je penis prekriven čipkom.

U većini slučajeva — i za ženu i za muškarca — čas vjenčanja kao da znači “dosta”. Kažu: “Gotovo je, sada je porodica u prvom planu.” Naučeni smo da je porodica sveta, ali nikada ne bi trebalo da odustanete od vlastitih aspiracija.

Na crtežu koji ste spomenuli mladenci su legli zajedno. Prva je bračna noć, goli su, ali ne mogu uživati jedno u drugom. Upravo je pretjerana estetizacija života istrgnula život iz jednostavnih užitaka provođenja vremena s drugom osobom. Na tom crtežu čipka je estetski i duhovni prekrivač koji pokazuje mnoštvo ličnih ambicija i ne dozvoljava nam da vidimo stvari onakvima kakve jesu.

Ono što me je isto tako oduševilo u vašim radovima jeste “brisanje” dimenzija predmeta. Naime, drvo koje gori pozicionirano je dalje, ali izgleda veće od drugih, bližih predmeta. Nemoguće je znati gdje je pod, a gdje zid. Šta to znači?

Ispričat ću vam jednu priču. Jednom mi je prijatelj, koji je inače arhitekt, rekao: “Artane, u tvojim crtežima nigdje nema perspektive.” Korištenje perspektive u ovom slučaju znači da predmet koji je bliže treba da bude veći od predmeta koji je dalje. No, za mene je sve to neka vrsta iluzije.

Ja upotrebljavam elemente ili predmete na naivan, djetinjast način. Oni možda jesu prazni u pogledu dimenzija, ali tako se vjerovatno bolje izražavaju osjećanja. Mislim da je važno iskusiti stvari na različite načine.

Ne možemo zaboraviti ogledalo koje je također prisutno u vašim crtežima i slikama. Pojavljuje se često, gotovo koliko i peć na drva, a većina ljudskih figura u vašim crtežima negdje gleda u njega. Zašto?

Ispred ogledala uvijek osjećate neku samodopadnost. Zanemarimo li samodopadnost, u staklu ogledala možete vidjeti mnogo toga te stvoriti pregršt ideja i pregršt likova, koji možda i nisu istiniti.

U autoportretu sam malo mišićav, iako u stvarnosti to nisam. Ali, možda se tako vidim ispred ogledala. Ispred ogledala nekako projiciramo same sebe kao mišićave, ali to ne znači da smo zaista takvi.

A može biti i to da se radi o nekoj drugoj stvarnosti, koja je i dalje stvarnost. Kada na mojim crtežima vidite djevojčicu kako suši kosu ili stoji u blizini peći na drva, mogli biste je posmatrati isključivo kao djevojčicu ispred peći. Međutim, kada je vidite ispred ogledala, mogli biste se zapitati: “Čekaj, ima li ovdje još nešto?” Postoji mogućnost da ćete se zapitati postoji li nešto mimo onoga što je prikazano i je li ona neko drugi.K

Naslovna fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.