O filmu “Barbie” internet bruji još od prošle godine, i to od kada je na proljeće 2022. objavljena prva promotivna fotografija. Za režiju je zaslužna Greta Gerwig, rediteljka i scenaristkinja koja je više puta nominovana za Oscara, a u glavnoj ulozi je glumica i filmska producentkinja Margot Robbie, stoga je uspjeh već u startu bio zagarantovan.

Film je po izlasku premašio sva očekivanja. U prvih sedam dana prikazivanja oboreni su brojni rekordi, a nekoliko sedmica kasnije “Barbie” je postao film sa najvećom zaradom u 2023. godini te najgledanija igrana komedija ikad. Po podacima od 17. septembra, film je zaradio 1,497 milijardi američkih dolara..

U sedmicama uoči premijere — zakazane za 21. jul — na društvenim medijima sve je vrvjelo od roze boje i barbika. Možda je to bilo do nostalgije, a možda do marketinške strategije, ali film je u svakom slučaju važio za krupno dešavanje i prije nego što je stigao u kina. Moji prijatelji_ce i ja — baš kao i milioni drugih — jedva smo čekali_e da ga pogledamo.

Izbačena na tržište 1959. godine, Barbie je stekla status najprodavanije igračke kompanije Mattel, kojoj lutka godišnje donosi više od milijardu dolara. U proteklim decenijama, međutim, Barbie se našla na udaru kritika. Feministički stav je da se putem nje i roze boje po kojoj je prepoznatljiva u stvari promovišu tradicionalne rodne uloge.

S druge strane, budući da je samostalna i da se bavi raznim zanimanjima, Barbie se smatra i uzorom jer se djevojčice i djevojke sa njom mogu poistovjetiti, pa tako i ugledati na nju u domenu ličnog razvoja. Barbie im daje do znanja da ne moraju biti samo majke, domaćice i kućne pomoćnice, što je objašnjeno i u uvodu filma, već da istovremeno mogu imati sopstvene nekretnine te biti predsjednice država i kosmonautkinje. Pritom Barbiein dugogodišnji momak Ken za nju nikada nije figurisao kao obavezna stavka.

To je bilo i moje viđenje Barbie. Kako sam odrasla u skromnoj porodici, nisam imala puno barbika niti kućicu za njih, ali i ono malo što jesam izuzetno sam cijenila. Bile su nindže, princeze, istraživačice svemira — bilo šta što me je u datom trenutku fasciniralo.

Ipak, što je sasvim razumljivo, mnogi_e zamjeraju to što je Barbieno tijelo nerealnih proporcija — a jer se iz nerealnih proporcija rađaju nedostižni standardi ljepote usljed kojih mlade žene stvaraju negativnu sliku o sebi. Pored toga, feministički pokret je do sada kritikovao i roze boju. Ako ste djevojčica ili djevojka i nosite ružičastu odjeću, to može biti protumačeno kao konformizam i povinovanje rodnim normama patrijarhata.

Odnedavno se pogledi na Barbie i roze boju mijenjaju, i to vjerovatno pod uticajem Gerwiginog filma. U okviru njegove promocije na “pink tepisima” cjelokupna glumačka postava je odjevnim kombinacijama prigrlila roze kolorit, a legendarnom Barbienom imidžu naročit omaž je dala Robbie. Tako se Barbie polako, ali sigurno vratila korijenima, nametnuvši se kao višedimenzionalna ženstvena junakinja spremna da se uključi u savremene tokove feminizma.

Dobrodošao je to otklon od jedne specifične inačice feminizma najaktualnije prije desetak godina, kad sam imala 15. Sjećam se da je u to vrijeme doživio uzlet hešteg girlboss (“šefica”). Naime, bio se uvriježio stav da žene treba čisto da imitiraju muškarce, da “stisnu zube, pokažu ih i pokažu im”. Naglasak je pritom bio stavljen na nošenje odijela i “ozbiljnih” boja, dok su stereotipno ženski odjevni predmeti, šminka i modni dodaci etiketirani kao nepoželjni za žene koje nastoje da se ostvare na profesionalnom planu. Sve je išlo do te mjere da su neki_e smatrali_e da feministkinja hešteg girlboss ne može biti ženstvena. 

Upravo sam to sebi utuvila u glavu kao djevojčica. Odbacivala sam sve što je “ženskasto”, uvjerena da bi suprotno bila izdaja ženskog rada. Što je još gore, s neke visine sam gledala na žene koje su se šminkale i sređivale. I nije da šminkanje i sređivanje mene nije zanimalo. Jeste, samo sam htjela da me drugi_e ne nipodaštavaju.

Barbie roze boja bila je isuviše feminizirana boja za feminizam.

Ipak, interesantno je to što je roze boja društveno značenje kakvo trenutno ima dobila tek nedavno, i to zbog propagande. Do Drugog svjetskog rata plava je slovila kao boja za djevojčice, a do preokreta je došlo polovinom 20. vijeka. Tada su žene podsticane da napuste poslove koje su obavljale u toku rata te se vrate svojoj tradicionalnoj ulozi — ulozi domaćice. Udarna boja kampanje bila je roze pa je ubrzo sve što je roze počelo da se kvalifikuje kao žensko.

Barbie nikad nije podvedena pod ovo pravilo. Ona sa ponosom nosi sve boje i nikad nije bila svedena na jednu funkciju ili profesiju, što nikoga ne trebalo da čudi imajući u vidu to da je Ruth Handler, kreatorka Barbie, bila žena koja je još u svoje vrijeme odbacivala tradicionalne rodne uloge te i sama bila feministkinja.

Handler je jedne prilike rekla da je Barbie napravila kako bi se djevojčice i djevojke u nju uživjele. Ako već Barbie može biti bilo ko i bilo šta (te da pritom i dalje nosi roze), to možete i vi. Uostalom, roze je boja kao i svaka druga.

Među mlađim generacijama, a prije svega kod djevojčica i djevojaka, u posljednjih nekoliko godina razvila se svijest prvenstveno o tome šta znači biti žena u patrijarhalnom sistemu.

Sve smo svjesnije da tvrdnja “žena može sve što i muškarac” nije istinita, ali ne zbog toga što je žena žena, već zbog toga što su društveni uslovi nepovoljni. Žene ne koči ženstvenost. Drugim riječima, nije roze boja problematična — problematičan je patrijarhat. To je mlađima jasno, pa redefinišu izgled feminizma i njegovih pobornika_ca, a da bi ženstvenost bila nešto što svaka osoba bez obzira na rod može u cijelosti prihvatiti — ako želi.

Zato su Greta i Margot vratile Barbie u zgodno pink ruho. Kroz njen izgled i modni stil iznesen je veoma pitak humoristički film sa snažnim feminističkim crtama koji ne bježi od ružičastosti.

Dok sam prije projekcije filma čekala prijatelje_ice ispred kina, primijetila sam da je nekoliko osoba obučeno u roze. Vrlo brzo to više nije bilo nekoliko osoba, već mnoštvo.

Kad su napokon stigli_e, naša grupica — sva u raznim nijansama ružičaste — ličila je na šareni asortiman barbika u prodavnici. Dva ortaka došla su u odijelima, aludirajući na slogan filma: “Ona je sve, a on je samo Ken.” Pošto smo ušli i stali u red, vidjeli smo da roze nose djevojčice i djevojke, parovi te ljudi svih životnih dobi i rodova.

Ne igram se više sa barbikama, ali u tom momentu — dakle, i prije nego što je film počeo — osjetila sam uzbuđenje. Raznježila sam se. Tu sam bila, uz prijatelje_ice, i čekala da pogledam svoje najdraže glumce_ice kako tumače likove lutaka.

Kino je te večeri bilo preplavljeno različitim emocijama. Prijatelji_ce i ja plakali smo od smijeha. Muškarci koji su sjedili pored nas stalno su se žalili. Djeca su bila potištena kad se film završio.

Nakon što su se svjetla u kino-dvorani ponovo upalila, mnogi_e su se i dalje smijali_e. Ljudi su se jedni drugima obraćali pozdravom “Hi, Barbie/Ken” iako se ni ne poznaju.

Mislim da smo te večeri svi_e iz kina izašli punih srca, malo sretniji_e, takođe uz određenu dozu tuge, ali svakako beskompromisno roze.

Naslovna fotografija: K2.0 via MidJourney.