U predmodernom svijetu, kada je bog bio vrhovni autoritet koji je definisao šta je “(ne)moralno” — uz religiju kao svog posrednika na zemlji — moral je bio uskog djelokruga. Tada je ljudski život na društvenom i profesionalnom planu manje-više bio unaprijed određen. Ako ste bili kćerka kmeta, cijeli životni vijek najvjerovatnije biste proveli u polju. Ako ste pak bili sin aristokrata, onda biste i sami postali aristokrat.

Moral se uglavnom ticao odnosa jedne osobe prema vlastitom tijelu, pa u krajnju ruku i njenog odnosa prema drugima u svojoj okolini. U skladu s predmodernim sistemom moralnosti obilježenim konkretnošću, svako je imao obavezu sačuvati čednost, nevinost i vjeru u boga, poštovati porodicu, ne krasti…

U modernom dobu, autoritet religije je počeo slabjeti zbog naučnih dostignuća. Izum štamparske mašine, jačanje nacionalizma, stvaranje nacionalnih država i standardizacija nacionalnih jezika neki su od elemenata koji su utjecali na ovo razdoblje. Zajedno s drugim kretanjima, od kojih su nekima te promjene prethodile, dok su iz nekih slijedile, moral se preobražavao, čime se proširio obim ljudima etički važnih pitanja. 

Država je na sebe preuzela dužnost obrazovanja građana/ki. Posljedično tome, škola se pretvorila u “tvornicu” gdje se “stvara” čovjek, i to na način da se utopi u kolektiv. Novine i knjige objavljivane na lokalnim jezicima proizvele su javnu sferu koja je ušla u sastav poimanja morala.

Ponašanje prema javnoj sferi propisano je moralnim normama. Moderni moral — koji je u sebi sadržao dimenziju apstraktnosti — obuhvatao je ne samo odnos s pojedincem/kom, već i s javnošću. Tako je postalo sramotno izdati vlastitu državu, uništavati javnu imovinu, biti korumpiran ili ne poštivati zakon. 

Danas su mnogi filozofi/kinje mišljenja da već živimo u postmodernom dobu. Usto što postmodernizam ističe nemogućnost velikih filozofskih sistema da objasne svijet, moralne leće su se dodatno usavršavale, što nam je omogućilo da vidimo dalje od problema kojima je izložena samo naša civilizacija. 

Uprkos činjenici da su diskriminacija, rasizam, eksploatacija i nasilje još uvijek prisutni, ljudi su razvili moralnu svijest o svemu tome čak i kada se događa izvan granica njihovih država. Dakako, pojedini podržavaju zločine protiv civila/ki u Siriji ili rasizam usmjeren protiv nebjelačke populacije, ali zauzimanje takvih stavova nije nešto za što ćete zaraditi aplauz.

U okviru postmodernog morala prihvaćena je ekvivalentnost različitih kultura. Naime, postmodernizam ne priznaje niti jedan moralni autoritet koji bi ocjenjivao ljudsko ponašanje. Ni religija ni ideja o pretpostavljenom linearnom napretku više nam ne diktiraju to kako ćemo se ponašati. Pojedinac/ka je “mjera svega”. On/a odlučuje koje će vrijednosti baštiniti, puteve slijediti i sisteme podupirati. Od njega/e se jedino očekuje da uvaži pravo drugih da čine isto.

Naravno, neko može uzeti religiju kao referentnu tačku (što ga ne čini predmodernim), ali mu nije dozvoljeno da je nameće drugima (što ga čini postmodernim). Kako nalaže postmoderni moral, trebali bi se poštivati ne samo konkretni pojedinci/ke, već i njihova moralna gledišta.

Moral postmodernog čovjeka nije ograničen samo na njegovo tijelo, porodicu ili naciju. On se stidi, brine ili barem zauzima stav (emocionalno i moralno nabijen) prema ostatku svijeta.

Vremenom je fokus moralnog rasuđivanja preusmjeren sa odnosa s konkretnim Drugim — s velikim početnim D — na odnos s drugima — s malim početnim d — koje osoba ne mora lično poznavati, ali s kojima tvori zamišljenu zajednicu.

Dakako, ova razdoblja ne predstavljaju jasno određene, fiksne moralne sisteme s očiglednim prostornim i vremenskim granicama koje kategorično isključuju jedna drugu. Ona su više nalik na etikete niza karakteristika koje sačinjavaju širi sistem poimanja morala. Povrh toga, fluidna su i vertikalno (kroz povijest) i horizontalno (kroz različita društva). 

Nisu sva današnja društva u postmodernoj fazi moralnosti niti je slučaj to da svako od njih pripada samo jednoj kategoriji. Uvijek postoje proširenja, preklapanja i međusistemska povezivanja nastala iz heterogenosti društava, naglog razvoja, ogromnog utjecaja tehnologije, medijskih platformi, migracija, itd. Moral je, na kraju krajeva, emocionalno-kognitivni proces, ne kategorija. Međutim, izgleda da je pitanje “Čega se stidite?” u ovom slučaju prikladan kompas.

Moralne norme u kosovskom društvu

Moralno gledano, kosovsko društvo je u predmodernoj fazi. U zemlji jesu uspostavljene moderne institucije — ljudi imaju pristup tehnologiji i poboljšale su se veze s ostatkom planete — ali dominantni način razmišljanja u privatnom te ponekad i u javnom diskursu tribalnog je, predpolitičkog, a u određenoj mjeri i prednaučnog karaktera. Kosovci/ke gaje prilično uzak smisao za moral koji je u isto vrijeme izuzetno konkretan.

Moralni djelokrug stanovnika/ca Kosova obuhvata samo odnos s konkretnim pojedincem/kom. Prema tome, subjekti kao što su javne ustanove, državna imovina, javni interes i okoliš nisu uključeni u moralno rasuđivanje. Mi jednostavno ne posjedujemo “stid” koji reguliše pojedinačni odnos prema javnoj sferi. Kosovsko stanovništvo nije uspjelo učiniti moral javnim ili apstraktnim.

Nekonjugovani moral je odsutan, iz čega proizlazi da odgovor na pitanje “Čega se stidite?” po pravilu iziskuje lični subjekt: “Koga se stidite?” Ukoliko subjekt ne postoji u konkretnom obliku, onda će izostati moralna osjećanja koja bi suzbila ili stimulisala određena ponašanja.

Tako je, primjerice, sramno krasti od komšije, ali ne i zloupotrebljavati javni novac. Zabranjeno je i bacati otpatke u nečije dvorište, što se vrlo lako može činiti na ničijoj zemlji (odn. javnom zemljištu). Odbiti molbu prijatelja koji vam je došao u goste sasvim je neoprostivo, dok za problem koji potencijalno šteti državnim interesima moralni signali ne rade.

Smatra se neobičnim i nadasve sramotnim ako neko na poziciji moći ostavi člana/icu porodice ili bez posla ili na “nedostojanstvenom”, slabo plaćenom položaju. Nepotizam na Kosovu, dakle, nije izolovani fenomen protiv kojeg se ljudi bore ili kojeg se stide, nego cijela kultura koju njeguju porodica i cjelokupno društvo. To je nešto čime se ljudi ponose.

“Imam svog čovjeka tamo” rečenica je koja se često i s ponosom ponavlja. Njome se hvali onaj koji je pomogao “svojim ljudima” zaposlivši ih u javnim ustanovama. Prema tome, javna sfera ne samo da služi privatnoj, već se pretače u potkrepljivača morala.

Naime, pored toga što društvo amnestira one koji se koriste javnom službom zarad ličnih interesa, ono ih i podstrekuje kroz pozitivno potkrepljivanje (slikom uspjeha, slave, uvažavanja). Povreda javne sfere se ne imenuje i ne ulazi u spisak karakteristika i ponašanja na osnovu kojih se neko moralno prosuđuje.

Taj mentalitet vlada svuda, od glavnih državnih institucija do komunalnih poduzeća. Najeklatantniji primjer te prakse o kojem su 3. juna 2020. godine izvještavali i mediji jeste istup Haxhija Shale, skupštinskog zastupnika iz redova NISMA-e (stranke koja se u međuvremenu pridružila Alijansi za budućnost Kosova). Suprotno ranijim izjavama, Shala je pred Skupštinom saopćio da će glasati za formiranje vlade na čelu s Avdullahom Hotijem.

“Prije dva dana sam rekao da neću glasati za Hotijevu vladu… ali jučer su me posjetili predsjednik i bivši premijer, pa sam se predomislio: moj glas će biti za, za njih dvojicu, za Hotijevu vladu”, rekao je Shala prilično spontano.

Nekoliko dana kasnije, u gostovanju na jednoj televiziji, objasnio je da su predsjednik Hashim Thaçi i lider stranke AAK, Ramush Haradinaj, njegovi stari prijatelji te da stoga nije mogao odbiti njihovu molbu da glasa za formiranje vlade. “Obojica su moji prijatelji, saborci. Da me zamole da im dam sina, ne bih odbio”, istakao je Shala.

Prema tome, skupštinski zastupnik (više) nije predstavnik građana/ki, što bi trebao biti, već “vlasnik” svog glasa, koji može upotrijebiti radi postizanja dogovora, žrtvovati na “oltaru” prijateljstva ili pak baciti u kantu ličnih razmirica. Glasači/ce koji su mu povjerili mandat nisu u toj računici — oni niti se spominju niti se uzimaju u obzir. Zastupnik se ogradio od posljedica vlastitih djela.

Ne može se reći da on ne osjeća javnu odgovornost, već javna sfera nije nešto što zaslužuje da bude prosijano kroz njegovo moralno sito. Njegova čula “moralne percepcije” naprosto je ne opažaju. “Sraman čin” u odnosu na instituciju ne postoji: “sramno” je “ostaviti prijatelja na cjedilu, zanemariti porodične tradicije”. Godina je 2020, stoljeće 21, a zastupnik u Skupštini Kosova i dalje se poziva na porodične običaje kako bi legitimizovao svoje izjašnjavanje u glasanju za uspostavu vlade (inače prema njegovim riječima štetne) koja će voditi državu.

Odvajanje ode od države

Naša kriza nije samo kriza ideja, nego i ideala, kaže Giovanni Sartori u knjizi “Šta je demokratija”. Iako bi se to moglo činiti kontraintuitivnim, ideali ne proistječu iz ideja, već im često prethode: ideja je mentalna radnja mapiranja puta ka ispunjenju nekog ideala.

Prema Sartorijevim riječima, kriza ideala je moralna kriza. Narod Kosova nije uspio stvoriti kolektivne ideale nakon rata i to je dovelo do atomizacije društva. Kada je Kosovo bilo okupirano, kolektivni ideal bilo je oslobođenje, stoga su postupci koji su služili tom cilju smatrani moralnima. S druge strane, na postupke koji su se kosili s idejom nacionalnog oslobođenja gledalo se kao na nemoralne.

Moglo bi se ustvrditi da je javni moral proizvod ideala koji ga zauzvrat legitimizuju. Shodno tome, društvo lišeno ideala teško da može stvoriti “moralni ustav” kao temelj rasuđivanja o stavovima prema javnoj sferi. Napori usmjereni ka kolektivnim rješenjima u našem društvu su zamijenjeni individualnim ili porodičnim rješenjima, što za posljedicu između ostalog ima masovno iseljavanje, društvene podjele i političke sukobe.

Na Kosovu je porodica još uvijek jezgro oko kojeg se organizuje glavnina društvenog života. Nuspojava te organizacije je korupcija, i to konkretno nepotizam. Politika, moralnost te u određenoj mjeri i znanje ne mogu umaći magnetnoj sili porodice. U jeku izbornih kampanja, recimo, mnoge ode služe kao mjesta održavanja predizbornih skupova, čime se simbolično ukazuje na simbiozu porodice i (pred)politike.

Za razliku od Zapada, gdje je Crkva u teškom i krajnje složenom procesu odvojena od države i povučena iz javnog diskursa, na Kosovu religija nikada nije bila glavni stub organizacije života. Naravno, ne može se reći da uopće nije bila važna, ali način na koji je albansko društvo funkcionisalo više je bio pod utjecajem porodice i plemenskih tradicija. Naprimjer, mada je u islamu — a kako piše i u Kur’anu — dozvoljeno sklapanje braka između rođaka, u zakoniku albanskih običaja ovakvi odnosi se uopće ne razmatraju.

Iako religija tvori mrežu društvenih veza bez biološkog naboja, pritom uspostavljajući horizontalnu religijsku zajednicu, porodica je tradicionalno duboko arhaična, organska kategorija koja se proširuje vertikalno.

Kod albanskog stanovništva, religija se kroz historiju podvodila pod porodicu i vršila njene funkcije. Izgledan razlog je to što se tokom pet stoljeća osmanlijske vladavine islam direktno dovodio u vezu s privilegijama: manji porezi i veće mogućnosti za razvoj karijere. Za vrijeme vladavine Osmanlija, društveni aspekt religije je erodirao usljed interesa (privilegije), pa je samim time i “podređen” porodici/tradiciji. “Mi” nije pojmljeno kao predmoderni prototip savremene javne sfere.

Funkciju koju je religija vršila na Zapadu kod Albanaca/ki je obavljala porodica, pružajući im moralnu podlogu i kontrolišući mehanizme moći. Ipak, dok su zapadna društva ostvarila napredak na polju uklanjanja religije iz državnih institucija koje čine javnu sferu, Kosovci/ke to nisu uspjeli učiniti s porodicom.

Raščlanjivanje porodice od države imperativ je za izgradnju države za građane/ke. Ovdje se ne radi o tome da je [prvonavedena stavka] sama po sebi dobra (ili loša), ali integrisanje javne sfere u moralni univerzum je sine qua non za izgradnju institucija koje će raditi u skladu s vlastitim dužnostima.

Kako je religija i dalje važna u životima ljudi na Zapadu, tako ni porodica na Kosovu ne treba doživjeti razgradnju, izgubiti značenje ili prestati kultivisati brigu i ljubav među svojim članovima/icama. Ona samo treba biti izvedena iz državnih institucija i vraćena u privatnu sferu. Javna sfera treba biti oslobođena od porodice ako je cilj izgradnja države blagostanja.  

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.