Mora da je prava rijetkost živjeti na Kosovu u doba COVID-19, a ne čuti svakakve teorije zavjere o pandemiji.

“COVID-19 ne postoji. To je smišljena, ljudska tvorevina.” Ili: “Ljudi umiru zbog drugih uzroka, samo Vlada daje po 3000 eura porodicama preminulih ako se objavi da je smrt uzrokovana COVID-19.” Ili, ona morbidna: “Bolest postoji, ali kosovska vlada dobija novac za svaku osobu za koju se objavi da je zaražena ili umrla od COVID-19 — tako da oni namjerno ubijaju ljude.”

Nedavno sam na Instagramu provela jednostavnu anketu i pitala ljude jesu li čuli i za jednu od tih teorija. Čak 89% mojih prijatelja/ica koji su učestvovali u anketi odgovorilo je potvrdno. Ipak, kada pitate ljude koji vjeruju u te teorije gdje su pročitali ili čuli te informacije, uobičajeni odgovor glasi: “Nečija rodica je rekla mom rođaku”, ili: “Na internetu”, ili pak: “Na nekom portalu.”

Svijet je postao ispunjen medijima, da. Praktično na bilo kom mjestu i u bilo koje vrijeme možemo pristupiti sadržajima. Međutim, neko ko je stekao odgovarajuće obrazovanje obično posmatra podatke kroz prizmu radoznalosti te ih uzima s rezervom, pri čemu ih neprestano propituje u pokušaju da utvrdi njihovu valjanost — u različitoj mjeri, naravno, zavisno od izvora.

To se u našem društvu na Kosovu rijetko događa. Informacije se olako konzumiraju, s njima se olako stupa u interakciju, dok se pritom ne obavlja gotovo nikakva analiza.

U posljednje vrijeme primjećujem, a zapazila sam to i prije COVID-19 — u privatnim i poslovnim razgovorima, na društvenim mrežama, kao i u nekim tradicionalnim medijima — koliko je teško voditi rasprave temeljene na činjenicama i logičkom rasuđivanju. Ti signali dokazuju ne samo da je radna snaga na Kosovu pretežno neopremljena vještinama i znanjima koje iziskuje savremena svjetska ekonomija, već i da pozamašan broj ljudi nije opremljen ni onim osnovnim vještinama kao što su sposobnost kritičkog mišljenja i medijska pismenost.

No, ovaj problem nije od jučer. To je ustvari stari problem u novoj normalnosti, i sve ove greške u razmišljanju većinom proistječu iz obrazovnog sistema koji svoje učesnike/ce ne oprema osnovnim vještinama. Pandemija je samo iznijela na površinu neke od duboko ukorijenjenih problema s kojima se suočavamo kao država.

Duboko ukorijenjeni problemi u sistemu obrazovanja

Možda se pitate zašto u sve to uvodim obrazovni sistem, kao da situacija uslovljena COVID-19 nije dovoljno složena. Pa, to radim zato što su ove stvari itekako povezane, a kao primjer ćemo uzeti sljedeću priču.

“Izvadite papir i olovku. Danas ćemo pisati esej u slobodnom stilu.” Potonje rečenice, koje sam u toku svog školovanja na Kosovu čula u nebrojeno navrata, dolazile su iz usta raznih nastavnika/ca koji su mi predavali albanski jezik. Da pojasnim: na Kosovu sam se školovala od prvog do jedanaestog razreda, to jest, ovdje sam završila osnovnu i srednju školu. Onima koji nisu pohađali školu ovdje, ove rečenice bi mogle zvučati sasvim normalno. Nama koji pak jesmo, one služe kao podsjetnik na to kako su nas ovakve stvari godinama sputavale.

A evo i kako: to je bio jedan od onih glavnih predmeta koji nas je trebao podučiti osnovama čitanja i pisanja. Kada smo u sklopu tih predmeta čitali lektiru, bilo da se radilo o kreativnim djelima ili nefikciji, informacije koje smo trebali vaditi prilikom čitanja nisu bile usmjerene na razvoj vještina.

Niko nas nije naučio da si postavljamo ciljeve dok čitamo niti da podvlačimo tekst ili pravimo bilješke, mada sve to pomaže u održavanju koncentracije i doprinosi boljem razumijevanju. Nikada se nije tražilo od nas da izdvojimo poveznice ili poređenja s tekućim događanjima, prepoznamo ustaljene teme ili ideje, ili da kritički pristupimo određenoj temi.

Nažalost, isti je slučaj bio i s pisanjem. Niko nas nije podučio strukturi eseja (uvod, teza, razrada, zaključak) ni rečenice. Isto tako nismo naučili da citiramo izvore, niti, što je još bitnije, da identifikujemo i odaberemo vjerodostojne izvore informacija. I tako dalje i tako dalje.

“Danas ćemo pisati esej u slobodnom stilu”, rekao/la bi nastavnik/ca. Onda bi uslijedile upute koje su glasile: “Današnja tema: Proljetni dan u mome gradu.” I svi bismo počeli škrabati, riječ po riječ stvarajući haotičan pisani uradak lišen strukture. Često bi mnogi od nas krali rečenice, pa i čitave odlomke iz knjiga i pjesama, i nikada ih nismo citirali, jer nikada nismo ni saznali da smo to trebali raditi.

Kada bismo završili, s ponosom bismo čitali svoje eseje pred svima u razredu. Izabrao/la bi se učenik/ca koji/a je napisao/la najbolji rad. Na kojim se kriterijima temeljila ta odluka, nikada nismo doznali, tako da nismo imali smjernice, nismo imali načina da se bolje spremimo za naredni put. Usljed toga, teško da si mogao/la sanjati o tome da jednog dana budeš najbolji/a, s obzirom na to da nisi vidio način da dođeš dotle.

“Danas ćemo pisati esej u slobodnom stilu” jedan je od razloga zašto je Kosovo 2015. godine, na prvom učešću u Programu za međunarodnu procjenu znanja i vještina učenika (PISA) — međunarodnom vrednovanju uspjeha u prirodnim naukama, čitanju i matematici — završilo među posljednjih pet zemalja na svijetu, dok se u regiji našlo na samom začelju. 

Istom zaključku ide u prilog renomirani indeks ljudskog kapitala za 2018. godinu koji inače objavljuje Svjetska banka, a čiji podaci pokazuju da jedno dijete na Kosovu ima prazninu u obrazovanju od 5,1 godinu. Slika se značajnije ne razlikuje ni u novijim rezultatima testiranja PISA-e održanog 2018. godine, na kojem su ocjene učenika/ca s Kosova bile znatno niže od prosjeka OECD-a u sve tri kategorije.

“Danas ćemo pisati esej u slobodnom stilu” samo je mali detalj u školskoj rutini koji je lako previdjeti, ali koji kasnije itekako dolazi do izražaja.

Da razjasnim: poenta ovdje nije pobiti ili potvrditi ijedna teorija koja se pojavila tokom perioda širenja COVID-19, već pokazati kako će nas osnovni, zatomljeni problemi kao što je pomanjkanje kvalitetnog obrazovanja sustići kao društvo na ovaj ili onaj način. Čak je i mnogo važnija poenta ta da se sve ovo smjesta mora promijeniti.

Lično razmišljanje

Nastojeći da ukažem na sve te pojedinosti, željela bih priznati i kako sam imala lične privilegije. Na svu sreću, ja nisam morala upisati fakultet na Kosovu. Završni razred srednje škole te dodiplomske i diplomske studije završila sam u Sjedinjenim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu, no upravo su me problemi o kojima govorim u ovom blogu i nagnali da mogućnosti za kvalitetno obrazovanje potražim negdje drugdje.

Sa svojih 17 godina nisam bila zadovoljna pravcem kojim ide moja zemlja i njenim sporim napretkom. Shvatila sam kako je na mojoj generaciji da popravi stanje, tako da sam pokušavala naći način kako da dam svoj doprinos. Ipak, imala sam osjećaj da mi obrazovni sistem ne pruža vještine neophodne za ostvarivanje bilo kojih ciljeva, stoga sam došla do načina da obrazovanje nastavim u SAD-u da bih se poslije vratila i doprinijela procesu izgradnje države na Kosovu.

Kako god, od prijatelja/ica i rodbine sam u bezbroj navrata imala priliku čuti o užasima studiranja na javnom univerzitetu na Kosovu. Svoje sam mišljenje ujedno izgradila na osnovu saznanja do kojih sam došla u radu sa zajednicama mladih, kroz angažman u zajednici te iz privatnih i poslovnih napora koje sam zajedno s drugim ljudima posvetila sređivanju ovog manjkavog sistema obrazovanja.

Vidite, kvalitetno obrazovanje ne obuhvata samo vještine. Obrazujući se u razvijenim zemljama, još više sam se uvjerila u drastično pozitivan učinak koji kvalitetno obrazovanje može ostaviti na jednu individuu i njen životni put, kao i na koristi koje bi širi krug ljudi mogao imati od njene vizije i energije.

Razlike između mene i brojnih mojih vršnjaka/ih koji su se obrazovali na Kosovu zorno se očituju na više različitih načina: u mojim mogućnostima za zapošljavanje u odnosu na njihove, u mojoj samostalnosti i pozitivnom stavu kao pojedinke, u mom pristupu životu te naročito u tome što čvrsto vjerujem kako smo sposobni promijeniti kurs svog života i naše zemlje ukoliko svi budemo radili zajedno.

Da se razumijemo, ja ne kažem da je problem u vezi s kritičkim mišljenjem i medijskom pismenošću raširen isključivo na Kosovu. Novi medijski alati su izmijenili dinamiku moći, preoblikovavši to ko ima platformu da utječe na javno mnijenje i ovlaštenje da odlučuje o tome šta je istina, a šta nije, što je zauzvrat svugdje prouzrokovalo probleme. Međutim, to je samo razlog više da naša vlada uloži još veći trud na polju obrazovne politike kako bi nas pripremila za vremena u kojima živimo.

Kako možete dati svoj doprinos

Iako je početak ove priče bio ne baš optimističan, nije sve tako crno. Nasreću postoje inicijative civilnog društva koje se bave ispravljanjem nedostataka u obrazovnom sistemu na Kosovu. Evo nekih od njih:

Program PONDER UNICEF-ove Laboratorije za inovacije / NVO PEN, koja ima za cilj unaprijediti životne vještine adolescenata/ica kroz razvoj medijske pismenosti i kritičkih pristupa informacijama, osnažujući adolescente/ice da kritički pristupaju infomacijama, prepoznaju i preispituju pristrasnost te da donose sudove o vrijednosti, istinitosti i mjerodavnosti informacija s kojima se susreću.

Program Changemaker S.K.I.L.L.S. NVO-a 4-H Kosova, neformalna vannastavna platforma koja ima za cilj opremiti mlađu generaciju na Kosovu vještinama koje su im potrebne da postanu proaktivni članovi/ice društva. Među tim vještinama su rješavanje kompleksnih problema, kritičko mišljenje, upravljanje ljudskim potencijalima, emocionalna inteligencija i orijentisanost na pružanje usluga.

NVO Organizata për Rritjen e Cilësisë në Arsim (ORCA), čija je misija nadzor akademskih procesa u visokom obrazovanju na Kosovu te da vođenje koordinisanih odgovora radi poboljšanja kvalitete nastave na javnim univerzitetima.

Platforma AKADEMIA, koja je objavila prvu verziju sistema za sprečavanje plagijarizma s kontrolnim opcijama dostupnim na albanskom i drugim jezicima. 

BONEVET, okolina pogodna za djecu koja je osmišljena tako da ih ohrabruje da se aktivno igraju, kreiraju vlastite igre, sarađuju s drugom djecom, programiraju robote, stvaraju prototipe pomoću 3D štampača i CNC mašina, rješavaju zagonetke, dizajniraju i održavaju lutkarske predstave, spoznaju važnost vrijednosti, razvijaju komunikacijske vještine, čitaju i uče jezike.

Ukoliko ste mlada osoba na Kosovu, ljubazno vas molim da se upoznate s ovim inicijativama i oslonite se na njih za svoju dobrobit. Ako pripadate nekoj drugoj društvenoj kategoriji, svejedno se upoznajte s njima i saznajte kako ih možete podržati.

Naposlijetku, moramo aktivnije zahtijevati od naših državnih čelnika/ca konkretne korake, politike i podršku kako bismo prekinuli ovaj začarani krug u kojem nema pragmatične reforme i adekvatnog napretka u našem obrazovnom sistemu.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.