Na gradskom groblju u Bihaću niz svježe iskopanih grobova. Pod zelenim drvenim nišanima tijela su neidentifikovanih mladića stradalih u ovom bosanskohercegovačkom gradu koji se nalazi u blizini granice sa Hrvatskom. Na nišanima tek natpis – Lice N.N. 1, Lice N.N. 2, Lice N.N. 3… 

Nomen Nescio je latinski pojam koji označava neimenovanu osobu. San o boljem životu, preteški put ka Evropskoj uniji – završili su na bihaćkom groblju. 

I ne samo u Bihaću nego u raznim dijelovima BiH, gdje god su umirali, čini se da su sahranjivani na gradskim grobljima ili negdje sa strane, većina kao NN. Tako, nažalost, završava dio potraga za nestalima koji organizuju porodice, volonteri ili vjerski službenici. 

Svake godine  hiljade ljudi, nestaju u pokušaju da dođu do Evrope. Nema precizne statistike o nestalima. Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije (IOM) navedenih na stranici Missing Migrants, širom svijeta u 2020. do sada je stradao 1.861 osoba. 

Više dolazaka BiH je počela bilježiti 2017. godine. Prema podacima Službe za poslove sa strancima u BiH je od 2018. do početka septembra ove godine ušlo skoro 60 hiljada ljudi u pokretu. Od toga broja, polovina njih ušla je prošle godine, a ove godine zbog pandemije koronavirusa, taj broj je znatno manji.  

Jednostavni grobovi sa oznakama N.N. koje upućuju da identitet pokojnika nije utvrđen, nalaze se svuda po BiH. Foto: Kemal Softić.

Dani potrage

Brahim je iz Maroka i trenutno živi u Parizu. Već mjesecima pokušava stupiti u kontakt sa bratom Ismailom, kojem se u Sarajevu gubi svaki trag. Kada je K2.0 prvi put razgovarao sa njim rekao je kako je zadnji put čuo glas svoga brata prije 66 dana:

“Bio je u Sarajevu, rekao mi je da ga je neko napao i nakon toga se više ne javlja, gubimo svaki kontakt… Od tada ne znamo ni gdje je ni da li je dobro… Cijela porodica je očajna.”

Brahim  kaže kako je od bratovih drugova sa kojima je putovao čuo da je negdje u zatvorenom kampu u Sarajevu, ali uprkos naporima da ga pronađe, nije uspio. Porodica je prijavila nestanak Ambasadi BiH u Parizu, a Brahim kaže i policiji u BiH:

“Ništa nam ne govore, nemamo nikakve informacije,” kaže. “A sad je, evo, već 69 dana kako se nismo čuli.” Svaki dan za Ismailovu porodicu težak je i dug.

Pružanje ruke

Potraga za nestalim migrantima i ubjeglicama u BiH svodi se na priču o trudu volontera, aktivista i sporadičnoj lokalnoj podršci. Oni obilaze ulice, kampove, zovu policiju, bolnice, mrtvačnice… u pokušaju da porodici negdje daleko od BiH prenesu bilo kakve vijesti. 

Dženeta Delić-Sadiković živi u Tuzli. U septembru ove godine obraća joj se Waris Ali, tražeći pomoć u potrazi za trojicom mladića iz Pakistana. Waris Ali je djed jednog od njih, i njegova potraga kreće iz Tuzle. 

Prilikom prelaska rijeke bilo ih je više, pa su ostali, kako su rekli Varisu Aliju, vidjeli kada su mladići nestali pod vodom. Dženeta je prvo pozvala bolnicu u Zvorniku, ali tijela nisu bila tamo. Dobila je informaciju da su dva neidentifikovana tijela ukopana 28. juna na groblju u Janji. 

Većina ljudi u pokretu koji dođu do BiH ne namjeravaju ostati u zemlji. Foto: Kemal Softić.

Ali je otišao u Zvornik, ali su ga iz policije uputili na Ambasadu Pakistana u Sarajevu. Njegova potraga još uvijek traje. 

U Beogradu sam razgovarao sa Crvenim križom, koji me je uputio u BIH. Bio sam u Bijeljini, Janji i Zvorniku… Nisam naišao na neku susretljivost. Svi me izbjegavaju, misle da sam migrant, iako ja imam sva potrebna dokumenta da dođem ovdje,” rekao je za Oslobođenje.

Dženeti je ovo već poznato iskustvo. Mnogo puta pokušavala je sa ostalim tuzlanskim volonterima pronaći nestale ili saznati  neku informaciju o njima. 

Ukoliko potraga završi na najgori mogući način – utvrdi se smrt – oni nerijetko sakupljaju novac kako bi omogućili transport stradalih, čija tijela ponekad mjesecima leže u mrtvačnicama. Ponekad, nakon intenzivnog pritiska, uspiju uticati i na IOM da pokrije troškove transporta tijela. 

IOM je agencija kojoj je EU u junu 2018. godine dala glavnu riječ, dodjelivši im milione eura u donacijama, a kada je u pitanju zbrinjavanje ljudi u pokretu u BiH, i to time što su odlučili pokloniti nepovjerenje domaćim vlastima. IOM, pored ostalog, upravlja kampovima (ili kako ih oni nazivaju, privremenim smještajnim centrima) u kojima borave ljudi u pokretu.

“IOM pomaže u osiguranju regularnijeg i humanijeg upravljanja migracijama, promovisanju međunarodne saradnje po pitanju migracija, kako bi pomogli u potrazi za praktičnim rješenjima za probleme migracija, te pružanje humanitarne pomoći migrantima kojima je potrebna”, opisuju svoj zadatak iz IOM-a na svojoj veb-stranici. 

Bilalova priča

Ipak, kada su tuzlanski volonteri tražili pomoć od IOM-a u vezi sa prebacivanjem tijela nastradalog mladića u njegovu matičnu zemlju, rečeno im je, svjedoči aktivistkinja Dženeta Delić-Sadiković, kako je “IOM zadužen samo za migrante u kampu”. No, nakon što je javno objavila priču na društvenim mrežama, te pokrenula akciju za sakupljanje novca za prenos tijela, IOM se ipak uključuje sa finansiranjem transporta.  

Tako se i dogodilo da su u tuzlanskoj mrtvačnici tri mjeseca ležala tijela trojice stradalih mladića. 

Jedan od njih je Bilal, za kojeg je Dženeta bila posebno vezana. Upoznala ga je na autobuskoj stanici u Tuzli, gdje se ljudi u pokretu koji stižu u ovaj grad okupljaju i često spavaju, jer nemaju druge mogućnosti. Naime, tamošnje vlasti i tri godine nakon što je počeo veći priliv ljudi u pokretu u ovaj dio BiH, odbijaju dati dozvolu za izgradnju smještajnih kapaciteta. Autobuska stanica u Tuzli tako je postala i mjesto gdje volonteri, građani i građanke, donose hranu i odjeću.

Bilal je bio smješten u napuštenoj kući nedaleko od Dženetinog stana. Pripremao se za još jedan pokušaj prelaska granice. Ali zaboravljena svijeća izazvala je požar u skloništu Prekasno su se probudili i dim ih je ugušio. Bilal je imao 24 godine, bio je iz Maroka i trebao se pobrinuti za svoju porodicu:

“Bilal mi je bio jedna od posebnijih ličnosti, “kaže Dženeta. “Bio je tako dobar.”

Nakon mjeseci čekanja, mora papirologije, zastoja i procedura, moljakanja, Bilalovo tijelo prebačeno je u Maroko, gdje je i ukopan. Pod pritiskom volontera, IOM je konačno pristao platiti troškove transporta – 4.500 evra. 

„Mislila sam o tome kako ćemo zvati prvi put njegovu mamu i kako će ona reagirati kada ga vidi s opekotinama. Pripremila sam mu odjeću za izlazak iz bolnice, i mobitel čak da može pozvati mamu čim malo smogne snage…” napisala je Dženeta na svom fejsbuk-profilu nakon što je Bilal umro. 

Umjesto telefonskog poziva, Bilalova majka primila je njegovo mrtvo tijelo.

Na fotografiji koju je Dženeti poslala porodica, Bilalova majka sjedi na sinovom mezaru dan nakon dženaze. “Već tada sam rekla da se više nikada neću vezati za nekoga, da će biti samo ‘daj što treba i hajde’. Naravno, slagala sam,” kaže Dženeta.

Moj Ali

Dženetina priča slična je pričama ostalih volontera koji tragaju za nestalima i vežu se za njihove porodice, proživljavajući njihovu patnju. Putem fejsbuk-grupe Dead and Missing in the Balkans, razmjenjuju fotografije i pokušavaju pomoći u pronalasku. 

Volonteri su tragali i za mladićem Alijem iz Pakistana, čija je priča, nasreću, završila drugačije od Bilalove.

Senada Kramer živi u selu pored Tuzle. Alija je upoznala na autobuskoj stanici, kada je migrantima nosila hranu, ali tada nije želio uzeti ništa. U maju ove godine, Ali je odlučio još jednom da pokuša preći granicu, i nakon toga se nije više javljao. Senada ga je pokušavala pronaći – policija nije imala nikakve informacije, volonteri također. Pokušavala je i u IOM-u, nekim stranim organizacijama, ali bez uspjeha. 

Sedmicama kasnije, Ali joj se javio iz Velike Kladuše, najsjevernije tačke u BiH, u blizni granice sa Hrvatskom. Rekao joj je da je uspio preći granicu, ali ga je hrvatska policija vratila. Našli su i novac koji je imao, zapalili njegovu odjeći i nagog ga poslali natrag:

“Zapalili su sve osim te čarape u kojoj je bila moja adresa,” priča Senada.

“Sjela sam sa bratom u auto, jer tada već nisu dali da se migranti prevoze u Unsko-sanski kanton autobusima i otišla u Veliku Kladušu po njega. Stavila sam neke gajbe i deke na njega, i prevezla ga kod mene.” 

Zabrana prevoza migranata o kojoj Senada govori odnosi se na odluku vlasti Unsko-sanskog kantona da se migrantima zabranjuje ulazak i kretanje po ovom kantonu. Iako bi država trebalo da ima nadležnosti i da upravlja kretanjem stranaca, nije bilo reakcije državnih institucija na ovu  odluku kantonalnih vlasti. 

Amnesti internešenel (Amnesty International) osudio je ovaj potez kantonalnih vlasti, nazvavši ga diskriminirajućim i navodeći da ugrožava ljudska prava osoba u pokretu. Odluku su nazvali nezakonitom i nesmotrenom.  

Za savjet je Senada, prije nego što će primiti Alija, pitala i mjesnog hodžu, mjesnu zajednicu, općinu… ipak, živi u malom, tradicionalnom, mjestu i kaže da je dio rodbine i danas ljut na nju zbog toga.

To je ipak ne dotiče previše. Njena vjera je humanost. “Šta ću ja u džamiji, a pored džamije leži gladno dijete?”, kaže. 

Ali je kod Senade proveo još dva mjeseca i ponovo krenuo. Uspio je u svom naumu i sada je u Italiji, gdje je i njegov brat

Spas u džamiji 

Sadet efendija Bilalić je glavni imam medžlisa Islamske zajednice Gacko i Bileća sa sjedištem u Gacku. Kaže kako Islamska zajednica u BiH preko Merhameta pomaže koliko može. Upravo su džamijske pomoćne prostorije ponekad jedino sklonište za migrante. Pomagao je porodicama u potrazi za nestalima ali i u prebacivanju tijela nastradalih. 

U oktobru prošle godine čobanin iz Bileće pucao je na grupu od desetak osoba u susjednoj kući.  Grupa se nakon pucnja razbježala, ali je na podu ostalo ležati jedno tijelo. Tijelo je ukopano na groblju u Bileći, a Sadet efendija Bilalić predvodio je dženazu. Mladić je ukopan kao N.N. jer nije imao dokumente i bilo ga je nemoguće identifikovati:

“U toku događaja sa njim je bilo još osoba, pa smo nakon toga pokušali uz njihovu pomoć saznati ko je nastradali,” priča  Bilalić.

“Stupili smo u kontakt sa Ambasadom Maroka u Zagrebu, i ustanovljeno je da je stradao Said Adu (Addouu). Imao je 20 godina.”

Ljudi iz lokalne zajednice i volonteri pokazuju podršku i saučešće za ljude u pokretu koji prolaze kroz BiH, ali malo je znakova organizovane pomoći od državnih vlasti. Na fotografiji zahvaljujemo Sadetu Bilaliću.

Nakon što je tijelo identifikovano, roditelji mladića su zvali iz Maroka. 

“Razgovarali smo sa porodicom i objasnili im kako je i gdje ukopan,” kaže Bilalić. “Imali smo fotografiju na kojoj je bio vidljiv samo dio lica, jer je pogođen u glavu. Nakon što su shvatili da je obavljena dženaza, da je on na mezarju, prihvatili su da ostane ovdje ukopan.” 

Iako je zajednica vjernika Gacko i Bileća skromna, kaže efendija Bilalić, pomaže koliko može. Islamska zajednica je u više navrata izdvajala različite oblike pomoći u novcu, hrani i lijekovima i nastavit će davati svoj doprinos u skladu sa svojim mogućnostima kako bi se umanjila patnja izbjeglica, migranata i žrtava trgovine ljudima koji se trenutno nalaze u Bosni i Hercegovini, navedeno je u jednom od saopćenja Islamske zajednice:

“Ali ta pomoć, kao i pomoć velikog broja pripadnika Islamske zajednice i partnerskih organizacija, ne može biti zamjena za sistemski odgovor državnih vlasti i međunarodnih organizacija,” zaključak je u saopćenju. 

Državne vlasti: ignorisanje problema

A kakav je odgovor državnih vlasti u BiH na problem nestalih migranata? Jednostavan: ignorisanje i tvrdnje kako je odgovornost na drugoj instituciji. 

Prema Zakonu o strancima BiH i drugim relevantnim propisima, odgovornost za većinu pitanja koja se odnose na migrante i izbjeglice, uključujući nadzor i kontrolisanje kretanja i boravka stranaca u BiH – je na Službi za poslove sa strancima BiH.  Služba za poslove sa strancima je u sastavu Ministarstva sigurnosti BiH, ali ima operativnu samostalnost i upravu, te djeluje u okviru vlastitih nadležnosti. Ipak, kada se K2.0 obratio Službi sa pitanjima o njihovim nadležnostima u ovoj oblasti, odgovorili su kako nisu nadležni. 

K2.0 je potom tražio informacije od Ministarstva sigurnosti BiH pitajući o evidencijama i njihovim nadležnostima u slučaju nestanka migranata i pomoći koju pružaju drugim nadležnim institucijama. Odgovor je stigao nakon dvije sedmice:

“Ministarstvo sigurnosti BiH u službenim evidencijama ne raspolaže traženim podacima, te sugeriramo da se obratite Službi za poslove sa strancima.” 

Ali Služba za poslove sa strancima već nam je odgovorila kako “nije nadležna za registrovanje i potragu nestalih osoba”, i uputila K2.0 da se obrati “agencijama za provođenje zakona”. 

Ministarstva unutrašnjih poslova koji se K2.0 obratio također navode da ovo pitanje nije u njihovoj nadležnosti. 

MUP Tuzlanskog kantona, gdje je koncentrisan veliki broj ljudi u pokretu, ima tek podatak da su u protekle tri godine zabilježena četiri smrtna slučaja. Za sve detaljnije informacije, kažu za K2.0, treba se obratiti Ministarstvu sigurnosti BiH i Službi za poslove sa strancima. 

Da je odgovornost baš na ovim institucijama, potvrđuju i u MUP-u Unsko-sanskog kantona. Iako je većina pitanja u nadležnosti Ministarstva i Službe, glasnogovornik MUP-a USK-a Ale Šiljdedić iznosi informacije kojima oni raspolažu, ali i objašnjava zbog čega je teško utvrditi gdje se nalaze oni čiji je nestanak prijavljen, te identitet nastradalih.

“Porodica, na primjer, traži nekoga pod njegovim pravim imenom i prezimenom, a on se prijavio pod drugim imenom. U drugoj državi onda pod trećim, i mi u konačnici i ne znamo pod kojim imenom ga tražiti. Kasnije je jako teško povezati identitet, osobu sa imenom.”

Prema njihovim podacima, u USK su od 2018. do danas stradala 34 migranta i izbjeglic; Četiri su ubijena, 9 se utopilo, 12 slučajeva prirodne smrti, četiri su stradala u saobraćajnim nesrećama, dvojica su pala sa visine, dok su trojica izgorjela u požaru. Taj broj je, kaže Šiljdedić, sigurno i veći, jer u njemu nisu izvještaji iz bolnica. 

Zbirne podatke za BiH trebalo bi, kaže naš sagovornik, da imaju Ministarstvo i Služba.

Spajanje ljudi

Pomoć porodicama i migrantima u BiH, osim volontera, pruža i Crveni križ FBiH u sklopu svog programa Služba traženja. U Federaciji trenutno rade tri OPV (obnavljanje porodičih veza) tima i to u Sarajevu, Bihaću i Tuzli.

“Oni rade na obnavljanju i održavanju porodičnih veza tj. održavanju kontakta između članova porodica migranata, odnosno, osoba u pokretu. Članovi naših mobilnih timova osobama u pokretu omogućavaju uspostavljanje poziva sa članovima porodice, punjenje telefona, ustupanje internet kartica, vaučera za dopunu, itd,” kaže Indira Kriještorac, glasnogovornica Crvenog križa FBiH.

Također je dostupna i veb-stranica ”Trace the face” u slučaju razdvajanja u putu. Naime, na toj stranici se objavi fotografija osobe za kojom se traga. U slučaju da tražilac prepozna traženu osobu sa slike, obraća se najbližem Crvenom križu kako bi se uspostavio dalji kontakt. 

Najčešći problemi sa kojim se članovi OPV timova susreću u Federaciji jeste to što je BiH zemlja tranzita. Ljudi u pokretu se ne zadržavaju dugo u zemlji, pa se tako njima, uglavnom, izgubi svaki trag dok zahtjev dođe do CK-a. 

Često se malo zna o onima koji umru tokom putovanja, iako neke lokalne organizacije i pojedinci pokušavaju da rasvijetle njihove priče. Fhoto: Nidžara Ahmetašević.

Priče o nestalim i stradalim osobama u pokretu šire se društvenim mrežama i internet stranicama. 

Na portalu – Memorijalnoj stranici u čast žrtvama europskog graničnog režima na Balkanu – Transbalkanska solidarnost, kolektiv koji okuplja ljude koji pružaju podršku na Balkanskoj ruti, fotografije su stradalih koji su pokušali doći do Evrope. 

“Stojimo snažno i stojimo zajedno u čast svim žrtvama graničnog nasilja i policijske brutalnosti na Balkanu, u čast svih pokojnika, žena, muškaraca i djece koji su umrli tijekom boravka, naseljavanja ili migracije u Europu, kopnom i morem. Stojimo snažno i stojimo zajedno s njihovim obiteljima, sestrama i braćom, prijateljima i zajednicama širom svijeta. Stojimo snažno i stojimo zajedno kako bismo tražili pravdu za svaki izgubljeni i oduzeti život, za svako utapanje, za svako pritvaranje i logorsko zatočeništvo, za svaki ispaljeni metak, za svaki pushback, mučenje, premlaćivanje i izgladnjivanje koji su doveli do još jedne smrti!” navodi se. 

Nedostižna Evropa

Tijelo neidentifikovane osobe pronađeno je na obali Bilećkog jezera u julu ove godine. Sadet efendija Bilalić priča  kako je tijelo bilo u fazi raspadanja i potpuno neprepoznatljive fizionomije lica.

“Obdukcija, koju je obavio Zavod za sudsku patologiju u Trebinju, pokazala je da je stradali bio srčani bolesnik i dijabetičar te da je preminuo od posljedica infarkta. Ostao je neidentifikovan,” priča efendija Bilalić. “Ne znaju… Pakistan, Bangladeš, Afganistan… ukopan je kao N.N. i nema fotografija lica, jer je neprepoznatljivo. Još jedan nišan sa oznakom N.N.  je spreman.”K

Naslovna fotografija: Kemal Softić / K2.0.

Vrati se na monografiju