Zbog neizvjesnosti u vezi sa širenjem COVID-19, bogati program DokuFesta prilagođen je zdravstvenim i sigurnosnim uputama Vlade, stoga će se ove godine održati u digitalnom prostoru. Virtualno izdanje festivala počinje 7. i traje do 25. augusta.
Kako se festival koji se već dvije decenije održava u fizičkom obliku prilagođava virtualnom svijetu? Šta to publika očekuje s nestrpljenjem, a koja će uzbuđenja morati biti odgođena za “normalna vremena”? Kako radnici/e i građani/ke Prizrena podnose gubitak hiljada posjetitelja/ica koji obično daju zamah privredi? Kosovo 2.0 je porazgovaralo s onima koji su uključeni u organizaciju kako bismo vam omogućili da zavirite iza kulisa.
Prvo tema
Odabir teme ovogodišnjeg DokuFesta bio je reakcionarskog karaktera, objašnjava umjetnički direktor Veton Nurkollari, te dodaje da Festival živi od svojih pažljivo odabranih tema koje mu daju pravo lice. Organizatori/ce svake godine biraju temu na godišnjem radnom odmoru koji bude upriličen neposredno nakon okončanja Festivala, tako da planiranje svakog narednog izdanja obično počinje odmah po završetku prethodnog. Međutim, s obzirom na nove restrikcije uvedene u martu, organizacijski tim je ove godine oklijevao pri donošenju odluka.
Ovogodišnje izdanje nosi naziv “Prijenos”, čime se aludira na preobrazbu našeg vremena i, koliko god to prosto bilo, na glavni format održavanja DokuFesta ove godine: prenošenje filmova na ekrane njegove vjerne publike.
Ova tema ujedno oslikava radnu atmosferu koja se u proteklim mjesecima sve vrijeme mijenjala i usklađivala. Znajući su znali da ova godina neće biti “normalna”, organizatori/ce su prvobitno imali u planu “hibridni” festival, koji je jednim dijelom trebao biti održan putem interneta uz poneka prikazivanja u jednom od mnogih prizrenskih kina na otvorenom. Ipak, usljed zabrane svih kulturna događanja i okupljanja od 19. jula, to je postalo neizvodivo.
“Naišli smo na mnoštvo izazova, ali je najveći bio to kako preobraziti i prenijeti duh te umjetničku viziju programa u virtualni prostor”, kaže Nurkollari.
Osim promjene teme, ulazak u digitalni prostor uslovio je i smanjenje broja filmova sa standardnih 250 na 150. Filmovi će se takmičiti u sedam kategorija i bit će dostupni na internetu od 7. augusta, i to uz najamninu od po 2 eura ili u specijalnim paketima po cijeni od 5 do 7 eura.
“Sistem je onakav kakav bi bio i u fizičkom kinu, to jest, filmovi se neće moći gledati istovremeno, već prema rasporedu, u određenim terminima, s tim da će se projekcije moći strimati u trajanju od 30 sati”, objašnjava producentica DokuFesta, Alba Cakalli, te dodaje da će filmove moći gledati maksimalno po 500 osoba, stoga bi svi koji žele vidjeti željeni film trebali ranije kupiti karte.
Organizatori/ce DokuFesta su morali smisliti kako da ovu poznatu manifestaciju u potpunosti prenesu u onlajn okruženje, riječi su umjetničkog direktora festivala Veton Nurkollari. Fotografija: Elmedina Arapi.
Postavka Festivala je strana, pa su samim time strana i pravila. Tim DokuFesta je zato pripremila vodič i rubriku s često postavljanim pitanjima kako bi se zainteresovani lakše snašli na festivalskoj platformi.
Onlajn platforma Ffestivala izrađena je uz pomoć programa Festival Scope i Shift27.
Na ovogodišnjem izdanju bit će predstavljena nova takmičarska kategorija, “Istina”, u okviru koje će biti prikazani dokumentarci iz oblasti istraživačkog novinarstva usmjereni na potragu za istinom i utvrđivanje činjenica.
Pored filmova, u ponudi će biti i osam panel-sesija iz sekcije DokuTalks koje će biti održane na Zoomu, a koje će publika iz svih krajeva svijeta moći pratiti besplatno. Povrh toga, bit će priređeno osam muzičkih izvedbi, od kojih će prva biti nastup mlade reperice i pjevačice Rinesance zajedno s DJ-evima iz berlinskog kluba Berghain. Programske sekcije kao što su DokuTech i DokuKids, koje obuhvataju dječije radionice vezane za tehnologiju i programiranje, također će biti održane, ali će biti premještene na internet.
Gledanje uprkos geoblokingu
Program je morao biti smanjen zbog poteškoća koje su uslijedile kada se tim uhvatio ukoštac s ostvarivanjem prava na filmove i administracijom servera. Iako su u početku oklijevali, Nurkollari objašnjava da je većina autora/ica i producenata/ica pokazala solidarnost i napravila ustupke odobrivši prava na filmove. Međutim, najveći je problem bilo saznanje da Kosovo ne posjeduje državnu IP adresu, što je zakomplikovalo postupak upravljanja strimovima.
Međunarodni filmski autori/ce i producenti/ce ostali su šokirani kada su saznali da Kosovo nema IP adresu.
“Sve do sada nisam znao da smo i dalje toliko izolovani… Shvatio sam da su još jedanput u očima brojnih moćnika naše granice samo tanko isprekidane linije”, kaže Nurkollari.
Ko bi rekao da bi Kosovo moglo postati vidljivo u svijetu prikazivanja filma isključivo zahvaljujući pandemiji? Rješavanje tih problema bilo je potpuno novo iskustvo za organizatore/ice Festivala.
Organizacijski tim DokuFesta uspostavio je saradnju s IPKO-om, čiji su serveri smješteni u Albaniji, i Valom, sa serverima u Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i pojedinim dijelovima Srbije. O svemu tome morali su pregovarati i s učesnicima/ama festivala, kao i distributerima, te dok su jedni bili solidarni, drugi nisu dali prava. Film je ipak biznis.
“Nemamo prava na daljinsko prikazivanje svih filmova u svim krajevima svijeta i to je nemoguća misija. Izbacivanje naslova je bilo bolno, jer je program bio pažljivo selektiran tokom cijele protekle godine”, ističe Nurkollari.
Ogroman problem za Cakalli i Nurkollarija bio je objasniti filmskim autorima/cama iz inozemstva apsurdnu stvarnost, za koju su neki isprva mislili da je neslana šala. Bio je pravi izazov privoljeti ih da dozvole prikazivanje filma ako Kosovo ne postoji u digitalnom prostoru i to je imalo velike posljedice na raspored projekcija, u zavisnosti od toga koji je distributer blokirao koju zemlju.
Organizatori/ce su shvatili da Kosovo uopće nije priznato u virtualnom svijetu, ali su ipak uspjeli omogućiti strimanje 150 filmova na području Kosova, Albanije, Srbije, Crne Gore i Sjeverne Makedonije. Insert iz filma “Metamorfoza ptica”.
Kao rezultat toga, svih 150 filmova bit će dostupno publici na Kosovu te u Albaniji, Srbiji, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji. Radi mnogobrojne kosovske dijaspore u Njemačkoj i Švicarskoj, ostvarenja u kategoriji nacionalnih filmova s Kosova moći će biti strimani i u te dvije zemlje.
“Za mene je u smislu umjetničkog rukovođenja najveći izazov bilo to kako preobraziti i prenijeti duh te umjetničku viziju programa u virtualni prostor. U neku ruku sam se plašio da će to na kraju završiti samo kao spisak naslova, ali sam ponosan i zadovoljan krajnjim rezultatom”, naglašava Nurkollari.
Fizički svijet, zapostavljen
Upravo suprotno od prvobitnih strahova koji su se javili prije nekoliko mjeseci, finansijski teret produkcije Festivala je znatno manji nego što su očekivali u timu DokuFesta. Naime, budući da nema troškova boravka, putovanja ni nastupa, ovo izdanje neće koštati ni upola onoliko koliko su prethodna koštala.
Cijeli Festival također iziskuje manje osoblja nego inače, tako da je broj zaposlenih u prostorijama u Prizrenu smanjen s 80 na 25. Ipak, organizacija će dugoročno biti suočena s velikim poteškoćama.
DokuFest računa na dio sredstava iz hitnog fonda ukupne vrijednosti od 5 miliona eura, koji je Vlada obećala svim kulturnim organizacijama još u aprilu, no ta sredstva tek trebaju biti raspoređena. Nurkollari je zabrinut za predstojeću godinu.
“Kada dođe zima, bit će teško izdržavati tim. Vlada daje neke indicije, ali ovo će biti teška godina, to znam.”
Turizam i festivalska djelatnost čine drugi najveći sektor pogođen ograničenjima, i to nakon malih poduzeća i restoranske djelatnosti.
Osvrćući se na ekonomske posljedice koje će pretrpjeti njegov rodni Prizren, Dana — volonter — dolazi do suštinskog problema u vezi s onlajn izdanjem DokuFesta. “Od DokuFesta ne profitiraju samo mladi, već i oni iz starijih generacija koji vode mala poduzeća i restorane… Oni finansijski zavise od priljeva ljudi”, kaže on.
Jedan od tih vlasnika/ca prizrenskih kafea i barova je i Alban Asllani. Njegov lokal Qarshia glavno je okupljalište mnogih posjetitelja/ica DokuFesta koji tu popiju pivo ili dva prije nego što odu na neku od muzičkih izvedbi u sklopu programa DokuNights. Asllani je u posljednjih deset godina ugostio na stotine ljudi iz svih dijelova svijeta: iz Australije i iz Amerike, te kosovsku dijasporu iz raznih krajeva Europe; ali njegovi su gubici sada veliki i od njih se vjerovatno neće moći oporaviti.
“Nema sumnje da smo izgubljeni, ili, drugim riječima, bankrotirali”, govori Asllani.
Međutim, ono što ga još više ljuti jeste manjak podrške vlasti koja ne pokazuje nikakvu posvećenost malim poduzećima. Naime, nadležni redovno mijenjaju radno vrijeme, tako da vlasnici/e malih poduzeća s neizvjesnošću očekuju budućnost.
Filmovi mogu biti unajmljeni po cijeni od 2 eura ili u paketima koji koštaju od 5 do 7 eura. Insert iz filma “65 ruža”.
“Ne samo da nemamo finansijsku, nego ni moralnu podršku”, kaže Asllani, pri čemu napominje da je mentalno zdravlje njegovih zaposlenika/ca i kolega/ica ozbiljno narušeno.
Asllani se pridružio grupi ugostitelja/ica iz Prizrena koji su se okupili kako bi izvršili pritisak na Vladu radi mjera podrške. Među njima je i Robi Delhysaj, koji već četiri godine vodi bar Destill.
“U posljednja dva mjeseca imali smo nekoliko sastanaka s vlasnicima/ama restorana i ugostiteljskih radnji na kojima smo razgovarali o tome kako ćemo prebroditi ovu krizu te ujedno uputili niz zahtjeva Vladi. Neki od njih su revizija uslova za podizanje kredita, [izdvajanje sredstava za] najamnine za najmanje tri mjeseca, smanjenje PDV-a na barem 3%, odgoda roka za predaju prijava poreza na najmanje tri mjeseca, kao i novčana pomoć za plaćanje električne energije i vode”, ističe Delhysaj.
Do vremena pisanja ovog teksta, ni Općina Prizren ni bilo koji drugi organi vlasti nisu odgovorili na prethodno navedene stavke. Mnogi restorani, kafei i pivnice u gradu imaju tekuće troškove, a da sedmicama nisu ostvarili nikakve prihode, pri čemu svakodnevno trpe gubitke. “Uprkos gubicima, dobar dio njih još uvijek nije zatvoren i iz dana u dan gomilaju dugove zato što čekaju subvencije koje im je obećala Vlada”, izdvaja Delhysa, koji je ove godine dodatno uložio u svoj bar pripremajući se za DokuFest.
Mjere suzbijanja COVID-19 uvedene sredinom marta ozbiljno su utjecale na turistički sektor, a naročito na hotelijerstvo i ugostiteljstvo.
U mjesecu aprilu, Udruženje ugostitelja je u saradnji s Institutom za tržišnu ekonomiju (IETL) obavilo istraživanje s ciljem procjene utjecaja pandemije na hotele, restorane i kafeterije (HoReCa) na Kosovu. Početni rezultati istraživanja su pokazali da će 76% poduzeća koja se bave hotelijerstvom, restoraterstvom i keteringom bankrotirati ukoliko se situacija s koronavirusom nastavi do juna.
Početkom aprila, Ministarstvo finansija i transfera (MFT) odobrilo je i objavilo Hitni fiskalni paket s Operativnim planom, u okviru kojeg je predviđeno djelimično subvencioniranje malih i srednjih poduzeća, primjerice na planu isplate plata.
Prostorije nisu potrebne
Pomoć Vlade nije stigla ni do građana/ki poput Bajrije Bytyqi.
Bytyqi je prije 14 godina izgubila supruga, prizrenskog privrednika. Prije 12 godina, nužda ju je primorala da renovira, a potom i iznajmi svoju kuću u blizini Trga Šadrvan, u centru Prizrena.
Usljed prinudnog premještanja DokuFesta u digitalni svijet, mnogi u Prizrenu su ostali bez zarade koju obično ostvaruju u ovo doba godine. Fotografija: Elmedina Arapi.
Bytyqi od tada živi od prihoda koje ostvaruje naplaćujući stanarinu od studenata/ica i turista/ica koji posjećuju Prizren tokom cijele godine. Velik dio tog novca zarađivala je od organizacije smještaja za potrebe DokuFesta: tim DokuFesta svake godine je organizovao smještaj u privatnim kućama širom grada za hiljade gostiju/šći.
“Tih dvanaest dana [DokuFesta] podrazumijevalo je veliki fizički napor, pripremu kreveta i prilagodbu svega ostalog gostima iz inozemstva, ali je to činilo velik dio moje zarade od koje sam mjesecima mogla živjeti i tako preživjeti jesen i zimu”, kaže Bytyqi. Gornja dva sprata njene kuće već mjesecima su prazna.
Ovog mjeseca je morala zamoliti djevera da joj on plati račune za vodosnabdijevanje i električnu energiju, što ju je dovelo u neugodan položaj. Međutim, to je jedino rješenje, jer bi u protivnom sjedila u mračnoj kući bez tekuće vode.
Bytyqi je podnijela zahtjev za udovičku i penziju za siročad, ali od države do sada nije dobila nikakav novac. Poput mnogih ugostitelja/ica, Bytyqi je registrovana na spisku ugostiteljskih poduzeća, pa je u nadi da će moći primati barem 100 eura mjesečno aplicirala za pomoć iz fonda namijenjenog ugostiteljskim poduzećima. Kada je otišla da preuzme novac, nadležni su joj rekli da su ostali bez sredstava i sada uopće ne zna kako će preživjeti.
Razmatranje DokuFesta ne samo u pogledu zabave, već i priljeva turista/ica i klijenata/ica nije nešto što ljudima sa strane odmah pada na pamet. S druge strane, istraživanje Instituta GAP u kojem je ispitan ekonomski učinak DokuFesta pokazalo je da Festival u prosjeku poveća privrednu aktivnost za više od 4,7 miliona eura godišnje.
Lokalni poduzetnici/e u Prizrenu kao što su iznajmljivači/ce i vlasnici/e kafea i barova svake godine zarade otprilike pola miliona eura samo od Festivala. Kako su izgledi za to da DokuFest dobije bilo kakvu podršku izuzetno tanki, Nurkollari se samo nada da će Vlada prepoznati ne samo kulturni, već i ekonomski značaj Festivala.
Festival se nastavlja
Nastavak DokuFesta više nije pod znakom pitanja, no kako će se nastaviti u predstojećim godinama ostat će nepoznato sve dok pandemija i dalje bude bjesnila.
“Ovo je bilo do sada najizazovnije izdanje kada je riječ o organizaciji, ali kao tim smo naučili mnogo toga kopajući po stvarima iz digitalnog svijeta i uvjerili smo se u to da je moguće prenijeti duh putem interneta”, kaže Nurkollari, te se nada da će i narednim izdanjem Festivala uspjeti oživjeti grad Prizren.
Iako je možda promijenila svijet na načine koji su nam čak i sada nepojmljivi, pandemija nam je svima pružila mogućnost da izmislimo nove načine za obavljanje pojedinih stvari i stavila naše prezumpcije na kušnju. Bez obzira na to, pred nama je još uvijek dugačak put koji moramo preći kako bismo se pobrinuli za to da svako u tom novom svijetu ostvari dobrobit.K
Naslovna fotografija: Elmedina Arapi.
