Građevinski radovi su sveprisutni u Prištini. Odlučite li se na šetnju gradom dužu od nekoliko minuta, izgledno je da ćete naići na nove, moderne stambene zgrade ili gradilišta označena plakatima koji najavljuju da će taj lokalitet uskoro prerasti u još jedan luksuzan prostor za život.

Iako bi ih trebalo podsticati, ukoliko se razvojne djelatnosti odvijaju bez uvažavanja određene društvene filozofije kao kamena temeljca pojedinih arhitektonskih projekata i urbanističkog planiranja, težnja za stvaranjem može imati upravo suprotan učinak i tako naštetiti našim životima.

Arhitektura je u svakom značajnijem razdoblju stvaranja bila i ostala majka svih umjetnosti. Štaviše, arhitektura je zapravo društvena umjetnost.   

U zlatnim dobima ljudske povijesti arhitekti su igrali važnu ulogu u procesu proizvodnje i na neki način su njime „upravljali“. Međutim, na prelazu iz epohe zanata u (post-)industrijalnu eru, izgubili su svoju upravljačku moć i danas ne samo da više nisu nikakvi „nadzornici“, već je njihov ionako klimav položaj itekako u opasnosti. U slučaju da ne promijene svoj pristup radu u skladu s novim tokovima u sferi njihovog zanimanja, na scenu bi umjesto arhitekata veoma lako mogli stupiti inžinjeri, naučnici i građevinski radnici.

Arhitekti budućnosti morali bi kroz svoje stvaralaštvo odgovoriti i na duhovne i na materijalne potrebe čovječanstva. Oni će morati preuzeti funkcije koordinatora i organizatora bogatih iskustava, pri čemu je akcent stavljen na društvene aspekte života te na uspješnu integraciju misli i osjećaja. To se može postići svrsishodnim načinom rada pri kojem bi se adekvatni oblici utkali u prostorni sklad.

Podjela između projektiranja i izgradnje umjetna je u pogledu osmišljavanja i realizacije izgradnje objekta. U prošlosti su ove dvije etape predstavljale cjelovit postupak u kojem su arhitekt i graditelj bili jedna te ista osoba.

Budućnost od arhitekata iziskuje da pomno prate proces gradnje, što znači da će morati razviti bliske odnose s inžinjerima, naučnicima i građevinskim radnicima. Tek tada će se građevinske, ekonomske i projektantske dimenzije istog postupka moći ujediniti da bi postale spoj nauke, poduzetništva i umjetnosti.

Demokratija proizlazi iz različitosti. Ipak, ono što je smanjilo sposobnost pojedinca da s razumijevanjem traga za dubljim životnim mogućnostima jesu otežavajuće okolnosti unutar sistema čiji je fokus potrošnja, pojačane patološkom žudnjom za profitom koja je opravdana sama po sebi.

Naša okolina na Kosovu postala je bolesno haotična budući da smo prednost dali ekonomskim i industrijskim, a ne osnovnim potrebama čovjeka. Ljudska bića se degradiraju koristeći jedni druge kao sredstva za postizanje profita. Uništavanje veza u našoj društvenoj zajednici rezultat je dijalektičkog odnosa između kapitala i rada. Nepobitna je činjenica da je arhitektura postala potrošna; ova je umjetnost izgubila dodir s društvom i običnim ljudima.

Jedino savršena harmonija može stvoriti ljepotu, harmonija savršena u svim svojim tehničkim funkcijama kao i u svojim proporcijama. Zato je naš posao kompleksan, ali i nadahnut. Da bi se nazvalo dobrim, arhitektonsko djelo bi trebalo biti odraz samog života te bi u sebi trebalo sadržati ključna znanja o biološkim, tehničkim i umjetničkim problemima.

No, to je još uvijek nedovoljno. Da bi se kreirala cjelina koja bi objedinila sve sfere ljudske aktivnosti, potreban je čvrst karakter. Naš cilj mora biti oblikovanje takvog karaktera u osobama koje će biti sposobne predočavati kompleksne subjekte, s tim da neće dozvoliti da se zaokupe oštrim uglovima specijalizacije i podspecijalizacije.

Šta nam govori okolina s kojom smo u svakodnevnom dodiru? Ako možemo razumjeti suštinu onoga što vidimo i načina na koji to vidimo, onda možemo saznati više o potencijalnom utjecaju ljudskih rukotvorina na naše misli i osjećaje — zbog toga što oko ne zna, nego nesvjesno reagira, prema automatizmu.

Važnost estetskog odgoja zavisi od usklađenosti naših čula, što u određenoj mjeri određuje i ljudsku percepciju urbanog prostora.

Ka novom jeziku prostora

Uzmemo li u obzir da arhitektonski nacrti služe kao jezik osjećaja koji se nalazi ispod površine naše svijesti, osnove tog oblika izričaja morale bi biti kodificirane u smislu omjera, oblika i boje.  Jezik arhitekture iziskuje gramatiku kako bi bio u mogućnosti okupljati te osnovne kodove u poruke koje se prenose putem čula i spajaju ljude uspješnije od riječi.

Proširivanjem ovog jezika unapređujemo zajedničko razumijevanje prostora. Dužnost arhitektonskog obrazovanja jeste učiti o onome što pobuđuje psihu čovjeka u domenama svjetla, položaja, prostora, oblika i boje.

Ukoliko zavirimo u osjećaje koje prosječna osoba gaji prema umjetnosti, otkrit ćemo da se kod nje razvilo uvjerenje da je umjetnost otkrivena stotine godina ranije na područjima poput Egipta, Ilirika ili Grčke te da je mi možemo samo pažljivo izučavati i provoditi je u djelo.

Mlađe naraštaje smo do sada uspješno podučavali o podvizima naših predaka, ali na probleme nailazimo kada mlade pokušavamo potaći da smisle nešto novo, nešto autentično. Mladi na Kosovu provode toliko vremena analizirajući historiju umjetnosti da nemaju vremena izražavati svoje vlastite misli, one originalne ideje. Izgubili su podražaje koji se odnose na užitak i izazov, na radoznalost i mladalačku vitalnost; dostigli su „samosvladavanje“. Glavni krivci za to nisu pojedinci, već društvene promjene u našim životima.

Naša djeca sve manje i manje vjeruju svojim instinktima. Njih bi trebalo ohrabriti da se konstruktivno koriste osjećajima, a ne da ih potiskuju. Što se razvoja kreativnosti tiče, mladim osobama su umjesto pukog unapređenja intelekta potrebna emocionalna sučeljavanja izvan okvira njihove struke.

Što su idealniji ciljevi, to se bolje mladi mogu nositi s materijalnim poteškoćama s kojima se svakodnevno suočavamo.  Kada pronađemo plodno tlo za razvijanje intuicije, naše sposobnosti jačaju vrtoglavom brzinom. Rutinom samom ne može se postići stvaralačka vizija. Najznamenitiju stvarnost mogu će je uobličiti tek onda kada se ono što nije stvarno uporedi s vrhunaravnošću.

Tako u muzici kompozitori upotrebljavaju ključeve da bi svoje kompozicije učinili razumljivima. Veličanstvene melodije kreiraju se tako što se samo dvanaest nota raspodijeli na prava mjesta, a to ograničenje uslovljava da naš um postane domišljat.

U arhitekturi, s druge strane, „zlatni rez“ i „moduli“ dokazi su postojanja optičkih ključeva koji graditeljima predstavljaju niti vodilje. Imamo tu mogućnost da hranimo stvaralački instinkt arhitekata putem vizuelnih faktora, kao što su optičke iluzije te igra svjetlosti i sjene ili igra boje i proporcija.

Arhitektura bi trebala biti ogledalo života u kojem se zrcale i dešavanja jedne ere.  Trebali bismo biti obučeni za prepoznavanje karakteristika i sila koje nas pokreću u određenom trenutku u povijesti. Nama je neophodan novi kodeks vizuelnih vrijednosti koji neće samo preslikavati stvarnost, nego će i popravljati današnju sliku Kosova.

Neprikladno je izražavati funkciju putem novih tehnika, a zajedno s njima i duhovna postignuća iz prošlosti. Arhitektura se time miješa s arheologijom.

Istinska je pak tradicija rezultat neprekidnog napretka; kvaliteta mora biti dinamična, ne statična. Jedino tako će neumorno davati podstrek ljudskoj vrsti. Nove građevine ne smiju biti kopije. Noviteti se moraju pronalaziti uvijek i iznova. Arhitektura ne trpi konačnost — ona podrazumijeva isključivo stalne izmjene.

Prostorna kodifikacija

Iskonska žudnja čovjeka leži u stvaranju ljepote, vrijednosti i standarda. Tim se djelatnostima pojedinac više približava samoostvaranju negoli putem udobnosti, odnosno unutar vlastite zone komfora.

Očito je da nije moguće zadovoljiti stambene potrebe šire narodne mase u granicama sistema slobodnog tržišta. Izgradnja povoljnih stanova uskraćuje profit građevinskoj industriji i bankama, čiji je glavni cilj maksimalno povećanje prihoda. Prema tome, prostorno uređenje i urbanizam odgovornost su države. Vlada Kosova bi stoga trebala imati u vidu sljedeće:

Zaustaviti rasipanje javnih sredstava višim troškovima; finansirati gradnju povoljnih stambenih prostora; sniziti početne cijene asfaltiranja cesta i ulica, kao i cijene tehničke infrastrukture; spriječiti zloupotrebu lokaliteta pogodnih za izgradnju novih objekata; izraditi i poštivati prostorne i urbanističke planove, regulacijske i zonske planove te građevinske pravilnike.

Pored toga, potrebno je napraviti i posebne stanove koji će biti namijenjeni mladim bračnim parovima i novoosnovanim porodicama, i to po pristupačnim cijenama, što je u skladu s visokom stopom siromaštva na Kosovu. Vlada i društvo u cjelini u skladu s tim dužni su iznaći prikladnija rješenja stambenih pitanja.

Iz perspektive urbanističnog planiranja, pri projektiranju stambenih nekretninu trebalo bi uzeti u obzir i druge faktore, pri čemu se nameće i biološko-psihološka potreba za sunčevom svjetlošću. Između ostalog, nebo bi se trebalo vidjeti i iz stana na prizemlju, tako da bi zgrada s deset do dvanaest spratova, naprimjer, trebala biti udaljena od susjedne zgrade otprilike 53 metra.

I zelene površine bi morale biti vidljive s prozora stanova. Pejzažom bi trebali dominirati parkovi sa što višim drvećem, čime ne samo da bi se zrak mogao pročišćavati, već bi se bio stvoren prostor predviđen za igru i zabavu. Na taj način bi priroda uplovila u grad i dalamu specifičan šarm. Ako bi i krovovi postali zeleni, mogli bismo nadoknaditi ono što smo do sada izgubili.

Grad bi se trebao razvijati u svojem autentičnom duhu tako što bi se izgradnja prilagodila njegovom ritmu života. U tom slučaju bi došlo do poboljšanja u pogledu protoka zraka, pristupa sunčevoj svjetlosti, zastupljenosti zelenih površina, regulaciji saobraćaja te u sferi održavanja tehničke infrastrukture.

Organiziranje društvene zajednice

Stanovanjem kao jednom od glavnih funkcija društva ne može se upravljati bez zajedničke saradnje članova društva. To je preduslov za razvoj određenog područja imajući u vidu uravnoteženje broja stambenih zgrada, poslovnih prostora i mjesta za rekreaciju, to jest omjera odmor—posao—rekreacija. Grad bi se u suprotnom ugušio.

Potrebno je u potpunosti uvažiti značaj organske strukture društvene zajednice. Najmanja jedinica samouprave trebala bi biti „mëhalla“, odnosno susjedstvo koje broji 5000–8000 stanovnika, a najveća grad.

Unutar svake od tih jedinica morala bi se oformiti lokalna upravna tijela budući da donošenje odluka prema principu „odozdo prema gore“ razvija duh zajednice. Neposredno učešće u društvenom životu svakom građaninu bi predstavljalo sasvim prirodnu dužnost te bi ih ujedno zaštitilo od osjećaja usamljenosti i izoliranosti.

Prevoz s jednog mjesta na drugo ne bi trebao trajati duže od 30 do 40 minuta. Osim toga, žarišta društvenih zbivanja unutar jedne zajednice od svakog bi stanovnika trebala biti udaljena najviše 10 do 15 minuta pješice. Radna mjesta, sjedišta tijela lokalne samouprave, tržni centri, obrazovne i zdravstvene ustanove, kao i objekti za rekreaciju svi zajedno bi trebali biti integrirani u navedenu osnovnu jedinicu kako bi se postigao odgovarajući balans.

S tim u vezi, život u gradu djeluje humanizirajuće zato što planiranje počinje i završava čovjekom, a između članova zajednice njeguju se pozitivni međuljudski odnosi. U svakom kvartu bi se trebao nalaziti društveni centar. Slobodnim prostorima bi se trebalo služiti u skladu s potrebama društvene zajednice: ta bi područja povezivala parkove i prometne mreže u svrhu povezivanja susjedstava jedno s drugim ili s centrom grada.

Od ključne je važnosti stvoriti pješačke staze koje bi spajale tačke u susjednim kvartovima s glavnim trgovima kao srcima općina. Također bi bilo značajno proširiti zelene površine u kojima će odvijanje saobraćaja biti zabranjeno, čime bi duh zajednice u krajnju ruku došao do izražaja i u javnoj sferi.

Da bi se prostor organizirao tako da služi zajednici, potrebno je kvalitetno urbanističko planiranje, s tim da trud moraju uložiti svi nivoi vlasti.  

Poslijeratnom praksom izgradnje višespratnica na Kosovu uzrokovani su enormni gubici materijala, vremena i radne snage, prvenstveno zbog toga što se prednost daje prilično skupim radovima koji se fokusiraju na gradnju pojedinačnih objekata. Tako je u potpunosti zanemarena standardizirana gradnja, iako masovna proizvodnja i u ovoj domeni podrazumijeva fleksibilnije planiranje.

S obzirom na to nezaobilazno bi bilo osnovati „Institut za integraciju izgradnje“ koji bi povezao vladine i općinske arhitekte s njihovim kolegama iz nevladinog sektora, kao i s inžinjerima, izvođačima radova, proizvođačima materijala te bankarima, i to kako bi se riješila stambena pitanja mnogih građana i građanki.

Ljubav i stvaranje ljepote također su bitni i za prisustvo osjećaja sreće. Epoha ljudske povijesti u kojoj se ne prepoznaje ta temeljna istina i u kojoj je odsutna vizuelna artikuliranost proizvodit će nejasne slike. U njenim manifestacijama neće biti sjaja.

Proizvoljno načičkavanje slobodnog prostora novim stambenim blokovima bez ikakvog osjećaja za planiranje u potpunosti je neadekvatno. Tu praksu bismo trebali zamijeniti novim modelom vrijednosti zasnovanim na nepromjenjivim elementima. U sklopu takvog sistema moguće je rađati cjelovite izričaje misli i osjećaja našeg vremena.

U središtu pozornosti svakog plana mora biti čovjek u svojoj prirodnoj okolini. Štaviše, pri svakom postupku projektiranja i izgradnje morali bismo primijeniti antropocentrični obrazac. Strateški ciljevi planiranja, raspored zemlje, šume, vode, gradova i sela; sve od navedenog smije biti u službi isključivo ljudskog znanja iz oblasti biologije, psihologije i sociologije, iz oblasti prava, upravljanja i privrede, znanja iz oblasti umjetnosti, arhitekture i inžinjerstva.

Naslovna fotografija: Besnik Bajrami / K2.0.