Povijesni revizionizam je pojam koji se odnosi na reinterpretaciju povijesnih događaja. Na neki način, revizionizam je neizbježan dio povijesnog istraživanja, ponovno procjenjivanje i ažurirano objašnjenje događaja i procesa u svjetlu novih povijesnih dokaza. No, ono može uključivati i manipulaciju povijesnim činjenicama, njihovu neopravdanu reinterpretaciju, iskrivljavanje i negiranje.

Potonji, opasniji vid povijesnog revizionizma, posebno plodno tlo nalazi u ideološki podijeljenim društvima kakvo je hrvatsko. U burnoj hrvatskoj povijesti 20. stoljeća dolazilo je do čestih i nasilnih promjena režima u kojima su se ljudi svrstavali, namjerno ili pod utjecajem okolnosti, na jednu ili drugu stranu. Nijedan novi režim nije poduzeo odlučne korake u suočavanju s prošlošću.

Raspadom Jugoslavije i nastankom Republike Hrvatske kao samostalne države, nesuočavanje s prošlošću proizvelo je ideološku zbrku i selektivnu interpretaciju povijesti. Zlouporaba povijesnih činjenica od strane političara s jasnim ciljem promicanja vlastite političke agende bez osjećaja odgovornosti za povijesnu istinu dovela je do širenja velike količine potpuno ili djelomično netočnih informacija u medijskom prostoru o povijesnim događajima, akterima i procesima. Odgovornost za ovaj neuspjeh prvenstveno bi se mogla pripisati državi i njenim institucijama, jer država ima moć poučavanja i ispravljanja kroz svoj obrazovni, zakonodavni i pravosudni sustav, ali odgovornost snose i političari, mediji i akademska zajednica.

Povijesni revizionizam postaje posebno problematičan kada ga promoviraju državne institucije. Država posjeduje legitimitet i autoritet, što daje važnost idejama koje promiču njezini predstavnici i institucije.

Ustav Republike Hrvatske izričito kaže da se pravo hrvatskog naroda na suverenost očituje, među ostalim, i uspostavljanjem “temelja državne suverenosti tijekom Drugog svjetskog rata”. Prema Ustavu, to je “došlo do izražaja u odluci Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.) protiv proglašenja Nezavisne Države Hrvatske (1941.), a potom i u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i u svim kasnijim ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963.-1990.)”.

Ustav time afirmira antifašističke vrijednosti i ističe da je današnja Republika Hrvatska sljednica Socijalističke Republike Hrvatske, a ne tzv. Nezavisne Države Hrvatske (NDH), koja je bila kvislinška fašistička tvorevina nastala pod patronatom Trećeg Reicha za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ipak, država i državne institucije često izravno ili neizravno sudjeluju u povijesnom revizionizmu.

Revizionizam u medijima

Hrvatska radiotelevizija (HRT) hrvatska je javna radiotelevizija, barem pravno. Iako bi trebala biti oslobođena svih političkih i komercijalnih pritisaka, u stvarnosti djeluje pod jakim utjecajem bilo koje političke opcije koja je u datom trenutku na vlasti. Status HRT-a kao nacionalnog nakladnika znači da njegov sadržaj ima poseban utjecaj. Stoga je posebno zabrinjavajuće kada se u njegovom eteru promoviraju revizionističke ideje.

Jedan od najproblematičnijih primjera povijesnog revizionizma na HRT-u bio je nastup publicista Igora Vukića u televizijskoj emisiji “Dobar dan, Hrvatska” 30. svibnja 2018. Vukić je promovirao svoju knjigu pod naslovom “Radni logor Jasenovac”. Knjiga sadrži niz neistina o najvećem ustaškom logoru smrti, u kojem je ubijeno više od 83.000 ljudi, uključujući Srbe, Židove, Rome i antifašiste. Za razliku od nacističkih industrijaliziranih logora smrti, jasenovački zatočenici ubijani su pojedinačno, vješanjem, noževima, sjekirama, čekićima i vatrenim oružjem.

Vukićeva knjiga pak Jasenovac opisuje kao internaciju i radni logor u kojem nije bilo masovnih ubojstava. Tvrdi da je u logoru stradao puno manji broj zatočenika nego što tvrde povjesničari te da su oni umrli od bolesti, iscrpljenosti i starosti.

Vukić prikazuje ustaškog poglavnika Antu Pavelića kao najzaslužnijeg za spašavanje ljudi iz logora, a ne kao vođu režima koji je počinio genocid nad vlastitim građanima. Pritom drastično umanjuje važnost postojanja rasnih zakona i govori o spašavanju Židova od strane ustaša. Međutim, neizbježna je činjenica da su Pavelić i pripadnici ustaškog pokreta, kao naredbodavci i izvršitelji, bili izravno odgovorni za istrebljenje više od 80% predratnog židovskog stanovništva u NDH.

Vukić Jasenovac ne opisuje kao mjesto užasa i smrti, već kao zatvor u kojem je raslo voće, povrće i cvijeće, gdje su se uzgajale životinje i gdje je bilo hrane u izobilju. Opisuje zabave i sportske događaje na kojima su sudjelovali logorski zbor i orkestar, glazbena i dramska sekcija, cirkuske predstave i operete, kao i nogometno prvenstvo logora. Ovo ruganje žrtvama ustaškog režima emitirano je u popodnevnom zabavno-informativnom programu nacionalne televizije. HRT se ogradio tek nakon žestoke reakcije javnosti, dok su reakcije voditelja u studiju tijekom gostovanja potpuno izostale.

Jasenovac je zanimljiv primjer višestrukog revizionizma. Dok revizionisti iz Hrvatske umanjuju ili čak potpuno negiraju zločine počinjene u tom logoru smrti, politika Srbije i bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske inzistira na narativu o najmanje 700.000 ubijenih Srba. Oba su narativa potpuno pogrešna, što su više puta dokazala povijesna i demografska istraživanja.

Revizionizam u znanosti

Osim u medijima, revizionizam je našao mjesto i u znanosti i obrazovanju. Primjerice, profesoricu povijesti na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu Vlatku Vukelić fakultetsko je vijeće izabralo za dekanicu unatoč njezinim revizionističkim stavovima koji negiraju zločinački karakter NDH. Da bi doista bila imenovana na tu dužnost, njezin izbor morao je potvrditi sveučilišni senat. Točka imenovanja Vlatke Vukelić dekanicom stavljena je na dnevni red sjednice Senata zakazane za Dan sjećanja na holokaust, Yom HaShoah, što je izazvalo burne reakcije javnosti. Nakon toga, točka je skinuta s dnevnog reda, stavljena na jednu od sljedećih sjednica i ponovno skinuta prije same sjednice.

Vukelić na kraju ipak nije imenovana dekanicom, no obrazloženja rektora Sveučilišta i ograđivanja od njezinih stavova nije bilo. Jedna od najkontroverznijih stvari o kojoj je Vukelić govorila i pisala bila je vezana uz dječji logor u Sisku. Postojanje dječjeg logora u Sisku utvrđena je povijesna činjenica. U Sisak, koji je djelovao od srpnja 1942. do siječnja 1945. godine, smještena su bila srpska djeca nasilno odvojena od roditelja koji su bili poslani na prisilni rad u Njemačku i Austriju. Zbog vrlo loših zdravstvenih i higijenskih uvjeta smrtnost u logoru bila je velika. Nije bilo dovoljno hrane ni medicinske skrbi.

No, Vukelić negira pravi karakter logora, nazivajući ga “skloništem”. Za odvajanje djece od roditelja okrivljuje Srbe koji su se opirali “novoj vlasti”, a odgovornost za zbrinjavanje te djece smatra NDH, tvrdeći da su u ratnim uvjetima dobili odgovarajuću medicinsku skrb te da nije bilo namjere da se toj djeci naudi. Ustvrdila je i da su Židovi svoju imovinu dobrovoljno prepustili Katoličkoj crkvi prilikom odlaska iz NDH. U stvarnosti, židovsku je imovinu konfiscirala država i u tome nije bilo ničega dobrovoljnog.

Vukelić promiče ideje spomenutog publicista Vukića te s njime širi teorije o tzv. trostrukom logoru Jasenovac. Prema toj dokazivo neistinitoj teoriji, Jasenovac je za vrijeme NDH bio samo običan zatvor za političke protivnike, da bi komunistički logor postao tek nakon rata. Tvrdnja da je logor Jasenovac nastavio postojati i nakon završetka Drugoga svjetskog rata opovrgnuta je više puta, između ostalog i u fotomonografiji koja prikazuje područje logora tijekom i nakon rata.

Rehabilitacija fašističkog pokliča

Nespremnost hrvatske vlade i hrvatskih institucija da se suoče s teškim događajima iz prošlosti očituje se i u nepostojanju zabrane korištenja ustaškog pokliča “Za dom spremni”. Ovo je nedvojbeno ustaški pozdrav, ekvivalentan nacističkom “Heil Hitler” te na isti način i korišten. Mnogi su ga revizionisti pokušali prikazati kao “starohrvatski pozdrav”, ali to jednostavno nije točno. Postoje izvori koji upućuju na to da je ovaj pozdrav ili izraz postojao i prije, ali je ustaški vođa Ante Pavelić preuzeo njegovo autorstvo.

Nesklonost vlasti da kriminalizira upotrebu fašističkog pozdrava proizlazi iz činjenice da su taj pozdrav koristile hrvatske paravojne, a kasnije i vojne postrojbe tijekom rata u Hrvatskoj 1990-ih. To nije bilo slučajno; te postrojbe nosile su imena ustaških zapovjednika iz Drugog svjetskog rata te koristile ustaške simbole i crne uniforme, kao u primjeru ozloglašene zločinačke “Crne legije”. Prijepori oko korištenja tog pozdrava doveli su do toga da je Vlada 2017. osnovala Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, čiji se naziv može protumačiti kao pokušaj izjednačavanja fašističkih i komunističkih režima. Taj se pokušaj jasno vidi i iz dokumenta koji je Vijeće usvojilo.

Što se tiče pozdrava “Za dom spremni”, Vijeće je izjavilo da ne smatra neprihvatljivim propisivanje iznimke koja se tiče strogo ograničene zakonske mogućnosti javne uporabe pozdrava “Za dom spremni” zbog okolnosti Domovinskog rata. Drugim riječima, dopušteno je koristiti ovaj fašistički pozdrav ukoliko se on odnosi na Domovinski rat. Dok je uporaba pozdrava zakonski zabranjena, iznimke vezane uz Domovinski rat čine zabranu neučinkovitom i podložnom različitom tumačenju. Iako je sasvim jasno da su paravojne i vojne postrojbe koristile taj pozdrav upravo zato što se koristio za vrijeme NDH, pokušava mu se dati značenje vezano samo za rat 90-ih, čime se zapravo legitimira njegova uporaba.

Nekritički odnos države prema tragičnim događajima iz prošlosti vidljiv je i na skupu u austrijskom Bleiburgu koji se pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora održavao od 1995. do 2011. te se od 2016. godine ponovno održava. Tijekom povlačenja vojske NDH u svibnju 1945., vojnici NDH pokušali su se predati britanskoj vojsci, no Britanci su to odbili i naredili im da se predaju jugoslavenskoj vojsci. Jugoslavenska vojska ubila je desetke tisuća zarobljenika, uključujući i civile.

Skup u Bleiburgu trebao bi biti u znak sjećanja na taj događaj, ali zapravo je riječ o fašističkom skupu, s brojnim ustaškim i drugim fašističkim simbolima, ustaškim odorama i fašističkim parolama. Na spomeniku na Bleiburškom polju ispisano je “U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci”, iako se prema hrvatskom Ustavu vojska NDH ne može smatrati hrvatskom vojskom. Kako je već spomenuto, hrvatski Ustav jasno kaže da današnja Republika Hrvatska nije država sljednica tzv. Nezavisne Države Hrvatske, već svoju državnost crpi iz antifašističkog pokreta. Stoga se vojska NDH ne može smatrati hrvatskom vojskom. Austrija je skup nazvala fašističkim; Odbor za unutarnje poslove austrijskog parlamenta je 2022. godine zatražio službenu zabranu njegovog održavanja.

Suočavanje s prošlošću vrlo je važno za sva, a posebno postkonfliktna društva, jer je ono temelj za izgradnju trajnog i održivog mira. U procesu suočavanja s prošlošću država treba imati središnje mjesto, posebice kroz svoje pravosudne, obrazovne, znanstvene, medijske i kulturne institucije. Ne samo da država i državne institucije u Hrvatskoj ne pridonose suočavanju s prošlošću, već toleriranjem i promicanjem povijesnog revizionizma zapravo koče taj proces. Izgradnja uključivog i pravednog društva počinje prihvaćanjem istine o prošlosti tog društva.

Naslovna slika: Atdhe Mulla / K2.0