Hassan Haidar Diab: Bio sam novinar, ali s glavom ratnika
Intervju s Hassanom Haidarom Diabom, novinarom hrvatskih dnevnih novina “Večernji list”.
Hassan Haidar Diab je ratni reporter i novinar u hrvatskom dnevnom listu “Večernji list”. Njegov život tema je filma “Hassanovi ratovi”, koji je prikazan na posljednjem izdanju Dokufesta, održanom od 2. do 10. kolovoza 2024. u Prizrenu.
Hassanovi ratovi započeli su rano. Nije ih promatrao samo kao novinar, već i kao vojnik – s deset godina, Haidar Diab, rođen u Bejrutu, Libanon, pridružio se Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji (PLO).
Kako sam kaže, nije imao uobičajeno djetinjstvo u Libanonu. Pušku je uzeo u ruke malo prije nego što je napunio 11 godina. Sa 18 godina, 1981. godine, PLO ga je poslao na studij u bivšu Jugoslaviju. Od svih zemalja bivše federacije, Haidar Diab je odabrao Zagreb u Hrvatskoj, gdje je započeo svoju novinarsku karijeru i gdje živi i danas.
Kao novinar, započeo je s izvještavanjem o ratu u Hrvatskoj, a zatim u Bosni i Hercegovini, na Kosovu, te je nastavio na Bliskom istoku, u Libanonu, Siriji i Palestini. U te ratove išao je kao novinar, ali, kako kaže, “s glavom ratnika”, što mu je omogućilo da odlazi na najteža ratišta i snima prizore koje nisu svi mogli zabilježiti. Ovo, uz poznavanje hrvatskog i arapskog jezika, učinilo ga je poznatim po izvještavanju o ratovima i sukobima na Bliskom istoku – posebno za medije na Balkanu.
Desetljećima nakon što je napustio svoju domovinu, 2022. godine, vratio se u Libanon kako bi ispričao svoju životnu priču za film “Hasanovi ratovi”, zajedno s redateljem i kolegom Robertom Bubalom, urednikom “Večernjeg lista”. Bubalu je trebalo gotovo deset godina da ga uvjeri da ispriča svoj život u filmu.
Za razliku od Balkana, gdje više nema rata, na Bliskom istoku, prema Haidaru Diabu, kraju rata se ne nazire. Ipak, Balkan u njegovim očima uvijek nosi miris baruta u zraku, s rizikom da ga zapali Rusija, koja bi mogla iskoristiti svoje “upaljače” – predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i predsjednika Republike Srpske u okviru Bosne i Hercegovine, Milorada Dodika. Zbog njegovog istraživačkog novinarstva o ruskoj invaziji na Ukrajinu, Haidar Diab je pod zaštitom hrvatske policije. Izravno mu je prijetio ruski državni aparat, putem svoje ambasade u Hrvatskoj.
K2.0 je razgovarala s Hassanom Haidarom Diabom o njegovom ratnom iskustvu kao vojnik i novinar, te o događanjima na Balkanu i Bliskom istoku.
K2.0: Od Bejruta do Zagreba ima otprilike 2800 kilometara, ali i mnogo razlika između dviju zemalja. Kako ste završili u Hrvatskoj, tada dijelu Jugoslavije?
Hassan Haidar Diab: Bio sam pripadnik Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO). Kao mladi borac s 10 godina, postupno sam se integrirao u organizaciju, od običnog borca do specijalne jedinice. PLO je tada imao svoje ciljeve; puno država ih je priznalo, i osim oružane borbe, postojala je namjera da se razviju i intelektualci te obrazovani ljudi. Zbog toga su odlučili poslati mene u Jugoslaviju.
Tada je bio dogovor između Josipa Broza Tita i Yassera Arafata. U to vrijeme bio sam pripadnik elitne postrojbe, specijalne jedinice unutar Al-Fatah pokreta, koja se zvala Snaga 17 i koja je većinom čuvala Yassera Arafata. U jednom trenutku su mi rekli da ću biti poslan u Jugoslaviju, iako su bile i druge opcije kao što su Bugarska, Čehoslovačka i Sovjetski Savez. Odabrao sam Jugoslaviju jer me je Josip Broz Tito impresionirao kao revolucionar i lider borbe za slobodu. Imao sam 18 godina, točnije nisam bio puno stariji od 18. Bila je 1981. godina kada sam stigao.
Od cijele Jugoslavije, zašto baš Zagreb?
Imao sam birati između Beograda, Sarajeva, Prištine, Skoplja, Ljubljane i posjetio sam sve te gradove, uključujući Titograd, danas Podgoricu. Međutim, kada sam stigao na Trg bana Jelačića, sada Trg Republike u Zagrebu, tu je bila jedna gradska kafana koja me je impresionirala. Sjeli smo tamo, a oko mene stari Zagrepčani, dame u zagrebačkim haljinama i gospoda u šeširima. Iako tada nisam znao hrvatski jezik, fascinirao me je njihov dijalekt i način na koji su razgovarali. Tako sam se odlučio za Zagreb. Iako je Bejrut moj grad, gdje sam rođen, ali Zagreb ne prestajem voljeti najviše na svijetu.
Tito je bio ključan za Vaš dolazak u Jugoslaviju, ali niste ga uspjeli zateći živog za godinu dana.
Nažalost, nisam. Iskreno, oduvijek sam volio povijest i nikada nisam osuđivao nikoga. Evo, recimo, moj idol je Che Guevara, iako ga neki smatraju ubojicom. Ne želim ulaziti ni s kim u rasprave o tome. Za mene je Adem Jashari također ikona pokreta za oslobođenje na Kosovu. Iako neki u Srbiji i bivšoj Jugoslaviji te ljude smatraju zločincima, za mene su heroji oni koji vode narod prema slobodi. To je velika stvar, nešto izuzetno snažno i bolno. Na kraju krajeva, on je i svoju obitelj dao za slobodu. To je za mene velika stvar.
Kakvo ste djetinjstvo i mladost ostavili za sobom u rodnom mjestu?
Iskreno, nisam imao djetinjstvo. To mi je možda najviše žao danas, kad vidim mladu djecu kako uživaju, a ja nisam imao pravo djetinjstvo. Rođen sam 1963. godine u velikoj obitelji od 11 ljudi – mama, tata, braća i sestre. Moj tata je bio izuzetan čovjek, radio je u nekoj tvornici, a mi smo spavali, znali smo reći, glava-noge, glava-noge. Nažalost, situacija je bila teška. Živjeli smo u Šatili (Shatila), neposredno iza nas bio je stari aerodrom. Tada je taj prostor trebao biti ispražnjen, a tamo su bila velika polja s crvenim pijeskom. Godine 1967. počeli su pristizati Palestinci koji su izbjegli 1948. godine i postavili su kampove i šatore u polju iza naše kuće, doslovno 10 metara od nas. S obzirom na sporazum iz 1948. godine između libanonske vlade i Ujedinjenih naroda, libanonska vojska i policija nisu smjeli ulaziti u kampove jer bi to kršilo međunarodne konvencije, pa su se Palestinci počeli sami organizirati, donosili su oružje, naoružavali se, radili obuke i slične stvari. I mi tu sad sjedimo i kao da gledamo film, gledamo kako pucaju, puze i skaču.
S 10 godina prvi put sam uzeo pušku u ruke i osjetio neopisivo veselje. Za mene je to bio sjajan osećaj. Pa sam ih pitao: “Je l’ mogu ja s vama?”, a oni meni: “Možeš, kako ne”. I tako sam se sa 10 godina priključio njima, a to roditelji nisu znali. Kasnije su mi rekli da trebam ići na jug Libanona na intenzivnu obuku u planinama i dolinama. Rekao sam da mogu i otišao na nekoliko mjeseci, nitko nije znao gdje sam. Rekao sam mami da idem, a ona je rekla: ‘Hajde, odi, ali budi dobar’.
S 10 godina prošao sam kroz izuzetno tešku, gotovo brutalnu obuku, gdje zapravo ti u svom tom ludilu stasaš u neku vrstu ‘face’. Paralelno s tim, bio si izložen ispiranju mozga pričama o oslobađanju Palestine, revoluciji i sličnim temama. Kao dijete, bio sam potpuno opijen tim stvarima. Moj prvi sukob dogodio se kada sam imao 10 godina i tri mjeseca, u svibnju 1973. godine. Tada sam prvi put sudjelovao u borbi. Sjećam se da smo dobili stare “Šmajserke” i da smo se penjali na osmi kat jedne zgrade. Libanonska vojska imala je avione Mirage. Pucao sam u avion misleći da ću ga oboriti, a sa mnom su bila i trojica prijatelja. A oni iz aviona bacali su bombe na zgrade s ljudima u njima… Svašta si tada mogao vidjeti.
Tada sam prvi put shvatio da to nije igra, nego smrt. Oni koji su bili sa mnom više nisu među živima – neki su poginuli, a neki su izgubili ruke ili noge. I ti shvatiš tada da si zašao u smrt i nema ti više povratka.
Čini se da su Vas ratovi pratili od malih nogu. Vaš prvi rat bio je kad ste imali samo 11 godina, a zatim Vas je rat pratio u bivšoj Jugoslaviji i na Bliskom istoku, ovaj put kao novinara. Kako ste počeli raditi kao ratni novinar?
Nažalost, Bliski Istok je već 75 godina glavni izvor problema u cijelom svijetu i mislim da ni ti ni ja, niti naša djeca, unuci, pa ni praunuci sigurno neće doživjeti mir tamo. Dok sam studirao na fakultetu političkih znanosti, cijelo vrijeme me je zanimala politika, ali želio sam se udaljiti od ratova. Kada sam došao u Jugoslaviju 1981. godine, počeo sam shvaćati da svijet nije samo ratovanje i ubijanje, već da postoji nešto drugo. Vidiš žene koje izbacuju svoje atribute i oblače se u miniće, ideš na more, piješ pivo, uživaš. To znači da postoji drugačiji život osim onoga kojem ti težiš, a ti si sretan što će te ubiti i što će tvoja slika biti okačena na zid. To znači da ti živiš za to iz dana u dan, dok sam se ja stvarno udaljio od ratova.
Prvi rat koji sam pratio bio je na području bivše Jugoslavije: u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, pa onda na Kosovu, rat koji je bio jako, jako okrutan. Znaš, poznavanje hrvatskog jezika i moj pozadinski rad s arapskim medijima sa Bliskog Istoka, libanonskim, saudijskim i drugim, omogućili su mi da radim za njih jer mi je arapski materinji jezik. Prvi izvještaji bili su za hrvatske medije. Bio sam lud, ali u smislu da nisam vjerovao da ću poginuti. Prošao sam nevjerojatne ratove, libanonski ratovi su sinonim za sve ratove, okrutni. Cijelo vrijeme ne vjeruješ da ćeš poginuti, a tebi ni u jednom trenutku ne dopire do mozga da metak ne bira hoće li ovog ili onog da pogodi. Kada sam počeo izvještavati iz Hrvatske, ulazio sam u područja gdje nitko ne ide. Bio sam novinar, ali s glavom ratnika, što je, mogu ti reći, užasna kombinacija. Čim zakoračiš u Siriju, ti više nisi samo novinar, već ratnik koji želi više i više. Oni su bili oduševljeni na Bliskom Istoku, a moji kolege novinari iz Hrvatske vidjeli su gdje idem i počeli su me moliti da mi daju amatersku kameru da snimam za njih i da im dam materijal.
Tako sam 1990. godine pustio snimke HRT-u i drugim televizijama; svi su me htjeli angažirati. Nakon rata u Bosni i Hercegovini imao sam puno problema. Bio sam hrvatski državljanin, ali sam za radikale bio mudžahedin. Za Srbe sam bio mudžahedin i ustaša, za Bošnjake ustaša. Bio sam jedini novinar u sukobima u Mostaru i imao sam takve snimke da nitko nije vjerovao. Jedna međunarodna novinarka me je kontaktirala i pitala može li dobiti materijal. Kad je vidjela snimke, počela se hvatati za kosu. Bilo je tu snimaka granata kako padaju, kako lete glave, mrtvih na sve strane. To su bile odvratne slike, mislim nešto užasno.
Vi ste bili kao novinar i u ratu na Kosovu, zar ne?
Ja sam bio na Kosovu baš kada je bilo bombardiranje. Prošao sam cijelo Kosovo od 1999. godine i još uvijek dolazim tu. Kosovski rat je bio pravedan, rat za oslobođenje, to je puka činjenica. Kosovo me je uvijek zanimalo iz nekoliko razloga, slično kao i Hrvatska, ali Hrvati kroz povijest nisu platili cijenu kao što su platili Albanci. Nevjerojatna mi je ta težnja za neovisnošću i možda će me sada netko kritizirati, ali zanimljivo je to da mi je Adem Demaçi bio veliki prijatelj i družili smo se sve do njegove smrti. Gledaj, ne želim ulaziti u njegovu ideologiju, Velika Albanija, Mala Albanija, to mi nije bitno. Ali moramo mu priznati da je platio visoku cijenu, ali za šta? Za oslobađanje tog naroda. On je mogao lijepo šutjeti, sjediti u nekom kafiću, piti, zezati se i uživati, ali je čovjek platio cijenu i treba mu odati počast.
Koji su trenuci u Vašoj karijeri najzanimljiviji, možda tri najvažnija koja biste podijelili?
Za mene je svaki novinarski zadatak avantura. Kada sam stigao u Libiju, prvo nisam znao da mi mobilni telefon neće raditi i da će me u Hrvatskoj narednih 10 dana proglasiti mrtvim ili nestalim. U to vrijeme je trebalo oko dva tjedna da stignemo do Tripolija zbog teških borbi koje su se vodile, a potom smo krenuli prema Misrati. Upali smo u zasjedu libijske vojske, a borba je trajala sigurno dva dana i nismo mogli da se izvučemo. To je bio prvi put da su mi dali pušku i pitali me znam li pucati. Rekao sam im da ne znam. Moj život jest bio u opasnosti, ali nisam ispalio nijedan metak, iako sam stvarno bio ugrožen do kraja.
Druga situacija dogodila se kada smo Ljiljana (moja supruga) i ja bili u Siriji, nakon što sam bio nestao u Libiji. Tada su mislili da sam poginuo, pa mi je Ljiljana kazala: “Ti više ne ideš nigdje bez mene”, i tako je i bilo, pa je i ona doživjela rat iz prve ruke. Kada smo stigli u Siriju, tog dana u Damasku su se odvijali strašni sukobi. Borba je trajala do ranih jutarnjih sati. U jednom trenutku Ljiljana mi kaže: “Hajde da se vratimo u Bejrut”. Ali, kako i gdje, kad je i u Bejrutu tada bjesnio rat?
Sutradan smo krenuli u Homs, gdje su se vodile žestoke borbe. Vozač nas je pogrešno odveo, jer smo putovali s vojskom. Vojska je skrenula desno, a on je valjda skrenuo lijevo, i mi smo se slučajno našli blizu nekog stadiona. Kada smo stigli, prostor je bio potpuno prazan, bez igdje ikoga, i mi se parkirali. Kad odjednom krenuli pucati na nas s obje strane. Vozač, koji je bio odatle, izvukao se iz auta i pobjegao. Ljiljana i ja smo ostali u autu, ali s obzirom na moje iskustvo u ratu, rekao sam joj da i mi izađemo. Izašli smo iz auta dok su meci letjeli pored naših glava. To je trajalo oko pola sata, ali tebi se čini kao vječnost, sve dok vojnici sirijske vojske nisu potisnuli napadače i izvukli nas.
I sad, pitaju mene gdje je vozač, a ja im kažem da ne znam, kad ono vozač pobjegao preko puta i sakrio se dolje u sklonište. Svako putovanje na ratište je posebna avantura, a pogotovo na Bliskom Istoku.
Jednom smo se vraćali autocestom dugačkom 10 kilometara na relaciji između Damaska i Homsa, gdje su pobunjenici u bilo kom momentu mogli gađati cestu. Sve je ovisilo o dogovoru, i baš kad smo mi stigli, počeli su gađati autobus u kojem smo bili. Iako smo bili civili, bilo je puno vojnika s nama, i oni su odmah repetirali puške i počeli uzvraćati vatru. Tu je nastao potpuni kaos, nije se znalo tko puca na koga, tko pije, a tko plaća. Tada sam prvi put osjetio pravi strah.
Libanonski rat je bio strašan. Izvještavao sam 2006. godine, a kao novinari smo pričali o tome kako je kad ti 100 bombardera F16 bombardira sve redom. To se, prijatelju, ne može opisati riječima. Bilo je i “finih” trenutaka – kad sjedimo u kafiću, pijemo, pa granate padaju tamo negdje, a mi pušimo nargilu, i tako.
Danas je Bliski istok ponovno u plamenu. Sukob između Izraela i Hamasa i tragične posljedice za Palestince privukli su pažnju cijelog svijeta, dijelom zbog brojnih zločina prikazanih u medijima. Vidite li kraj tog sukoba u neko dogledno vrijeme?
Imam 61 godinu, a svjestan sam sebe već 50 godina. Uvijek sam govorio, nažalost, da generacije i generacije na Bliskom Istoku nemaju nikakvu nadu. Već na početku radikalizma rekao sam da radikalizam postoji s obje strane. Sjećam se 1993. godine kada je potpisan sporazum između Yasera Arafata i Yitzhaka Rabina, sporazum prema kojem bi Palestinci dobili svoju državu, a to bi bio kraj dugogodišnjeg ratovanja. No, unutar oba naroda, Izraelaca i Palestinaca, postoje radikali koji na neki način ne žele taj mir. Rabin je ubijen upravo zbog tog sporazuma.
Ne prihvaćam Hamasovu ideologiju koja zagovara Palestinu “od rijeke do mora”. A što ćemo s Židovima, što ćemo s Izraelcima? Baciti ih u more? Čak i da ih uspiješ protjerati, oni će opet osnovati nekakav otpor i ciklus nasilja će se nastaviti. S druge strane, ne prihvaćam ni radikalne Židove koji smatraju da je to njihova teritorija i da bi trebalo protjerati sve Palestince. Danas čujemo od dva ministra unutar izraelske Vlade da čak traže bacanje atomskih bombi. Ali, nažalost, prijatelju, mislim da Bliski Istok nikada neće imati mir, nikada. Jer ni jedna ni druga strana, ne samo sada, nego ni u budućnosti, ni za 100 godina, nisu spremne za mir. Gledaj, dok god vjera s obje strane vodi prema radikalizmu, mir nije moguć. Tora ne piše ono što radikalni Židovi provode na terenu, niti Kuran piše ono što Hamas radi.
Postoji sve veća kritika na način na koji međunarodni mediji pokrivaju sukobe na Bliskom Istoku. Ova kritika naglašava pristranost koju međunarodni mediji mogu imati kada izvještavaju o različitim slučajevima, kao što su Palestinska teritorija i Ukrajina. Prema Vašem mišljenju, koliko je ova kritika opravdana?
Mediji su užasna stvar, i mogu ti reći da nismo izgubili kompas. Moje vrline su, da ti kažem krajnje otvoreno, da sam objektivan i slobodan novinar. Dvaput sam platio cijenu za to, trenutno sam pod policijskom zaštitom. Prvo su mi vehabije prijetile, a sada Rusi. To je stvarno užasan život, kažem ti, užasan život, jer ne znaš kad ćeš otići od kuće, a pogotovo sada kad ti Rusi prijete.
Ne možeš sjediti u svom uredu i pisati tekstove u ovakvim situacijama, jer, nažalost, licemjerstvo postoji, i to veliko licemjerstvo. Nije važno jesi li Libanonac, Kosovar, ili netko drugi – mi smo ljudi. Kažem ti, novinarski posao je poput liječničkog, jer smo dali zakletvu da ćemo spasiti ljude bez obzira na vjeru ili naciju. Ali u medijima, nažalost, prihvaćamo sve što fake neës plasira. Ono što se dogodilo 7. listopada kad su Hamasovci ušli u Izrael, tu okrutnost nitko ne može opravdati, koje god da je nacije. Ali što se dogodilo poslije? Uzeli smo jednu stranu i slušali što je Netanyahu rekao, o silovanju djece, ubijanju djece, odrubljivanju glava djece i tako dalje. Svi mediji su to prenijeli, čak je i Biden govorio o tome i plakao, a na kraju – gdje su dokazi? Ti novinari koji su to tvrdili, na kraju su se osramotili jer nisu imali nikakvih dokaza. Prije dva mjeseca, Le Monde je objavio veliku naslovnicu o tome, kako je to bila laž, kako je to bio fake neës, a nažalost, neki mediji o tome i dalje pričaju.
Mediji više nisu ono što su nekad bili – slobodni mediji. Nažalost, politizirani su, rade u službi političkih struktura. Novinarstvo je palo na najniže grane. Sjećam se prije 10-15 godina kad si dolazio kao novinar, svi su ti se obraćali s poštovanjem, a danas, čim skuže da si novinar, kažu ti: “Makni se odavde, lešinaru”. Razumiješ, danas smo se pretvorili u lešinare, u osobe koje zapravo šire mržnju, netoleranciju i pišu gluposti. Ja uvijek pokušavam biti objektivan, a objektivnost ima svoju cijenu. Gledaj, zato cijenim svoje novinarstvo, jer živim iz dana u dan. Istina, ma koliko se nekome sviđala ili ne, mora se reći u novinarstvu.
S druge strane, imamo rat u Ukrajini, invaziju Rusije, koja je na neki način destabilizirala Europu. Kako vidite utjecaj tog rata na Balkan?
Nažalost, Balkan se ne može osloboditi utjecaja Rusije. Da budemo jasni, imamo veliki problem – problem zvan Aleksandar Vučić. Bez obzira što on mislio o sebi, ja ovo ne govorim zato što sam na Kosovu ili u Prizrenu, niti govorim kao hrvatski novinar, već iznosim činjenice. Dok imamo Vučića i Dodika, dvojicu likova, a nažalost i jedan dio Crnogoraca koji danas slijede srpsku politiku, situacija može postati izuzetno opasna, jer ne znamo kada će Vladimir Putin odlučiti destabilizirati Balkan i narediti ovom, moram reći, luđaku Dodiku da proglasi nezavisnost Republike Srpske, što bi moglo biti uvod u novi rat. Ili, na primjer, kada bi naredio Aleksandru Vučiću da napadne Kosovo. Iako Vučić često pokazuje mišiće i priča o slanju vojske, to su znanstveno-fantastične priče, ali on jako dobro zna da je napad na Kosovo napad na međunarodnu zajednicu.
Nažalost, Aleksandar Vučić nije pragmatičan političar. On je osoba koja slijedi politiku Slobodana Miloševića i sanja o glupoj ideologiji Velike Srbije, koja mu se nikada nije makla iz glave. To znači da svoje misli pretvara u djela.
Na Balkanu još uvijek lebdi miris baruta u zraku, što znači da jedna iskra može zapaliti cijeli region.
Na ovogodišnjem DokuFestu premijerno je prikazan dokumentarni film o Vašem životu na Kosovu. Kakav je bio osjećaj vratiti se u rodni kraj radi snimanja dokumentarnog filma?
Bilo mi je užasno teško, i jedva sam donio odluku. Moj kolega, redatelj Robert Bubalo, koji je urednik u Večernjem listu, gotovo deset godina mi je govorio da započnemo taj projekt. Znao je tko sam otprilike, ali nije znao sve detalje. Na kraju sam pristao iz nekoliko razloga. Prvo, jer svijet svakim danom postaje sve radikalniji, bilo da je riječ o ratnoj ili vjerskoj radikalizaciji, a Bliski Istok, nažalost, svakodnevno postaje sve gore mjesto. Tako sam odlučio ispričati svoju priču, kao dječak koji je imao 10 godina kada je ušao u nevjerojatan rat. Govorio sam o tome kako sam prevario smrt, ali sada se postavlja pitanje: kada si preživio, što dalje? Želio sam poslati snažnu poruku o radikalizaciji, kroz priču izgubljenog djeteta koje je sa 10 godina postalo iskusni ratnik, a danas je najnagrađivaniji i najperspektivniji novinar u Hrvatskoj.
Odluka nije bila laka, jer bilo je užasno teško vraćati se u prošlost. Noćima sam plakao jer, gledaj, nije lako vraćati se u te trenutke. Neću reći da me je sram nekih stvari, ali nosim sa sobom traumu. Cijeli moj razred, cijela škola, moji drugovi koji su bili sa mnom, poginuli su u tom ratu. To su bili djeca, ne ratnici – imali su 10, 11, 13 godina, a najstariji je imao 15 godina. Blizu moje kuće postoji nekoliko grobnica koje izbjegavam posjećivati jer mi to vraća strašna sjećanja. Čak ni grob svoje majke, koja je tamo pokopana, nisam posjetio, jer to otvara stare rane. Hodajući između tih grobova, slike tih mladih ljudi vraćaju sve te bolne uspomene.
Vaš film prikazan je na DokuFestu. Kakav je bio prijem u Prizrenu, na Kosovu?
Stvarno fantastičan, zaista. Drago mi je da je nakon Velike Gorice, grada u kojem živim, projekcija filma bila u Prizrenu jer obožavam ovaj grad. Prvo, zbog nevjerojatne povijesti, a drugo, zbog nevjerojatno tolerantnih ljudi koji u njemu žive. Ovdje možeš čuti ljude kako pričaju hrvatski, srpski, turski, albanski, romski – svi sjede u jednom kafiću i razgovaraju, i nitko nikome ne okreće leđa.
Ponekad, kad sam u Zagrebu ili bilo kojem drugom gradu i zove me sestra iz Libanona, kažem joj da ću je nazvati za pet minuta jer ako pričam arapski, svi će me gledati. Ali u Prizrenu to nije slučaj. Da znaš, Kosovo je moja domovina, uz Hrvatsku i Libanon, i stvarno smatram Kosovo svojom domovinom. Ne možeš vjerovati, ali kad god dođem na Kosovo, stvarno se osjećam kao da sam doma. Kosovo ima nevjerojatnu dušu. Ljiljana zna da, kad idemo u Libanon, ja više vremena provodim u Damasku nego u Bejrutu, jer je Damask nevjerojatan grad s dušom. A Kosovo, kao zemlja, ima dušu od granice do granice.
Ovaj članak je skraćen i uređen radi jasnoće. Razgovor je vođen na bosanskom/hrvatskom/srpskom jeziku.
Naslovna slika: Agon Dana / K2.0
-
- Ovaj članak je napisan na srpskom/hrvatskom/bosanskom jeziku.