Na lokalnim izborima u Bosni i Hercegovini koji su održani u oktobru 2016. godine, dominantnu pobjedu odnijele su tri vodeće nacionalne stranke: bošnjačka SDA (Stranka demokratske akcije), hrvatska HDZ BiH (Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine) i srpski SNSD (Savez nezavisnih socijaldemokrata [neka riječ „socijaldemokrati“ ovdje ne zavara, radi se o stranci nacionalnog programa i nacionalističkog djelovanja]). 

Te tri stranke osvojile su najveći broj načelničkih pozicija u općinama s bošnjačkom, hrvatskom i srpskom etničkom većinom, a na izborima za općinska i gradska vijeća one su u skoro tri četvrtine ukupnog broja općina osvojile najveći broj glasova. 

Posebno su značajni uspjesi koje je SDA ostvarila u Sarajevu, pobijedivši u svim gradskim i prigradskim općinama osim jedne, nastavak pobjedničkog niza SNSD-a u najvećem i de facto glavnom gradu Republike Srpske – Banja Luci, te nastavak višedecenijske dominacije HDZ-a među bosanskohercegovačkim Hrvatima. 

Rezultati tih izbora bili su još jedna potvrda prevlasti etničkog koncepta politike, koji od 1990. godine onemogućuje izgradnju Bosne i Hercegovine kao stvarno suverene države i građanskog multietničkog društva.

Četiri godine poslije, na lokalnim izborima održanima 15. novembra 2020, stvari su se dijelom promijenile. Posebnu euforiju izazvala je pobjeda koalicije „Četvorka“ u Sarajevu i poraz SNSD-ovog kandidata za gradonačelnika Banja Luke. 

Početak nečeg novog?

Sada kada se stišala euforija i splasnulo početno oduševljenje, možemo vidjeti da ovi izbori ipak ne predstavljaju trijumf progresivnih snaga i ljevice, ako se dogovorimo da pod tim pojmom podrazumijevamo stranke liberalnog i lijevog centra. Zato te rezultate mogu oprezno ocijeniti kao početak jednog potencijalno dobrog procesa.

Naime, sarajevska „Četvorka“ sastavljena je od četiriju stranaka različite provenijencije, ujedinjenih u kritici SDA-ovskog koruptivnog i kriminalnog načina vladanja. Dvije od tih stranaka su na poziciji lijevog centra: Naša stranka i Socijaldemokratska partija. Međutim, druge dvije stranke ne počivaju na istim ideološkim osnovama. 

Svakako je osvježavajuće što je „Četvorka“ uspjela u većini općina Kantona Sarajevo pobijediti dosad dominantnu SDA, i bilo bi dobro da ova promjena bude samo početak procesa koji bi se nastavio na općim izborima 2022. godine. 

SDA je u izbore ušla pod teretom brojnih afera, napuštanja mnogih istaknutih članova, a u Sarajevu je u kampanji igrala na kartu šovinizma i ratnog narativa. Jedna od meta takve kampanje bio je Srđan Mandić iz liberalne Naše stranke, pa je njegova uvjerljiva pobjednika za načelnika općine Centar – mada očekivana zbog strukture glasača u toj najurbanijoj gradskoj općini – na simboličkom planu vrlo važna.

Simbolički je važna i vrlo uvjerljiva pobjeda Nermina Muzura, zajedničkog kandidata „Četvorke“ za načelnika prigradske općine Ilidža, nad Fikretom Prevljakom, kandidatom SDA. 

Naime, pozivanje na rat i ratne zasluge bio je centralni i manje-više jedini sadržaj Prevljakove kampanje: bivši general Armije BiH, čovjek istaknute ratne prošlosti, netko „tko bi nas trebao voditi u miru zato što nas je vodio i u ratu“, i tako dalje. Uvjerljiv poraz takvog kandidata od relativno mladog protukandidata (35 godina) možda je dobar znak da su se tokom 25 godina mira mnogi građani ipak umorili od ucjena onih koji nisu izašli iz rata, i da im postaju važni neki drugi kriteriji, bitniji za sadašnjost i budućnost. To bi bilo veoma blagotvorno, mada je zbog mnoštva faktora koji utječu na izbor teško donositi opće zaključke.

Međutim, usprkos velikom uspjehu „Četvorke“, njezin lijevo-liberalni dio ne može biti naročito zadovoljan svojim uspjehom. 

Pravi pobjednici

Naime, pravi pobjednik je stranka Narod i pravda (NiP), najjača karika „Četvorke“, koja polako postaje najjača stranka u Sarajevu. Ta stranka, sastavljena dobrim dijelom od bivših kadrova SDA, po svojim temeljnim ideološkim postavkama ne razlikuje se mnogo od tradicionalno-konzervativne SDA. 

Iza njihovog sukoba i raskida s matičnom strankom nije stojalo razilaženje oko temeljnih koncepata i temeljnih „istina“, već prije oko načina upravljanja. Svojim sloganom NiP je obećavao promjenu „Iz temelja“, no sasvim je jasno da se promjene temeljnih narativa ne mogu očekivati, već prije neke reforme unutar istog simboličkog i ideološkog imaginarija. 

Predsjednik NiP-a Dino Konaković nameće se prije svega kao novi nacionalni lider Bošnjaka. No, ako će politika NiP-a stvarno proizvesti transparentnije upravljanje i manje korumpirano društvo, što su temeljna obećanja, to će biti velik i važan uspjeh.

Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika vladao je Banja Lukom posljednje 22 godine. Taj niz je sada prekinut pobjedom 27-godišnjeg Draška Stanivukovića, mladog i agilnog političara, koji je već godinama najistaknutije lice opozicije u Republici Srpskoj. 

Ta pobjeda važna je u onom dijelu u kojem pokazuje da Dodikova stranka nije nedodirljiva i da primitivno bahaćenje ne mora uvijek uroditi plodom. Međutim, ni Stanivukovićeva pobjeda ne znači nikakav poraz republičkosrpske ideologije: njegovi stavovi su vrlo jasno nacionalistički, od simpatiziranja četničkog pokreta iz Drugog svjetskog rata do čuvanja temeljnih „istina“ republičkosrpske ideologije.

Poseban slučaj – Mostar

Promjene su se najmanje očekivale u „mješovitim“ općinama u Federaciji BiH, tj. u općinama Hercegovine i Srednje Bosne u kojima bar dva naroda (Bošnjaci i Hrvati) čine relevantan politički i demografski faktor. I nikakve značajnije promjene se tu nisu ni dogodile. 

U tim općinama izbori se manje-više svode na popis stanovništva i nacionalno razbrojavanje. Hrvati se homogeniziraju uz HDZBiH kao nosioca hrvatskog nacionalizma, a Bošnjaci uz SDA kao nosioca bošnjačkog nacionalizma, i politika tih dviju stranaka sebe često predstavlja kao nastavak rata drugim sredstvima. 

Građanska politika u tim dijelovima države postoji samo u tragovima. 

Od triju vodećih stranaka u BiH (SNSD, SDA, HDZ), jedino HDZ nije značajnije uzdrman. On unutar hrvatskog biračkog tijela u BiH nema značajniju konkurenciju, a razlozi za to su višestruki – od činjenice da je ta stranka posljednjih desetljeća razvila razgranatu interesnu mrežu i ovladala javnim poduzećima, obrazovnim institucijama i crkvom, do nacionalne homogenizacije koja se provodi ne samo u prethodno spomenutim mješovitim sredinama nego i uopće, kao posljedica odnosa sarajevske političke i intelektualne elite prema bh. Hrvatima.

Naime, u stalnom strahu da će biti politički eliminirani, obespravljeni i svedeni na nacionalnu manjinu, a čime im bošnjački nacionalisti već otvoreno prijete, Hrvati se – ako ćemo tu grupu za potrebe ove rečenice personificirati – nalaze u stanju grča i mentalne blokade koja im onemogućuje da racionalno sagledaju situaciju u kojoj je nalaze – a za tu situaciju je dobrim dijelom odgovorna nacionalistička i korumpirana politika HDZ-a. 

Sve što smo rekli u prethodnom dijelu teksta ne odnosi se na Grad Mostar. Tamo izbori nisu održani 15. novembra. Održat će se 20. decembra i to nakon 12 godina. 

Mostar je iznimka i po tome što je to jedini grad ili općina u BiH u kome se izbori ne održavaju po principu jedan čovjek jedan glas u jedinstvenoj izbornoj jedinici. Naime, Grad je podijeljen u više izbornih područja po etno-teritorijalnom principu uz zagarantirano učešće određenog broja pripadnika konstitutivnih naroda u Gradskom vijeću, dok će se gradonačelnik birati ne direktno nego u Gradskom vijeću. 

Rezultat je to dogovora HDZ-a i SDA iz juna ove godine, a do kojeg je došlo nakon što je Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu presudio u korist Irme Baralije i naložio Parlamentu Bosne i Hercegovine da izmijeni Izborni zakon kako bi se omogućilo održavanje lokalnih izbora u Mostaru. 

Stranke koje su odgovorne za stanje u Mostaru, HDZ i SDA, očekuju najbolji rezultat na izborima, pozivaju na nacionalno jedinstvo i zbijanje redova, a oni koji to „jedinstvo“ narušavaju nerijetko bivaju proglašavani izdajnicima. 

Među „izdajnicima“ se našla upravo Irma Baralija iz Naše stranke, najzaslužnija osoba što će se izbori u Mostaru uopće održati. U predkampanji je tako bila veoma zastupljena nacionalistička retorika, ucjenjivanje i utjerivanje u „nacionalno jedinstvo“, proizvodnja tenzija koja uvijek ide na ruku HDZ-u i SDA. 

Lokalni izbori u Mostaru predstavljaju se kao nešto mnogo više od samih izbora, kao nacionalno osvajanje grada, mirnodopsko ostvarenje ratnih ciljeva, gdje je pitanje hoće li pobijediti „Bošnjaci“ ili „Hrvati“, „mi“ ili „oni“, pitanje samog postojanja. Alternativa postoji u nekim građanskim strankama i listama. 

Izbori će pokazati koliki broj građana je okrenuo leđa starim pričama i kolika je stvarna snaga opcija koje nisu dominantno obilježene nacionalizmom i klijentelizmom.

Naslovna ilustracija: Zahvaljujemo Draganu Stanimiroviću.